Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES)[1] iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira dešavanja na Bliskom istoku, Balkanu i po svijetu. U istraživanju „Predstava ili realnost?: Napad na Moskvu – Između strateškog očaja i ravnoteže snaga (II dio)“, dr. Cătălin Balog, analitičar i trener sa širokim iskustvom u obavještajnim službama, sigurnosti informacija i strateškoj komunikaciji, nastavlja svoje istraživanje o tome da li se mir može očuvati bez pribjegavanja sili. On nudi sveobuhvatnu analizu globalnih reakcija, evropske ambivalentnosti, nezapadnog oportunizma i ranjivosti Rumunije.
Ovo je centralna dilema drugog dijela analize trenutne multipolarne konfrontacije. Pored vidljivih demonstracija – američkih podmornica i ruskih bombardera – i ratobornih deklaracija, vodi se nevidljiva bitka za kontrolu percepcija, gdje moć definišu i narativi i emocije, a ne samo oružje. Istraživanje uvodi koncepte kao što su emocionalno odvraćanje, kontrolirani spektakl i normativna istina kako bi objasnio različite registre velikih aktera: američki poker, ruski šah, kineski go i evropska normativnost. Analiza završava sa tri scenarija – pregovori, nesreća ili jednostrano nametanje – i zaključkom da će se ratovi budućnosti dobiti sposobnošću nametanja vlastite verzije realnosti.
U sadašnjoj eri, strateške konfrontacije se ne svode na pokrete trupa, vojne vježbe ili zvanične izjave. Sve češće se realnost odvija na dva simultana plana: vidljivom, namijenjenom javnom mnijenju, i nevidljivom, percepcija, iluzija i manipulacija. Centralna dilema je da li se suočavamo sa čvrstim činjenicama ili režiranom predstavom, osmišljenom da prenese poruke i uslovljava ponašanja. „Spektakl ili realnost?“ tako postaje ključno pitanje kroz koje se dešifruje savremena multipolarnost.
Od davnina, mislioci poput Sun Tzua su primjećivali da je „umjetnost ratovanja umijeće obmane“[2], naglašavajući primat iluzije nad direktnim sukobom. U moderno doba, Niccolò Machiavelli je preporučio da vođe manipulišu percepcijama kako bi učvrstili svoj autoritet[3], a Otto von Bismarck je pokazao da ravnoteža velikih sila ne zavisi samo od odnosa oružanih snaga, već i od percepcije političke volje[4]. U nuklearnom dobu, Nixonova administracija je usavršila ove intuicije kroz „Teoriju ludaka“, pri čemu je ulog bila projekcija proračunate nepredvidljivosti kako bi se prisilio protivnik[5].
Ova ambivalentnost – između realnosti i spektakla – može se razumjeti kroz tri različite paradigme: „Teorija ludaka“ u slučaju Sjedinjenih Država, „Duboka kontrola“ u slučaju Rusije i „Moć utišavanja“ u slučaju Kine. Svaka predstavlja drugačiji način orkestriranja percepcija, manipulisanja emocijama i nametanja vlastitog strateškog tempa.
Alati kojima se oblikuju percepcije nisu novi, ali su stekli neviđenu sofisticiranost. Moralno uokvirivanje, namjerni odabir ili izostavljanje informacija i umnožavanje konkurentskih narativa postali su kognitivno oružje[6]. Kao što je Thomas Schelling primijetio, „prijetnja koja djeluje je ona koja psihološki uslovljava ponašanje protivnika“[7]. U današnjem svijetu, rat se ne dobija samo uništavanjem infrastrukture ili ekonomskim sankcijama, već erodiranjem povjerenja, manipulisanjem kolektivnim emocijama i izazivanjem osjećaja neizbježnosti.
Multipolarnost ne donosi stabilnost, već konkurenciju između različitih registara moći: američkog spektakla, ruske dvosmislenosti, kineskog strpljenja i evropske normativnosti. Ovi registri se sukobljavaju na globalnoj sceni u „vidljivom teatru“, kojim dominiraju gestovi i simboli, ali i u „nevidljivoj pozadini“, gdje se prava borba vodi za kontrolu percepcija. U takvom svijetu, pitanje „spektakl ili realnost?“ nema jedan odgovor: dvije dimenzije koegzistiraju, a pobjeda pripada onome ko uspije da ih pomiješa.
