Iranski sukob: Geoekonomija, fragmentacija i moguće putanje

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES)[1] iz Ljubljane, poznat je po svojim analizama globalnih kretanja, s posebnim fokusom na Bliski istok i Balkan. Dr. Adnan Shihab-Eldin u svom članku „Iranski sukob: Geoekonomija, fragmentacija i moguće putanje“[2] analizira aktuelni sukob povezan s Iranom kroz prizmu geoekonomije, energetske sigurnosti i ubrzane fragmentacije međunarodnog poretka. Autor pritom razmatra moguće razvojne scenarije krize te ukazuje na njihove asimetrične posljedice po ključne regije i globalne energetske tokove.

Iranski sukob: Geoekonomija, fragmentacija i moguće putanje

Nalazimo se u trenutku u kojem se geopolitičke tenzije u Zaljevu – posebno aktuelni sukob koji uključuje Iran – ponovo prepliću s globalnim energetskim tržištima, ekonomskom stabilnošću i dinamikom energetske tranzicije. Međutim, iza neposredne krize nazire se mnogo dublja i dugoročnija strukturna promjena.

Kao što sam naglasio u svom predavanju ranije ove godine, ulazimo u eru fragmentacije – geopolitike, trgovine, ali sve više i energetskih sistema.

To više nije privremeno odstupanje od ustaljenog poretka, već postaje jedna od ključnih karakteristika savremenog globalnog pejzaža. Aktuelni događaji u Zaljevu predstavljaju jasnu manifestaciju te transformacije.

Današnji globalni energetski sistem istovremeno je duboko međusobno povezan i izrazito strukturno ranjiv. Kroz Hormuški moreuz prolazi oko 20 % svjetske trgovine naftom, uz značajan udio izvoza LNG-a. Takva koncentracija stvara kritičnu tačku uskog grla u globalnom energetskom lancu. Nedavni događaji pokazali su da čak i djelimični poremećaji – u rasponu od 20 do 50 % – mogu proizvesti nesrazmjerno velike posljedice po cijene energenata, logističke tokove i ukupnu ekonomsku aktivnost.

Na vrhuncu posljednjih tenzija, između 10 i 12 miliona barela nafte dnevno – što predstavlja približno petinu globalne trgovine – bilo je izloženo ozbiljnom riziku, zajedno sa značajnim tokovima LNG-a. Poremećaji su zahvatili i rafinerijske kapacitete te lance snabdijevanja derivatima, dodatno pojačavajući pritisak na čitav sistem. Stoga se ne radi o lokaliziranom incidentu, već o globalnom testu otpornosti međunarodnog energetskog i ekonomskog poretka.

U tom kontekstu, svoju dalju analizu strukturirat ću kroz tri moguća scenarija, pri čemu ću u okviru svakog ukratko razmotriti implikacije ne samo za države članice Vijeća za saradnju u Zaljevu (GCC) i širu regiju Bliskog istoka i Sjeverne Afrike (MENA), nego i za Aziju, Evropu, Afriku te Sjedinjene Američke Države.

Scenarij 1: Održivo primirje – postizanje sporazuma u narednim sedmicama

U prvom scenariju, primirje se u najvećoj mjeri održava, što otvara prostor za postizanje političkog sporazuma u roku od nekoliko sedmica.

Energetska tržišta bi se postepeno stabilizirala, dok bi cijene energenata i premije rizika bilježile pad uslijed smanjenja geopolitičkih tenzija i normalizacije protoka kroz Hormuški moreuz.

Prema procjenama Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), rast cijena nafte od 10 % smanjuje globalni rast BDP-a za približno 0,15 %. Samim tim, preokret nedavnih cjenovnih skokova predstavljao bi značajan podsticaj globalnom ekonomskom oporavku.

Regionalne implikacije:

• Azija: Kao najveći uvoznik nafte i LNG-a iz Zaljeva, Azija bi ostvarila najizraženije koristi. Kina, Indija, Japan i Južna Koreja imale bi niže troškove uvoza i unaprijeđenu energetsku sigurnost, što bi doprinijelo ublažavanju inflatornih pritisaka.
• Evropa: Usprkos smanjenju zavisnosti od ruskog plina, Evropa i dalje ostaje izložena globalnoj LNG dinamici. Stabilizacija bi dovela do ublažavanja cijena plina i pritisaka na skladišne kapacitete, čime bi se podržao industrijski oporavak.
• Afrika: Mnoge afričke ekonomije, posebno neto uvoznice energije, imale bi koristi od nižih troškova goriva i smanjenog fiskalnog pritiska, iako bi zemlje izvoznice energije mogle zabilježiti nešto umjereniji rast.
• Sjedinjene Američke Države: Kao neto izvoznik energije, SAD ostaju relativno manje izložene direktnim poremećajima. Niže cijene energenata mogle bi blago smanjiti prihode energetskog sektora, ali bi istovremeno podržale kontrolu inflacije i jačanje potrošačke potražnje.

