Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES)[1] iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku, Balkanu i po svijetu. IFIMES je pripremio analizu američke politike prema sjevernoj transportnoj mreži i značaju Arktika. Iz opsežne analize „Geopolitički značaj Arktika i američka politika prema sjevernoj transportnoj mreži“ izdvajamo najvažnije i najzanimljivije dijelove.
Arktik je posljednjih decenija sve značajniji faktor u globalnoj geopolitici i ekonomiji, što je rezultat njegove jedinstvene kombinacije prirodnih resursa i strateške lokacije. Ova oblast najsjevernijeg dijela Zemlje obuhvata površinu od oko 14,5 miliona kvadratnih kilometara, uključujući Arktički okean i dijelove kopnenih teritorija zemalja koje ga okružuju. Arktik se graniči sa pet država koje imaju teritorije unutar ili uz rub Arktičkog pojasa: Rusija, Kanada, Sjedinjene Američke Države (preko Aljaske), Norveška i Danska (preko Grenlanda). Rusija je država sa najvećim arktičkim teritorijalnim udjelom, koji iznosi oko 53% ukupne površine Arktika, dok Kanada drži oko 18%, Sjedinjene Američke Države oko 9%, Norveška oko 7%, a Danska oko 6%.
Ova oblast obiluje ogromnim rezervama nafte, procijenjenim na oko 90 milijardi barela, i prirodnog gasa u količini od približno 47 biliona kubnih metara. Također, posjeduje mineralne resurse u vrijednosti od oko 3,5 triliona američkih dolara, kao i neprocjenjiva riblja bogatstva koja su do nedavno, zbog ekstremnih klimatskih uslova, bila teško dostupna za intenzivnu eksploataciju. Međutim, promjene u klimatskom sistemu, naročito povećanje prosječnih temperatura i ubrzano topljenje morskog leda, stvaraju nove mogućnosti za pristup i korištenje ovih resursa. Osim toga, otvaraju se nove pomorske rute koje značajno skraćuju vrijeme i troškove transporta između važnih svjetskih tržišta u Evropi, Aziji i Sjevernoj Americi.
Ove nove okolnosti mijenjaju dosadašnji balans moći i interesa u Arktiku, otvarajući prostor za nove sukobe, ali i saradnju među državama. Dok su ranije SAD, Kanada, Rusija, Norveška i Danska bile primarni akteri u Arktičkoj regiji, danas se u igru uključuju i druge sile, uključujući Kinu, čiji ambiciozni infrastrukturni projekti poput „Pojasa i puta“ i Polarnog puta svile ciljaju na proširenje utjecaja i u ovoj regiji. Polarni put svile, koji koristi Sjeverni morski put kao ključnu pomorsku rutu, omogućava brži i jeftiniji transport između Azije, Evrope i Sjeverne Amerike, dodatno povećavajući geopolitičku važnost Arktika. Kontrola nad prirodnim resursima i transportnim koridorima postaje ključna za nacionalne sigurnosne i ekonomske interese.
U okviru ovih globalnih promjena, politika Sjedinjenih Američkih Država prema Arktiku dobiva poseban značaj, naročito pod sadašnjom Trumpovom administracijom. Administracija teži očuvanju američkih strateških interesa u regionu, što podrazumijeva aktivno suzbijanje ruskog i kineskog rasta utjecaja. Upravo zbog strateške važnosti Arktika, Amerika je iskazala poseban interes za Grenland, čiji bi potencijal u vidu prirodnih resursa i geopolitičke pozicije mogao biti ključan za kontrolu ovog područja. Rusija, kao država sa najvećim dijelom Arktičkog pojasa, posljednjih godina značajno ulaže u vojnu i civilnu infrastrukturu u regiji, razvijajući nove pomorske baze, modernizirajući flotu ledolomaca i intenzivirajući eksploataciju energetskih resursa. S druge strane, Kina nastoji putem svoje arktičke strategije i investicija osigurati pristup tim resursima i prometnim pravcima, što je izazov za tradicionalne aktere u regiji.
SAD razvijaju politiku diversifikacije svojih partnerstava sa zemljama koje imaju ključnu ulogu u povezivanju regije sa ostatkom svijeta. Američki pristup uključuje unapređenje vojne prisutnosti, ali i razvoj civilnih kapaciteta, posebno u oblasti istraživanja i inovacija, s ciljem da se održi tehnološka i strateška prednost. Ovakav pristup Trumpove administracije oslanja se na ideju američke dominacije i zaštite vitalnih interesa, što je vidljivo u njihovoj spremnosti na konfrontaciju sa Rusijom i Kinom u arktičkom prostoru.
