JEDNA ILI DVIJE PRAVDE?


  • dr. Zlatko Hadžidedić,
    član Međunarodnog instituta IFIMES

BOSNA I HERCEGOVINA:

JEDNA ILI DVIJE PRAVDE?

DVIJE KONCEPCIJE PRAVDE I PRAVA

U Bosni i Hercegovini oblikovanoj Dejtonskim mirovnim sporazumom susreću se i sudaraju dvije koncepcije pravde i prava - kontinentalna i anglosaksonska - koje na terenu tvore dva međusobno sukobljena pravna sistema. Kontinentalna koncepcija pravde i prava naslijeđena je iz višedecenijske pravne tradicije uspostavljene od trenutka uključivanja Bosne i Hercegovine u okvir Austro-Ugarske Monarhije. Ova koncepcija nije pretrpjela nikakve suštinske izmjene sve do uspostavljanja post-dejtonskog ustavnog i pravnog sistema, usprkos tome što se u prethodnih 100 godina na tlu BiH izmijenilo nekoliko državnih tvorevina i društvenih sistema (Austro-Ugarska Monarhija, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca/Kraljevina Jugoslavija, Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, Republika Bosna i Hercegovina). Anglosaksonska koncepcija uvedena je putem (iz njenog duha i logike deriviranog) Dejtonskog mirovnog sporazuma, te je samim sklapanjem Sporazuma čiji Aneks 4 predstavlja trenutni Ustav zemlje ova koncepcija potisnula i marginalizirala dotadašnju kontinentalnu koncepciju.

U obje pravne koncepcije pravda je shvaćena kao ravnoteža. Pravdu simbolizira Boginja pravde koja u ruci drži vagu, a ravnoteža na njenoj vagi označava stanje pravde. Kontinentalna koncepcija polazi od pretpostavke da je pravda meta-fizička, univerzalna kategorija, koja (treba da) važi u svim društvima, državnim sistemima i vremenima. Ova meta-fizička ravnoteža može da se naruši na fizičkom nivou, na nivou društva, kada dođe do narušavanja pravnog poretka, te tako nastaje stanje društvene ne-ravnoteže tj. ne-pravde. Međutim, budući da je pravni poredak na društvenom tj. fizičkom nivou uspostavljen u skladu sa meta-fizičkom koncepcijom univerzalne pravde, njegovo narušavanje transcendira nivo društva i stvara implikacije na meta-fizičkom nivou, te se tako narušava ravnoteža na meta-fizičkoj vagi pravde i nastaje stanje meta-fizičke ne-ravnoteže tj. ne-pravde, kao univerzalne kategorije. Ravnoteža na vagi koja simbolizira stanje meta-fizičke pravde može se ponovo uspostaviti odgovarajućim pravnim mjerama na društvenom tj. fizičkom nivou, čime se prouzrokovano stanje ne-ravnoteže tj. ne-pravde istovremeno eliminira i na fizičkom i na meta-fizičkom nivou. S obzirom da je ovdje riječ o konceptu univerzalne pravde, koja (treba da) važi u svim društvima, sistemima i vremenima, pravne mjere kojima se stanje ravnoteže tj. pravde uspostavlja i na fizičkom i na meta-fizičkom nivou također se donose sa pretenzijama da budu univerzalno važeće, tako da ne budu podložne suštinskim izmjenama na nivou pojedinih društava ili pojedinačnih slučajeva.

Anglosaksonska koncepcija polazi od pretpostavke, da je ravnoteža na vagi pravde fizička kategorija, koja postoji isključivo na društvenom tj. fizičkom nivou, bez implikacija na meta-fizičkom nivou. Tako, u slučaju da ravnoteža na vagi pravde bude narušena, stanje ne-ravnoteže tj. ne-pravde nastaje isključivo na društvenom tj. fizičkom nivou. Iz ovoga slijedi da stanje društvene ravnoteže tj. pravde može biti ponovo uspostavljeno svim pravnim akcijama koje involvirane faktore, individualne ili kolektivne, dovode u stanje međusobne ravnoteže. Jer, prema logici ove koncepcije pravde i prava, kada involvirani faktori uspostave međusobnu ravnotežu, tj. stanje u kojem su njihovi pojedinačni interesi recipročno zadovoljeni, oni istovremeno uspostavljaju i ravnotežu tj. pravdu unutar društva. Otuda je unutar ove koncepcije i iz nje izvedenog pravnog sistema, pored pravnih mjera koje radi očuvanja pravnog poretka i društvene ravnoteže može prisilno nametnuti država, posve legitimno – staviše, poželjno je! – da involvirani faktori ponovo uspostave međusobnu ravnotežu putem njihove uzajamne pogodbe (deal). Time se također ponovo stvara stanje ravnoteže unutar društva, dakle, stanje pravde, a s obzirom na to da se međusobna ravnoteža na ovaj način uspostavlja dobrovoljno i da samim činom sklapanja pogodbe involvirani faktori odustaju od daljeg međusobnog sporenja, ovaj način ima jasnu moralnu i praktičnu prednost u odnosu na uspostavljanje ravnoteže putem pravne intervencije države. Ova koncepcija pravde također je prenesena i u sferu međunarodnog prava: pored pravnih, ekonomskih i vojnih akcija pomoću kojih međunarodna ravnoteža može biti nametnuta od strane multilateralnih faktora poput UN-a ili od strane država koje posjeduju kapacitet za to, ravnoteža na nivou međunarodnih odnosa prvenstveno se uspostavlja pogodbama između involviranih država.

