Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES)[1] iz Ljubljane, Slovenija, redovno prati i analizira ključna događanja na Bliskom istoku, Balkanu i po svijetu. Dejan Azeski, makedonski historičar, novinar i publicista te član IFIMES-a, u svom članku pod naslovom „2026. u fokusu: Pet neuralgičnih tačaka globalne neizvjesnosti“ razmatra najveće globalne izazove koji oblikuju ovu godinu.
Ako je iko pomislio da su 2020. ili 2022. predstavljale vrhunac globalnog haosa, 2026. pokazuje da te pretpostavke možda nisu bile dovoljne. Ne samo bombastičnim izjavama svjetskih lidera, već i konkretnošću svojih poteza, ova godina se oblikuje kao period izuzetne turbulencije. Pet ključnih „neuralgičnih tačaka“ globalne neizvjesnosti – status Grenlanda, unutrašnja i vanjska dinamika Irana, parlamentarni izbori u Mađarskoj, širenje krize iz Venecuele prema Kubi i formiranje potencijalnog „islamskog NATO-a“ – najavljuju možda najkompleksniji i najnepredvidiviji period modernog svijeta.
Otmica predsjednika Venecuele Nicolása Madura, krvavi protesti u Iranu, sve ozbiljniji planovi za aneksiju Grenlanda, prijetnje Kubi – to su samo neki od eksplozivnih događaja koji su obilježili sam početak 2026. godine. Ako je suditi po prvim sedmicama, ova godina doista obećava, ali u krajnje negativnom smislu.
Nakon svega što smo vidjeli u posljednjih pet godina, nadali smo se da bi naredni period mogao donijeti barem tračak razuma. Međutim, čini se da je suprotno vjerovatnije: pred nama je godina najvećih transformacija i političkog teatra koje je naša generacija do sada svjedočila.
Prema nedavnim informacijama iz Sjedinjenih Američkih Država, Donald Trump je navodno naložio komandantima specijalnih snaga da izrade plan za invaziju na Grenland. Ipak, visoki vojni zvaničnici za sada se snažno protive toj ideji.
Izvori tvrde da su „jastrebovi“ unutar sigurnosnog kruga oko američkog predsjednika, predvođeni političkim savjetnikom Stephenom Millerom, ohrabreni navodnim uspjehom operacije hapšenja venecuelskog lidera Nicolása Madura. Njihov cilj je da Sjedinjene Države što prije preuzmu kontrolu nad Grenlandom, prije nego što Rusija ili Kina naprave vlastiti strateški potez na Arktiku.
Britanski diplomati smatraju da je Trump dodatno motiviran unutrašnjopolitičkim razlozima, odnosno željom da skrene pažnju američke javnosti s ekonomskih problema uoči kongresnih izbora krajem godine, nakon kojih bi republikanci mogli izgubiti kontrolu nad Kongresom.
Prema istim izvorima, Trump je zatražio od Zajedničke komande za specijalne operacije (JSOC) da pripremi plan invazije, ali su načelnici štabova Združene komande to odbili, smatrajući takvu operaciju ilegalnom i politički neodrživom bez podrške Kongresa. Umjesto toga, predložene su manje kontroverzne opcije, poput presretanja ruskih „brodova duhova“ – tajne flote koju Moskva navodno koristi za zaobilaženje sankcija – ili čak ograničenih vojnih operacija protiv Irana.
Diplomatski izvori navode i postojanje tzv. „scenarija eskalacije“, prema kojem bi Trump mogao koristiti vojnu silu ili političku prisilu kako bi prekinuo institucionalne veze Grenlanda s Danskom. Jedna diplomatska depeša takav scenarijo opisuje kao „najgori mogući“, jer bi mogao dovesti do „dezintegracije NATO-a iznutra“.
Pojedini evropski zvaničnici idu i dalje, tvrdeći da je upravo destabilizacija NATO-a jedan od ciljeva tvrde MAGA frakcije oko Trumpa. Budući da Kongres vjerovatno ne bi odobrio formalno povlačenje SAD-a iz NATO-a, okupacija Grenlanda mogla bi natjerati evropske članice da same napuste NATO, čime bi savez praktično prestao postojati.
Paralelno s tim, evropske zemlje već su poslale vojnike na Grenland u okviru NATO misije, s ciljem jačanja sigurnosti na Arktiku, ali i potencijalnog odvraćanja bilo kakvog američkog unilateralnog poteza.
Po prvi put u više od dva stoljeća, Sjedinjene Američke Države nalaze se u otvorenom strateškom neslaganju s Velikom Britanijom i Francuskom – što predstavlja ozbiljan presedan u modernoj transatlantskoj historiji.
