Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES)[1] iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku, Balkanu i po svijetu. U svom članku „Sporazum iz Meke i nova sigurnosna arhitektura Bliskog istoka“, penzionisani general Corneliu Pivariu pruža pravovremenu i analitički nijansiranu procjenu zajedničkog odbrambenog sporazuma iz Meke. On tvrdi da sporazum još ne treba okarakterizirati kao „islamski NATO“, već ga treba shvatiti kao oblik fleksibilne, multipolarne regionalne sigurnosne arhitekture zasnovane na strateškoj komplementarnosti i redundantnosti.
„U multipolarnom svijetu, sigurnost više ne garantuje samo jedan garant; ona se gradi razboritim kombinovanjem saveza, interesa i sposobnosti.”
Potpisivanje Sporazuma u Meki o zajedničkoj odbrani od strane Saudijske Arabije, Turske i Pakistana 7. augusta 2026. godine predstavlja više od formalizacije vojne saradnje koja se postepeno razvijala posljednjih godina. Propisivanjem da će se oružani napad na bilo koju od tri države smatrati napadom na sve njih, dokument uvodi eksplicitni princip kolektivne odbrane u strateški prostor koji do sada nije uspio izgraditi koherentnu i trajnu regionalnu sigurnosnu arhitekturu.[2] Izbor Meke kao mjesta potpisivanja pojačava politički i simbolički značaj trenutka: tri najutjecajnije države u muslimanskom svijetu izjavljuju svoju spremnost da političku solidarnost i bilateralnu saradnju transformišu u zajedničku posvećenost odvraćanju.
Sporazum dolazi u vrijeme kada regiju oblikuju širenje sukoba, napadi na teritoriju i energetsku infrastrukturu zaljevskih država, sukob između Sjedinjenih Država i Izraela s jedne strane i Irana i njihovih saveznika s druge strane, te sve očiglednije sumnje u dovoljnost vanjskih sigurnosnih garancija. Za Saudijsku Arabiju, ranjivost njene naftne infrastrukture i izvoznih ruta prijeti ne samo nacionalnoj sigurnosti već i ekonomskoj transformaciji predviđenoj Vizijom 2030. Za Tursku, regionalna nestabilnost, uspon nedržavnih aktera i pogoršanje odnosa s Izraelom zahtijevaju proširenje njene strateške autonomije. Za Pakistan, sporazum nudi priliku da konsoliduje svoj utjecaj izvan Južne Azije i da iskoristi sigurnosni odnos sa Saudijskom Arabijom građen decenijama.
Približavanje tri države brzo je predstavljeno kao pojava „islamskog NATO-a”. Ta fraza obuhvata političku snagu klauzule o kolektivnoj odbrani, ali riskira da iskrivi pravu prirodu sporazuma. Barem za sada, nema javnih informacija o uspostavljanju integrirane vojne komande, postojanju zajedničkih snaga, automatskim procedurama intervencije, stalnim operativnim planovima ili unaprijed određenim vojnim doprinosima. Zajednička izjava samita je javna, ali puni pravni tekst sporazuma i mehanizmi aktivacije nisu objavljeni. Štaviše, saudijski i turski zvaničnici izjavili su da dokument nije namijenjen stvaranju vojne osovine ili vjerskog bloka i da ne zamjenjuje postojeće bilateralne i multilateralne obaveze.[3]
Dublji značaj Mekanskog sporazuma stoga ne treba tražiti u neposrednom nastanku organizacije uporedive s NATO-om, već u promjenjivoj sigurnosnoj logici regije. Saudijska Arabija, Turska i Pakistan ne napuštaju svoja tradicionalna partnerstva niti se odvajaju od velikih sila s kojima sarađuju. Oni nastoje dodati još jednu regionalnu garanciju svojim vanjskim odnosima, izgrađenu na komplementarnosti saudijskih finansijskih resursa, turskih vojnih i tehnoloških kapaciteta i pakistanskog strateškog iskustva. Sporazum stoga označava prelazak s ovisnosti o jednom garantu na stratešku redundantnost: slojevitost nekoliko partnerstava i sigurnosnih mehanizama tako da se ranjivost stvorena slabljenjem jednog može kompenzirati jačanjem drugih.
