Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES)[1] iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira dešavanja na Bliskom istoku, Balkanu i po svijetu. Nedavno objavljeni Epsteinovi dosjei ne otkrivaju izolirane zločine, već operativnu logiku moderne moći: na najvišim nivoima, moral je neobavezan, zakon je selektivan, a porok je institucionaliziran. Ovi dokumenti otkrivaju poredak u kojem je odgovornost suspendirana, a privilegija postaje strukturna funkcija. U svojoj analizi pod naslovom „Epstein. Zlo u carstvu moći: Ne haos, već red.“, ambasador i vanredni profesor dr. Arben Cici pruža kritički osvrt na Epsteinov slučaj i njegove šire implikacije za razumijevanje savremenih struktura moći.
Nedavno objavljivanje dosjea vezanih za Jeffreyja Epsteina nije potreslo svijet zato što su otkrili nešto potpuno nepoznato. Potresli su ga jer su potvrdili, s dokumentarnom hladnoćom, istinu koja se obično izgovara samo šapatom: da apsolutna moć ne živi unutar uobičajenog morala, već stvara vlastiti paralelni moral.
Njihovo objavljivanje nije trenutak skandala. To je trenutak moralnog razotkrivanja. Ne zato što predstavlja nova lica, već zato što nakratko uklanja najuporniji mit modernog poretka: vjerovanje da velika moć koegzistira s odgovornošću. U stvarnosti, što se viša moć uzdiže, moral postaje tanji, sve dok na vrhu ne nestane, već jednostavno postane nepotreban.
U tom smislu, Epsteinovi dosjei nisu skandal. Skandal je u tome što ih još uvijek nazivamo skandalima. Oni su samo privremene pukotine u debeloj zavjesi poretka koji je davno napustio pojam krivice. Ono što izlazi na vidjelo nije zločin, već njegova normalnost na vrhu svijeta. Ovi dosjei odražavaju nevidljivi poredak u kojem poroci nisu devijacije, već funkcionalni elementi arhitekture moći.
U modernom carstvu moći, moral je retorički relikt, sačuvan za izborne govore i izvještaje o „korporativnoj odgovornosti“. Na vrhu globalnih hijerarhija, gdje se političke, finansijske, diplomatske, kulturne i akademske elite presijecaju, zakon se više ne pojavljuje kao univerzalna norma, već kao selektivni mehanizam. Primjenjuje se rigorozno na mnoge, a fleksibilno na one unutar užeg kruga.
Ove elite su izgradile ekosistem u kojem zakon ne služi ograničavanju njihove moći, već upravljanju njome. Pravda je svedena na tehnički postupak kojim upravljaju advokati, odbori i rokovi, dok je etika sažeta u ceremonijalni vokabular za javnu upotrebu. Unutar ovog poretka, oni na vlasti se ne ponašaju kao skriveni kriminalci, već kao administratori vlastitih privilegija.
Politički lideri, globalni finansijeri i tehnokrate od utjecaja ne vide sebe kao prekršioce normi, već kao opravdane izuzetke od njih. Zakon nije ograničenje; to je zaštitna arhitektura. Etika nije obaveza; to je ukras. Branitelji ovog sistema će ga nazvati institucionalnom stabilnošću, političkim realizmom, čak i strateškom mudrošću. Ali stabilnost koja opstaje samo suspenzijom moralne odgovornosti nije red. To je amortizacija krivnje.
Oni ne vladaju otvorenim nasiljem, jer im to nije potrebno. Oni vladaju nevidljivošću: povjerljivim ugovorima, fragmentiranim jurisdikcijama, istražnim komisijama koje ne vode nikuda. Ovo je trijumf moderne moći, ne da zdrobi mase, već da ih iscrpi.
U ovom svijetu, poroci nisu slučajna kršenja norme; oni su dokaz članstva u klubu. Privatna ostrva, čuvane i izolirane vile, događaji iza zatvorenih vrata, avioni bez javnog praćenja, to nisu samo simboli luksuza, već teritorije stvarnog suvereniteta. Tamo gdje kamere ne ulaze i zakon se zaustavlja na kapiji, moć se prepušta bez potrebe za opravdanjem. To su moderne oaze poroka, gdje se nemoral ne kažnjava, već reguliše.
Ono što je najuznemirujuće nije ekstremnost zloupotrebe, već normalnost kojom je sistem apsorbuje. Politički lideri odgovaraju institucionalnom elegancijom, finansijeri se povlače iza dogovora i tajnosti, dok intelektualci bliski vlasti relativiziraju sve u ime „kompleksnosti“. Tišina nije strah; to je rafinirano saučesništvo.
U ovom poretku, niko se ne osjeća krivim, jer je krivica raspršena u kolektivnu odgovornost bez autora. Svaka karika štiti sljedeću, ne iz moralne solidarnosti, već iz zajedničkog interesa za očuvanje sistema. Dakle, zlo se ne pojavljuje kao brutalni čin, već kao upravljani proces. Ne vrišti niti se otkriva; ono je potpisano.