Val protesta koji je zahvatio Iran krajem prošle godine i nastavio se tokom 2026. predstavlja najozbiljniji test stabilnosti Islamske Republike u posljednjim decenijama. Iako demonstracije nisu rezultirale političkim preokretom, one su ogolile duboke strukturalne slabosti iranskog sistema – ekonomske, socijalne i legitimitetske.
Ekonomski faktor ostaje ključni pokretač nezadovoljstva. Dugotrajne međunarodne sankcije, pad vrijednosti iranskog riala, visoka inflacija i hronična nezaposlenost mladih stvorili su eksplozivnu društvenu kombinaciju. Međutim, protesti su brzo dobili političku dimenziju, što potvrđuju slogani usmjereni protiv vrhovnog vođe Alija Hamneija, kao i simbolična rehabilitacija monarhijskog narativa („Živio šah“). Takva retorika sugerira da dio iranskog društva više ne traži parcijalne reforme unutar postojećeg sistema, već njegovu fundamentalnu transformaciju.
Oštra retorika američkog predsjednika Donalda Trumpa o „spremnosti da pomogne“ demonstrantima treba se posmatrati u širem kontekstu američke strategije prema Iranu. Washington kombinira normativni diskurs o ljudskim pravima s klasičnom politikom odvraćanja i pritiska. Prijetnje vojnom intervencijom prvenstveno imaju signalnu funkciju – prema Teheranu, ali i prema regionalnim saveznicima SAD-a (Izrael, Saudijska Arabija, UAE), kao potvrda da američka sigurnosna arhitektura ostaje aktivna.
Ipak, direktna vojna intervencija nosila bi enormne rizike: destabilizaciju Hormuškog moreuza, eskalaciju preko Hezbollaha i šiitskih milicija u Iraku i Siriji, te potencijalno širi sukob s Rusijom i Kinom, koje Iran posmatraju kao ključni element nastajućeg multipolarnog poretka.
Iranske vlasti proteste tumače kao dio dugotrajne strategije „meke subverzije“ Zapada – narativa koji od 1979. godine predstavlja centralni element legitimacije režima. Uvođenje komunikacijskih blokada i brutalna represija demonstracija pokazuju da Teheran proteste ne vidi kao društveni fenomen, već kao egzistencijalnu prijetnju režimu.
Paralelno s tim, Iran nastoji konsolidirati odnose s Moskvom i Pekingom, predstavljajući se kao ključni stub anti-zapadne osovine, posebno u kontekstu rata u Ukrajini, krize na Bliskom istoku i intenziviranja globalne konkurencije velikih sila.
Evropska unija je osudila represiju i verbalno podržala demonstrante, ali i dalje ostaje ograničena u pogledu strateške projekcije moći. Politika EU prema Iranu balansira između normativnog diskursa (ljudska prava, demokratija) i pragmatičnih interesa (nuklearni sporazum, energija, migracije), što umanjuje njen realni utjecaj na terenu.
Iran se danas nalazi na strateškoj prekretnici: unutrašnje nezadovoljstvo raste, ali režim još uvijek raspolaže snažnim represivnim i ideološkim mehanizmima kontrole. Istovremeno, američka eskalacijska retorika povećava rizik nenamjerne konfrontacije u već fragmentiranom sigurnosnom okruženju Bliskog istoka.
Protesti u Iranu stoga nisu isključivo unutrašnje pitanje – oni su dio šireg globalnog nadmetanja velikih sila, u kojem Iran predstavlja ključni geopolitički čvor između Zapada, Rusije i Kine.
Jedno od ključnih političkih pitanja ovog proljeća u Evropi jeste hoće li doći do promjene vlasti u Mađarskoj. Predstojeći parlamentarni izbori nisu relevantni samo za Budimpeštu, već imaju širi geopolitički značaj za Centralnu i Istočnu Evropu, posebno imajući u vidu stratešku poziciju Mađarske kao zapadnog susjeda Ukrajine i istovremeno unutrašnjeg „buntovnika“ unutar Evropske unije.
Prema posljednjim anketama, opozicija trenutno bilježi prednost, ali dugogodišnji premijer Viktor Orbán i dalje posjeduje značajne političke, institucionalne i medijske adute. Nakon gotovo petnaest godina kontinuirane vlasti Fidesza, pad rejtinga je očekivan, ali ključno pitanje ostaje: postoji li opozicija sposobna kapitalizirati nezadovoljstvo birača i ponuditi kredibilnu alternativu postojećem iliberalnom modelu vlasti?