DEJTON – SPORAZUM „ZARAĆENIH STRANA“

Dejtonski mirovni sporazum oblikovan je na temelju anglosaksonske koncepcije pravde i prava, kao pogodba između de facto zapovjednika (Alija Izetbegović, Slobodan Milošević, Franjo Tuđman) de facto zaraćenih vojnih snaga. Ova pogodba uslijedila je nakon troipogodišnjeg rata (1992.-1995.) na tlu Republike Bosne i Hercegovine, u kojem su učestvovale Armija BiH i vojske susjednih država, Savezne Republike Jugoslavije (tada međunarodno priznate države koja se sastojala od današnjih međunarodno priznatih država, Republike Srbije i Republike Crne Gore) i Republike Hrvatske. U toku te tri i po godine, bosanskohercegovački politički krugovi i javnost (a i dio međunarodne javnosti) uzaludno su očekivali međunarodnu vojnu intervenciju kojom bi bila zaustavljena agresija susjednih država na Republiku BiH i kojom bi ponovo bila uspostavljena međunarodna i unutrašnja ravnoteža. Međutim, izostala je i vojna intervencija, i ozbiljniji diplomatski ili ekonomski pritisak na države-agresore, kako od strane multilateralnih organizacija poput UN ili NATO, tako i od strane država koje su imale kapacitet za takve akcije, poput Sjedinjenih Američkih Država. Umjesto toga, svi važniji međunarodni faktori su tri i po godine insistirali na tezi da se ravnoteža tj. pravda može ponovo uspostaviti jedino sklapanjem međusobne pogodbe „zaraćenih strana“ (u skladu s anglosaksonskom koncepcijom prema kojoj je međusobna pogodba poželjnija od intervencije „sa višeg nivoa“), i da je jedina uloga međunarodnih faktora da budu „mirovni posrednici“ pri sklapanje takve pogodbe.

Napokon, ulogu neposrednog organizatora „mirovnih pregovora“ preuzele su Sjedinjene Američke Države, i potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma u novembru 1995. godine sklopljena je pogodba između „zaraćenih strana“. „Predstavnici zaraćenih strana“ stekli su mandat za sklapanje pogodbe u skladu sa anglosaksonskom koncepcijom pravde i prava, zahvaljujući svojoj efektivnoj kontroli nad oružanim snagama kojima su u tom trenutku zapovijedali i koje su u tom trenutku bile u oružanom sukobu. Ovo važi podjednako i za Izetbegovića, i za Tuđmana i Miloševića, koji prema kontinentalnoj koncepciji de jure nisu imali mandat ni za predstavljanje „zaraćenih strana“ ni za potpisivanje Sporazuma. Tuđman i Milošević negirali su umiješanost Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije ili Republike Srbije u rat u BiH, tako da države koje su njih dvojica zastupali ili pretendirali da zastupaju de jure nisu priznavale da imaju status pravnih subjekata u sukobu, iako su takav status imale de facto. Milošević je bio predsjednik Srbije, koja nije imala status međunarodno priznatog pravnog subjekta, tako da de jure nije mogao da ima status pregovarača u međunarodnim pregovorima. On de jure nije imao ni mandat da zastupa Saveznu Republiku Jugoslaviju, koja je imala status međunarodno priznatog pravnog subjekta, iako je on de facto zapovijedao njenim vojnim snagama. Izetbegović, kao predsjednik Predsjedništva Republike BiH, de facto je zapovijedao njenim oružanim snagama, ali de jure nije imao mandat od strane Parlamenta ili Predsjedništva Republike BiH, da pregovara o promjeni dotadašnjeg ustavnog poretka niti da taj poredak stavlja van snage. Nad Republikom BiH izvršena je agresija od strane Savezne Republike Jugoslavije i Republike Hrvatske, a po Ustavu Republike BiH niko – pa ni njen predsjednik Predsjedništva – nije imao pravo da pregovara o priznavanju rezultata agresije. Također, predsjednik Predsjedništva imao je mandat da zastupa isključivo Republiku BiH, a ne jednu od njenih etničkih zajednica, itd.

Ali, svoj legitimitet za međusobne pregovore, koji su od strane organizatora tretirani kao „mirovni pregovori zaraćenih strana“, njih trojica su prema anglosaksonskoj koncepciji pravde i prava stekli zahvaljujući efektivnoj kontroli nad oružanim snagama kojima su de facto zapovijedali. Tako je i međusobni odnos vojnih snaga kojima su oni de facto zapovijedali, a koji je u danom trenutku na terenu postojao de facto, uzet kao legitimna pravna osnova za pregovore o ponovnom uspostavljanju narušene ravnoteže u unutrašnjim odnosima na tlu Republike BiH, te u međusobnim odnosima između involviranih država, kao i u okviru ukupnog međunarodnog poretka. Prema unaprijed zadatoj koncepciji pregovora, i vojske-agresori i vojska koja je branila teritorijalni integritet Republike BiH dobile su ravnopravan status „zaraćenih strana“, a njihovim „predstavnicima“ je priznat legitimitet na osnovu efektivne kontrole nad oružanim snagama, koje su u danom trenutku imale efektivnu kontrolu nad dijelovima teritorije Republike BiH. Time je van snage stavljena cjelokupna kontinentalna koncepcija pravde i prava, a legalizirana je i legitimirana okupacija teritorije Republike BiH od strane vojnih snaga Savezne Republike Jugoslavije i Republike Hrvatske. Također, time su legalizirane i legitimirane sve posljedice te okupacije, kao što su počinjeno „etničko čišćenje“, ljudske žrtve, materijalna razaranja, prisvajanje okupiranih teritorija i zaposjednute imovine, a van snage je stavljen čitav dotadašnji ustavno-pravni poredak Republike BiH.

