DEMOKRATIZACIJA – ORUŽJE PROTIV NEPRAVDE

IFIMES – Međunarodni institut za međureligijske, međunacionalne i bliskoistočne studije iz Ljubljane posebno je za oktobarski broj slovenačke stručne revije za vojno-sigurnosna pitanja “OBRAMBA” sačinio analizu događanja u Iraku iz koje izdvajamo najvažnije i najzanimljvije dijelove.

Za većinu političkih analitičara i stručnjaka nije više pitanje, da li će rata u Iraku biti ili ne, nego kada, kako i ... kakva (je) će biti njegova svrha? Bez obzira na to, što je irački režim prihvatio povratak inspektora, koje je 1998 godine protjerao pred operaciju Pustinjska lisica, intervencija se čini izvjesnom.
Ponovo je u centralno pitanje rušenje Sadama Huseina: da li zbog proizvodnje oružja za masovno uništavanje ili zbog iračkih zaliha nafte, koje iznose 220 milijardi barela i zaliha plina 30 triliona m3. Možda je razlog u plodnoj Mesopotamiji, koja bi mogla prihvatiti dva miliona palestinskih izbjeglica ili nove karte Bliskog istoka na kojima bi SAD zamijenile nedemokratske režime demokratskim? Irak je početak jednog od niza procesa demokratizacije Bliskog istoka, koji je prema mišljenju dr.Bernarda Lewisa, profesora na Princeton University, predstavlja neku vrstu domina. Bagdad je kocka i kada padne, ostale domine lančano će početi padati.
Američki predsjednik G.Bush najavio je tok odvijanje događaja u vezi sa Irakom na sjednici generalne skupštine UN-a: 1) govor predsjednika Busha Generalnoj skupštini UN-a jasno je dao na znanje, da američki cilj nije samo povratak inspektora nego i dodatni uslovi iz prethodnih rezolucija Vijeća sigurnosti (1284 od 17.12.1999, 1051 od 17.12.1999, 715 od 11.10.1991, 707 od 15.11.1991, koje obavezuju Irak da uništi oružja za masovno uništavanje; 2) Irački režim mora što prije riješiti spor sa Kuvajtom, to znači pitanje nestalih osoba i ratnu oštetu (rezolucija broj 686 od 3.3.1991 in 687 od 3.4.1991); 3) rezolucije 688 od 5.4.1991 i 949 od 15.9.1994 nalažu Iraku, da mora prestati sa proganjanjem civilnog stanovništva i manjina.
U govoru na Generalnoj skupštini UN-a Bush je tražio raspuštanje iračkog represivnog aparata i javno suđenje iračkom vodstvu. Tih uslova Sadam Husein sasvim sigurno ne može ispuniti, jer bi to značilo kraj njegove vladavine. U ovom slučaju Bush je Sadamu Huseinu napisao posmrtnicu.
Bez sumnje postoji plan rušenja Sadama Huseina ali postoji i mogućnost da pravog scenarija za to još uvijek nema. Prema mišljenu STRATFOR-a, američke agencije za obavještajne analize, američka administracija raspolaže sa više različitih scenarija i u svakom trenutku spremna je aktivirati jedan ili istovremeno više scenarija: 1) Pustinjska turbulencija: silovit napad iz zraka sa nevidljivim bombarderima na komandna mjesta; 2) Pustinjska sječa: snažna i neprekidna ofanziva, koja bi neka područja i regije odsjekla od Bagdada i predala na upravljanje opoziciji; 3) Pustinjska oluja II: snažna ofanziva iz zraka, koja bi prouzrokovala vojni i ekonomski koplaps u državi; 4) Pustinjski grom: bombardiranje Bagdada i položaja Republikanske garde različitim oružjima i načinima.
Prema mišljenju stručnjaka i saradnika instituta IFIMES Iračka armija (izuzev Izraela) još uvijek je najjača na Bliskom istoku, unatoč tome, da je u operaciji Pustinjska oluja izgubila 40% svoje moći. Redovni sastav Iračke armije broji 430.000 vojnika i nevjerovatnih 6,6 miliona rezevista (»Armija Jerusalema«). Irak posjeduje 2200 tenkova, od toga 700 tenkova T-72, 3700 oklopnih transportera, 2400 artiljerijskih oružja – ostalo je još 20-50 raketa tipa SCUD, raketa zemlja-more i morskih mina.
Najsnažnije dijelove iračke armije predstavlja Republikanska garda (60.000 vojnika), koja je u munjevitoj trisatnoj akciji zauzela Kuvajt i specijalna Republikanska garda (15.000 vojnika) pod komandom Sadamovog sina Quseya. Republikanska garda obezbjeđuje odbranu Bagdada te gradova Kirkuk i Basra.