Vođa opozicije Péter Magyar optužio je bivšeg evropskog komesara Olivera Várhelyija da nije „otkrio punu istinu“ u vezi s navodnom mađarskom špijunskom aferom koja je mjesecima potkopavala Orbánov politički legitimitet. Prema njegovim tvrdnjama, mađarski obavještajni operativci, predstavljeni kao diplomate, pokušavali su regrutirati zaposlenike institucija EU, dok je Várhelyi navodno prikrivao ključne informacije iz perioda kada je bio ambasador Mađarske pri EU.
Magyar je dodatno optužio ministra Jánosa Lázára da je tokom svog mandata nadgledao raspoređivanje obavještajnog osoblja u Brisel, što opozicija koristi kao dokaz sistemske politizacije i instrumentalizacije državnih institucija u interesu vladajuće elite.
Orbán, međutim, nije pasivan politički akter. Historičarka Anne Applebaum povezuje ga s ideološkim krugovima bliskim američkom MAGA pokretu, tvrdeći da je Orbán razvio iliberalni model vlasti koji formalno koristi demokratske institucije, ali suštinski transformira njihov normativni i funkcionalni sadržaj. U tom okviru, Orbán je izbore strateški preusmjerio kao referendum o podršci Ukrajini i njenom potencijalnom članstvu u EU, mobilizirajući nacionalističku biračku bazu i skrećući fokus sa domaćih skandala na pitanja suvereniteta, identiteta i rata.
Ishod izbora ostaje neizvjestan. Orbán i dalje raspolaže mogućnošću prilagođavanja izbornog zakonodavstva i institucionalnih procedura, dok se opozicioni akteri mogu suočiti s administrativnom marginalizacijom ili diskvalifikacijom. Time se izborni proces u Mađarskoj sve više posmatra kao test otpornosti demokratskih institucija unutar EU.
Dodatni paradoks predstavlja činjenica da je Péter Magyar bivši Orbánov bliski saradnik, a njegova bivša supruga Judit Varga bila je jedna od ključnih figura Fidesza i ministrica pravde. Magyar tvrdi da je napustio Fidesz zbog udaljavanja stranke od proevropske orijentacije, dok kritičari njegov politički zaokret tumače kao rezultat ličnih ambicija i oportunističkog repozicioniranja.
Izborna kampanja dodatno je opterećena ozbiljnim ličnim optužbama. Judit Varga je javno optužila Magyara za nasilje u porodici i ucjenu, nazivajući ga izdajnikom. Njene izjave, izrečene nakon sudskog ročišta u Budimpešti, izazvale su snažnu polarizaciju javnosti i intenzivnu mobilizaciju provladinih medija protiv opozicionog lidera. Magyar je odbacio optužbe, tvrdeći da je riječ o politički motiviranoj kampanji diskreditacije, te je objavio audio snimke koji navodno ukazuju na politički pritisak na pravosuđe, dodatno pojačavajući percepciju institucionalne korupcije i erozije vladavine prava.
Mađarski izbori stoga predstavljaju više od nacionalnog političkog nadmetanja: oni su indikator budućeg geopolitičkog kursa Centralne Evrope, odnosa prema Ukrajini i Rusiji, te unutrašnje kohezije Evropske unije u suočavanju s rastućim trendovima iliberalne demokratije.
Bračni razvod između Judit Varge i Pétera Magyara 2023. godine, kao i kasniji skandal povezan s amnestijom u slučaju pedofilije, ozbiljno su narušili kredibilitet Orbánove vlade i ubrzali proces fragmentacije unutar vladajuće elite. Ovi događaji otvorili su prostor za novu političku dinamiku, u kojem je Magyar iskoristio institucionalni i društveni vakuum kako bi osnovao opozicionu stranku Tisza, koja prema aktuelnim anketama vodi uoči sudbonosnih parlamentarnih izbora zakazanih za april.
Potencijalna promjena vlasti u Mađarskoj imala bi šire geopolitičke implikacije, daleko izvan nacionalnih granica. Orbánov pad mogao bi oslabiti iliberalni blok unutar Evropske unije i redefinirati odnose Budimpešte prema Ukrajini, Rusiji i transatlantskim partnerima. Nasuprot tome, njegov politički opstanak dodatno bi konsolidirao populističku osovinu unutar Evrope, produbljujući ideološke i političke pukotine unutar EU i NATO-a.
Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Donald Trump uputio je oštru poruku kubanskim vlastima, pozivajući ih da postignu sporazum s Washingtonom. „Neće više biti nafte ni novca za Kubu – nula. Snažno im savjetujem da postignu dogovor, prije nego što bude prekasno“, napisao je Trump na društvenoj mreži Truth Social.