PRAVNI POREDAK U BiH: KONCEPTUALNO NEMOGUĆ I PRAKTIČNO NEODRŽIV HIBRID

Sklapanjem i potpisivanjem pogodbe u Dejtonu, Republika Bosna i Hercegovina transformirana je u Bosnu i Hercegovinu, državnu formaciju sastavljenu od dva etnički profilirana „entiteta“. Teritorije „entiteta“ definirane su na temelju teritorija koje su u trenutku početka pregovora efektivno kontrolirale vojne snage „zaraćenih strana“. Pri tome, uzet je u obzir i uslov koji je pred početak pregovora postavila tzv. Kontakt-grupa, sastavljena od predstavnika država koje su u danom trenutku imale najveći utjecaj u međunarodnim odnosima. Prema tom uslovu, odgovarajuća ravnoteža između „zaraćenih strana“ (dakle, stanje pravde i mira) mogla je da bude uspostavljena samo kada veličina teritorija koje „zaraćene strane“ kontroliraju (dakle, veličina zamišljenih „entiteta“) dostigne proporciju 51%:49%. „Entiteti“ su dobili efektivnu pravnu, političku, ekonomsku i fiskalnu kontrolu nad teritorijima koje fizički obuhvaćaju, a institucije države su lišene tih ingerencija nad teritorijima „entiteta“, i to je sklapanjem Dejtonskog sporazuma trajno legalizirano i legitimirano.
U Dejtonskom sporazumu izričito stoji da postoji pravni kontinuitet između dotadašnje Republike Bosne i Hercegovine i „dvoentitetske“ Bosne i Hercegovine. Međutim, u takvoj Bosni i Hercegovini proizveden je diskontinuitet sa kontinentalnom koncepcijom pravde i prava koja je imala ekskluzivan status unutar Republike Bosne i Hercegovine. Jer, samim potpisivanjem Sporazuma, anglosaksonska koncepcija pravde i prava direktno je ugrađena u pravne temelje i u pravni sistem „dvoentitetske“ države. Time je uspostavljen nerazrješiv logički i pravni paradoks: dvije međusobno suprotstavljene koncepcije pravde i prava vještački su 'ukrštene', i pravni poredak u Bosni i Hercegovini od tada funkcionira kao njihov konceptualno nemoguć i praktično neodrživ hibrid.

Primjera radi, valja reći da su zakoni, i na nivou države i na nivou „entiteta“, velikim dijelom i uz neznatne modifikacije preuzeti iz korpusa zakona koji su prethodno doneseni u okviru Skupštine Republike BiH, ili još ranije, u okviru Skupštine Socijalističke Republike BiH. Iz iste pravne tradicije izvedeni su uglavnom i zakoni koje od Dejtonskog sporazuma naovamo usvajaju i državna i „entitetske“ skupštine. U skladu s tim, pravni sistem u Bosni i Hercegovini u tužiteljskoj sferi slijedi duh zakona iz kontinentalne pravne tradicije i kontinentalne koncepcije pravde i prava. Međutim, zahvaljujući prisutnosti stranih sudaca i izvana sponzoriranim i provođenim obukama kroz koje svakodnevno prolaze domaće suci, u sudačkoj sferi sve više je naglašena prisutnost anglosaksonske koncepcije i njenog duha. Ova prisutnost ne ogleda se samo u uniformama sudaca preuzetim iz anglosaksonske tradicije, nego i u načinu na koji se tretiraju i izriču presude. Naravno, o mnoštvu paradoksa koje generira ovakvo hibridno ukrštanje dvije logički i filozofski suprotstavljene koncepcije i tradicije mogu podrobnije govoriti samo neposredni akteri koji se sa ovim paradoksima susreću u svojoj pravnoj praksi u okviru sistema kakav je nakon Dejtonskog sporazuma uspostavljen u Bosni i Hercegovini i njenim „entitetima“. Ovdje valja razmotriti implikacije, koje za samu Bosnu i Hercegovinu ima ugrađivanje anglosaksonske koncepcije pravde i prava u njene ustavne temelje.