Za države članice Vijeća za saradnju u Zaljevu (GCC), ekonomski rast ostaje stabilan, u rasponu od približno 2,5 do 3,5 %, prema procjenama MMF-a uz nastavak snažnih izvoznih performansi.

Iz perspektive klimatske tranzicije, niže cijene energije mogu kratkoročno umanjiti osjećaj urgentnosti, ali istovremeno dodatno potvrđuju dugoročni strateški imperativ diverzifikacije i jačanja energetske otpornosti.

Scenarij 2: Povremena eskalacija – postizanje sporazuma u roku od nekoliko mjeseci

Drugi scenarij podrazumijeva cikličnu eskalaciju, obilježenu povremenim poremećajima koji se protežu kroz nekoliko mjeseci.

U takvom kontekstu, fragmentacija postaje operativna i jasno vidljiva na tržištima energije:

• Cijene nafte ulaze u period izražene volatilnosti, uz moguće fluktuacije u rasponu od 85 do 110 dolara po barelu,
• Tržište LNG-a postaje znatno zategnutije, uz pojačanu konkurenciju za raspoložive količine,
• Troškovi transporta, osiguranja i ukupne logistike bilježe značajan rast.

Prema procjenama MMF-a, ovakav nivo nestabilnosti mogao bi smanjiti globalnu rast za 0,3 do 0,5 % , pri čemu bi najteže bile pogođene ekonomije u razvoju, zbog njihove veće izloženosti cjenovnim šokovima i uvoznim energetskim troškovima.

Regionalne implikacije:

• Azija: Najizloženija regija u ovom scenariju. Ekonomije snažno oslonjene na LNG suočavaju se s naglim rastom cijena, povećanom neizvjesnošću u opskrbi i eskalacijom industrijskih troškova. Rast ključnih ekonomija, poput Kine i Indije, mogao bi biti usporen, dok manji uvoznici ulaze u stanje izraženog energetskog i fiskalnog pritiska.
• Evropa: Kontinuirana zavisnost od LNG uvoza ostavlja Evropu izloženom tržišnoj nestabilnosti. Cjenovne oscilacije mogu narušiti industrijsku konkurentnost i otežati dugoročno planiranje energetske tranzicije, uz istovremeno jačanje politika fokusiranih na energetsku sigurnost.
• Afrika: Ekonomije zavisne od uvoza energije suočavaju se s rastućim fiskalnim pritiscima i inflacijom, dok izvoznici energenata mogu profitirati od viših cijena, ali bez dovoljno kapaciteta za brzo povećanje proizvodnje. Ukupni efekti ostaju heterogeni i često negativni.
• Sjedinjene Američke Države: Kao značajan izvoznik LNG-a i nafte, SAD ostvaruju djelimične koristi. Ipak, ti dobici su ograničeni finansijskom volatilnošću, inflacijskim očekivanjima i širim efektima globalne nestabilnosti.

Za države članice Vijeća za saradnju u Zaljevu (GCC), viši cjenovni nivo podržava fiskalne prihode, ali povećana neizvjesnost otežava investicijsko planiranje, logistiku i diverzifikaciju ne-naftnih sektora.

Iz klimatske perspektive, viši energetski troškovi mogu ubrzati ulaganja u obnovljive izvore i energetsku efikasnost, ali istovremeno sigurnosne zabrinutosti mogu pojačati oslanjanje na fosilna goriva u kratkom roku.

Ovaj scenarij jasno oslikava suštinu fragmentacije: asimetrične regionalne reakcije na isti globalni šok.

Scenarij 3: Izostanak sporazuma – produžena volatilnost do kraja godine

Treći scenarij je najteži: izostanak sporazuma, dugotrajne tenzije i strukturno ograničeni tokovi kroz Hormuški moreuz. Čak i djelimični poremećaji u takvom okruženju imali bi snažan i dugotrajan učinak na globalne lance snabdijevanja:

• Cijene nafte mogle bi se zadržati iznad 100 dolara po barelu,
• Tržište LNG-a moglo bi se suočiti s ozbiljnim i kontinuiranim nestašicama,
• Globalni trgovinski tokovi bili bi izloženi trajnim i sistemskim poremećajima.

Preliminarne procjene ukazuju da bi ukupni ekonomski gubici mogli doseći približno 1,5 biliona dolara, kroz kumulativne trgovinske i proizvodne efekte.

U tom kontekstu, Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka sve više upozoravaju na rizik stagflacijskog scenarija, obilježenog:

• smanjenjem globalnog rasta za 0,5 do 1 %,
• persistentnim inflatornim pritiscima,
• i pojačanom finansijskom volatilnošću na globalnim tržištima.