Danas su međunarodni odnosi obilježeni strukturnom napetošću: moć se ne izražava samo kroz činjenice, već i kroz način na koji se one predstavljaju, interpretiraju i internaliziraju. U svijetu kojim dominiraju ubrzani tokovi informacija, spektakl postaje sastavni dio političke realnosti. Javni gestovi, provokativne izjave i demonstracije sile više nisu puke manifestacije prestiža, već alati za oblikovanje strateških percepcija. Ova logika nije nova. U Državi, Platon je primijetio da ljudi često brkaju sjene sa samom realnošću (mit o pećini).[8] U savremenom svijetu, sjene generiraju globalni mediji i društvene mreže, gdje slika događaja može imati jači utjecaj od samog događaja. U istom smislu, u djelu Misli o sebi, Marko Aurelije je skrenuo pažnju na činjenicu da percepcije i emocije iskrivljuju prosuđivanje ako se ne kontrolišu.[9]. Pouka je aktuelna: između spektakla i realnosti, međunarodna politika se često odvija u sivoj zoni percepcija.
Strateški, emisija postaje resurs kada se koristi za istovremeno prenošenje više signala. Donald Trump namjerno njeguje ovu logiku kroz teatralne geste, nagle promjene tona i kontradiktorne izjave. Njegove izjave o granicama podrške Ukrajini ne treba čitati samo kao politička mišljenja, već kao alate za pregovore: one Moskvi prenose spremnost da podigne uloge, a Evropi upozorenje da američka zaštita ima određene troškove, da nije neograničena i da se može stratificirati.[10] U tom smislu, spektakl postaje dio kalkulacije, a nepredvidljivost se pretvara u diplomatsko oružje.
Vladimir Putin, s druge strane, preferira da se izmjenjuje između perioda tišine i gestova sile. Simbolički udari na ukrajinsku infrastrukturu ne mijenjaju odlučno vojnu ravnotežu, ali šalju poruku kontrole i drže protivnika u stanju neizvjesnosti[11]. Predstava, u ovom slučaju, nije stalna buka, već stvaranje nametnutog ritma: Rusija odlučuje kada i kako će podići napetost, održavajući iluziju da ima inicijativu.
Ova napetost između spektakla i realnosti vidljiva je i u slučaju Kine. Za razliku od Sjedinjenih Država i Rusije, Xi Jinping njeguje stratešku šutnju. Odsustvo Kine sa mjesta direktnih sukoba ne odražava neutralnost, već strategiju strpljenja: dopuštajući drugima da se iscrpljuju u skupim sukobima, Peking tiho ekonomski i diplomatski kapitalizira[12]. U ovom registru, spektakl je zamijenjen diskrecijom, a realnost se konstruira kroz sporu i neizbježnu akumulaciju.
Umjesto toga, EU i NATO se suočavaju sa strukturnim problemom: iako lideri ovih organizacija govore o kolektivnim garancijama i ubrzanju ponovnog naoružavanja, nedostatak autonomnog kapaciteta i unutrašnje podjele smanjuju kredibilitet poruke. Normativnost – apel na vrijednosti, pravila i institucije – ostaje glavni euroatlantski resurs, ali u globalnoj igri kojom dominiraju američki spektakl, ruska dvosmislenost i kinesko strpljenje, stav EU rizikuje da bude doživljen kao moralizam bez materijalne sile.[13].
Dakle, „spektakl ili realnost?“ nije samo retoričko pitanje, već strukturna dilema multipolarnog poretka. U svijetu u kojem su percepcije jednako važne kao i činjenice, moć se više ne mjeri samo resursima, već sposobnošću kontrole narativa.
U savremenoj međunarodnoj politici, istina više nije neutralna kategorija, već oružje koje se koristi za oblikovanje percepcija i legitimizaciju djelovanja. Svaki glavni akter pokušava nametnuti svoju verziju realnosti, pretvarajući činjenice u narative, a narative u instrumente moći. U tom smislu, istina više nije univerzalna, već višestruka, fragmentirana i podložna pregovorima.
U savremenoj međunarodnoj politici, istina više nije neutralna kategorija, već oružje koje se koristi za oblikovanje percepcija i legitimizaciju djelovanja. Svaki glavni akter pokušava nametnuti svoju verziju realnosti, pretvarajući činjenice u narative, a narative u instrumente moći. U tom smislu, istina više nije univerzalna, već višestruka, fragmentirana i podložna pregovorima.[14] U modernom dobu, totalitarni režimi su usavršili ovu praksu monopoliziranjem informacija i prepravljanjem historije. Danas su digitalne tehnologije otvorile novo bojno polje: istina se širi, osporava i rekonfigurira u realnom vremenu, putem službenih kanala, društvenih platformi i psiholoških operacija.