DEJTON - SIMETRIČNA POZICIJA AGRESORA I ŽRTVE

Potpisnici Dejtonskog mirovnog sporazuma ušli su u međusobne „mirovne pregovore“ bez postavljanja preduvjeta, da se definira da li su oružane snage nad kojima su imali efektivnu kontrolu na teritoriji Republike BiH djelovale u ulozi agresora ili u ulozi branitelja. Oni (a ni organizatori „mirovnih pregovora“) također nisu postavili ni preduvjet, da se prije početka pregovora agresija mora obustaviti i da se agresorske snage moraju potpuno povući sa teritorije Republike BiH. Time su oni dobrovoljno prihvatili uloge „zaraćenih strana“ koje djeluju sa jednakih, ravnopravnih i simetričnih pozicija, a ne sa asimetričnih pozicija agresora i žrtve. U skladu s tim, cilj „mirovnih pregovora“ (re)definiran je kao uspostavljanje stanja ravnoteže u kojem će „zaraćene strane“ dobiti kontrolu nad dijelovima teritorije Republike BiH u odgovarajućoj simetričnoj proporciji (pri čemu su ovi dijelovi Sporazumom legalizirani kao „entiteti“). Prema ovoj unaprijed fiksiranoj proporciji, 51% teritorije Republike BiH trebalo je da pripadne „entitetu“ nazvanom „Federacija BiH“, koji je prethodno uspostavljen Washingtonskim sporazumom iz 1994. godine, kada su teritorije pod efektivnom kontrolom Armije BiH i teritorije pod efektivnom kontrolom Hrvatske Vojske formalno ujedinjene u zajednički vojno-administrativni blok. Sa druge strane, 49% teritorije Republike BiH pod efektivnom kontrolom Vojske Jugoslavije trebalo je da pripadne unitarno administriranom „entitetu“ nazvanom „Republika Srpska“. Tako je isključivim predmetom „mirovnih pregovora“ postala podjela teritorije Republike BiH, u cilju apliciranja ove teritorijalne proporcije na terenu, odnosno, tim predmetom postala je trgovina dijelovima teritorije Republike BiH, koje su vojnim putem prethodno zaposjele „zaraćene strane“. Tek kada su putem takve trgovine dostigle planiranu proporciju tj. ravnotežu između zaposjednutih teritorija (51:49%), „zaraćene strane“ su ispunile uslov koji je unaprijed bio definiran kao jedino zadovoljavajući za uspostavljanje trajne ravnoteže i mira. Tada su i njihovi „predstavnici“ mogli izdati naredbe da se konačno i trajno obustave dalja dejstava oružanih snaga nad kojima su imali efektivnu kontrolu. Dakle, na početku „mirovnih pregovora“ unaprijed je postavljen uslov da teritorija Republike BiH može biti jedinim predmetom trgovine pri eventualnom sklapanju pogodbe i uspostavljanju ravnoteže između „zaraćenih strana“. Na taj način, „mirovni pregovori“ unaprijed su definirani kao trgovina dijelovima teritorije zbog čijeg zaposjedanja i posjedovanja su „zaraćene strane“ prethodno vodile oružani sukob, a ne kao pregovori o obustavljanju vanjske agresije na Republiku BiH i povlačenju agresorskih trupa sa njene teritorije. Ironično, u Dejtonu čak nisu ni vođeni pregovori o tome kako da se uspostavi ravnoteža između „zaraćenih strana“, nego je ta ravnoteža unaprijed bila propisana kao teritorijalna podjela Republike BiH u proporciji 51:49%, a učesnici su pregovarali samo o modalitetima za aplikaciju takve podjele na terenu.

Prihvaćajući, da učestvuju u pregovorima definiranim na ovaj način, „predstavnici zaraćenih strana“ su unaprijed prihvatili tezu koju je takva definicija implicirala. Prema toj tezi, stanje ne-ravnoteže tj. ne-pravde u Republici BiH nije bilo izazvano vanjskom agresijom susjednih država, nego prethodnim nedostatkom jasne unutrašnje podjele njene teritorije između njenih najvećih etničkih zajednica. Iz toga slijedi da je unutrašnju društvenu ravnotežu tj. pravdu bilo moguće postići samo stvaranjem uslova za takvu teritorijalnu podjelu. A uslove je bilo moguće ispuniti jedino (re)definiranjem ovih etničkih zajednica kao „zaraćenih strana“, koje bi uz pomoć agresije susjednih država prvo započele međusobni oružani sukob radi zaposjedanja dijelova teritorije Republike BiH, a zatim bi sklopile „mirovni sporazum“ dijeleći tu teritoriju među sobom, prema proporciji koja uravnotežuje njihove teritorijalne pretenzije. Tako su Savezna Republika Jugoslavija i Republika Hrvatska dobile mandat da vojnim i političkim sredstvima legitimno djeluju u ime dvije od tri najveće etničke zajednice u Republici BiH, srpske i hrvatske. Istovremeno, „mirovni posrednici“ su u svojim „mirovnim inicijativama“ sistematski de-legitimirali Republiku BiH, reducirajući je na teritoriju namijenjenu trećoj etničkoj zajednici, bošnjačko-muslimanskoj. Tako su zvaničnici Republike BiH redovito tretirani kao „muslimanski predstavnici“, a Armija BiH je u službenom diskursu „mirovnih posrednika“ svedena na „muslimansku vojsku“. Putem ovakvih „mirovnih inicijativa“ dvije susjedne države oslobođene su krivice i odgovornosti za agresiju na Republiku BiH i za počinjeno „etničko čišćenje“ nad njenim stanovništvom. Njihova agresija je implicitno legitimirana kao katalizator za uspostavljanje podjele teritorije Republike BiH između njenih najvećih etničkih zajednica, jer jedino pomoću oružane agresije i „etničkog čišćenja“ bilo je moguće izvršiti teritorijalno i administrativno razgraničenje između ovih - do početka agresije i „etničkog čišćenja“ međusobno izmiješanih - etničkih zajednica. A prema anglosaksonskoj koncepciji pravde i prava, ovakvo razgraničenje bilo je neophodno izvršiti, da bi ove zajednice nakon toga mogle uspostaviti stanje međusobne ravnoteže, dakle, stanje unutrašnje društvene ravnoteže tj. pravde.

