Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES)[1] iz Ljubljane redovno prati ključne globalne i regionalne procese, s fokusom na transformaciju međunarodnog poretka i ulogu strateških aktera. Evropa se nalazi u dubokoj fazi strateškog preoblikovanja, uslovljenoj promjenama u transatlantskim odnosima, ratom u Ukrajini i globalnim pomjeranjem balansa moći. U tom kontekstu, uloga Bjelorusije prestaje biti ideološko pitanje i postaje strateška geopolitička realnost. Ova analiza ispituje pozicioniranje Bjelorusije u novoj evropskoj sigurnosnoj arhitekturi, implikacije promjene američke strategije prema Evropi i značaj pragmatične saradnje sa stabilnim regionalnim akterima za buduću kontinentalnu stabilnost. Istraživanje je objedinjeno pod naslovom: „Bjelorusija u novoj sigurnosnoj arhitekturi Evrope“.
Evropski kontinent danas ulazi u fazu strateškog preslagivanja kakvo nije viđeno od kraja Hladnog rata. Sigurnosne pretpostavke na kojima je decenijama počivao transatlantski odnos više se ne podrazumijevaju. Promjena tona iz Washingtona tokom protekle godine označila je prekretnicu u percepciji savezništva: partnerstvo ostaje, ali sada uz drugačiju raspodjelu odgovornosti i jasnije definisane obaveze.
Administracija Donalda Trumpa pokrenula je proces dubinske redefinicije uloge Sjedinjenih Američkih Država u Evropi. Istovremeno, evropskim državama je jasno poručeno da moraju preuzeti primarnu odgovornost za vlastitu odbranu. Poruka više nije diplomatski ublažena – Evropa treba da ojača svoje kapacitete i razvije stvarnu stratešku autonomiju. To nije signal distanciranja, već poziv na političko sazrijevanje i ravnopravnije partnerstvo. [2]
Rat u Ukrajini dodatno je otkrio slabosti postojeće sigurnosne arhitekture i pokazao koliko je važno da Evropa razvije sopstvene mehanizme stabilnosti. Globalni balans moći se mijenja, a novi geopolitički izazovi zahtijevaju fleksibilniji i realističniji pristup međunarodnim odnosima. U takvom okruženju, Evropa više ne može djelovati isključivo reaktivno – mora postati aktivni oblikovatelj vlastite sigurnosne budućnosti.
Ova transformacija podrazumijeva i preispitivanje odnosa prema državama koje su dugo posmatrane gotovo isključivo kroz prizmu ideoloških razlika. Jedna od njih je Bjelorusija. Dugo simbol podjele između zapadnog i postsovjetskog prostora, danas dobija novu dimenziju u širem sigurnosnom kontekstu. Njena geografska pozicija, institucionalni kontinuitet i sposobnost očuvanja unutrašnje stabilnosti daju joj specifičnu stratešku težinu.
U vremenu kada je nestabilnost postala globalna konstanta, predvidivost postaje dragocjena vrijednost. Upravo zato razmatranje uloge Bjelorusije u novoj sigurnosnoj arhitekturi Evrope nije ideološko pitanje, već geopolitička realnost. Nova struktura stabilnosti neće se graditi isključivo na naslijeđenim modelima, već na kombinaciji odgovornosti, pragmatizma i promišljenog uključivanja svih relevantnih aktera kontinenta.
Trumpova doktrina donosi hrabrost, realizam i jasnoću u vođenju transatlantskih odnosa. Njegov pristup nije samo retorički, već praktičan i strateški, s jasnim ciljem da Evropa preuzme odgovornost za vlastitu odbranu i razvije stvarnu stratešku autonomiju. Umjesto kritike savezništva, Trump ga redefiniše: poziva evropske države da jačaju svoje kapacitete, vode konstruktivan dijalog sa susjedima i primjenjuju pragmatičan pristup u kriznim regijama.
Njegova doktrina počiva na tri ključna principa: odgovornost saveznika za sopstvenu sigurnost, ravnoteža interesa umjesto ideoloških kampanja i pregovori iz pozicije snage, ali sa ciljem očuvanja stabilnosti. Takav pristup otvara prostor za države poput Bjelorusije i Srbije, čije stabilne institucije i politička konzistentnost mogu postati stubovi nove evropske sigurnosne arhitekture.
Donald Trump otvoreno iznosi ono što su mnogi evropski lideri godinama zaobilazili. Poruka je jasna: Evropa mora više ulagati u svoju odbranu i ne oslanjati se isključivo na tuđu zaštitu. Njegov pristup polazi od realnosti međunarodnih odnosa i ostavlja prostor za pragmatičnu saradnju s Rusijom i zemljama Istočne Evrope – princip koji stavlja naglasak na balans interesa, a ne ideološke podjele.