Trump je podsjetio da je Kuba decenijama živjela zahvaljujući velikim količinama nafte i finansijske pomoći iz Venecuele, pružajući zauzvrat „sigurnosne usluge“ venecuelskom režimu. „Većina tih Kubanaca poginula je u američkom napadu prije nekoliko sedmica, a Venecueli više nije potrebna zaštita nasilnika i ucjenjivača koji su držali narod kao taoce“, dodao je američki predsjednik.
Istakao je i da Venecuela sada može računati na podršku Sjedinjenih Američkih Država – „najmoćnije vojske na svijetu“ – te da će Washington štititi stabilnost regije. Ponovio je da će nafta i novac iz Venecuele prestati dolaziti na Kubu, pozivajući kubanske vlasti da brzo pronađu rješenje.
Venecuela, koja je decenijama bila glavni dobavljač nafte Kubi, našla se pod dodatnim pritiskom nakon što su američke snage uhapsile venecuelskog predsjednika Nicolása Madura. Trump je navodno zatražio od privremene predsjednice Delcy Rodríguez da preusmjeri venecuelsku naftu u SAD, čime bi Kuba ostala bez ključnog energetskog i finansijskog resursa.
Svjetski mediji navode da američke obavještajne službe upozoravaju na ozbiljne probleme u kubanskoj ekonomiji. Prema informacijama iz više izvora, ključni sektori, poput poljoprivrede i turizma, opterećeni su čestim nestancima struje, trgovinskim sankcijama i drugim ekonomskim problemima. Potencijalni gubitak nafte i finansijske podrške iz Venecuele mogao bi dodatno destabilizirati kubansku administraciju koja vlada ostrvom od revolucije Fidela Castra 1959. godine.
Ova situacija pokazuje kako regionalni politički preokreti u Venecueli direktno utiču na stratešku i ekonomsku poziciju Kube, čineći ostrvo osjetljivim na geopolitičke pritiske i promjene moći u Latinskoj Americi.
Turska se priprema pridružiti odbrambenom savezu Saudijske Arabije i Pakistana, čiji princip kolektivne odbrane nalaže da svaki čin agresije protiv jedne članice bude tretiran kao napad na sve. Prema izvorima upućenim u pregovore, stvaranje ovog takozvanog „islamskog NATO-a“ nalazi se u poodmakloj fazi, a postizanje dogovora očekuje se uskoro.
Očekivano proširenje odbrambenog saveza moglo bi dovesti do značajnog pomjeranja ravnoteže snaga u regiji. Podsjetimo, pakt između Saudijske Arabije i Pakistana, potpisan u septembru prošle godine, uključuje odredbu o kolektivnoj odbrani koja podsjeća na Član 5 NATO-a – saveza čiji je član Turska, a koji posjeduje jednu od najvećih vojnih sila svijeta.
Izvori navode da se interesi Turske, Saudijske Arabije i Pakistana sve više preklapaju na Bliskom istoku, u Južnoj Aziji i Africi. Ankara savezništvo vidi kao instrument jačanja vlastite sigurnosti i odvraćanja, posebno u trenutku kada postoje sumnje u posvećenost Sjedinjenih Američkih Država i NATO-a pod administracijom Donalda Trumpa.
Analitičari procjenjuju da Saudijska Arabija savezu donosi finansijsku moć, nuklearne kapacitete, balističke rakete i ljudstvo, dok Turska doprinosi vojnom iskustvom, razvijenom namjenskom industrijom i geopolitičkim utjecajem u regiji. Pakistan, sa svoje strane, osigurava stratešku povezanost u Južnoj Aziji i dugu tradiciju vojne saradnje s obje zemlje.
Pristupanje Turske savezu označilo bi novu fazu u odnosima Ankare i Rijada, nakon godina napetosti. Dvije zemlje posljednjih godina intenziviraju ekonomsku i vojnu saradnju, uključujući nedavni zajednički pomorski sastanak u Ankari.
Turska i Pakistan imaju decenijsku vojnu povezanost, koja uključuje modernizaciju aviona F-16, razmjenu dron-tehnologije i zajedničke vojne vježbe. Ulazak Turske u savez mogao bi dodatno učvrstiti ovaj trojni blok, stvarajući regionalni protivtežu tradicionalnom zapadnom utjecaju i potencijalno redefinirajući geopolitičku dinamiku Bliskog istoka, Južne Azije i Sjeverne Afrike.
Ljubljana/Washington/Skopje 27.februar 2026
[1] IFIMES - Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije, sa sjedištem u Ljubljani, Slovenija, od 2018. godine ima specijalni savjetodavni status pri Ekonomsko-socijalnom vijeću (ECOSOC) Ujedinjenih nacija u New Yorku. Institut je također izdavač međunarodne naučne revije „European Perspectives“. Više informacija dostupno je na: https://www.europeanperspectives.org/en