ANGLOSAKSONSKI KONCEPT DRUŠTVENE (NE)RAVNOTEŽE

Prema anglosaksonskom konceptu društvene ravnoteže (koji ujedno predstavlja i temeljni princip političke doktrine liberalizma), samo jasno zaokruženi, razgraničeni i razdvojeni entiteti mogu uspostaviti međusobnu ravnotežu po principu uzajamnih „checks 'n' balances“. Ravnoteža je moguća tek kada svaki od tih entiteta posjeduje snagu i potencijale koji su dostatni da suzbijaju (check) i uravnotežuju (balance) snagu i potencijale onog drugog, i obrnuto. Na taj način oni jedan drugog pouzdano onemogućavaju u eventualnim nastojanjima da steknu apsolutnu moć(1). Da bi mogli, da suzbijaju i uravnotežuju jedni druge, oni moraju da budu međusobno jasno razgraničeni i zaokruženi. Stoga, ukoliko unutar jednog društva postoje nerazgraničene, međusobno izmiješane etničke skupine, neophodno ih je razdvojiti i teritorijalno razgraničiti, te od njih stvoriti zaokružene i međusobno izolirane administrativne entitete, koji će jedan drugog uzajamno suzbijati i dovoditi u stanje ravnoteže(2). Uz pomoć agresije na Republiku BiH, na dijelovima njene teritorije izolirane su i administrativno razgraničene do tada izmiješane etničke zajednice, a ovi dijelovi teritorije su i zvanično nazvani „entitetima“. Prema Planu Kontakt-grupe, ovi „entiteti“ trebalo je da budu u stanju da uspješno uspostave princip uzajamnih „checks 'n' balances“, a time i da uspostave međusobnu ravnotežu, kada njihove zasebne teritorije dostignu veličinu u proporciji od 51:49 %. Tako je liberalno-utilitaristička logika ovog Plana kao legitimno sredstvo implicitno priznala i „etničko čišćenje“, budući da je ono počinjeno u cilju trajne teritorijalne podjele Republike BiH, praćene uspostavljanjem trajnih administrativnih razgraničenja između njenih najvećih etničkih zajednica(3). Sve ove implikacije sadržavala je teza, prihvaćena u Dejtonu od strane svih učesnika „mirovnih pregovora“, da je ravnotežu u Republici BiH narušavalo odsustvo etničke podjele i razgraničenja, te da su zbog tog odsustva njene etničke zajednice stoljećima živjele u stanju ne-ravnoteže tj. ne-pravde.

Na temelju ove teze, agresija i „etničko čišćenje“ su implicitno i eksplicitno legitimirani od 1992. godine pa sve do danas, ne samo od strane agresora, nego i od strane „mirovnih posrednika“(4). Svi oni su kao vrhovni uzrok rata unutar Republike BiH navodili „drevne etničke mržnje“ („ancient ethnic hatreds“)među njenim najvećim etničkim zajednicama. Bez obzira na stvarno stanje na terenu, njihove tvrdnje polazile su od logike da „drevne etničke mržnje“ neminovno postoje među etničkim zajednicama, koje stoljećima žive međusobno izmiješane, i koje zbog toga ne mogu da u međusobnim odnosima uspostave princip uzajamnih „checks 'n' balances“. A bez tih „checks 'n' balances“ između najvećih etničkih zajednica, kao najvažnijim među involviranim društvenim faktorima, nije moguće ni da se uspostavi stanje ravnoteže tj. pravde unutar bosanskohercegovačkog društva. U skladu s tim, i agresori i „mirovni posrednici“ su kao jedini modalitet za uspostavljanje trajnog stanja ravnoteže tj. pravde nudili i nametali „uravnoteženu“ teritorijalnu podjelu i administrativno razgraničenje između najvećih etničkih zajednica, kako bi one mogle da u međusobnim odnosima konačno uspostave princip uzajamnih „checks 'n' balances“. Unutar njihovog „mirovnog“ diskursa, sve što je vodilo uspostavljanju uslova za trajnu teritorijalnu podjelu i trajno administrativno razgraničenje među etničkim zajednicama imalo je legitimitet a priori, kao sredstvo koje je ne samo opravdano sa pragmatičnog stanovišta, u svrhu uspostavljanja trenutnog mira na terenu, nego i kao sredstvo koje je pravedno sa stanovišta trajnog uspostavljanja društvene ravnoteže.