AMERIČKI IZVOZ DEMOKRATIJE

Amerikanci bez sumnje imaju tihi dogovor i pristanak Rusije i Kine za rušenje Sadama Huseina. Francuska mijenja mišljenje, Evropska unija, prema riječima danskog predsjedavajućeg EU Rasmussena, smatra, da Amerikanci ne trebaju posebne rezolucije, jer oslonac imaju u prethodnim rezolucijama.
Arapski režimi su monarhije ili predsjedničke monarhije (Sadam je imenovao svog sina Quseya za nasljednika, Hafesa al Asada naslijedio je sin Bashaar, Hosni Mubarak imenovao je svog sina Jamala za nasljednika...). Arapski režimi neće puštati suze za Sadamom Huseinom, jer imaju veći strah za vlastitu sudbinu i deklarirano se suprostavljaju intervenciji u Iraku. To je slikovito objasnio šeik Hamad ben Jasim Al-Thani, ministar vanjskih poslova Katara:"«Amerikanci i američka združena komanda već su tri godine u bazi Aludedh. Mi smo o tome obavijestili zalivske države, iako sada izjavljuju da nisu bile upoznate....«.
»Arapske države neće ometati akcije protiv Iraka«, izjavio je Moshe Ya'alon, načelnik generalštaba Izraelske vojske – IDF pred slušaocima u auditoriju Instituta za političke studije u Hertzliu.


REAKCIJA TRISTO MILIONA ARAPA I MILIJARDE MUSLIMANA

Bushova administracija došla je do saznanja, da se bliži kraj vladavine totalitarnih režima na Bliskom istoku. Amerikanci su u 50-godišnjem hladnom ratu pobijedili komunističke režime u istočnoj Evropi i srednjoj Aziji. Irak je prva faza novog dugotrajnog procesa na Bliskom istoku.
Arapske mase skeptične su prema američkim planovima. Režimski mediji u tim državama SAD prikazuju kao napadače na njihove tradicionalne vrijednosti i rat protiv terorizma kao rat protiv islama. Arapski mediji ne navode govor Busha neposredno poslije napada na WTC u islamskom centru u New Yorku, i govor Paula Wolfowitza, veoma utjecajnog zamjenika ministra odbrane, koji su izjavili, da SAD nisu u ratu sa liberalnim islamom. Amerika nije uspjela približiti svog stava muslimanskim masama unatoč imenovanju državne podsekretarke za narodnu diplomatiju (Charlotte Beers), niti su uspjeli pojasniti ciljeve američke politike, kao što je mir na Bliskom istoku, tolerancija i promocija demokracije u arapskom društvu.
Bez obzira na to, većina Iračana dočekati će na ulicama američke oslobodioce, jer će donijeti dugo očekivanu demokraciju i ljudska prava. To je jasno u svom govoru 29.08.2002 rekao američki potpredsjednik Channey. Možda je Channey navedenu tvrdnju postavio na osnovu mišljenja dr.Fuada Ajmya, profesora za političke studije na University John Hopkins, koji savjetuje SAD, da ne poklanjaju previše pažnje reakcijama arapskih masa.