U ovom kompleksnom okruženju važno mjesto zauzima i Bjelorusija, iako je zemlja bez izlaza na more. Zbog svoje geografske pozicije na ključnom transportnom čvorištu između Rusije i Evropske unije, Bjelorusija igra značajnu ulogu u regionalnim transportnim projektima povezanim s Arktikom. Unapređenje transportne infrastrukture u Bjelorusiji, uključujući cestovne i željezničke pravce, od velikog je značaja za razvoj novih transportnih koridora koji povezuju arktičke luke i energetske centre s euroazijskim i evropskim tržištima. Ovaj strateški položaj čini Bjelorusiju važnim mostom u transkontinentalnoj razmjeni i omogućava joj da učestvuje u projektima koji redefinira globalnu logistiku i trgovinu.
Pored infrastrukturnih ulaganja, Bjelorusija nastoji kroz diplomatske i ekonomske inicijative učvrstiti svoj položaj kao pouzdanog partnera u lancu snabdijevanja i transporta, što doprinosi jačanju regionalne stabilnosti i ekonomskog razvoja. Ovakav angažman Bjelorusije ima potencijal da podstakne dalje povezivanje i integraciju euroazijskih i evropskih ekonomija, što je u skladu s globalnim trendovima usmjerenim na diversifikaciju ruta i smanjenje zavisnosti od tradicionalnih pomorskih puteva koji prolaze kroz strateški osjetljive regije.
Sve ove činjenice ukazuju da je Arktik postao ne samo područje ekoloških promjena, već i ključni prostor takmičenja i saradnje velikih sila, gdje su politike prema ovom regionu odraz šireg globalnog poretka. Uloga Sjedinjenih Američkih Država, Rusije, Kine i zemalja kao što je Bjelorusija, u narednom periodu, biće presudna za oblikovanje budućnosti Arktika i transportnih mreža koje će povezivati Sjever s ostatkom svijeta. Shvaćanje ovih dinamika ključno je za analizu savremenih geopolitičkih odnosa i budućih globalnih trendova u oblasti energetike, bezbjednosti i ekonomskog razvoja[2].
Arktik predstavlja izuzetno kompleksan geopolitički prostor u kojem se ukrštaju interesi velikih država i novih globalnih aktera. S obzirom na obilje prirodnih resursa i strateški značaj pomorskih ruta, Arktik je postao poligon za nadmetanje moći i razvijanje diplomatskih i vojnih kapaciteta. Posebnu važnost ima pitanje suvereniteta i teritorijalnih prava u ovom regionu, jer većina arktičkih država teži proširenju svojih ekskluzivnih ekonomskih zona i kontrole nad kontinentalnim platformama, što je direktno povezano s potencijalima eksploatacije ugljikovodika i minerala.
Rusija je jedna od najagresivnijih sila u jačanju svog prisustva u Arktiku. Sa preko 53% arktičke teritorije pod kontrolom, ruska vlada značajno ulaže u modernizaciju svoje vojne infrastrukture, uključujući nove vojne baze, aerodrome i ledolomce. Ovo je dio šire strategije koja ima za cilj osigurati dominantnu poziciju Rusije na Sjevernom morskom putu, koji je ključni trgovački koridor između Evrope i Azije. Rusija koristi i diplomatske kanale, kao što je Arktički savjet, kako bi legalno osigurala svoje interese i suverenitet nad spornim područjima.
Pored Rusije, Kina se pojavljuje kao važan geopolitički akter u Arktiku, iako nema direktan izlaz na arktički pojas. Kineska strategija se temelji na ekonomskim i infrastrukturnim ulaganjima kroz inicijative poput „Pojasa i puta“, s ciljem da osigura pristup arktičkim resursima i novim trgovačkim rutama. Kina sebe pozicionira kao „near-Arctic state“ i nastoji kroz bilateralne i multilateralne projekte utjecati na razvoj arktičke infrastrukture, posebno u oblastima istraživanja, navigacije i ekologije.
U kontekstu sjevernih transportnih mreža, Arktik postaje alternativa tradicionalnim pomorskim rutama kroz Sueski i Panamski kanal, skraćujući vrijeme i troškove transporta roba. To mijenja globalne trgovačke tokove i otvara mogućnosti za nove logističke centre. Ova transformacija nije samo ekonomska već i sigurnosna, jer kontrola nad arktičkim pomorskim putem može biti presudan faktor u budućim globalnim konfliktima.