Sjedinjene Američke Države koriste istinu kao instrument pritiska i legitimizacije. Izjave Donalda Trumpa, čak i kada se čine kontradiktornima, imaju ulogu fiksiranja kognitivnih okvira za američku javnost i za saveznike. „Istina“ koju prenosi Washington nije nužno vjerna realnosti, ali je dovoljno kredibilna da uslovljava percepcije. Istina ovdje postaje ideologija: konstrukcija prilagođena kontekstu, namijenjena da proizvede strateške efekte.
Rusija Vladimira Putina praktikuje drugačiji model, koji su istraživači nazvali „Aktivne mjere“: istina je fragmentirana, relativizirana i umnožena.[15] Umjesto jedne, koherentne verzije, Moskva istovremeno lansira različite narative kako bi izazvala konfuziju. Cilj nije uvjeriti javnost u univerzalnu verziju, već narušiti povjerenje u postojanje bilo kakve istine. Tako se protivnik gura u polje trajne neizvjesnosti.
Kina preferira strategiju šutnje. Umjesto direktnog takmičenja u narativima, Xi Jinping ostavlja utisak da je kineska istina definirana ekonomskim činjenicama i društvenom stabilnošću. Šutnja ne znači neutralnost, već oblik moći: odbijanje ulaska u neposrednu konkurenciju narativa i smještaj sukoba u duži vremenski horizont.[16]
Ako Rusija i Kina koriste istinu kao alat putem direktnih metoda – brutalne propagande i sistematske cenzure – Zapad je instrumentalizira na suptilniji, ali ne manje efikasan način. Sjedinjene Države, barem u trenutnoj fazi, djelimično su se odvojile od ograničenja političke korektnosti, oslanjajući se na direktan i često provokativan diskurs. Evropa, s druge strane, nastavlja da svoje narative odijeva normativnim jezikom – demokratija, solidarnost, klima – pretvarajući istinu u „meko“ oružje koje podmuklo koristi, blokirajući alternative ne kroz eksplicitnu zabranu, već kroz moralnu stigmatizaciju. Dakle, EU se poziva na „normativnu istinu“ – vladavinu prava, demokratiju i solidarnost – dok NATO nudi kolektivno vojno oružje kako bi dao težinu ovim vrijednostima. Problem je u tome što, bez materijalne podrške i unutrašnje kohezije, normativnost ostaje ranjiva i rizikuje da bude percipirana kao moralizam.
Posljedično, transformacija istine u ideologiju i oružje postaje jedna od centralnih briga trenutne multipolarne konfrontacije. U ovom takmičenju, pobjednik nije onaj ko kontroliše objektivnu realnost, već onaj ko uspije nametnuti svoju verziju javnosti i onemogućiti dokazivanje suprotnog.
Ako se spektakl i istina mogu usmjeriti, ljudske ranjivosti ostaju osnova na kojoj ovi alati postaju efikasni. Moderno ratovanje se ne dobija samo silom oružja, već i sposobnošću oblikovanja kolektivnih emocija, iskorištavanja unutrašnjih pukotina društava i uslovljavanja ponašanja donosilaca odluka. Emocionalno odvraćanje tako postaje centralna komponenta multipolarne konfrontacije.
Na strateškom nivou, emocionalno odvraćanje ima za cilj oblikovanje afektivnih stanja javnosti. Strah, krivica, euforija ili rezignacija postaju politički resursi. Prevladavaju dvije tehnike: moralno uokvirivanje, pri čemu se sukob definiše etičkim terminima, blokirajući kompromise stigmatizacijom kao „krivice“; i kontrolisana dvosmislenost, koja namjerno održava neizvjesnost kako bi prisilila protivnika da rasprši svoje resurse. Psihologija odlučivanja potvrđuje efikasnost ovih mehanizama: averzija prema gubitku uzrokuje da akteri nesrazmjerno reaguju na izglede ustupanja teritorija ili simbola.[17]
Na operativnom nivou, historija pokazuje da sisteme mogu destabilizirati naizgled male ljudske pukotine. Priručnik za jednostavnu sabotažu na terenu, koji je razvio Ured za strateške usluge – OSS 1944. godine, preporučivao je iskorištavanje birokratije, unutrašnjih sukoba i sumnje kako bi se paralizirale organizacije bez direktnog nasilja.[18] Trenutno, ove tehnike prilagođavaju:
Na taktičkom nivou, arsenal je granuliran i raznolik: glasine, curenja informacija, deepfakeovi, institucionalni „prozori tišine“, kompromitacije, digitalno mikro-targetiranje, koordinirane kampanje dezinformacija i operacije pojačavanja u online okruženju. Svi oni imaju za cilj aktiviranje afektivnog tribalizma – instinktivne opozicije između „nas“ i „njih“ – moderne psihološke adaptacije stare maksime „zavadi i vladaj“. Društvo više nije fragmentirano političkim odlukama, već eksploatacijom primarnih emocija koje instinktivno razdvajaju grupe, smanjujući prostor za međurješenja. U takvom kontekstu, emocije postaju ne samo alati, već i bojno polje na kojem se odlučuje o pobjedi.