JEDNAČINA: DEMOKRATIJA I ANTITERORISTIČKA BORBA

Demokratija i antiteroristička borba su dva međusobno snažno povezana pojma. Sve radikalne islamske organizacije rodile su se u nedemokratskim islamskih društvima, koje su pod velikim političkim i socijalnim pritiscima. Islamski džihad, Džamaa Islami-GIA u Egiptu i druge organizacije produkt su socijalne i političke represije Nasera, Sadata te njihovih krvavih obračuna sa muslimanskom braćom, komunistima i sindikatima. Hamas je produkt neracionalne politike palestinskih vlasti na čelu sa Arafatom, koja je korumpirana i Likudove represije pod vodstvom premijera Sharona. SCIRI u Iraku je reakcija većinskog šiitskog stanovništva, GEA u Alžiru produkt je socijalističke vladavine Hawarija Bomidiena, Osama bin Laden i Al-Kaida su produkti zvanične politike nekih muslimanskih država. Al-Kaida je proizvod, koji je bio upotrebljiv u vrijeme hladnog rata u Afganistanu, Kašmiru...., Islam je bio krinka za postizanje ciljeva u globalnim okolnostima.
Prema mišljenju Grahama Follera, poznatog američkog analitičara, kraj režima Sadama Huseina pozitivno će utjecati na raspoloženje u regiji. Irački režim je najslabiji među slabim arapskim režimima. Narodi u regiji uvjerit će se u iskrene namjere američke administracije.
IFIMES predlaže stalnu prisutnost Amerikanaca i postavljanje vojnih baza u Iraku. Sadašnji raspored snaga je iracionalan, ipak će američka administracija morati iskoristiti pozitivne efekte intervencije za podršku reformatorima u regiji i time jasno artikulirati prijetnju tvrdolinijašima, koje čeka sudbina, slična Sadamovoj. SAD imaju bogata iskustva u intervencijama i uspostavljanju demokracija: Haiti, Bosna, Kosovo, Afganistan...
Radikalne islamske organizacije iskoristile su patnje muslimanskih masa za nametanje svojih ideologija. Nema sumnje, da su događaji poslije 11.septembra zadali težak udarac tim pokretima, oslabljeni su na terenu kako u političkom tako i u manevarskom smislu. U ideološkom smislu izgubili su kredibilnost kod svojih pristalica, sada posljedično proživljavaju fazu unutrašnjih sukoba i frakcionizma u vlastitim redovima. Njihova sudbina i konsolidacija zavisni su od toga kakvu demokratsku alternativu mogu ponuditi u svojim državama. Skoro da tih alternativa i nema ili su slabe zbog nedostatka demokratskih vrijednosti, ekonomsko-socijalnih kriza i sveobuhvatne državne korupcije.
Radikalnim organizacijama, kao što je Al-Kaida, nije uspjelo rekrutirati muslimanskih masa protiv intervenciji u Afganistanu unatoč silovitom i smrtonosnom američkom bombardiranju i posljedično velikim civilnim žrtvama te na kraju osvetničkom pohodu Sjevernog savezništva (Mazari Sharif) protiv talibana. Radikalne organizacije upravo danas žive na račun razilaženja u tumačenju pojma terorizma između islama i Zapada.
»Teorija zarote« što se tiče američke politike do Arapa i muslimana preovladuje u svim analizama terorističkih organizacija. Fundamentalističke organizacije dijele se na osnovu ideologije i ciljeva. Neke pozivaju na vojni otpor i terorizam, neke suprotno, osuđuju te metode. Neki pokreti imaju nacionalni predznak, kao npr.