Država i crkva

  • General Blagoje Grahovac

- član Savjetodavnog odbora Međunarodnog instituta IFIMES 

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. General Blagoje Grahovac, član Savjetodavnog odbora Međunarodnog instituta IFIMES, piše o isprepletenom odnosu između države i crkve. Njegov članak „Država i crkva[1] objavljujemo u cijelosti.

Država i crkva

Odvojenost crkve od države ustavna je kategorija svih sekularnih i pravno uređenih zemalja. Tim istim ustavima zagarantovane su vjerske i religijske slobode građana. Kako je sve to lijepo napisano!? Ne bi bilo sporenja da se u sve to, na našim prostorima, permanentno ne miješaju političari i crkveni velikodostojnici. Oni neće da vide da je pocrkvenjavanje politike, od strane crkve, jednako opasno kao rascrkvenjavanje crkve od strane politike. Politika je i jednim i drugim postala jedina metafizika. A narod k’o narod! Za jedne su “pastiri božji”, a za one druge “politički osviješćeni” građani. A u suštini to je najobičnije svakojako podijeljeno pučanstvo, koje i jedni i drugi vješto iskorišćavaju. Naravno, da bi oni vladali.

Da li stvarno znamo koliko na našim prostorima ima istinskih vjernika? Ne, ne znamo. Zašto? Zbog toga što ta konfuzija odgovara i političarima i crkvenim velikodostojnicima. Da bi putem manipulacija vladali pučanstvom. Istinski vjernik posjeduje ogromnu moralnu i duhovnu snagu. Manipulatorima nikako ne odgovara da se takva snaga grupno ili kolektivno profiliše. Vladari su, po pravilu, redovno i manipulatori. Kako sve to najlakše detektovati? Nesporno je da na našim prostorima državne i vojne službe decenijama imaju veoma jaku saradničku mrežu u redovima sveštenstva svih konfesija. Isto kao što je nesporno da sveštenstvo ima svoje političke doušnike u svim političkim strankama. Zato političari i sveštenstvo vrlo uspješno (a sve prema njihovim potrebama) odglume međusobno burne svađe, ali i veliku međusobnu ljubav.

Bogomolje niču kao pečurke. Grandiozno izgledaju. Što je više bogomolja, bojim se da je istinskih vjernika sve manje. Svakojako ubijeni narod odavno nema povjerenje u političare i u većinu sveštenstva. Razlog je jednostavan - većina naroda živi u velikoj oskudici, a ovi prvi žive u neukusu izobilja. I ploče na vjerskim objektima, sa imenima njihovih ktitora i donatora,  izgledaju grandiozno. Na njima ispisane poruke prepune su “junačke” epike. Kada jednoga dana na našim prostorima zaživi vladavina prava, ne mali broj tih ktitora i donatora će biti iza brave. Političari su odavno promovisali svoju “duhovnost” da ne treba biti gadljiv ni na čije pare. Očigledno je da na takvu “duhovnost”nije gadljiv i dio klera.

Istorijska je činjenica da su teološke teorije i vjerska učenja, s jedne, te komunistička ideologija, s druge strane, permanentno u sukobu. Razlog je jasan i vidljiv - komunističke ideologije su ili restriktivne ili totalitarne prema vjerskim i religijskim slobodama. Ali, ako se ozbiljno izuče vremena, kada je taj sukob najviše eskalirao, doći će se do zaključka da to nije period kada je zavladala totalitarna ili restriktivna ideologija komunista, nego je to momenat uvođenja agrarnih reformi. Na šta to ukazuje? Da su kleru veći predmet pažnje bila crkvena imanja, nego li što je bio sukob dogme i ideologije. Ljutnja i srdžba velikodostojnika hrišćanskih crkava, na ex-Yu prostoru, nije se mogla sakriti zbog agrarne reforme. I danas je vidljivo da je povraćaj oduzete crkvene imovine mnogim velikodostojnicima veća briga, nego što li je siromaštvo većine građana. Većinu sveštenstva ne zabrinjava što su nove politike, kroz pljačkašku privatizaciju i špekulativne poslove, većini radnika oduzele skoro čitavu imovinu. Da je imovina, a ne ideologija, osnovni predmet sporenja, ukazuje i činjenica da velikodostojnicima ne smeta što se većina aktuelnih političara izlegla u komunističkim gnijezdima. Njihovu međusobnu ljubav i svađu određuje isključivo materijalni faktor.

“Država i crkva su međusobno odvojene.”. Ovu krilaticu, kao papagaji, jednako ponavljaju i političari i crkveni komesari. Da li je to tako? Kada bi stručnjaci za poreze i doprinose pretresli ovu oblast, otvorila bi se mnoga pitanja: ko sve komercijalno posluje, a ne plaća poreze; ko sve ne plaća porez na imovinu; ko sve prima platu iz državnih budžeta, a nije državni službenik; kome se sve uplaćuju porezi i doprinosi iz državnih budžeta; itd. i tome slično. Ovdje je dušebrižništvo, nažalost, postala usluga koja se naplaćuje. Ono bogodarežljivo, od čovjeka iskreno, a od javnosti diskretno, samo je rijedak slučaj.

Kako sve ovo urediti, a da budu čisti računi? Njemačka je, kao i po mnogim drugim pitanjima, po ovome, vjerovatno, najbolji primjer u svijetu. Imaju čiste odnose i čiste račune kada su u pitanju: pravna uređenost; zakonitost u radu; poštovanje vjerskih i religijski sloboda; te stvarna odvojenost države i crkve sa njihovim punim međusobnim uvažavanjem. Ključ rješenja je 7% crkvenog poreza na dobrovoljnoj osnovi, a koji prikuplja država. Državi: svaki vjernik prijavljuje kojoj crkvi pripada; država mu naplaćuje porez i prikupljeni iznos uplaćuje svakoj crkvi ponaosob, a svaka crkva zna koju su svotu njeni vjernici prikupili. Na takav način su ispoštavana svačija prava i slobode, ispoštovana je zakonitost u radu, te je izmjeren autoritet svake crkve ponaosob. I sve to bez međusobnog okrivljivanja.

Kriminalac može biti pokajnik. Veći grijeh i od samog kriminala je u slučaju kada vjerujući čovjek, čistog tijela i čiste duše, svjesno ili nesvjesno bude doveden u situaciju da svoju vjeru upražnjava u objektu čiji je ktitor lice iz zone kriminala, a kojeg su državne vlasti tolerisale. Razlog za ovakvo postupanje političara je jednostavan. Kriminalci su radili uz njihovo znanje i u njihovu korist, a kada su njihovom imidžu postali smetnja, vješto su ih nabacili crkvenim velikodostojnicima. U tome uspijevaju, jer je i nekim vjeroučiteljima bogoboštva, bliska maksima nekih političara da ni na čije pare ne treba biti gadljiv. Tipično DPS bratstvo “božjih” pastira - zar ne?

 

Ljubljana/Podgorica, 28.novembar 2014                  

                                                                                                             

[1] Objavljeno u ND »Vijesti« iz Podgorice 28.11.2014