Emocionalno odvraćanje pretvara moderno ratovanje u trajni psihološki sukob. Brutalna sila je važna, ali odlučujuća je sposobnost upravljanja percepcijama, manipulisanja emocijama i iskorištavanja unutrašnjih ranjivosti protivnika. U multipolarnom svijetu, ko god uspije kontrolirati kolektivne emocije, pobjeđuje u bitci čak i prije nego što se ispali prvi metak – kao što je pokazala aneksija Krima 2014. godine.
Multipolarnost nije samo opis globalne ravnoteže, već izraz konkurencije između različitih registara vršenja moći. U odsustvu jasne hegemonije, države djeluju ne samo da bi postigle svoje neposredne ciljeve, već i da bi usmjerile način na koji se percipiraju. Iz ove perspektive, multipolarnost ne generira stabilnost, već kontinuiranu konfrontaciju između stilova moći, od kojih svaki ima svoj vlastiti strateški kod.
Sjedinjene Američke Države njeguju kontrolirani spektakl kroz: „Teoriju ludaka“. Donald Trump pojačava ton, koristi nepredvidljivost i pretvara eskalaciju u resurse za pregovaranje. Njegove izjave o granicama podrške Ukrajini nisu samo politička mišljenja, već taktički alati: signal Moskvi da je Washington spreman riskirati i upozorenje Evropi da američka zaštita ima cijenu, nivo sigurnosti i vremenski okvir.[20] Po toj logici, predstava nije retorika, već kalkulacija.
Rusija praktikuje "duboku kontrolu". Vladimir Putin izbjegava stalne demonstracije sile i naizmjenično koristi simbolične udare s periodima strateškog mira. Napadi na ukrajinsku infrastrukturu ne mijenjaju odlučno vojnu ravnotežu, ali održavaju neizvjesnost i narušavaju moral protivnika.[21] Odbijanje prihvatanja susreta bez preduvjeta potvrđuje ovu strategiju: Rusija poručuje da ne dozvoljava da bude uvučena u igru koju drugi režiraju, već preferira da zadrži svoju inicijativu.
Kina usvaja "Moć tišine". Xi Jinping izbjegava otvorenu konfrontaciju i tiho akumulira ekonomski i diplomatski kapital. Vidljivo odsustvo sa pregovaračke scene ne izražava neutralnost, već strategiju vremena: dopuštajući drugima da se upuštaju u skupe sukobe, Peking pobjeđuje kroz upornost i neizbježnost.[22] U ovom registru, tišina nije pasivnost, već trajno oružje.
EU i NATO su u strukturalno krhkom položaju. Ursula von der Leyen i Mark Rutte govore o kolektivnim garancijama i ubrzanom naoružavanju, ali nedostatak autonomnih vojnih sposobnosti i unutrašnje podjele smanjuju kredibilitet ovih izjava. Kao što sam već rekao, Evropska unija se oslanja na normativnost – vladavinu prava, solidarnost, demokratiju – ali bez vlastite vojne podrške ove vrijednosti riskiraju da budu doživljene kao moralizam. I ako NATO pruža sigurnosni kišobran, EU i dalje nema vlastitu stratešku igru.[23]
Velike sile i njihove igre
• Amerika: igra pokera. Poker je kratka igra, zasnovana na intenzitetu i visokim ulozima. Strategija zavisi od blefiranja, neverbalnih signala i manipulisanja percepcijom protivnika. Nisu samo karte važne, već i način na koji se igraju. Donald Trump savršeno utjelovljuje ovu logiku: podiže glas, pravi teatralne geste, mijenja svoje pozicije naizgled iznenada, sve kako bi projektovao nepredvidljivost. U pokeru, spektakl i buka su sastavni dio strategije.