Iz ove perspektive, sporazum iz Meke nije samo odgovor na trenutnu regionalnu krizu. On može postati jezgro saveza prikladnog za multipolarni svijet: fleksibilan, međuregionalan, izgrađen između srednjih sila i kompatibilan, barem za sada, s različitim strateškim pripadnostima i partnerstvima članica.
Sporazum iz Meke ne stvara odnos između tri države od nule; već objedinjuje u zajednički okvir tri pravca saradnje koja su se već razvila. Najčvršće uspostavljen je odnos između Saudijske Arabije i Pakistana, izgrađen tokom nekoliko decenija kroz vojnu obuku, tehničku pomoć i pakistansko prisustvo na saudijskoj teritoriji. Sporazum o strateškoj uzajamnoj odbrani koji su dvije zemlje potpisale u septembru 2025. godine već je uveo princip da će se agresija protiv bilo koje države smatrati agresijom protiv obje.[4] Dokument iz Meke proširuje ovu logiku uključivanjem Turske i transformiše bilateralnu garanciju u trilateralni mehanizam znatno veće regionalne težine.
Odnosi između Turske i Pakistana također imaju konsolidovanu vojnu dimenziju, uključujući obuku, pomorsku i vazduhoplovnu saradnju, te industrijske projekte. Približavanje između Ankare i Rijada je novijeg datuma i slijedi period izraženog političkog rivalstva. Njihovo pomirenje pratila je rastuća ekonomska i vojna saradnja, uključujući nabavku i lokalizaciju turskih bespilotnih sistema u Saudijskoj Arabiji, kao i sporazume o municiji, senzorima i transferu tehnologije.[5] Sporazum iz Meke tako na strateškom nivou učvršćuje zbližavanje koje je već vidljivo u ekonomskoj i industrijskoj sferi.
Potencijalna snaga novog okvira proizilazi iz komplementarnosti učesnika. Saudijska Arabija donosi finansijske resurse, energetski utjecaj i centralnu ulogu u arapskom i muslimanskom svijetu. Turska posjeduje najrazvijeniju odbrambeno-industrijsku bazu od tri države, značajne konvencionalne sposobnosti i operativno iskustvo akumulirano u nekoliko regionalnih ratišta. Pakistan doprinosi veličinom svojih oružanih snaga, iskustvom u upravljanju krizama i strateškim sposobnostima.
Međutim, ova komplementarnost ne bi trebala biti pretvorena u idealiziranu sliku. Tri države nemaju identične interese. Turska traži stratešku autonomiju i proširenje svog utjecaja; Saudijska Arabija želi zaštititi svoju teritoriju, energetsku infrastrukturu i projekt modernizacije; Pakistan mora nastaviti davati prioritet svojoj ravnoteži s Indijom i sigurnosti svoje zapadne granice. Sporazum ne eliminira ove razlike. Nastoji stvoriti prostor u kojem se različiti resursi triju sila mogu zajednički iskoristiti kada to prijetnje zahtijevaju.
Važnost trougla Rijad-Ankara-Islamabad stoga ne leži u jednostavnom dodavanju vojnih snaga, već u mogućnosti povezivanja saudijskog kapitala, turske tehnologije i pakistanskih vojnih kapaciteta unutar regionalnog odbrambenog ekosistema. Da li će ova mogućnost postati stvarna sposobnost zavisiće od mehanizama konsultacija, planiranja i donošenja odluka koje države uspostave.