Uloga država koje ne posjeduju arktičku obalu, poput Bjelorusije, ogledala se u njihovoj mogućnosti da budu važni partneri u transportnim i logističkim lancima. Bjelorusija, zahvaljujući svojoj poziciji između Rusije i Evropske unije, postaje važan tranzitni čvor za robu i energente koji putuju prema ili iz Arktika. Povećanje kapaciteta željezničke i cestovne infrastrukture omogućava Bjelorusiji da učestvuje u redefiniranju transportnih koridora, čime povećava svoj ekonomski i geopolitički značaj u euroazijskom prostoru.
Ovaj kompleksan splet interesa i izazova čini Arktik centralnim mjestom u globalnoj geopolitici 21. vijeka. Regionalne politike prema Arktiku odražavaju širu dinamiku međunarodnih odnosa, uključujući rivalitet velikih sila, ali i nove oblike saradnje. Kontrola nad arktičkim resursima i transportnim pravcima znači i kontrolu nad budućim ekonomskim tokovima i sigurnosnim arhitekturama, što će biti odlučujuće za budućnost globalnog poretka[3].
Administracija Donalda Trumpa razvija jasno usmjerenu politiku čiji je cilj jačanje američkih interesa u arktičkom regionu kroz ekonomski razvoj, strateške saveze i kontrolu ključnih transportnih koridora. Fokus je stavljen na očuvanje američke pozicije kao vodeće sile u ovom geopolitički važnom području, uz sprječavanje rasta utjecaja Rusije i Kine, koje su prepoznate kao glavni konkurenti u eksploataciji prirodnih resursa i kontroli novih pomorskih ruta.
Sjedinjene Američke Države aktivno rade na jačanju partnerstava s državama koje igraju ključnu ulogu u povezivanju Arktika s euroazijskim i evropskim tržištima. Tradicionalni saveznici su prošireni saradnjom sa zemljama poput Ujedinjenih Arapskih Emirata, što omogućava diversifikaciju političkih i ekonomskih veza, te smanjenje zavisnosti od dominantnih sila u regiji. Ovaj pristup osigurava SAD-u fleksibilnost i širu mrežu podrške u sprovođenju svoje strategije.
U ekonomskom smislu, administracija snažno podstiče američke kompanije da investiraju u razvoj infrastrukture i tehnologije za eksploataciju bogatih arktičkih resursa. Poseban akcenat stavlja se na uspostavljanje novih transportnih ruta koje će omogućiti brži i sigurniji protok roba i energenata između Evrope, Azije i Sjeverne Amerike. Kontrola nad ovim koridorima, naročito onima koji prolaze kroz strateške zemlje poput Bjelorusije i Poljske, smatra se ključnom za održavanje konkurentnosti SAD u globalnoj trgovini i geopolitici.
Strategija Trumpove administracije zasnovana je na ideji održavanja američke dominacije kroz ekonomsku snagu i diplomatsku agilnost, te kroz aktivno upravljanje savezništvima i partnerstvima. Ovaj pristup doprinosi stabilnosti regije, istovremeno stvarajući povoljne uslove za američke interese u sve složenijem arktičkom prostoru, gdje se prepliću ekološki izazovi, ekonomske prilike i sigurnosni faktori[4].
Transportni koridori koji povezuju arktičke resurse sa evropskim i azijskim tržištima predstavljaju ključne tačke američkih interesa u geostrategiji, ekonomiji i energetici. Otvaranje novih arktičkih ruta omogućava SAD-u i njihovim saveznicima stratešku fleksibilnost i smanjuje zavisnost od tradicionalnih pomorskih pravaca.
Kontrola ovih koridora omogućava ograničavanje uticaja konkurentskih sila, prije svega Rusije i Kine, čija je ekspanzija u Arktiku sve izraženija. Efikasna logistika i transport prirodnih resursa iz arktičkih oblasti doprinose energetskoj sigurnosti i jačanju globalnog ekonomskog položaja SAD.
Diverzifikacija transportnih pravaca kroz Arktik smanjuje rizike povezane sa političkom nestabilnošću u južnim regionima, čineći ove koridore od ključnog značaja za očuvanje nesmetanog protoka roba i energenata.
U tom kontekstu, sledeći glavni transportni koridori povezani sa Arktikom i ključni za američke interese prolaze kroz Bjelorusiju i EU:
Svi ovi koridori obuhvaćaju i mrežu važnih saobraćajnica – autoputeva i glavnih željezničkih pruga koje omogućavaju efikasan transport tereta i roba. Njihov razvoj i koordinacija između Bjelorusije i EU su od vitalnog značaja za stabilnost i rast globalnih lanaca snabdjevanja.