• Rusija: igra šaha. Šah je duža igra, gdje svaki potez postavlja pozornicu za sljedeći. Vladimir Putin praktikuje ovu logiku: proračunata dvosmislenost, taktičke žrtve za strateške pozicije, strpljenje u kombinaciji sa simboličnim udarcima. U šahu, pobjeda ne dolazi iz jednog napada, već iz niza poteza koji vam daju inicijativu. Poruka Rusije – imaginarna, naravno – čini se jasnom: „Ne možete nam nametnuti cilj, mi odlučujemo šta i kada ćemo se kretati.“
• Kina: Igra goa. Go je igra teritorije, a ne pločica. Nije cilj eliminirati protivnika, već postepeno okružiti, učvrstiti pozicije i smanjiti mogućnosti drugog. Xi Jinping primjenjuje upravo ovu logiku: stratešku tišinu, diskretnu akumulaciju, postepeno širenje ekonomskog i diplomatskog utjecaja. U igri go, pobjeda se ne vidi na prvi pogled, ali postaje neizbježna kroz sporu akumulaciju.
• Evropska unija: sudija bez ploče. Evropa teži da istovremeno bude krupije u američkom kazinu, arbitar u šahovskom takmičenju i posmatrač u igri go. Problem je što nema vlastitu ploču za igru. Norme i pravila na koja se pozivaju nisu dovoljni da nametnu ritam; oni postaju relevantni samo ako su podržani zajedničkim resursima i unutrašnjom kohezijom.
Pouka iz četiri utakmice
Ovi registri ne odražavaju samo kulturne izraze, već definiraju trenutnu multipolarnu dinamiku. Američki poker stvara neposrednu napetost i psihološki pritisak. Ruski šah cilja na srednjoročno pozicioniranje, s taktičkim žrtvama za strateške prednosti. Kineski Go pojačava vrijeme, pretvarajući strpljenje u oružje. Umjesto toga, Evropa ostaje uhvaćena između uloge arbitra i nedostatka vlastite strategije.
Trenutna multipolarnost se, dakle, ne izjednačava sa stabilnom ravnotežom između centara moći, već sa sukobom između različitih stilova upotrebe sile. Washington eskalira kako bi dobio ustupke, Moskva njeguje dvosmislenost kako bi paralizirala odluku, Peking pretvara vrijeme u strateški resurs, a Evropa kompenzira pozivanjem na pravila. U takvom svijetu, ko god uspije nametnuti vlastiti registar postaje, čak i privremeno, arhitekta globalnog poretka.
Trenutna multipolarnost ne znači stabilnu ravnotežu, već kontinuiranu konfrontaciju između divergentnih registara moći koji pokušavaju nametnuti vlastiti ritam, vlastitu priču i vlastita pravila igre. U tom kontekstu, bliska budućnost se može shvatiti kroz tri glavna scenarija – pregovore, slučajnost ili jednostrano nametanje – koji nisu isključivi, ali se mogu preklapati, uspjeti ili kontaminirati jedno drugo.
Pregovori – malo vjerovatni, za sada; mogući u ekstremnim uslovima. Pregovori podrazumijevaju reciprocitet u prepoznavanju ograničenja i spremnost velikih sila na ustupke. Međutim, centralni problem je asimetrija ciljeva: za Sjedinjene Države apsolutni prioritet ostaje održavanje kredibiliteta saveza i nuklearnog kišobrana, bez kojeg bi cijela zapadna arhitektura bila ugrožena; za Rusiju je ulog priznanje sfere utjecaja u Istočnoj Evropi, priznanje koje Zapad ne može zvanično prihvatiti bez protivrječenja vlastitim principima; za Kinu cilj nije odmah riješiti sam sukob, već produžiti strateško vrijeme, ostavljajući rivale da se sami konzumiraju u skupim konfrontacijama dok Peking akumulira moć.
Pregovori postaju mogući tek kada određeni uslovi dostignu kritični prag. U Sjedinjenim Američkim Državama, to su ekonomski i politički - budžetski deficiti i ideološka polarizacija. U Evropskoj uniji, oni kombinuju sigurnosne, ekonomske, demografske i regulatorne ranjivosti: energetsku zavisnost, pad nataliteta, migracijski pritisak i klimatsku agendu. U Rusiji, pritisci su ekonomski, socijalni i demografski - sankcije, tehnološka izolacija i pad stanovništva. U Kini, oni su strukturni - starenje stanovništva, ekonomski disbalansi i rigidnost političkog sistema. Samo suočeni s takvim kumulativnim ograničenjima, lideri mogu biti prisiljeni da traže kontrolisani izlaz. U njihovom odsustvu, dijalog ostaje retorička vježba: na Zapadu, meki narativi, predstavljeni kao neizbježni u logici vrijednosti; u Rusiji i Kini, govori usmjereni na projektovanje otpornosti. U svim slučajevima, rezultat je isti: odsustvo spremnosti za pravi kompromis.
