Biografije



- član Savjetodavnog odbora Međunarodnog instituta IFIMES 

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. General Blagoje Grahovac, član Savjetodavnog odbora Međunarodnog instituta IFIMES piše o biografijama političara. Njegov članak „Biografije[1] objavljujemo u cijelosti.

 

 

Biografije

 

Kud god čovjek da krene , njegova biografija ga prati kao preporuka ili kao teret. Ali, ako ta persona uđe u politiku, onda njegova biografija postaje ili naša dika ili naš teret. Da bi neko od njih bio zapamćen kao naša dika, prvi uslov je da se on pokaže kao častan čovjek, a kriteriji za mjerenje političke i ljudske časti je, da njegov lični interes ili interes sa njim povezanih lica, nikada ne budu iznad državnih i nacionalnih interesa, te iznad interesa građana. Kako bi po ovom kriteriju prošli Ante Marković, Franjo Tuđman, Slobodan Milošević, Milo Đukanović, Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić? Anta će istorija zasigurno po dobru upamtiti.

 

Drugi kriterij dobre biografije je formalno i stvarno obrazovanje političara. Za biografiju nije dobro kada stvarno obrazovanje zaostaje iza onog formalnog. Šestičari, plagijatori i oni sa kupljenom diplomom uvijek su u problemu. Đukanović i Nikolić (od prethodno nabrojanih) po ovome sigurno imaju problem.

 

Treći kriterij za dobru biografiju je da se političar dobro pokazao u svojoj osnovnoj profesiji prije nego što li je zagazio u političke vode. Ante je bio ugledan inžinjer i uspješan direktor velike kompanije, Franjo je bio poznat i kao general i kao istoričar, Slobodan je slovio za uspješnog bankara, Tomislav je bio uspješan šef gradilišta, dok Milo i Aleksandar nemaju što upisati u biografiju, jer su kao junoše postali političari. Milo je već u 29-oj postao vladar, a Aleksandar nešto kasnije postao je to isto. Inače, u Crnoj Gori je utemeljeno pravilo, da su u političkoj i državnoj hijerarhiji bolje rangirani oni koji su upropastili bar nekoliko državnih i društvenih preduzeća.

 

Četvrti kriterij za dobru biografiju je da političar ima viziju u politici koju zastupa, te da ima konzistentnost te politike. Ante se do kraja borio za jugoslovensku političku ideju koju je zastupao, Franjo i Slobodan (varajući druge) svoje ideje su prilagođavali održanju svoje lične moći, Toma i Aleksandar politički su lutali kao muva bez glave, dok je Milo uvijek bio dosljedan, ali u nedosljednosti. Političke ideje i politike on je mijenjao brže nego li što nekakva vrckava preljubnica mijenja partnere, a sve u cilju da očuva ličnu moć, uveća novac i slavu, te da ojača moć sa njim povezanih lica. U političkim i ljudskim nedosljednostima političara, građani su uvijek najveći stradalnici.

 

Peti kriterij za dobru biografiju je da političar posjeduje dvije temeljne evropske vrijednosti, a to su antifašizam i poštovanje različitosti. Tuđman je od početnog antifašiste, u svojoj drugoj dobi provodio opštu fašizaciju Hrvatske. Tipičan politički proizvod tuđmanizacije su Kolinda Grabar-Kitarović i Tomislav Karamarko, dok su političke žrtve tog procesa već osvjedočeni antifašisti Ivo Josipović i Zoran Milanović. Milošević je dosta uspješno fingirao antifašistu, dok je svojom politikom generisao ionako nabujali srpski nacionalizam. Sistematski izgon antifašizma iz Srbije nastavili su Koštunica i Tadić, inače tipični političari bez biografije. Oni su formalizovali rehabilitaciju ideologije četničkog pokreta, inače jednu od najmračnijih fašističkih ideologija. Toma se i dalje ne odriče titule četničkog vojvode, te iste mračne ideologije. Vučić je ponikao u tom istom inkubatoru, ali on zna da glasno evropejstvo (pa makar i fingirano) njemu može biti politički profitabilno. Zbog rehabilitacije četničke ideologije Vučić nespretno glumi ličnu nelagodu. Đukanovića sve to uopšte ne zanima, jer je njemu najvažnije da sačuva ličnu moć, novac i „slavu“. Rehabilitacija četničkog pokreta malo kome je dobro došla kao Milu Đukanoviću. Četništvo u Crnoj Gori ponovo viteza i gargaša, mitomanski prizivajući pretke da im odbesjede neku pričicu sa ognjišta koja se, grleno iz petnih žila, uz gusle može u kosmos poslati. Ognjište je njihovo razgovorište i dan danas. Istinski antifašisti malo šta mogu uraditi, jer vlast permanentno generiše crnogorski neofašizam, kao protivtežu onom prethodnom. „Divide et impera“ je formula kojom DPS, na čelu sa Đukanovićem, neprikosnoveno vlada. Eh, kako nam svima treba jedan Ante!

 

Dobra biografija dugoročno otvara i najteža vrata, dok loša biografija dugoročno zatvara i ona najlakša. Državnici uvijek imaju dobru biografiju, dok vladari uvijek imaju onu rđavu. Imovina državnika u društvenom BDP je zanemarljiva, dok imovina vladara i sa njima povezanih lica čini glavninu tog istog BDP. Koliki je udio Mila Đukanovića i sa njim rodbinski, interesno i partijski povezanih lica u BDP Crne Gore? Nije teško izračunati da je to preko 80%. Tobožnji godišnji rast crnogorskog BDP stalno ukazuje na veće siromašenje za onih 80% uboge raje. Iz toga je lako zaključiti čija je to država.

 

Prije šest godina javno sam iznio stav da nema mira na Balkanu dok od svih državnih i političkih funkcija ne budu odmaknuti Silvio Berluskoni, Ivo Sanader, Milo Đukanović, Hašim Tači, Nikola Gruevski i Tomislav Karamarko za koga je tada malo ko i čuo. Očekivao sam da će procesi brže ići, ali, iako usporeno, ipak idu. Do sada su otišla dvojica, do kraja ove godine će otići jedan, a do kraja 2016.godine će otići još dvojica. Proces ipak ide. Hrvati će biti u velikom problemu, ali njihova sreća je što su u EU, pa će antifašisti ipak spasiti Hrvatsku. Nastupa period velikih problema za Tomislava Karamarka.

 

Ljubljana/Podgorica, 12.juni 2015

 

[1] Objavljeno u dnevnoj novini »Vijesti« u Podgorici dana 12.6.2015