Zaboravljena herojstva

● General Blagoje Grahovac, član Savjetodavnog odbora Međunarodnog instituta IFIMES

Zaboravljena herojstva 

Atipične su prirodne ljepote Crne Gore, ali je pohlepa novokomponovanih, a moćnih, najveći rizik po njih. Atipična i veličanstvena je slobodarska istorija Crne Gori, a najveći rizik po nju su ovi isti, koji čine sve da istorija počne baš od njih, iako će se pamtiti da su baš oni bili prvoborci u rušenju najsvjetlijeg perioda novije crnogorske istorije. One koja je vezana za antifašističku Crnu Goru u antifašističkoj Jugoslaviji.

Deveti maj je simbol, kako antifašističke, tako i moderne Evrope. Tog dana će se, iskreno i bez glume, evocirati uspomene na ljude koji se pamte po herojstvu u ratu i po graditeljskim djelima u miru. I zvanična Crna Gora će obilježiti taj datum. Kao i uvijek, u novije vrijeme, sa viškom teatralnosti zvaničnika i manjkom iskrenog uvažavanja prema onim koji su stvarno najzaslužniji. Sreća je što su zabilježena mnoga svjedočanstva o ratnim antifašističkim herojstvima u Crnoj Gori. Graditeljska herojstva se najčešće zaboravljaju. Bez dileme, najveća su ona u periodu kada su se, vrletima i opasnim kanjonima, umjesto kozjih i konjskih staza, probijali putevi do najzabačenijih mjesta, kada je lokve i kamenice zamijenio vodovod i kada je dovođena struja do mjesta do kojih je jedva dopirao čovjek u opancima. Malo gdje je sve ovo zabilježeno, jer je, u to vrijeme, isticanje ličnih uspjeha smatrano velikim ljudskim porokom i nedostojnim istinskom stvaraocu.

Ozbiljnom analizom nije teško utvrditi da će jedna institucija i jedan čovjek ostati upamćeni kao najveći graditelji koji su svojim djelima doprinijeli da veći dio Crne Gore zakorači u novo doba. To su Jugoslovenska narodna armija i general Danilo Jauković, u narodu poznat kao general Danilo. JNA je razbijačima Jugoslavije uvijek bila trn u oku, a graditelji bez ljudskih poroka nikada nisu bili uzor lopovima i pljačkašima.

Prava je prigoda da se uz deveti maj, Dan pobjede i Dan Evrope, mlađim generacijama približi samo dio onoga što čini jednu veliku biografiju. Starije generacije dobro pamte taj markantni lik i skoro uvijek u terenskoj uniformi. Sa nešto suve hrane u vojničkom rancu i čuturicom za vodu, uvijek je bio na čelu vojne jedinice graditelja po crnogorskim bespućima. Šta je nedovoljno poznato o ovome, na prvi pogled namrgođenom Durmitorcu? Skojevac od 1937. godine, a apsolvent prava Beogradskog univerziteta na početku rata, zajedno sa Vladimirom Kneževićem - Volođom, Velimirom Jakićem i Rifatom Burdževićem - Tršom, organizuje ustanak u pljevaljskom i snadžačkom kraju, te formiraju Treću proletersku narodnooslobodilačku udarnu brigadu. Komesar jednog od njenih bataljona je bio dvadesettrogodišnji Danilo. Sve velike bitke, uključujući Sutjesku i Neretvu, bile su "njegove". Ratni drugovi su u šali govorili da njega metak neće, zato što je ostao živ i nakon 14 prostrelnih rana u tri odvojene bitke i uvijek borbom prsa u prsa. U jednoj bici je ostao bez oka, a u jednoj, nakon ranjavanja, 14 dana je bio u komi. On i njegovi drugovi su bili heroji koji su i u borbi od smrti pravili život. Na dužnosti komandanta divizije u proboju Sremskog fronta, Vrhovna komanda je njega i njegovu diviziju usporavala u neustrašivim jurišima. Postavljen je na dužnost komesara elitne gardijske divizije.

Malo ko zna da je Danilo Jauković, zajedno sa Lazarom Lopičićem sa Ceklina, deveti po redu koji je, za života, dobio Orden narodnog heroja. Orden su dobili u martu 1945. godine, samo četiri mjeseca posle J. B. Tita. Meni nije poznat niti jedan Crnogorac koji je odbio dužnost u službama bezbjednosti, osim Danila Jaukovića. Odbio je jednu od najvećih dužnosti u nekadašnjoj OZN-i. Bio je čvrst u odluci da će se u životu baviti samo stvaralaštvom. Tajna uspjeha Danila Jaukovića leži i u njegovom veoma širokom obrazovanju. Iza gorštačkog lika sakrivala se nježna ljudska duša i raskošan intelektualni talenat. Bio je diplomirani pravnik, a završio je magistarski studij na Filozofskom fakultetu u Beogradu kod profesora Vasa Čubrilovića i Jovana Marjanovića, u svijetu nauke poznatih imena. Završio je Visoku političku školu i sve vojne škole. Bio je istraživač u Vojno-istorijskom institutu, te rukovodilac istog. Bio je poznat i izvan granica Jugoslavije. Bio je član malobrojne Jugoslovenske delegacije na konferenciji Demokratske antifašističke omladine svijeta i član Svjetske federacije Demokratske omladine, osnovane u Londonu 10.11.1945. godine.

"Danilo, izaberi položaj general-pukovnika bilo gdje u Jugoslaviji, ali moraš ići iz Crne Gore. Ovi tvoji te neće". Ovo je bila Titova poruka generalu Danilu Jaukoviću, upućena preko tadašnjeg saveznog sekretara za narodnu odbranu generala Nikole Ljubičića. "Ne, ne idem nikud iz Crne Gore, idem u penziju u činu general-potpukovnika.", bio je kategoričan odgovor Danila Jaukovića u jesen 1976. godine. Tako je i bilo i odmah se penzionisao. Pola godine nakon toga, u 59. godini života, srce je otkazalo. Na Bobotovom kuku, na vrhu Durmitora. Ostala je neodbranjena doktorska disertacija iz istorijskih nauka. Ima neke kosmičke pravde. Njegovi ga nisu htjeli, jer ih je svojim ugledom u narodu zasjenio, a oni su imali vlast. Narod ga je poznavao kao legendarnog generala Danila. Oni njegovi, koji su odlučivali o njegovoj sudbini, zauvijek su ostali mali, a on je za života ušao u legendu. Okončao je svoj život baš na mjestu koje mu priliči, na Bobotovom kuku, na najvišoj koti u Crnoj Gori.

Da ove sadašnje i ovdašnje velmože liče na svoje političke učitelje i da ih ni po čemu dobrom istorija neće pamtiti, govori i činjenica da u Crnoj Gori ne postoji bilo kakvo obilježje koje bi podsjećalo na velikog heroja, intelektualca i graditelja generala Danila Jaukovića. Mala utjeha je to što jedna ulica u jednom gradu, jedne susjedne države, nosi njegovo ime. Slične sudbine su i mnogi drugi narodni heroji iz Crne Gore. Njihova svekolika veličina i ljubav prema Crnoj Gori, kod sadašnjih i ovdašnjih, postala im je velika mana. Jer falsifikatori žele da istorija počne baš od ovih sadašnjih i ovdašnjih. 

Ljubljana/Podgorica, 4.maj 2014

[1] Objavljeno u dnevnoj novini »Vijesti« u Podgorici dana 4.5.2014