Iz te perspektive – u skladu sa liberalno-utilitarističkim aksiomom koji kaže da nije poželjno da etničke zajednice žive izmiješane, jer na taj način ne mogu uspostaviti stanje međusobne i društvene ravnoteže, nego tu ravnotežu mogu postići samo međusobnim teritorijalnim i administrativnim razgraničenjem(5) - agresija nije narušila ravnotežu unutar Republike BiH, niti ravnotežu unutar međunarodnih odnosa. Naprotiv, agresija na Republiku BiH vodila je uspostavljanju unutrašnje društvene ravnoteže, koja prethodno nije postojala zbog odsustva teritorijalne i administrativne podjele između njenih najvećih etničkih zajednica. A na međunarodnom planu, već samo postojanje Republike BiH – kao države u kojoj vlada pretpostavljeno stanje ne-ravnoteže između njenih najvećih etničkih zajednica, uslijed nedostatka teritorijalnog i administrativnog razgraničenja između njih – narušavalo je međunarodnu ravnotežu. Jer, međunarodnu ravnotežu tvore isključivo države u kojima je uspostavljeno stanje unutrašnje društvene ravnoteže zasnovano na principu „checks 'n' balances“, kakvo je očigledno nedostajalo unutar Republike BiH. Stoga je i na planu međunarodne ravnoteže i međunarodne pravde agresija susjednih država na Republiku BiH, u cilju stvaranja trajnih teritorijalnih i administrativnih razgraničenja između njenih etničkih zajednica, bila ne samo opravdana nego i pravedna. Jer, agresija je služila kao katalizator da „drevne etničke mržnje“ prerastu u „građanski rat“, koji je, opet, služio kao katalizator za trajno teritorijalno i administrativno razgraničavanje između najvećih etničkih zajednica i za uspostavljanje njihovih međusobnih odnosa na principu „checks 'n' balances“. A to je trebalo da vodi uspostavljanju trajnog stanja ravnoteže tj. pravde na teritoriji nazvanoj „Bosna i Hercegovina“, koja bez takvog stanja nije mogla da bude – i još uvijek nije – prihvaćena kao legitimna država unutar sistema međunarodnih odnosa.
Slijedom logike izvedene iz ovakvog koncepta društvene ravnoteže i ovakve koncepcije pravde i prava, opravdano i pravedno je koristiti sva sredstva koja vode trajnom razgraničavanju i uspostavljanju stanja ravnoteže između etničkih zajednica kojima je sam koncept ravnoteže i pravde bio potpuno nepoznat, budući da su stoljećima živjele nerazgraničene, bez uzajamnih „checks 'n' balances“ i ispunjene međusobnim „drevnim etničkim mržnjama“. No, iako dejtonsko razgraničavanje i formiranje etničkih „entiteta“ prema ovoj logici jeste pravedno, ono ipak nema kvaliteta trajnog, nego samo privremenog, rješenja. Trajno i pravedno rješenje za Bosnu i Hercegovinu bila bi jedino njena konačna disolucija duž granica „entiteta“ utemeljenih na „etničkom čišćenju“. Jer, samo time bi se zauvijek isključila mogućnost ponovnog miješanja između etničkih zajednica, dakle, mogućnost ponovnog generiranja „drevnih etničkih mržnji“ među njima, dakle, mogućnost ponovnog stvaranja stanja unutrašnje ne-ravnoteže i stanja ne-stabilnosti na međunarodnom planu.

Međutim, prema istoj logici, jednostrano odcjepljenje bilo kojeg od dva „entiteta“ ne bi trebalo da bude tretirano kao pravedno i stoga ne bi bilo poželjno, jer nikakav jednostran čin ne vodi uspostavljanju stanja ravnoteže na nivou društva ili regiona, ili na međunarodnom planu. Naprotiv, prema definiciji, svaki jednostran čin dovodi do ne-ravnoteže na društvenom ili na međunarodnom nivou. Da bi generirala ravnotežu i predstavljala pravedno rješenje, konačna disolucija trebalo bi da bude rezultat međusobne pogodbe involviranih pravnih subjekata. U ovom slučaju, ti subjekti mogu biti institucije etnički zasnovanih „entiteta“ (kao što su „entitetski“ parlamenti ili „predstavnici entiteta u državnim institucijama“), ili vaninstitucionalni „predstavnici etničkih zajednica“ koje tvore „entitete“. S obzirom da su upravo ovakvi „predstavnici“ prethodno dali suglasnost za formiranje „entiteta“ i njihovih institucija, oni i dalje zadržavaju pravo da vaninstitucionalno predstavljaju i svoje „entitete“ i svoje etničke zajednice, te da u njihovo ime pregovaraju i eventualno sklapaju međusobne pogodbe, pod uslovom da imaju kapacitet da nad njima ostvare efektivnu kontrolu. Tako, na primjer, legitimnost tzv. Prudskog sporazuma nije bila osporena i on nije propao zbog vaninstitucionalnog okvira u kojem je sklopljen (što ga prema kontinentalnoj koncepciji pravde i prava čini nelegalnim i nelegitimnim), nego zbog upitnog kapaciteta uključenih „predstavnika etničkih zajednica“ da ostvare efektivnu kontrolu nad zajednicama koje su pretendirali da predstavljaju(6). A bez takvog kapaciteta koji bi posjedovali svi uključeni „predstavnici etničkih zajednica“, ni njihov eventualni sporazum o konačnoj disoluciji također ne bi imao legitimitet ni priznanje. Isto tako, ni čin jednostranog odcjepljenja ne bi trebalo da bude priznat kao legitiman, s obzirom da konačan rezultat ni jedne ni druge akcije ne bi bilo uspostavljanje trajnog stanja ravnoteže tj. pravde, nego samo generiranje novih ciklusa ne-ravnoteže i ne-stabilnosti.