Neposredna funkcija sporazuma je jačanje odvraćanja. Formula po kojoj se oružani napad na jednu potpisnicu smatra napadom na sve njih povećava neizvjesnost za potencijalnog agresora: posljedice akcije više se ne mogu izračunavati isključivo u odnosu na ciljanu državu, već se mora uzeti u obzir i mogućnost da se uključe i druge dvije sile. Kontekst u kojem je sporazum potpisan neizbježno ukazuje na Iran i s Iranom povezane naoružane aktere kao centralnu zabrinutost. Napadi na zaljevske države, prijetnje energetskim rutama i aktivnost naoružanih grupa u Jemenu i Iraku otkrili su ranjivost regionalne arhitekture zasnovane prvenstveno na vanjskim garancijama. Ipak, bilo bi pretjerano svesti sporazum na izgradnju antiiranskog fronta. Turska i Pakistan imaju vlastite odnose s Teheranom i više su zainteresirani za ograničavanje širenja sukoba nego za njegovo pretvaranje u generaliziranu regionalnu konfrontaciju. Istovremeno, intenzivirana izraelska vojna akcija i pogoršanje odnosa između Ankare i Tel Aviva uvode drugo implicitno područje zabrinutosti. Međutim, sporazum službeno ne identificira ni Iran ni Izrael kao protivnika, a ta dvosmislenost je namjerna.[6]
Najosjetljivije pitanje je pakistanski nuklearni status. Učešće jedine nuklearne sile muslimanskog svijeta neizbježno baca "nuklearnu sjenu" na sporazum. Čak i u nedostatku eksplicitne garancije, protivnici će u svoje procjene morati uključiti mogućnost eskalacije koja uključuje Pakistan. Ova neizvjesnost može pojačati političko odvraćanje, ali je ne treba miješati s formalnim proširenjem pakistanskog nuklearnog kišobrana na Saudijsku Arabiju i Tursku. Zvanične izjave su odbacile svaku vezu između sporazuma i nuklearnih ambicija ili utrke u naoružanju, dok je Islamabad izbjegavao tvrditi da bi njegov arsenal automatski garantirao sigurnost svojih partnera.
Kredibilitet pakta će stoga prije svega zavisiti od konvencionalnih sposobnosti i političke volje. Odvraćanje se ne proizvodi jednostavnim iznošenjem obaveze, već uvjeravanjem protivnika da će se ona poštovati. Ukoliko se ne uspostave brze procedure konsultacija, unaprijed planiranje, interoperabilnost i kapaciteti spremni za upotrebu, kolektivna klauzula može ostati politički signal, a ne vojna garancija. Prva velika kriza u kojoj jedna od potpisnica zatraži podršku od drugih bit će pravi test sporazuma iz Meke.
Posljedice sporazuma protežu se izvan odnosa s Iranom i moraju se razmotriti u odnosu na glavne centre moći uključene na Bliskom istoku i južnoj Aziji. Za Sjedinjene Države, novi aranžman odražava i ograničenja trenutne sigurnosne arhitekture i želju regionalnih saveznika da preuzmu veći dio odgovornosti za vlastitu odbranu. Saudijska Arabija ne odustaje od strateškog partnerstva s Washingtonom, Turska ne napušta NATO, a Pakistan održava kanale saradnje sa Sjedinjenim Državama. Ono što se mijenja je de facto ekskluzivnost zapadne garancije.
Poređenje sa NATO-om je neizbježno, ali se mora držati u rigoroznim granicama. Formula napada na jednog koji se smatra napadom na sve reproducira politički princip člana 5. Sjevernoatlantskog ugovora. Ipak, čak ni član 5 ne zahtijeva identičan i automatski vojni odgovor; svaki saveznik treba da preduzme akciju koju smatra potrebnom.[7] Suštinska razlika je u tome što NATO ima stalnu političku i vojnu strukturu, integriranu komandu, zajedničko planiranje, standarde interoperabilnosti i procedure konsolidovane tokom više od sedam decenija. Za sada, Sporazum iz Meke izražava političku posvećenost kolektivnoj odbrani, a ne postojanje uporedive vojne organizacije.
Za Indiju, pristupanje Turske sporazumu koji uključuje Pakistan i Saudijsku Arabiju postavlja osjetljivija pitanja. New Delhi mora procijeniti da li bi se nova klauzula mogla primijeniti u indo-pakistanskoj krizi i u kojoj mjeri bi njegovo ekonomsko partnerstvo s Rijadom moglo ograničiti saudijsku solidarnost s Islamabadom. Nedefinirana priroda obaveza omogućava svakoj strani određenu slobodu tumačenja, ali ne eliminira političke efekte sporazuma na ravnotežu u Južnoj Aziji.
Kina zauzima drugačiji stav. Ona je glavni strateški partner Pakistana, ima opsežne ekonomske odnose sa Saudijskom Arabijom i sarađuje s Turskom uprkos postojećim neslaganjima. Peking može povoljno gledati na pojavu regionalne arhitekture koja smanjuje isključivu ovisnost o Zapadu, pod uslovom da ne utiče na kineske ekonomske projekte ili ne generira eskalaciju koja prijeti energetskim koridorima. Kina nije ni članica ni garant novog sporazuma, ali njeni odnosi sa sve tri države daju joj indirektan utjecaj na evoluciju sporazuma.
