Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, specijalno za julski broj slovenačke revije za vojna, odbranbena i sigurnosna pitanja »Revija Obramba«, analizirao je događanja u Iranu in oko njega:
Optužbe, da Iran pokušava proizvesti nuklearno oružje, demonstracije studenata, kršenje ljudskih prava, spor između reformatora i konzervativaca, američke prijetnje i američka vojna prisutnost na iranskim granicama sa svih strana, to je realna slika današnjeg Irana. Ništa čudnog nije na tom crnom spisku iz stvarnosti islamske republike Iran, novo je samo to, da su se režimu suprostavili svi istvoremeno: SAD, Evropska unija, IAEA, umjereni svećenici, i na kraju, suprostavila je se i reformatorska elita pod vođstvom studenata, koji su bili dojučerašnji saveznici predsjednika Khatemija. Prema tvrdnjama najviših predstavnika vlasti ovoga puta, sistem još nikada nije bio u takvim teškoćama kao danas. Jednostavno: režim se našao u središtu prijetnji sa svih strana, iznutra i iz vana.
Prema riječima Kazema Jajaliya, člana vanjskopolitičkog odbora iranskog parlamenta, Iran je na historijskoj prijelomnici: faktički je ugroženo i unutrašnje jedinstvo, koje se obično aktivira u kriznim periodima i okuplja građane oko vođstva.
Studentske demonstracije, koje su zajedno organizirale reformatorske struje i rojalistički studenti, bile su bez primjera u historiji iranske opozicije. Rojalisti zahtjevaju korjenite promjene političkog i društvenog sistema, dok su se reformatorski studenti prvi put suprostavili predsjedniku Khatemiju, koji je bio izabran upravo zahvaljujući njihovim glasovima. Reformatorski studenti slažu se s Khatemijevim taborom, da država ostane u islamskim okvirima i da predsjednik države dobije značajnija ovlaštenja, koja su prema ustavu sada sva u rukama vrhovnog vjerskog vođe Khameneya.
Prozapadni rojalistički studenti izgubili su povjerenje u predsjednikove prespore i neefikasne reforme, zato zahtjevaju demokratizaciju države po zapadnim mjerilima te ukidanje islamske republike. Studentske demonstracije su otpočele nekoliko dana poslije poziva američke administracije iranskom narodu, da se suprostavi režimu i da je cijeli demokratski svijet na njihovoj strani. Te pozive Irancima emitirala je opozicijska satelitska radijska i televizijska stanica, koja ima sjedište u SAD.
Studenti so započeli svoje mirne demonstracije zvanično zbog suprostvljanja novom zakonu o privatizaciji univerziteta, na kraju su pokazali svoju političko platformu tako, da su i obične građane uključili u antivladine proteste. Reakcija vjerskog vrha na te demonstracije bila je ošta kao po običaju, policija je intervenirala i uhapsila na desetine demonstranata: Vrhovni vjerski vođa pozvao je pasidže (islamske omladinske milicije), da intervenišu i suprostave se američkoj zaroti, tako da su pasidži poslije tog poziva napali demonstrante pendrecima i lancima. Studentske demonstracije prerasle su u političke i obuhvatile su veće iranske gradove, među njima Širaz i Mašhad te druge.
EVROPSKA UNIJA - IRAN, FRANCUSKA – IRAN
Dok su se demonstracije studenata nastavljale retorički rat između SAD i Irana bio je na vrhuncu. Evropska unija je na vrhunskom zasjedanju 16. juna 2003 u Luksemburgu donijela okvirni dogovor za borbu protiv oružja za masovno uništavanje, u kojem dozvoljava i upotrebu sile kao krajnju mogućnost, ipak u okviru UN-a. Na osnovu tog dogovora politička i diplomatska preventivna akcija bila bi prva odbranbena linija u toj borbi. Evropska unija će pooštriti nadzor nad izvozom roba, koje mogu biti upotrijebljene na zabranjeni način i tijesno sarađivati sa međunarodnim organizacijama, kao što je recimo Međunarodna agencija za atomsku energiju - IAEA. Lideri nisu raspravljali o iranskim unutrašnjim teškoćama, niti su raspravljali o budućoj politici prema Iranu, gdje imaju dosta dobre kontakte s predsjednikom Khatemijem.