IZMEĐU UTILITARISTIČKE I UNIVERZALISTIČKE KONCEPCIJE PRAVDE I PRAVA

Kao što je već rečeno, unutar kontinentalne koncepcije ravnoteža koja tvori pravdu uspostavlja se na meta-fizičkom nivou, i takva pravda ima univerzalno značenje. Takvo univerzalno značenje, naravno, posjeduje i stanje ne-ravnoteže tj. ne-pravde, i akcije koje narušavaju ravnotežu na meta-fizičkoj vagi pravde tretirane su kao ne-pravedne, bez obzira na društvene okolnosti u kojima se dešavaju. Ovo važi za sve akcije koje narušavaju ravnotežu na meta-fizičkoj vagi pravde, bez obzira na to da li one bitno narušavaju ravnotežu na nivou društva ili čak pomažu da se uspostavi određena društvena makro-ravnoteža, u smislu ravnoteže između najznačajnijih involviranih društvenih faktora. Tako, na primjer, sporazum između „predstavnika zaraćenih strana“ - neovisno o tome da li oni ostvaraju efektivnu kontrolu nad snagama koje se nalaze u sukobu – nije legitiman ukoliko se ostvaruje izvan institucionalnog okvira i ukoliko ovi „predstavnici“ nemaju jasan institucionalni mandat da predstavljaju faktore koji sami po sebi imaju legalitet i legitimitet pravnih subjekata (kao što ih, na primjer, imaju međunarodno priznate države). Takav ne-legitiman sporazum narušio bi univerzalnu, meta-fizičku ravnotežu koju tvore samo priznati pravni subjekti, koje legitimno mogu predstavljati samo njihovi institucionalno priznati predstavnici. Također, u okviru koncepta univerzalne pravde i ne-pravde ne bi mogle da budu priznate kao legitimne i pravedne ni akcije poput „etničkog čišćenja“, neovisno o tome da li se pomoću njih na određenom društvenom makro-nivou eventualno uspostavlja ravnoteža između involviranih društvenih faktora. Bez obzira na to, da li bi se takvim akcijama eventualno uspostavila društvena ili državna struktura koja involvirane društvene faktore može da dovede u stanje međusobne ravnoteže, nasilno protjerivanje desetina ili stotina hiljada stanovnika sa određenih teritorija na kojima su prethodno živjeli - jednako kao i nasilno protjerivanje pojedinaca sa njihovog privatnog posjeda - neminovno bi narušavalo ravnotežu na univerzalnoj meta-fizičkoj vagi pravde. Takve akcije bile bi stoga tretirane kao ne-pravda i zločin, i na kolektivnom i na individualnom planu. Slično tome, agresija na međunarodno priznatu državu bila bi tretirana kao univerzalna, meta-fizička ne-pravda, bez obzira na oblik ustavnog poretka koji bi se unutar te države eventualno uspostavio uz pomoć takve agresije, itd.

Sve navedene akcije, i još mnoge njima slične, odigrale su se u Bosni i Hercegovini u ratnom periodu, od 1992. do 1995., i u post-dejtonskom periodu, od 1995. do 2010. Među najvećim dijelom njenih stanovnika i njenih pravnih stručnjaka ove akcije tretirane su u skladu sa kontinentalnom koncepcijom univerzalne, meta-fizičke pravde, tako da one najčešće bivaju proglašavane krajnje ne-pravednim i pravno neodrživim. Međutim, ukoliko u obzir uzmemo prethodnu usporedbu dviju koncepcija pravde i prava koje se u spomenutom vremenskom intervalu u ovoj zemlji neprekidno sudaraju i sukobljavaju, logično slijedi da te akcije i posljedice koje su proizvele – fizičke i pravne – ipak posjeduju temeljni legitimitet unutar okvira one druge koncepcije, anglosaksonske koncepcije pravde i prava. Prvenstveno u tome – vjerojatno prije nego u nekoj osmišljenoj međunarodnoj zavjeri – treba tražiti razlog njihove moralne, političke i pravne prihvatljivosti i opstojnosti unutar konstelacije međunarodnih odnosa u kojoj dominira upravo ta utilitaristička – a ne ona univerzalistička – koncepcija pravde i prava.

Ljubljana, 19. juli/srpanj 2010

(1) Liberalizam kao politička doktrina nastao je u višestoljetnom otporu prema doktrini apsolutizma, koja je do kraja 17. stoljeća imala ekskluzivni legitimitet u unutar-državnim i među-državnim odnosima u Evropi. Po prvi put apsolutizam je osporen u engleskoj Revoluciji iz 1688., od strane protestantskih protivnika kralja Jamesa II, kao i od strane pristalica republikanskog uređenja. Apsolutizam je svoj praktičan izraz ostvario u formi apsolutističke imperije, dok je liberalizam svoj izraz ostvario u formi „države-nacije“ („nation-state“). „Nacije“ i njihove države nastajale su u procesu raspadanja imperija, sa idejom da suverenitet pripada „narodu“ tj. „naciji“, a ne apsolutističkom monarhu. U ovom historijskom procesu, imperije su bivale podijeljene između više „nacija“, bez obzira na to da li su te „nacije“ i njihove države bile zasnovane na etničkom (ethnic) ili građanskom (civic) principu. Ovaj proces podrazumijevao je ideju da države zasnovane na „nacionalnom principu“ jedne drugima uzajamno suzbijaju apsolutističke tendencije na unutar-državnom i na među-državnom planu, i da uspostavljaju međusobnu ravnotežu po principu uzajamnih „checks 'n' balances“. Ovaj princip prerastao je u temeljni princip doktrine liberalizma, i na unutrašnjopolitičkom i na vanjskopolitičkom planu.