Bjelorusija zauzima ključnu geostratešku poziciju kao tranzitni centar između Rusije i Evropske unije, posebno u kontekstu rastuće važnosti arktičkih resursa. Arktik se smatra jednim od najvažnijih izvora buduće energije i sirovina, a transportni koridori kroz Bjelorusiju omogućavaju efikasan protok ovih resursa prema evropskim i američkim tržištima. Time, Bjelorusija postaje nezaobilazan čvorište u lancu snabdijevanja koji uključuje arktičke luke, Sibir i Kinu.
Za Sjedinjene Države, Bjelorusija je strateški važna jer omogućava pouzdane kopnene transportne pravce za arktičke energente, smanjujući zavisnost od pomorskih ruta koje su često pod kontrolom velikih sila poput Rusije i Kine. Predsjednik Aleksandar Lukašenko je u intervjuu za Time magazin (avgust 2025.) jasno istakao spremnost Bjelorusije za saradnju sa SAD u infrastrukturnim i transportnim projektima, što otvara prostor za jačanje regionalne sigurnosti i povezanosti[5].
Europska unija, iako nema formalne političke odnose s Bjelorusijom, ima direktan i indirektan interes u stabilnosti i razvoju bjeloruske transportne infrastrukture. Kroz ovu infrastrukturu, EU može osigurati brži i sigurniji pristup arktičkim resursima, koji su od ključnog značaja za dugoročnu energetsku sigurnost i održivi razvoj EU. Arktički region je važan za EU ne samo kao izvor energenata već i kao nova tržišta i područje strateške ekonomske ekspanzije. Transportni koridori preko Bjelorusije doprinose diverzifikaciji snabdijevanja Evrope i smanjuju rizik od prevelike zavisnosti od pomorskih ruta, koje su izložene geopolitičkim rizicima i kontrolirane od strane potencijalnih rivala.
Zbog nedostatka formalnih političkih odnosa, EU još uvijek nije u potpunosti iskoristila potencijal saradnje sa Bjelorusijom. Međutim, kao i SAD, EU bi trebalo da bude otvorena za dijalog i razvoj infrastrukturnih projekata sa Bjelorusijom, što bi bilo od koristi za obje strane. Takva saradnja bi mogla doprinijeti jačanju regionalne stabilnosti, ekonomskoj integraciji i efikasnijem pristupu arktičkim resursima[6].
Bjelorusija je dio ključnih transportnih koridora kao što su Berlin–Varšava–Minsk–Moskva i Eurazijski transportni koridor (Kina – Centralna Azija – Rusija – Bjelorusija – EU), koji omogućavaju siguran i brz protok kineske i arktičke robe ka evropskim tržištima. Ove veze dodatno osiguravaju geopolitičku fleksibilnost, ne samo za SAD nego i za EU, u trenutku pojačanih globalnih tenzija.
Indirektno, stabilna i funkcionalna transportna mreža kroz Bjelorusiju olakšava pristup evropskim tržištima energenata i sirovina koji dolaze iz arktičkih izvora, podržavajući evropske ciljeve energetske tranzicije i zelene ekonomije. Ovo je posebno važno imajući u vidu EU-ove ambicije za smanjenje zavisnosti od fosilnih goriva i povećanje energetske sigurnosti kroz diversifikaciju izvora. Stoga, saradnja sa Bjelorusijom u infrastrukturnim pitanjima ima dalekosežne ekonomske i strateške koristi za evropski kontinent.
S druge strane, američka strategija u regionu kroz saradnju sa Bjelorusijom omogućava smanjenje uticaja Rusije i Kine u istočnoj Evropi i Centralnoj Aziji, istovremeno osiguravajući pouzdane kopnene transportne pravce za robu i energente. Otvorenost Bjelorusije za američke inicijative, koju je Lukašenko potvrdio u intervjuu za Time, predstavlja značajan potencijal za izgradnju novih savezničkih odnosa i unapređenje geopolitičke ravnoteže u regiji.
Ukratko, Bjelorusija je danas nezaobilazan strateški partner u transportu i infrastrukturnim mrežama povezanim s Arktikom, a njena saradnja sa SAD i potencijalno EU ima veliki značaj za geopolitiku, energetsku sigurnost i regionalni razvoj. Evropska unija bi, slijedeći primjer SAD, trebala otvoriti dijalog sa Bjelorusijom kako bi iskoristila njen potencijal kao tranzitnog čvorišta i ojačala svoju poziciju u arktičkom lancu snabdijevanja.