Iznenađenje je došlo iz Francuske, koja je uhapsila Mirjam Rajawi, vođu organizacije Mudžahidi Khalq, i na desetine članova te organizacije, koja je od maja 2002 na evropskom spisku terorističkih organizacija. Potez francuske policije nije iznenađujući, nespretan je samo vremenski izbor tih akcija, koje su se podudarale s studentskim demonstracijama na ulicama Teherana. Očito se radi o borbi za pozicije na relaciji Washington - Pariz, koji je povezan s diplomatskim približavanjem između Pariza i Teherana. Na pariška hapšenja treba gledati u kontekstu studentskih događanja u Teheranu i američkih poziva iranskom narodu te američkih dogovora s iranskim borcima za narod Mudžahidi Khalq.
ORGANIZACIJA MUDŽAHIDI KHALQ
Ime u prevodu znači borci za narod. Organizaciju su osnovali 1965. godine intelektualci, koji su se suprostavili režimu iranskog šaha Mohameda Reze Pahlawija, i poslije spora unutar nacionalističkog pokreta Azadi Iran (oslobođenje Irana) pod vođstvom legendarnog opozicijskog vođe Mahdija Bazrgana, koji je dočekao zajedno s ostalim opozicijskim vođama šahov pad u iranskih zatvorima. Organizacija je bila revolucionarno ljevičarska i u sedamdesetim godinama ubila je neke američke vojne savjetnike, sudjelovala je u vojnom obračunu između palestinskih frakcija i jordanske vlade u događajima poznatijim kao »crni septembar« 1970. godine.
Organizacija Mudžahidi Khalq bila je organizacija, koja je okupljala sve protivnike proameričkog šaha i imala je u svojim redovima kako marksističke članove, koji su kasnije osnovali organizaciju Fedayini Khalq, kao i prozapadne reformatore, npr. Abula Hasana Bani Sadra (prvi iranski predsjednik poslije Homenijevog dolaska na vlast) i Shahbura Bakhtyarja, do ultradesničarskih klerikalaca, kao što su ajatolah Khalkhali (predsjednik islamskih specijalnih sudova, koji su na smrt osudili na hiljade Iranaca).
Prije nego što je iranski šah pobjegao iz države, vlast je prepustio jednom od članova mudžahida; to je bio upravo Bakhtyar, koji je vladao tri sedmice sve do dolaska ajatolaha Homeinija. Poslije pobjede islamske revolucije 1979 mudžahidi su se legalizirali, juna 1981 su zabranjeni. Islamski režim poslije se sa njima krvavo obračunao i predsjednik Masud Rajawi morao je potražiti utočište u Francuskoj.
Poslije normalizacije odnosa između Irana i Francuske 1986. godine mudžahidi su se preselili u Irak, koji je tada bio u ratu s Iranom (1980 - 1988). Pomoću iračke podrške organizacija se počela vojno konsolidirati i u januaru 1987 osnovana je narodna oslobodilačka vojska Irana, koja je imala 15.000 pripadnika, skoro polovinu žena, i imala je više uporišta u Iraku neposredno na iranskoj granici (Basra, Kut, Diyala).
Mudžahidi su jedina vojna organizacija u nacionalnem savjetu iranskog otpora s sjedištem u okolini Pariza. Predsjednik nacionalnog savjeta je Salih Rajawi, brat vođe mudžahida Masuda. Francuska policija ga je oktobra 1999 uhapsila prilikom prve posjete iranskog predsjednika Khatemija Parizu.
AMERIČKI ODNOS DO MUDŽAHIDA
Organizacija je bila 1999. godine uvrštena na američki spisak terorističkih organizacija. Tadašnja Clintonova administracija s tim se željela približiti Iranu te dodatno ocrniti ulogu Sadama Huseina, kojeg su željeli povezati s terorizmom. Ali američka politika do organizacije Mudžahidi Khalq nije jasna: iako je organizacija na terorističkom spisku, čak je 225 članova Predstavničkog doma i 30 članova Senata novembra 2002 – prije pola godine - objavilo izjavu u znak podrške iranskoj opoziciji, posebno mudžahidom, da bi srušili iranski režim.
U toj izjavi su američki političari organizaciju Mudžahidi Khalq opredijelili kao legalni pokret otpora, koji se bori za višestranački sistem u demokratskom Iranu. Potpisnici su zato pozvali administraciju, da mudžahide izbriše s crnog spiska. Tokom ljetošnje operacije za oslobođenje Iraka Amerikanci zaista nisu bombardirali nijednog njihovog uporišta, samo su britanski avioni bombardirali neki njihov objekat, pri čemu je bilo ubijenih 28 njihovih članova.