(2) Unutar određenih diplomatskih krugova na koje je presudno uticao anglosaksonski koncept ravnoteže, Bosna i Hercegovina je često percipirana i tretirana kao “posljednji ostatak Otomanske Imperije” (“the last remnant of the Ottoman Empire”). Ovakvu percepciju moguće je objasniti činjenicom da u ovoj zemlji, sve do početka rata u aprilu 1992. godine, nisu postojala teritorijalna razgraničenja između njenih najvećih etničkih zajednica, niti su one imale pretenzije da takva razgraničenja stvore, iako su te zajednice još od 19. stoljeća – u potpunoj suprotnosti sa tom očiglednom činjenicom – popularno nazivane „nacijama“. Odsustvo međusobnih teritorijalnih razgraničenja, te nedostatak zaokruženih autonomnih teritorija ili samostalnih država koje bi uspostavljanjem razgraničenja bile stvorene, kao i nedostatak praktičnih političkih akcija u pravcu njihovog stvaranja, ukazivali su da ove etničke zajednice – usprkos svom popularnom nazivu – zapravo nikada nisu realizirale princip „nacionalnog samoopredjeljenja“ i nisu stekle status „nacija“. Istovremeno, njihov popularni naziv onemogućavao im je – i na logičkom i na ustavno-pravnom nivou – da konstituiraju zajednički „nacionalni identitet“ i zajedničku „naciju“ sastavljenu od svih građana Bosne i Hercegovine, koja bi na taj način i sama bila konstituirana kao „država-nacija“. Tako princip „nacionalnog samoopredjeljenja“ u Bosni i Hercegovini nikada nije implementiran, pa je za spomenute krugove bilo logično da ovu zemlju (za razliku od Republike Turske, koja je početkom 20. stoljeća konstituirana kao „država-nacija“) tretiraju kao „posljednji ostatak Otomanske Imperije“, koji je poželjno definitivno eliminirati i na konceptualnom i na fizičkom planu, u cilju konačne i potpune realizacije principa „nacionalnog samoopredjeljenja“. Pri tome, ovi krugovi nikada nisu u obzir uzeli mogućnost ostvarenja tog cilja putem stvaranja zajedničke „nacije“ koju bi konstituirali svi građani i sve etničke zajednice unutar Bosne i Hercegovine, nego samo mogućnost uspostavljanja teritorijalnih razgraničenja između ovih etničkih zajednica u svrhu konačnog zaokruživanja njihovih „nacionalnih teritorija“.

(3) Utilitarizam je filozofska doktrina koju su u prvoj polovini 19. stoljeća utemeljili engleski filozofi Jeremy Bentham, James Mill i John Stuart Mill, u sklopu šire filozofije liberalizma. Ova doktrina zasniva se na principu „Greatest happiness for the greatest number“ („Najveća sreća za najveći broj“). To znači da se društveno poželjnim smatraju one akcije koje ostvaruju pozitivne efekte na kvantitativno najveće dijelove društva. Pri tome, moralno je prihvatljivo zanemariti njihove eventualne negativne efekte na kvantitativno manje dijelove društva ili na pojedince.

(4) Igrom slučaja, ovi „mirovni posrednici“ najčešće su bili regrutirani iz reda neposrednih zastupnika anglosaksonske koncepcije pravde i prava unutar međunarodnih odnosa – političkih, diplomatskih, vojnih, pravnih i medijskih krugova pod kontrolom ili pod utjecajem Velike Britanije.

(5) “Where the sentiment of nationality exists in any force, there is a prima facie case for uniting all the members of the nationality under the same government, and a government to themselves apart. This is merely saying that the question of government ought to be decided by the governed. One hardly knows what any division of the human race should be free to do, if not to determine, with which of the various collective bodies of human beings they choose to associate themselves. But, when a people are ripe for free institutions, there is a still more vital consideration. Free institutions are next to impossible in a country made up of different nationalities. Among a people without a fellow-feeling, especially if they read and speak different languages, the united public opinion, necessary to the working of representative government, cannot exist.” J.S. Mill, Considerations on Representative Government, ed. J.M. Robson (Toronto: University of Toronto Press, 1977), in Collected Works, vol. XIX, chap. XVI, p. 428.

(6) Prudski sporazum,kao pokušaj da se Bosna i Hercegovina pokrene u pravcu sporazumne disolucije po principu „korak po korak“, sklopljen je između tri stranačka lidera (predsjednika SNSD-a, Milorada Dodika, predsjednika SDA, Sulejmana Tihića, i predsjednika HDZBiH, Dragana Čovića) koji su imali pretenzije, da zastupaju „tri konstitutivna naroda“, tj. tri najveće bosanskohercegovačke etničke zajednice. Legitimitet Dodika, kao premijera Republike Srpske, nije bio doveden u pitanje od strane opozicije niti javnosti u tom „entitetu“, i time mu je implicitno priznat mandat da u vaninstitucionalnim pregovorima „predstavlja svoj konstitutivni narod“. Međutim, legitimitet Tihića i Čovića kao „predstavnika svojih konstitutivnih naroda“ bio je osporen od strane svih konkurentskih stranaka i od većine medija unutar Federacije BiH, te im je priznat samo mandat da zastupaju stranke na čijem su čelu. Prema anglosaksonskoj koncepciji pravde i prava, ta činjenica – a ne činjenica da su postigli vaninstitucionalni sporazum – dovela je u pitanje validnost pogodbe koju su postigli.