Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES)[1] iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira dešavanja na Bliskom istoku, Balkanu i po svijetu. Lily Ong, analitičarka geopolitičkih rizika iz azijsko pacifičkog područja (APAC), pripremila je članak pod naslovom „Sukob između Kambodže i Tajlanda će odrediti tok budućih događaja?“ u kojem istražuje sukob između Kambodže i Tajlanda i diplomatsku snagu ASEAN-a.
Čuveni drevni hinduistički hram izgrađen tokom prve polovine 11. vijeka, hram Preah Vihear na vrhu planina Dângrêk, karakteriziraju strme stepenice, rezbareni nadvratnici i zamršeni bareljefi koji prikazuju hinduistička božanstva i mitološke scene. Veličanstvena arhitektura ne samo da odražava hinduistički vjerski utjecaj koji je bio istaknut u Kmerskom carstvu, već i dalje ostaje žarište dugogodišnjih graničnih sporova između Kambodže i Tajlanda.
Dana 24. jula 2025. godine, sukobi između dvije jugoistočno azijske nacije kulminirali su smrtonosnim sukobima, pri čemu su se obje strane međusobno optuživale za početak napada. Čim su globalni mediji preplavili informacijsku sferu, neki su ponavljali da je Tajland prvi udario, a drugi su tvrdili da je Kambodža otvorila prvu vatru. Ne želeći zaostati, stručnjaci za ASEAN - ali ne iz ASEAN-a - slijedili su primjer, proglašavajući 1960. godinu početkom spora.
Kao neko ko je rođen u jugoistočnoj Aziji, tačnije u Singapuru, željela bih skromno izjaviti da skraćivanje historije ovog spora ne bi učinilo ništa manje nepravde zaraćenim stranama i okolnostima koje ih okružuju nego nevoljkost da se sazna o historijskim, duhovnim i kulturnim vezama između Rusije i Ukrajine. Dakle, krenimo na neophodno putovanje čak i ako moramo pokazati malo marljivosti i vratiti se dalje u prošlost.
Granica između Tajlanda (tada Siama) i Francuske Indokine (koja je uključivala Kambodžu) prvobitno je iscrtana tokom kolonijalnog doba 1904. godine, kada su se obje strane složile da definišu svoju granicu koristeći planinski lanac Dangrek kao prirodnu granicu, s hramom koji ide do Siama.
Međutim, 1907. godine, francuski kartografi, kolonijalnim potezima „zavadi pa vladaj“, opasno su nacrtali kartu koja je hram smjestila na teritoriju Kambodže. Decenijama Tajland nije iznosio nikakve formalne prigovore. Iako šutnja ne mora uvijek značiti pristanak, šutnja Tajlanda je jasno shvaćena kao takva. U odbranu Tajlanda, navodno su tvrdili da nisu primijetili nesklad do 1930-ih. Nakon povlačenja francuskih trupa 1953. godine, tajlandske trupe su ušle, na veliko razočaranje Kambodže, koja je konačno slučaj iznijela pred Međunarodni sud pravde (ICJ) 1959. godine. Godine 1962. sud je presudio u korist Kambodže, navodeći zakašnjeli protest Tajlanda kao prešutni pristanak. Hram i njegovo imanje su tako priznati kao kambodžanska teritorija, ali Tajland je odbio da to prizna.
Tokom godina, pojavljivali su se izvještaji o periodičnim sukobima, ali ništa što je previše uznemirilo susjede. Tek 2008. godine, kada je UNESCO proglasio hram mjestom svjetske baštine nakon kambodžanskog progona, napetost se ponovo pojačala. Povećane tenzije su trajale do 2011. godine prije nego što su se vratile sporadičnim sukobima. Naknadna presuda ICJ-a iz 2013. godine dodatno je potvrdila suverenitet Kambodže nad cijelim rtom Preah Vihear.
Dana 28. maja 2025. godine, rutinski obračun nije samo rezultirao smrću Kambodžana, već i suspenzijom tajlandske premijerke Paetrongtarn Shinawatre 1. jula zbog njenog podređenog ponašanja tokom procurjelog razgovora s bivšim kambodžanskim premijerom Hung Senom. Uslijedili su potpuni sukobi u kojima nije samo bačena artiljerija i rakete, već se tvrdilo i da je korištena kasetna municija.