Regionalne implikacije:

• Azija: Najteže pogođena regija. Visoka zavisnost od energetskih tokova iz Zaljeva pretvara se u nagli rast troškova uvoza, usporavanje industrijske proizvodnje i izražen makroekonomski pritisak, uz značajne globalne efekte prelijevanja.
• Evropa: Evropa se suočava s ponovnim intenziviranjem energetske krize – visokim cijenama gasa, rizicima industrijske kontrakcije i rastućim fiskalnim opterećenjima povezanim sa subvencijama i mjerama stabilizacije.
• Afrika: Vrlo ranjiva. Mnoge ekonomije ulaze u zonu ozbiljnih platno bilansnih pritisaka, inflatornih šokova i pojačanih socijalnih rizika, posebno uslijed istovremenog rasta cijena energije i hrane.
• Sjedinjene Američke Države: Iako relativno zaštićene u pogledu fizičke ponude, SAD bi i dalje bile izložene inflacijskim pritiscima, strožim finansijskim uslovima i vidljivom usporavanju globalne potražnje.

Za države GCC, početno povećanje prihoda može djelovati povoljno, ali se ukupna slika brzo komplikuje: poremećaji u trgovinskim tokovima, potencijalni odliv kapitala, infrastrukturni rizici te pojačana geopolitička izloženost.

Iz klimatske perspektive, ovakav scenarij može dugoročno ubrzati procese diverzifikacije energetskih sistema, ali kratkoročno istovremeno pojačava oslanjanje na fosilna goriva s višim emisijama, budući da pitanje energetske sigurnosti postaje dominantan politički prioritet.

Zaključna razmatranja

U sva tri analizirana scenarija nameće se jedan temeljni zaključak: više ne djelujemo unutar stabilnog i predvidivog globaliziranog energetskog sistema, već unutar sve izraženije fragmentiranog i sigurnosno determiniranog okvira.

Iz toga proizlazi nekoliko ključnih implikacija:

• Energetska sigurnost i energetska tranzicija više nisu odvojeni procesi, već moraju biti promatrani i vođeni unutar integriranog strateškog okvira.
• Zaljev ostaje centralna tačka globalnog energetskog snabdijevanja, ali njegova uloga sve više se redefinira kroz prizmu rizika, otpornosti i strateške diversifikacije.
• Regionalni efekti ostaju izrazito asimetrični: Kina i šira Azija snose najveći stepen izloženosti; Evropa ostaje strukturno ranjiva kroz tržišta plina; Afrika je izložena nesrazmjernim ekonomskim šokovima; dok SAD zadržavaju relativno viši stepen otpornosti, uz i dalje prisutnu globalnu povezanost i izloženost.

Za zemlje proizvođače energije, strateška orijentacija se mora postepeno transformirati:

• od efikasnosti ka otpornosti,
• od transakcijskih odnosa ka integriranim partnerstvima,
• i od stabilnih pretpostavki ka planiranju u uslovima trajne neizvjesnosti.

U konačnici, fragmentaciju ne treba posmatrati kao prolazni poremećaj, već kao strukturno stanje koje će dugoročno oblikovati globalne energetske, ekonomske i klimatske putanje.

U zaključku je važno je naglasiti da neizvjesnost ostaje visoka te da će dalji razvoj događaja u velikoj mjeri zavisiti od dinamike u narednim sedmicama i mjesecima. Međutim, ono što je već sada jasno jeste da će implikacije ovog sukoba daleko nadilaziti regionalni okvir, preoblikujući globalna energetska tržišta, ekonomske tokove i klimatske strategije u godinama koje dolaze.

Posebna zahvalnost upućuje se GAFG i prof. Anisu H. Bajrektareviću, kao i konzorciju partnerskih institucija, a posebno Međunarodnom institutu IFIMES, na kontinuiranom održavanju ovog važnog intelektualnog i analitičkog zamaha.

Članak predstavlja stav autora i ne odražava nužno zvanični stav IFIMES-a.

Ljubljana/Kuwait City, 9.maj 2026

[1] IFIMES - Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije sa sjedištem u Ljubljani, Slovenija, ima specijalni savetodavni status pri Ekonomsko-socijalnom veću ECOSOC/UN, New York, od 2018.godine i izdavač je međunarodne naučne revije „European Perspectives“, link: https://www.europeanperspectives.org/en

[2] Članak je zasnovan na izlaganju dr. Adnana Shihaba-Eldina, održanom u okviru serije GAFG Energy, na izuzetno pravovremenom i strateški značajnom događaju organiziranom 23. aprila 2026. godine, u trenutku obilježenom dubokim globalnim previranjima i geopolitičkim prekretnicama.