šiitski Hezbollah u Libanu ili Hamas u Palestini. Te organizacije sebe doživljavaju kao nacionalne i oslobodilačke pokrete za razliku od Vehabijskih ultra radikalnih pokreta, koji poslije 11.septembra, doživljavaju ekspanziju i to čak u nekim državama koje nisu poznavale takvog djelovanja (Maroko i Liban). Zalivske fundamentalističke organizacije u poslednje dvije decenije su se širile zahvaljujući svom snažnom misionarskom djelovanju u Egiptu, Alžiru, Pakistanu i ne tako davno u Bosni, prije svega zahvaljujući ogromnim novčanim sredstvima, koje su dolazile pod plaštom humanitarnih organizacija. Imale su u 80-tim godinama podršku Zapada npr. pri neutraliziranju sovjetskih pretenzija u Afganistanu i Pakistanu. Šiitski izvoz islamske revolucije u Egipat i države Zaliva te u Bosni podržavanje islamskih skupina kao protivtežu srpskom nacionalizmu. Sadašnje organizacije u dubokoj su krizi, djeluju u manjim grupama kako bi izdržale djelovanje svojih vlada protiv njih.
SAD su došle do spoznanja, da 11.septembra, ne bi bilo bez tihe podrške nekih režima takvim (terorističkim) organizacijama. Među njima je sasvim sigurno Irak. Osnova tih ideologija je neprijateljstvo prema Zapdu, koje se izražava kroz medije, školske programe, djelovanje humanitarnih organizacija.... To, barem na simboličkom nivou, potvrđuje zajednička tužba rodbine preminulih 11.septembra, koju su uložili protiv trojice Saudijskih prinčeva. Američki senator John McCain jasno je optužio Saudijsku Arabiju da podržava terorizam, jer je čak 15 napadača na WTC Saudijskih državljana. Neke države su veoma ozbiljno primile tu poruku Washingtona. Saudijska Arabija primila je tu poruku i na sastanku između Busha i saudijskog princa Bandara dogovoreno je, da će Saudijska Arabija finansirati polovinu svih troškova intervencije u Iraku. Niko do danas nije potvrdio niti demantirao tog dogovora. Prijestolonaslednik princ Abdullah na sastanku sa vjerskim vrhom pozvao je ka otvaranju prema svijetu, ka toleranciji i širenju pravih vrijednosti islama a ne neprijateljstva. Libija je prihvatila plaćanje oštete za rodbinu žrtava srušenog aviona u Lockerbiyu, Iran je predao 16 članova Al-Kaide Saudijskoj Arabiji, koja ih je kasnije izručila Amerikancima...
Dr.Bernard Lewis, sa Princeton Univerziteta smatra, da je dio neprijateljstva muslimana prema Zapadu skriven u podršci SAD nehumanim i represivnim režimima. To je rekao predsjedniku Bushu na privatnoj večeri. Bernard dalje smatra, da će SAD dobiti naklonjenost i povjerenje arapskih masa, koje dugo i predugo čekaju demokraciju. Ta podrška bolje je oružje od svog raspoloživog atomskog i konvencionalnog arsenala, kojeg je Amerika imala i koji joj ništa nije pomogao 11.septembra prošle godine.
Stručnjaci i saradnici instituta IFIMES smatraju, da SAD napreduju u nastojanjima za reformama i demokratizaciji Bliskog istoka. SAD moraju komunicirati neposredno sa muslimanskim narodima a ne preko korumpiranih i omraženih režima i medija, koji su pod režimskim nadzorom. Ti narodi će, naime, biti partneri i saveznici SAD i Zapada.
Amerika mora razmišljati o mogućnosti nekakvog Marshallovog plana za Bliski istok i to ne samo u ekonomskom značenju nego, prije svega, u političkom i socijalnom značenju. Na sigurnosnom planu ne bi bilo suvišno razmišljati o osnivanju vojnog savezništva kao faktora stabilnosti u regiji, kao što je recimo Natovo partnerstvo za mir u Evropi.
EU mora se još aktivnije uključiti u rješevanje nagomilanih problema na Bliskom istoku. Ta pitanja ne smiju biti kamen spoticanja i takmičenja između SAD i EU. Ekonomska i politička obnova Bliskog istoka traži trajnu i aktivnu ulogu EU, jer je EU susjed Bliskog istoka (za razliku od SAD).