Evropa također mora biti sposobna raditi sa državama koje ne slijede striktno „zapadni politički okvir“, ali posjeduju stabilne institucije i sposobnost brzog donošenja odluka. Samo takva pragmatična saradnja omogućava izgradnju snažnog, efikasnog i fleksibilnog sigurnosnog sistema. Kako je istakao poljski premijer Donald Tusk: „Paradoks je u tome što 500 miliona Evropljana traži od 300 miliona Amerikanaca da ih brane od 140 miliona Rusa. Moramo se osloniti na sebe, potpuno svjesni svog potencijala i s povjerenjem da smo globalna sila.“[3]
Nakon što je Trumpova doktrina jasno postavila princip da Evropa mora preuzeti punu odgovornost za vlastitu sigurnost, 61. Minhenska sigurnosna konferencija (MSC, 14. februar 2025.) postala je mjesto gdje je ta poruka izrečena bez diplomatskih ublažavanja. U obraćanju koje je odjeknulo političkim vrhom kontinenta, američki potpredsjednik J. D. Vance jasno je stavio do znanja da je era sigurnosne udobnosti završena. Partnerstvo ostaje, ali se više ne zasniva na pretpostavkama – već na mjerljivim kapacitetima i stvarnoj spremnosti.
Na Minhenskom forumu poručeno je da Sjedinjene Američke Države više neće nositi nesrazmjeran teret evropske stabilnosti. Potpredsjednik Vance je naglasio da ozbiljnost prijetnji zahtijeva ozbiljne budžete, funkcionalne vojne strukture i političku odlučnost. Retorika o zajedničkim vrijednostima više nije dovoljna ukoliko nije praćena operativnom snagom. Evropa mora pokazati da može djelovati brzo, koordinisano i samostalno kada okolnosti to zahtijevaju.
Godinu dana kasnije, na 62. Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji (14. februar 2026.), američki državni sekretar i savjetnik predsjednika za nacionalnu sigurnost Marco Rubio dodatno je učvrstio ovu liniju. Njegova poruka bila je precizna: “Sjedinjene Države podržavaju snažnu Evropu, ali ne i zavisnu Evropu. Savezništvo podrazumijeva ravnotežu snage, strateško planiranje i jasnu podjelu odgovornosti. Sigurnost kontinenta mora biti rezultat unutrašnje kohezije i spremnosti, a ne refleks vanjske intervencije”.
Dva uzastopna obraćanja nisu bila izolovani incident, već signal kontinuiteta američke politike. U Minhenu je formalizovan kraj modela u kojem su se sigurnosne garancije podrazumijevale bez proporcionalnog doprinosa evropskih država. Nova realnost podrazumijeva partnerstvo u kojem se kredibilitet mjeri sposobnošću, a pouzdanost konkretnim djelovanjem.
Poruka je jasna: transatlantski odnos ulazi u fazu strateške zrelosti. Evropa mora konsolidovati vlastite odbrambene kapacitete, izgraditi stabilne mehanizme odlučivanja i pokazati da može biti stub sigurnosti, a ne samo njen korisnik. U tom kontekstu, Minhen postaje simbol kraja iluzija i početka faze odgovorne, strukturirane i samoodržive evropske sigurnosti.
Evropa je decenijama gradila svoj identitet na principima demokratije, ljudskih prava i zapadnog političkog okvira, vjerujući da normativni standardi sami po sebi mogu oblikovati međunarodne odnose. Iako je ovo legitimna ambicija, savremeni izazovi jasno pokazuju da idealizam sam po sebi ne garantuje kontinentalnu sigurnost. Istočne granice kontinenta dodiruju države s drugačijim političkim modelima, a dugotrajna izolacija često produbljuje podjele umjesto da stvara stabilnost.
Historijski rivaliteti transformisani su u konstruktivne veze: države poput Francuske i Njemačke, nekada strateški protivnici, danas predstavljaju stubove Evropske unije. Ovaj primjer pokazuje da sigurnost Evrope zahtijeva pragmatičan pristup, u kojem prošli konflikti postaju osnova za stabilne i funkcionalne veze, a ne nepremostive barijere.
Savremena sigurnosna strategija mora spajati idealizam i realizam. To znači razvijanje vlastite odbrambene autonomije i aktivno uključivanje susjednih država sa strateškom relevantnošću, institucionalnom stabilnošću i sposobnošću brzog donošenja odluka. U tom kontekstu, zemlje poput Bjelorusije, Srbije i Moldavije mogu postati ključni partneri čija integracija u sigurnosni okvir povećava otpornost Evrope i omogućava stvaranje funkcionalnih sigurnosnih zona.