Dodatni element koji može utjecati na vjerovatnoću pregovora u srednjoročnom periodu (3-5 godina) je promjena lidera. U Sjedinjenim Državama, demokratski izbori mogu promijeniti ton i tempo vanjske politike, ali ne i osnovni smjer, ograničen deficitom i polarizacijom. U Rusiji, gdje je lider samo oličenje režima, prisilna tranzicija bi dovela do frakcijske borbe, a ne do strateške promjene, s mogućim privremenim otvorima za pregovore iz pozicije slabosti. U Kini, koncentracija moći oko Xi Jinpinga znači da eventualna promjena signalizira unutrašnju krizu, ali kontinuitet stranke bi osigurao istrajnost strategije strpljenja i postepenog akumuliranja. U svim slučajevima, lideri mogu ubrzati ili usporiti procese, ali strukturni pritisci ostaju odlučujući faktor.
Jednostrano nametanje – primamljivo, ali s povećanim rizikom od destabilizacije. Ovaj scenario je najopasniji, ali i najprivlačniji za aktere koji vjeruju da imaju privremenu prednost. Sjedinjene Države bi mogle pokušati nametnuti dogovor kombinacijom vojnog pritiska, sankcija i diplomatskog spektakla. Rusija, osjećajući pritisak vremena i ekonomske krhkosti, mogla bi računati na simboličnu pobjedu kako bi prisilila međunarodno priznanje. Kina bi mogla nastaviti s postepenim nametanjem: neizbježnim širenjem svog ekonomskog i tehnološkog utjecaja, udvostručenim strateškom šutnjom.
Svaka od ovih putanja riskira destabilizaciju globalnog poretka i pokretanje lančanih reakcija. Odvraćanje nije statički mehanizam, već krhak proces, koji ovisi o percepcijama i signalima.[24]
Nesreća – najvjerovatniji katalizator krize. U okruženju zasićenom demonstracijama sile, sajber operacijama i kontradiktornom retorikom, rizik od nesreće je visok. Zalutala raketa, pomorski incident u Crnom moru ili hakerska operacija izvan kontrole mogu pokrenuti spiralu eskalacije koju nijedan akter u početku ne želi. Lekcija historije potvrđuje ovaj obrazac: izbijanje Prvog svjetskog rata[25] ili kubanska raketna kriza iz 1962. pokazuju koliko lako nesreće i pogrešna tumačenja mogu izazvati globalni požar.
Danas, gustoća vojske na istočnom krilu NATO-a i blizina suprotstavljenih snaga mogu učiniti rizik od takve nesreće još većim. Opasnost ne dolazi samo od direktnog sukoba, već i od dvosmislenosti namjera: kada spektakl postane strategija, proračunati signal može se protumačiti kao agresija. A prava opasnost nije sama nesreća, već način na koji se ona politički iskorištava.
Probabilistička procjena. Od tri scenarija, nesreća je najvjerovatnija: gustoća vojnih snaga i nestabilnost informacionog prostora povećavaju šanse za pogrešne procjene. Jednostrano nametanje je moguće, ali kratkoročno ostaje ograničeno ogromnim troškovima za aktera koji ga inicira. Pregovori su sada najmanje vjerovatni, ali mogu ponovo postati izvodljivi ako unutrašnje tenzije – ekonomske, društvene, političke – postanu nepodnošljive za lidere.
Strogo se osvrćući na Ukrajinu: ako bismo realno sagledali situaciju, najbolje su šanse za ulazak u fazu iscrpljivanja s pritiskom za primirje, a ne u fazu „mira“ – i s borbom percepcija barem jednako intenzivnom kao na prvoj liniji fronta.
Rumunija: između geografije i otpornosti
Za Rumuniju, svaki scenario donosi velike izazove. U slučaju pregovora, zemlja rizikuje da bude tretirana marginalno, kao objekt, a ne kao subjekt odluke, kao što se već dogodilo kada je, nakon otkazivanja drugog kruga predsjedničkih izbora 2024. godine, Rumunija posmatrana kroz različite prizme u Washingtonu i Briselu, svedena na status udžbeničkog slučaja o institucionalnoj krhkosti. U scenariju nesreće, Rumunija postaje direktno rizično područje, s obzirom na blizinu ukrajinskog ratišta i ulogu države domaćina NATO infrastrukture. U slučaju jednostranog nametanja, ranjivost se povećava hibridnim pritiscima koji iskorištavaju ekonomske slabosti, društvene pukotine i stvarnu političku ravnodušnost prema jačanju nacionalne otpornosti.