Amerikanci su dvije sedmice tajno razgovarali sa mudžahidima i postigli, da su rasporedili dva bataljona u Diyali i Kutu u centralnom Iraku, s čime su spriječili ulazak infiltriranih iranskih agenata u redove iračkih šiitskih grupa, koji se vraćaju poslije oslobođenja države. Prema tom dogovoru mudžahidi mogu zadržati svoje lako naoružanje, dok teško naoružanje moraju izručiti - artiljeriju, tenkove,... Njihova prisutnost u Iraku vremenski nije ograničena te mogu slobodno nastaviti svoje djelovanje na rušenju postojećeg režima u Iranu. Amerikanci su te razgovore potvrdili i izjavili, da su bili vojno-taktičkog značaja i značajni samo za američke komandante na terenu, nikako nisu bili političke prirode.
Poslije hapšenja mudžahida u Parizu su američki demokratski senator Lacy Clay i republikanski senator Sam Brownback u pismu, upućenom lično predsjedniku Jacquesu Chiracu, osudili francusko ponašanje te ga označili kao ohrabrivanje iranskih klerikalaca. Senator Brownvack je veoma aktivan u washingtonskom utjecajnom institutu American Enterprise i u koaliciji za demokratiju u Iranu CDI, koji u svojim redovima ima ugledne neokonzervativne političare, kao što su Frank Gaffney, James Woolsy, bivši direktor CIA itd.
Svi kontakti s mudžahidima odvijaju se preko Pentagona, dok State Department neće sudjelovati i sa Iranom razgovara posredovanjem treće strane, navodno Saudijske Arabije.
Tajni razgovori između SAD i iranske vlade temelje na slijedećem:
SAD će ograničen broj članova organizacije Mudžahidi Khalk izručiti Iranu;
Iran će Amerikancima izručiti vodeće članove Al Kaide, koji su se zatekli u Iranu poslije pada talibana i poslije uspješne američko-kurdske operacije protiv odjeljenja Al Kaide Ansar Al Islam od 22. do 25. marta 2003, među njima Abu Masab Alzarkawija i Sejfa Aladela, odgovorni za napade u Rijadu i Casablanci prošli mjesec.
Prema mišljenju analitičara Međunarodnog instituta IFIMES iz Ljubljane za Amerikance bi prihvatanje tih uslova bilo teško izvodljivo; bilo bi protiv moralno prema američkim standardima, da predaju članove patriotskog pokreta državi, sa kojom uopšte nemaju diplomatskih odnosa. Odnosi SAD i Irana nisu opterećeni samo s mudžahidima i Al Kaidom, nego drugim važnijim pitanjima kao što je iransko miješanje u iračka unutrašnja pitanja, iransko protivljenje izraelsko-arapskom mirovnom sporazumu te nuklearno naoružavanje.
Međunarodni institut IFIMES predlaže, da svjetske i evropske diplomate objasne Iranu prijeteću opasnost, da se režim na unutrašnjem planu mora reformirati te da mora pokazati više kooperativnosti u vanjskoj politici u vezi s osjetljivim pitanjima, kao što je podrška terorističkim organizacijama Hezbolah i Džihad te nuklearno naoružavanje i da SAD u nedostatku političke alternative aktualiziraju vojno rješenje - Amerikanci već imaju pripremljen plan intervencije iz smjera Iraka, Azerbajdžana i Gruzije.
Iranu treba detaljnije objasniti štetnost iransko-ruske saradnje. Prekomjerno naoružavanje Irana može revidirati američke planove iz osamdesetih godina, kada je Irak bio faktor ravnoteže i stabilnosti u regiji, to bi bila dugoročna ugroženost Irana.
Iranu je potrebno neefikasnost i ekonomsku neopravdanost nukleranog programa objasniti iz više razloga:
Iran posjeduje druge najveće zalihe plina na svijetu i plinske elektrane konkuriraju nukleranim, ako je Iranu uistinu do električne energije u tom nukleranom sporu;
Sakupljanje nuklearne tehnologije iz različitih izvora može dovesti do dvojake pometnje - civilne i vojne - upotrebe, poslije čega bi mogle uslijediti sankcije i vojni napad;
Ukoliko Iran nastavi put stopama iračkog režima, koji je potrošio na stotine milijardi dolara za naoružavanje, može ga stići ista sudbina, s čime bi bila ugrožena i država i državnost.
IRAN
|