Pragmatičan pristup podrazumijeva koordinaciju i kriznu komunikaciju, jasne sigurnosne mehanizme, ekonomske i strateške poticaje za stabilnost, te uključivanje država u zajednički sigurnosni okvir. Takva politika ne kompromituje evropske vrijednosti, već ih primjenjuje u realističnom okviru, osiguravajući da kontinentalna sigurnost bude održiva i predvidiva.
Evropa danas mora balansirati između svojih principa i geopolitičke realnosti. Samo kroz ovu kombinaciju vizije i pragmatizma moguće je izgraditi stabilnu, otpornu i funkcionalnu sigurnosnu arhitekturu, spremnu da odgovori na nove izazove i rizike na kontinentu.[4]
Bjelorusija zauzima izuzetno stratešku poziciju[5] u srcu Evrope. Graniči s NATO članicama Litvanijom i Latvijom na sjeveru, Poljskom na zapadu, Ukrajinom na jugu i Rusijom na istoku. Ova lokacija čini Minski region prirodnim mostom između evropskog kontinenta i istočnog prostora, omogućavajući kontrolu ključnih transportnih i komunikacijskih koridora koji povezuju Evropu s Azijom. Upravo zbog ove pozicije, Bjelorusija postaje centralni akter u oblikovanju nove sigurnosne arhitekture kontinenta, s neosporivim strateškim značajem.
Predsjednik Bjelorusije Aleksandar Lukašenko pokazuje državničku postojanost i sposobnost očuvanja unutrašnje stabilnosti. Njegovo vođstvo omogućava Bjelorusiji da funkcioniše kao ključni most između globalnih sila – SAD-a, Rusije i Kine. Lična prijateljstva i međusobno poštovanje koje je izgradio s liderima ovih država omogućavaju Minsku direktan utjecaj na međunarodne sigurnosne inicijative i strateške procese, pozicionirajući zemlju kao stabilnog i predvidivog aktera u regionalnim dijalozima.
Za Evropsku uniju, uspostavljanje kanala komunikacije s Bjelorusijom postaje strateški imperativ. Uključivanje Minska u sigurnosnu arhitekturu omogućava kreiranje sigurnosnih zona, preventivnih mehanizama i koordinaciju transportnih i komunikacijskih koridora. Stabilnost pod Lukašenkovim vodstvom pruža EU mogućnost izgradnje kontinentalnog sigurnosnog okvira zasnovanog na realnim principima, gdje interesi i stabilnost imaju prednost nad ideološkim razlikama.
Lukašenko svojim odlučnim i predvidivim vođstvom osigurava da Bjelorusija funkcioniše kao pouzdan partner u evropskoj sigurnosnoj arhitekturi. Zemlja postaje centralni stub koji povezuje Evropu s istokom i pruža okvir za integraciju regionalnih aktera u zajednički sistem sigurnosti. Uključivanje Bjelorusije ne znači odricanje od evropskih vrijednosti, već priznanje realnih geopolitičkih okolnosti.
Kroz stratešku viziju i diplomatske veze, Lukašenko omogućava Evropi da prevaziđe historijske barijere, gradi mostove i integriše ključne regionalne partnere u funkcionalnu i stabilnu sigurnosnu arhitekturu kontinenta. Bjelorusija se afirmiše kao mala, ali geopolitički izuzetno važna sila. Njena sposobnost pragmatične saradnje i strateškog prosuđivanja postavlja je u srž evropske i globalne sigurnosne mreže, gdje predvidivost, stabilnost i jasno definisani interesi stvaraju pouzdanu osnovu za mir i koordiniranu zaštitu regiona.
Evropa se nalazi pred ključnom historijskom prekretnicom: izborom da preuzme punu odgovornost za vlastitu sigurnost ili da ostane pasivni posmatrač u globalnim procesima. Ovaj trenutak zahtijeva hrabrost, viziju i političku odlučnost, jer kontinent više ne može graditi stabilnost na naslijeđenim sigurnosnim garancijama ili očekivanjima vanjskih sila. Samostalno djelovanje podrazumijeva izgradnju kapaciteta, institucija i mreža partnerstva koje su predvidive, fleksibilne i dugoročno održive.
Nova sigurnosna arhitektura kontinenta mora se temeljiti na jasno definisanim principima: strateškoj autonomiji, odgovornom i inkluzivnom dijalogu sa susjedima te uključivanju relevantnih regionalnih aktera u zajedničke sigurnosne mehanizme. Takav okvir omogućava Evropi da transformiše tenzije u funkcionalna partnerstva, jača regionalnu koheziju i stvara stabilnu zonu predvidive sigurnosti. Uključivanje država s različitim političkim modelima doprinosi prevazilaženju historijskih i ideoloških barijera, gradeći dugoročnu mrežu saradnje koja štiti strateške interese kontinenta.