Srećom, dok obje strane puhću i dahću, ono što izbija u prvi plan jeste koliko su njihovi sistemi naoružanja prilično zastarjeli - stanje koje je blago rečeno minimiziralo destruktivne sposobnosti njihove vojske i pritom spasilo više života. S druge strane, ova scena bi mogla postati prodajna tačka za prodavače oružja koji su u potrazi za oružjem kako bi uvjerili ne samo sebe, već i regiju da se naoruža najboljim i najnovijim. Ovo bi bio dobar trenutak da američki ministar odbrane Pete Hegseth kaže „Rekao sam vam“, a istovremeno se osvrne na svoju vlastitu prodajnu prezentaciju odbrane u regiji ne tako davno.
Osim obnovljenog napora za militarizaciju u regiji, još jedna značajna posljedica sukoba je ono šta on znači za ASEAN. Osim premijera Anwara Ibrahima iz Malezije, predsjedavajućeg ASEAN-a za 2025. godinu, blok je bio neobično rezerviran prema sukobu, a tišina je pojačana kakofoničnim doprinosom stranaca daleko od regije.
Moram dodati u ovom trenutku da oni koji ovo smatraju sitnom svađom oko obične parcele zemlje nisu uspjeli shvatiti dvije stvari. Prvo, historijski i kulturni značaj hrama za obje strane; i drugo, strateški značaj lokacije. Uzvišeni položaj hrama ne samo da pruža strateške vojne prednosti, poput nadzora i odbrane, već i kontrolu nad okolnom teritorijom kako bi se uticalo na graničnu i regionalnu sigurnost.
Ali da se vratimo na ASEAN, sada ima još jedan vruć krompir u ruci da testira svoje mehanizme za rješavanje sukoba. Hoće li blok biti u stanju posredovati u ovoj svađi između dvije svoje članice i spriječiti veće posljedice? Može li ASEAN riješiti spor bez vanjske intervencije, čime će ojačati svoju ulogu glavnog regionalnog sigurnosnog aktera? Ili će vanjske sile iskoristiti priliku za demonstraciju moći, istovremeno dovodeći u pitanje sposobnost ASEAN-a da održi regionalnu autonomiju u tom procesu? Upravljanje sukobom od strane ASEAN-a - ako preuzme kontrolu kroz dijalog, mjere izgradnje povjerenja ili multilateralni angažman - utjecat će na to kako se percipira njegova kompetencija.
Drugim riječima, sukob će djelovati kao barometar diplomatske snage ASEAN-a. U eri koju obilježavaju brzi i sveobuhvatni geopolitički tokovi, blok si ne može priuštiti gubitak kredibiliteta, kako se ne bi njegov utjecaj narušio i ugrozio samu relevantnost i centralnost koju njegovi članovi dugo zagovaraju.
Međutim, ASEAN neće biti jedini entitet u domenu posmatranja. Sukob je Kini pružio priliku da dalje učvrsti svoju poziciju u regiji nudeći podršku objema stranama, potencijalno se pozicionirajući kao neutralni posrednik dok istovremeno jača svoj utjecaj. Sjedinjene Američke Države, s druge strane, imaju dugu historiju vojne saradnje s Tajlandom i vjerovatno će se angažovati u diplomatskim naporima za deeskalaciju sukoba - ne samo da bi obuzdale kineske dobitke, već i da bi ubrale još jedan poen za predsjednika Trumpa za Nobelovu nagradu.
Nakon što su koristile ekonomske i strateške inicijative kako bi odigrale prave karte za ASEAN-ovu podršku, dvije dominantne sile u ovom rivalstvu znaju da pobjednik može učiniti više od prevagnuća utjecaja - on će se probijati kroz sjenovite vode Južnog kineskog mora i usmjeravati struje prema plodnoj delti većih ambicija.
O autorici:
Lily Ong je geopolitička analitičarka rizika sa sjedištem u APAC, koja također vodi globalna istraživanja o rizicima i sigurnosti za klijente sa liste Fortune 500. Njeno iskustvo putovanja obuhvata preko 95 zemalja i redovno govori i moderira na geopolitičkim forumima i forumima o visokim rizicima.
Članak predstavlja stav autora i ne odražava nužno stav IFIMES-a.
Ljubljana/Singapur, 24.avgust 2025
[1] IFIMES – Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije sa sjedištem u Ljubljani, Slovenija, ima specijalni konzultativni status pri Ekonomsko-socijalnim vijećem ECOSOC/UN od 2018.godine i izdavač je međunarodne naučne revije „European Perspectives“.