U svakom od ovih scenarija, strukturni problem Rumunije je politička klasa, koja se i dalje oslanja gotovo isključivo na svoj geografski položaj kao garanciju sigurnosti, dok se unutrašnja otpornost tretira s nonšalancijom, improvizacijom i nedostatkom strateške vizije. Rumuniji su potrebna sistematska ulaganja u odbranu, energetiku, kritičnu infrastrukturu, tehnološko obrazovanje i socijalnu koheziju – područja gdje se reforme često odlažu ili fragmentiraju. Bez ovog napora, geografska prednost neizbježno se pretvara u stratešku ranjivost.
Od davnina, filozofija je pokazivala da realnost nije ono što jeste, već ono što ljudi misle da jeste. Platon je u "Državi" (mit o pećini) opisao zatvorenike koji su brkali sjene s istinom. [26]. Marko Aurelije je u svom djelu "Misli o sebi" upozoravao da je "život ono što ga naše misli čine", fokusirajući se na disciplinu percepcije i unutrašnju otpornost[27] Ovaj način razmišljanja prilagodila je politika: Niccolò Machiavelli preporučio je manipulaciju izgledom kako bi se održala moć[28], Otto von Bismarck je pokazao da evropska ravnoteža zavisi od utiska političke volje[29], a Richard Nixon je, usred Hladnog rata, usavršio ove intuicije kroz teoriju ludaka, njegujući utisak nepredvidljivosti kako bi ograničio protivnike. [30]
Danas ove lekcije dobijaju neviđenu tehnološku dimenziju. Sjene u Platonovoj pećini više nisu samo metafore, već digitalne simulacije. Algoritmi filtriraju informacije, vještačka inteligencija proizvodi vjerodostojne slike i glasove, a izmišljeni narativi se šire brzinom globalnih mreža. Matrica više ne djeluje samo kao kulturna fikcija, već kao opis okruženja u kojem se donose strateške odluke.[31]
Moć se istovremeno vrši na nekoliko nivoa. Prije svega, kroz materijalnu silu – vojske, resurse, nuklearno oružje. Drugo, kroz ideološke narative, koji istinu pretvaraju u oružje, mobilizirajući podršku i blokirajući kompromise. Treće, modeliranjem percepcija na algoritamskoj osnovi, redefinirajući ono što vidimo, ono što znamo i ono što mislimo da je moguće. Ali dublje od svega ovoga, moć se „igra“ u unutrašnjem prostoru ljudskog uma. Um je tlo, emocije su oružje. Ko god uspije oblikovati strah, nadu ili rezignaciju, kontrolira političku odluku prije nego što protivnik uđe na bojno polje.
Za pogranične države, poput Rumunije, ova realnost podiže ulog. U prošlosti je opstanak zavisio od geografije i saveza; Danas također zavisi od sposobnosti da se odupre manipulaciji, da se razlikuje realnost od simulacije, da se njeguje lucidnost kao strateški resurs. Čak i ako Rumunija nema luksuz da diktira pravila globalne igre, može odlučiti hoće li ostati teren konfrontacije s drugima ili će preuzeti ulogu aktera kroz unutrašnju otpornost i stratešku jasnoću.
Dakle, dijalog „Možete li pogoditi Moskvu?“ – „Apsolutno!“ ne govori samo o vojnoj mogućnosti napada na centar moći, već i o sposobnosti kontrole percepcije takvog udara. Jer, u fluidnom svjetskom poretku, ne pobjeđuje onaj ko ima najviše oružja, već onaj ko uspije uvjeriti svijet da je realnost ona koju on predstavlja.
Umjesto zaključka, vježba mašte: Amerika igra poker, Rusija igra šah, Kina igra go, a Evropa jednostavno igra pravila. Razlika nije samo u stilu, već i u vremenu: poker se igra za minute, šah za sati, go za dane. Ako bismo bacili psiho-bihevioralni pogled na igrače za stolom, mogli bismo reći da će igrač pokera najvjerovatnije naglo ustati, čak i okrenuti sto. Ali igra se tu ne završava: ostali će nastaviti pomicati figure ili postavljati kamenčiće u logici pokera, prilagođavajući se nametnutim napetostima i ulozima, s nadom u budućnost u kojoj će se igra promijeniti i biti im povoljna.
