Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES)[1] iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku, Balkanu i po svijetu. Dejan Azeski je makedonski historičar, novinar i publicista, član Međunarodnog instituta IFIMES. U svom članku pod naslovom, “Izgubljene generacije virtualne Unije” iznosi zabrinutost i frustracije stanovništva na Zapadnom Balkanu stalnim odlaganjem članstva ovog regiona u EU . Njegov članak objavljujemo u cijelosti.
Za one od nas koji se ne sjećaju Jugoslavije od samog rođenja, govori nam se o članstvu u Evropskoj uniji kao jedinom putu ka našoj svjetlijoj budućnosti. Gotovo smo prisiljeni da doživimo to uzvišeno stvaranje poput Vilinih gradova u popularnim zapadnjačkim bajkama. Kao da beskrajno čekamo da vile dolete i opraše nas prašinom vječnog proljeća i blagostanja.
Ali u tim istim bajkama, po pravilu, gdje god ima vila, ima i odvratnih orkova koji žive negdje pod zemljom poput insekata koji se hrane ostacima ostatka kulturnog svijeta. Mnogi iz moje generacije bili su iskreni obožavatelji majstorskih filmskih ostvarenja poput Harryja Pottera ili Gospodara prstenova sve dok u jednom trenutku nismo kolektivno shvatili da smo u perspektivi osnivačkih nacija evropske porodice: orkova, goblina, trolova i svih ostalih odvratnih stvorenja, zapravo mi ti koji čekamo već 35 godina (ili tačno od godine kada sam ja rođen) pod srednjovjekovnim zidinama Evropske unije.
Ovo beskrajno čekanje ne bi bilo toliko strašno da postoji jasan i principijelan kriterij za put kojim treba ići ka „civilizacijskom Olimpu“. Općenito, svi smo svjesni da u mnogim oblastima zaista ne zaslužujemo biti na istom nivou kao Njemačka, Nizozemska, Lihtenštajn, Monako i mnoge druge manje i veće zemlje našeg kontinenta. Ali kada blagodati te iste Evropske unije decenijama koriste naši neposredni susjedi Bugarska ili Rumunija, i kada se vodi velika diskusija o prijemu Moldavije, koja vjerovatno ni za hiljadu godina neće biti na nivou na kojem smo sada, onda zaista počinju ključati posljednji atomi našeg dostojanstva.
Čaša našeg strpljenja prelijeva se i zvaničnim izjavama visokih zvaničnika Unije, prema kojima: moraju preusmjeriti Moldaviju, Ukrajinu, Gruziju i slične zemlje na brzu traku - jer da su čekali da nam se pridruže, možda se to nikada ne bi ni dogodilo. Kao da smo mi krivi za to što zemlje Unije doslovno ne znaju kojim putem da idu i u vanjskoj i u unutrašnjoj politici, pa u svom tom haosu beskrajno stavljaju naše članstvo po strani.
Ta mala inicijativa Mađarske, od čijeg predsjedavanja Unijom smo iskreno očekivali mnogo više, bila je, iskreno rečeno, i za nas razočaravajuća. Međutim, zemlja s kojom Makedonija i Srbija imaju najbliže odnose nije uspjela učiniti ništa značajno da pokrene procese naprijed.
Velika je sreća što nas poljsko predsjedavanje sigurno neće razočarati, jer prema njihovoj trenutnoj politici, od te zemlje ne možemo očekivati ništa posebno. Tamo je cijeli fokus očito usmjeren na širenje neprijateljstva i mržnje prema Rusiji kao njihovom stvarnom ili zamišljenom neprijatelju, što nam unaprijed sa sigurnošću govori da će sva energija u narednih deset mjeseci biti usmjerena u tom smjeru i da se za nas sa Zapadnog Balkana opet ništa neće raditi.
Što se tiče sljedećeg predsjedavajućeg unije, ko god on bio, vjerovatno nećemo ni vidjeti hoće li išta više učiniti ili ne, jer će svaka zemlja sa Zapadnog Balkana ići svojim putem. Kao što je Makedonija, na primjer, sa svojim strateškim partnerstvom sa Velikom Britanijom, koje se doslovno pojavilo niotkuda kao munja.
Ali ovo nije neki novi i neviđeni scenarijo za nas bivše Jugoslovene. Za historičare, zanimljivi za analizu su televizijski snimci iz malog slovenačkog pograničnog grada Ilirska Bistrica, gdje je 1991. godine doslovno cijelo stanovništvo izašlo da blokira kolone bivše Jugoslavenske narodne armije koje su išle kao pojačanje da osiguraju carinske ispostave prema Italiji i Austriji. Zaista zvuči nemoguće da je Slovenija 1989. godine bila toliko odana bratstvu i jedinstvu, a da je taj isti narod samo godinu dana kasnije bio 100% spreman izaći na ulice protiv te iste Jugoslavije. To se može objasniti samo jednom logikom: da se razočaranje tadašnjom zajedničkom državom počelo akumulirati mnogo, mnogo ranije. Vjerovatno je centrala u Beogradu decenijama vukla pogrešne poteze i uspjela okrenuti narod u Sloveniji i Hrvatskoj protiv sebe do te mjere da je prestao osjećati zajedničku državu kao svoju.
Upravo nam to Brisel radi, i to u još brutalnijem obliku, sa svim tim beskrajnim odugovlačenjem članstva i pregovora i otvorenim uvredama. Treći i najteži čin ove beskrajne drame je vrlo nejasna budućnost Unije, za koju ne vidimo jasan smjer u kojem ide. Ako analiziramo cijelu historiju, federalni i konfederalni oblici saveza nikada nisu trajali duže od pola vijeka u prosjeku. Evropska unija, kao nasljednica Ekonomske zajednice za ugalj i čelik, zaista je uspjela da premaši taj magični broj, ali u godinama kada je trebala biti najjača, izgubila je čak 35 godina, a da nije uspjela da barem malo europeizira Balkan i proširi ovdje barem dio svojih pozicija. Konvencionalne prakse koje nesumnjivo postoje.
Stoga postoji opravdan strah među progresivnim intelektualcima u ovim regijama da su čitave generacije ljevičara, liberala i generalno ljudi koji se bore za demokratiju izdane od strane virtualnog rukovodstva u Briselu i da ih neće imati ko zamijeniti. Dakle, niko nije dovoljno lud da ponovi greške koje su napravili mnogi perspektivni politički lideri na Balkanu.
Najstrašnije od svega je to što Evropska unija, konkretno osnovne ideje na kojima se zasniva, nisu bile potrebne Balkancima za bezvizna putovanja u Pariz, već naprotiv da njihove vrijednosti i ideje postanu melem za rane koje ovaj region nosi.
Sada kada već postaje jasno da Evropske unije više nema ili barem da će je u doglednoj budućnosti više nema, možemo se samo zapitati šta nas čeka. Da li je to povratak u mračnu prošlost devedesetih ili još strašniji povratak u devetnaesti vijek kada će se granice velikih imperija ponovo širiti na Balkanu i koplja razdora će se ovdje ponovo lomiti, a mi svi njima služimo samo kao moneta za kusur. U trenutku pisanja ovog teksta, 28. maja 2025. godine, definitivno možemo reći: Evropo, hvala ti ni za šta.
Ljubljana/Skopje, 28.maj 2025
[1] IFIMES - Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije sa sjedištem u Ljubljani, Slovenija, ima specijalni savjetodavni status pri Ekonomsko-socijalnom vijeću ECOSOC/UN, New York, od 2018.godine i izdavač je međunarodne naučne revije “European Perspectives”.