Nacionalna strategija[6] odbrane američkog Ministarstva odbrane iz 2025. godine jasno je postavila zahtjev da Evropa preuzme primarnu odgovornost za vlastitu odbranu. Sjedinjene Američke Države ostaju spremne da podrže ključne strateške procese, ali poruka je nedvosmislena: kontinentalna sigurnost više ne može zavisiti od vanjskih garancija. Dokument naglašava da saveznici moraju aktivno učestvovati u zaštiti zajedničkih interesa, čime se potvrđuje promjena paradigme – Evropa mora samostalno razvijati kapacitete i pravila svoje sigurnosne arhitekture, uz uravnoteženo uključivanje interesa velikih sila.
Praktična implementacija nove arhitekture zahtijeva niz konkretnih mjera: institucionalizirane konsultacije među državama, koordinaciju nadzora granica, efikasne mehanizme krizne komunikacije i preventivne sigurnosne instrumente. Takva struktura omogućava da države koje su ranije bile marginalizirane u regionalnoj sigurnosnoj mreži postanu aktivni partneri, čime se povećava otpornost i pouzdanost kontinenta. Samostalna Evropa podrazumijeva donošenje odluka koje reflektuju realne geopolitičke interese, dugoročne strateške prioritete i operativne kapacitete, a ne oslanjanje na zastarjele dogovore i pretpostavke.
U ovom okviru Evropa postaje kreator vlastite sudbine, oblikujući mreže partnerstava koje povezuju stabilne regionalne aktere i omogućavaju koordinaciju s globalnim silama. Strateški pristup zasnovan na predvidivosti, ravnoteži interesa i dugoročnoj stabilnosti omogućava transformaciju izazova u prilike, izgrađujući funkcionalnu i resilientnu sigurnosnu mrežu. Uključivanje stabilnih regionalnih partnera dodatno jača održivost sistema i omogućava Evropi da preuzme ulogu glavnog arhitekte kontinentalne sigurnosti.
Evropa 2026. godine mora razviti kapacitete koji omogućavaju istinsko samostalno djelovanje, gdje sigurnost više ne zavisi od vanjskih garancija, već od sposobnosti kontinenta da planira, koordinira i implementira vlastite politike. Samo kroz ovakav pragmatičan i strateški pristup Evropska unija može osigurati trajnu stabilnost, predvidivost i integraciju regionalnih partnera u funkcionalnu sigurnosnu mrežu, uz uravnoteženo uključivanje interesa Sjedinjenih Američkih Država, Rusije i Kine.
U konačnici, nova sigurnosna arhitektura kontinenta stvara temelj za održivu stabilnost Evrope i njenog šireg okruženja. Ona omogućava kontinentalnoj zajednici da postane samosvjestan i samostalan akter, sposoban da oblikuje svoju budućnost i doprinosi globalnoj sigurnosti u skladu sa sopstvenim interesima i strateškom vizijom.
Ljubljana/Brisel/Washington/Minsk, 26. mart 2026
[1] IFIMES - Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije sa sjedištem u Ljubljani, Slovenija, ima specijalni savjetodavni status pri Ekonomsko-socijalnom vijeću ECOSOC/UN, New York, od 2018.godine i izdavač je međunarodne naučne revije „European Perspectives“, link: https://www.europeanperspectives.org/en
[2] National Security Strategy of the United States of America. November 2025, link: https://www.whitehouse.gov/wp-content/uploads/2025/12/2025-National-Security-Strategy.pdf?utm_source
[3] Polish PM Donald Tusk: Europe must guarantee peace through its strength, not Ukraine's capitulation. London 2 March 2025, link: https://www.gov.pl/web/primeminister/historic-summit-in-london--western-leaders-stand-together-for-security-and-ukraine?utm_source
[4] Why the EU should forge security compacts with its eastern neighbours, link: https://ecfr.eu/publication/the-best-defence-why-the-eu-should-forge-security-compacts-with-its-eastern-neighbours/?utm_source
[5] Transforming Belarus from a Russian asset to a buffer state for European security, 14.January 2026, link: www.chathamhouse.org/2026/01/transforming-belarus-russian-asset-buffer-state-european-security?utm_source
[6] What does the US National Defense Strategy mean for Europe?, link: https://defence24.com/geopolitics/what-does-the-us-national-defense-strategy-mean-for-europe?utm_source