U multipolarnosti, pobjednik je onaj ko uspije nametnuti ne samo svoj tempo i narativ pred globalnom publikom, već i svoju igru u odnosu na ostale igrače za stolom – prije nego što se dogovore o ulozima i kompromisima. Uostalom, multipolarnost ne nudi mira, već samo kontinuitet igre u kojoj se pravila uvijek prepisuju. Drugim riječima, u svijetu multipolarnosti, stabilnost nije cilj, već samo međuprostor između dvije krize.
Selektivna bibliografija
Knjige i sveske
Časopisi (naučni članci)
Dokumenti (priručnici, izvještaji, vodiči)
O autoru:
Dr. Cătălin Balog je penzionisani pukovnik, analitičar i trener sa velikim iskustvom u obavještajnoj djelatnosti, sigurnosti informacija i strateškoj komunikaciji. Doktorirao je vojne nauke, sa disertacijom fokusiranom na upravljanje sigurnosnim rizicima u cyber prostoru, a služio je više od dvije decenije u strukturama rumunskog Ministarstva nacionalne odbrane.
Trenutno je vanredni profesor na Univerzitetu u Bukureštu, gdje predaje predmete iz upravljanja informacijama. Njegovi istraživački interesi obuhvaćaju analizu savremenih društvenih i političkih mehanizama, sa posebnom pažnjom na odnos ideologije, tehnologije i simulacije demokratije.
Članak predstavlja stav autora i ne odražava nužno stav IFIMES-a.
Ljubljana/Bukurešt, 7. septembar 2025
[1] IFIMES – Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije sa sjedištem u Ljubljani, Slovenija, ima specijalni konzultativni status pri Ekonomsko-socijalnim vijećem ECOSOC/UN od 2018.godine i izdavač je međunarodne naučne revije „European Perspectives“.
[2] Sun Tzu, The Art of War. Trad. Maria Magdalena Cristea (Bucharest: Antet, 2008).
[3] Niccolo Machiavelli, The Prince (Bucharest: Humanitas, 1998).
[4] Otto von Bismarck, Gedanken und Erinnerungen (Stuttgart: Cotta, 1898).
[5] Richard Nixon, RN: The Memoirs of Richard Nixon (New York: Grosset & Dunlap, 1978).
[6] Robert M. Entman, “Framing: Toward Clarification of a Fractured Paradigm,” Journal of Communication 43, no. 4 (1993): 51–58.
[7] Thomas C. Schelling, Arms and Influence (New Haven: Yale University Press, 1966), chap. 2.
[8] Platon, Republica. Trad. Andrei Cornea (Bucharest: Polirom, 2004).
[9] Marcus Aurelius, Thoughts to Himself. Trad. Constantin Noica (Bucharest: Humanitas, 1993).
[10] “Trump Says Ukraine Has No Chance of Winning War Without Striking Russia,” Wall Street Journal, August 19, 2025.
[11] “Russia Rules Out European Troops in Ukraine as Trump Makes Veiled Threats,” The Guardian, August 21, 2025.
[12] Rush Doshi, The Long Game: China's Grand Strategy to Displace American Order (Oxford: Oxford University Press, 2021).
[13] Ivan Krastev, Mark Leonard, The Crisis of European Foreign Policy (London: ECFR, 2023).
[14] Machiavelli, op.cit.
[15] Thomas Rid, Active Measures: The Secret History of Disinformation and Political Warfare (New York: Farrar, Straus and Giroux, 2020).
[16] Doshi, op.cit.
[17] Daniel Kahneman, Amos Tversky, “Prospect Theory: An Analysis of Decision under Risk,” Econometrica 47, nr. 2 (1979): 263–291.
[18] Office of Strategic Services, Simple Sabotage Field Manual (1944; declassified by the CIA, 2008).
[19] Andrew P. Moore et al., The CERT Guide to Insider Threats (Boston: Addison-Wesley, 2012).
[20] Wall Street Journal, ibid.
[21] The Guardian, ibid.
[22] Doshi, op.cit.
[23] Krastev, Leonard, op.cit.
[24] Lawrence Freedman, Deterrence (Cambridge: Polity Press, 2004).
[25] Christopher Clark, Sleepwalkers. How Europe entered the war in 1914 (Bucharest: Humanitas, 2014).
[26] Plato, op.cit.
[27] Marcus Aurelius, op.cit.
[28] Machiavelli, op.cit.
[29] Bismarck, op.cit.
[30] Nixon, op.cit.
[31] Jean Baudrillard, Simulacra and Simulation, Trans. Ciprian Mihali (Cluj-Napoca: Idea Design & Print, 2008).