Nedodirljivost ovih ličnosti nije mana sistema, već njegovo najviše dostignuće. Ne proizlazi iz odsustva zakona, već iz njihovog viška; ne iz nedostatka dokaza, već iz fragmentacije istine. Javnost dobija dovoljno informacija da bude šokirana, ali nikada dovoljno da zahtijeva stvarnu odgovornost. Skandal se pretvara u spektakl, a spektakl u umor.
U tom smislu, Jeffrey Epstein nije bio izuzetak, već funkcija. Posrednička figura koja povezuje političku moć s novcem, kulturni utjecaj s tajnošću, želju s imunitetom. Njegov pad nije uništio sistem, jer sistem nije izgrađen na njemu; izgrađen je na potrebi za figurama poput njega.
Jeffrey Epstein nije bio čudovište. Čudovište je ideja da je bio sam. Bio je samo mračni funkcioner sistema kojem je bio potreban neko ko će čuvati tajne, ko će povezati želju s utjecajem, perverziju s moći, a novac s tišinom. Kada je funkcija postala opasna, sistem ga je žrtvovao, ali ne i sebe.
Ono što nas ovi dosjei prisiljavaju da prihvatimo jeste da moderno carstvo moći ne vlada vidljivim nasiljem, već organiziranim amoralom. Demokratija ostaje fasada, transparentnost slogan, a pravda selektivna. Za mase, zakon je obaveza; za elitu, to je opcija.
Carstvo moći se ne boji istine. Boji se sjećanja. Zato skandali dolaze u ciklusima, otkrića se objavljuju u fragmentima, a odgovornost se raspršuje dok ne nestane. Istina nakratko izbija na površinu, tek toliko da stvori iluziju transparentnosti, nikada dovoljno da promijeni poredak.
Licemjerje moći ne leži samo u djelima koja prikriva, već i u maskama koje pažljivo predstavlja javnosti. Oni koji propovijedaju moral s govornica, koji govore o vrijednostima, porodici, redu i odgovornosti, često su isti oni koji etiku tretiraju kao ceremonijalni kostim: nosi se pred kamerama i skida kada se svjetla ugase.
Propaganda moći ne nastoji uvjeriti istinom, već umrtviti moralnu osjetljivost. Ona proizvodi čiste javne ličnosti, uzorne narative i apstraktne neprijatelje, dok se stvarnost gura iza kulisa. Kada maske padnu, kao u slučaju Epsteinovih dosjea, ono što se otkriva nije samo individualno licemjerje, već mehanizam cijelog poretka koji opstaje propovijedajući vrlinu dok istovremeno provodi porok.
Prava tragedija i naš kolektivni neuspjeh ne leži samo u skrivenim zločinima, već i u prihvatanju ovog poretka od strane društva kao „normalnog“ i neizbježnog. Naučili smo to nazivati političkim realizmom, institucionalnom stabilnošću, čak i strateškom zrelošću. Zahtijevamo pravdu samo za slabe i divimo se cinizmu moćnih kao znaku inteligencije. U svojoj srži, prihvatili smo poredak u kojem moć više ne osjeća potrebu da se moralno opravdava. Jer tamo gdje moć ne poznaje etičke granice, zlo nema potrebe da se maskira. Jednostavno se administrira, dokumentuje i štiti, sve dok se ne otvori još jedan dosje i nad njim se ne zatvori još jedna tišina.
Ali moć koja ne poznaje stid nije jaka; ona je trula. Poredak koji opstaje samo suspendiranjem morala nije racionalan; boji se svakog istinskog oblika odgovornosti. I društvo koje to prihvata nije naivno; ono se predaje.
Epsteinovi dosjei nam ne pokazuju koliko je elita mračna. Oni nam pokazuju koliko smo tame naučili tolerirati. Jer tamo gdje moć živi bez stida, zlo više ne mora da se krije. Ono vlada; i mi to nazivamo redom.
O autoru:
Ambasador, prof. dr. Arben Cici, trenutno predavač međunarodnih odnosa na Mediteranskom univerzitetu u Albaniji, bivši ambasador Albanije u Danskoj, Hrvatskoj, Rusiji, dva puta savjetnik predsjednika Republike za vanjsku politiku, dva puta direktor Državnog protokola u Ministarstvu vanjskih poslova, autor knjige "Zvanični protokol Republike Albanije", analitičar i odličan stručnjak za vanjsku politiku.
Stavovi izneseni u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno službeni stav IFIMES-a.
Ljubljana/Tirana, 22.februar 2026
[1] IFIMES – Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije, Ljubljana, Slovenija; ima specijalni konsultativni status pri Ekonomsko-socijalnom vijeću (ECOSOC/UN), New York, od 2018. godine; izdavač međunarodne naučne revije European Perspectives.