Arktik je postao jedno od najvažnijih polja globalne geopolitičke i ekonomske konkurencije, sa ogromnim potencijalom za redefiniranje svjetskih transportnih i energetskih mreža. Američka politika pod Trumpovom administracijom jasno je usmjerena na očuvanje američkih interesa na Arktiku kroz jačanje vojnog prisustva, diplomatsku saradnju i stratešku kontrolu ključnih transportnih koridora. Razvoj i održavanje ovih transportnih mreža predstavlja ključni element za stabilnost i prosperitet regije.
Telefonski[7] poziv američkog predsjednika Donalda Trumpa i bjeloruskog predsjednika Aleksandru Lukašenku, 15. augusta 2025, još dok je Trump bio u avionu na putu na historijsko sastanak sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom na Aljasci, sastanku na kojem se odlučivalo ne samo o miru u Ukrajini, već o budućnosti Evrope i šire – predstavlja jasan dokaz poštovanja i priznanja uloge bjeloruskog lidera od strane američkog predsjednika i njegove administracije. Time je potvrđena strateška važnost politike predsjednika Lukašenka, koji je, usprkos savezništvu s Rusijom, zadržao neutralan stav i dosljedno pozivao na mirno rješenje sukoba u Ukrajini. Ovaj potez predsjednika Trumpa simbolizira ne samo političko uvažavanje, već i spremnost da se Lukašenkova pozicija uključi u širi okvir globalnih pregovora o stabilnosti i sigurnosti u Europi i Euroaziji nego predstavlja važan moment za unapređenje američko-bjeloruskih odnosa.
Vizija globalne stabilnosti koju je zastupa Trumpova administracija dovela je do smirivanja tenzija, zaustavljanja ratova i doprinijela okončanju sukoba u državama poput Pakistana i Indije, Ruande i Konga, te Azerbajdžana i Armenije. Tome treba dodati važnu ulogu Srbije i njenog predsjednika Aleksandra Vučića, jer svaka dalja destabilizacija Srbije na kojoj se intenzivno radi dovela bi do spirale nasilja u toj nemirnoj regiji. Pragmatičan pristup dijalogu i saradnji predstavlja svijetli primjer koji može biti ključan za budućnost Arktika, pretvarajući ga u zonu mira i prosperiteta za Evropu. Trump će oživjeti duh Konferencije o evropskoj sigurnosti i saradnji (KESS) i Helsinške deklaracije iz 1975. godine[8], ponovo postavljajući temelje za međunarodnu saradnju i sigurnost, kao i za transatlantsku i euroazijsku saradnju.
Ljubljana/Bruxelles/Washington/Minsk, 28. avgust 2025
[1] IFIMES - Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije sa sjedištem u Ljubljani, Slovenija, ima specijalni savjetodavni status pri Ekonomsko-socijalnom vijeću ECOSOC/UN, New York, od 2018.godine i izdavač je međunarodne naučne revije „European Perspectives“, link: https://www.europeanperspectives.org/en
[2] Forecasts and Recommendations about the Second Trump Administration Policies toward the Two Polar Regions, link: www.csis.org/analysis/forecasts-and-recommendations-about-second-trump-administration-policies-toward-two-polar
[3] Arctic Council, “Arctic States and Boundaries,” Arctic Council Secretariat, link: https://arctic-council.org/about/secretariat/
[4] Arctic Security and Critical Minerals, link: www.state.gov/reporting-tours-foreign-press-centers/arctic-security-and-critical-minerals
[5] Lukashenko's TIME interview highlights: U.S. talks, Putin-Trump meeting, Ukraine, successor, link: https://eng.belta.by/president/view/lukashenkos-time-interview-highlights-us-talks-putin-trump-meeting-ukraine-successor-170319-2025/
[6] The EU in the Arctic , The European Union has an important role to play in supporting successful Arctic cooperation and helping to meet the challenges now facing the region, link: https://www.eeas.europa.eu/eeas/eu-arctic_en
[7] I had a wonderful talk with the highly respected President of Belarus, Aleksandr Lukashenko link: https://truthsocial.com/@realDonaldTrump/posts/115033133751064517
[8] Helsinki Final Act, Conference on Security and Co-operation in Europe, Helsinki, 1 August 1975., link: https://www.osce.org/files/f/documents/5/c/39501_1.pdf