Stoga sporazum iz Meke ne bi trebao biti uokviren kao jednostavna opozicija između Zapada i muslimanskog svijeta, ili između Sjedinjenih Država i Kine. Tri države učesnice istovremeno pripadaju različitim strateškim mrežama. Turska je članica NATO-a, Pakistan je strateški partner Kine, a Saudijska Arabija održava snažne sigurnosne odnose sa Sjedinjenim Državama i zaljevskim monarhijama. Novost sporazuma leži upravo u njegovoj sposobnosti da poveže ove različite pripadnosti.
Tokom posljednjih decenija, sigurnost na Bliskom istoku je pretežno bila organizovana oko vojnog prisustva Sjedinjenih Američkih Država i bilateralnih odnosa Washingtona sa njegovim glavnim partnerima. Ovaj sistem ne nestaje, ali postaje nedovoljan za države koje prijetnje doživljavaju kao brže, raznovrsnije i manje predvidljive. Raketni i napadi dronova, akcije nedržavnih grupa, ranjivost energetske infrastrukture i političko oklijevanje vanjskih garantora podstakli su regionalne sile da traže dodatne mehanizme.
Sporazum iz Meke izražava prelazak sa zavisnosti na stratešku redundantnost. Prema ovoj logici, država ne zamjenjuje jedan savez drugim; ona slaže nekoliko garancija tako da slabljenje jednog ne dovede do kolapsa cijelog njenog sigurnosnog sistema. Saudijska Arabija kombinuje svoje američko partnerstvo, okvir Vijeća za saradnju u Zaljevu, strateški odnos sa Pakistanom i novo trilateralno udruženje. Turska dopunjuje svoje članstvo u NATO-u vlastitom mrežom regionalnih i industrijskih odnosa. Pakistan svojoj saradnji sa Kinom i tradicionalnom odnosu sa Saudijskom Arabijom dodaje institucionaliziranu platformu koja ga direktno povezuje sa Bliskim istokom i Mediteranom.
Prednost takvog aranžmana leži u fleksibilnosti. Države mogu produbiti saradnju bez napuštanja postojećih partnerstava ili podređivanja jednom centru moći. Njegovo ograničenje proizilazi iz iste fleksibilnosti: odsustvo detaljnih obaveza može olakšati političku adaptaciju, ali smanjiti predvidljivost vojnog odgovora. Redundancija povećava sigurnost samo ako se preklapajući odnosi međusobno pojačavaju; ako prenose kontradiktorne signale, to može stvoriti neizvjesnost i za partnere i za protivnike.
Industrijska dimenzija mogla bi transformirati sporazum iz političke obaveze u trajno udruženje. Saudijski kapital, istraživački i proizvodni kapaciteti Turske i pakistansko vojno iskustvo mogli bi podržati zajednički razvoj dronova, municije, sistema protivvazdušne odbrane i tehnologija komandovanja i kontrole. Već postoje važni presedani za saradnju i lokalizaciju turske vojne proizvodnje u Saudijskoj Arabiji.[8] Ipak, takvi projekti ne bi trebali biti tretirani kao automatski rezultati sporazuma: oni će zavisiti od finansiranja, transfera tehnologije, zaštite osjetljivih informacija i usklađivanja operativnih zahtjeva.
Izgledi za proširenje postali su konkretniji 8. augusta, kada je turski ministar vanjskih poslova Hakan Fidan izjavio da očekuje da će se Egipat pridružiti u kasnijoj fazi nakon što se riješi nekoliko tehničkih pitanja. Opisao je Kairo kao "prirodnog partnera po svim pitanjima" i rekao da se četiri države već ponašaju "kao da su članice saveza". Ovo je politički značajno, ali ne bi trebalo tretirati kao potvrdu egipatskog pristupanja: Fidan je izrazio očekivanje Ankare, dok još nije objavljena nikakva formalna egipatska obaveza. Eventualno uključivanje Egipta bi značajno povećalo arapsku, afričku i pomorsku težinu pakta, dovodeći najmnogoljudniju arapsku državu, jednu od najvećih oružanih snaga u regiji i zemlju koja kontrolira Sueski kanal. Istovremeno, proširenje bi učinilo definiranje prijetnji, konsultacije i donošenje odluka složenijim. Proširenje bi stoga moglo proširiti strateški doseg pakta, a istovremeno testirati njegovu još uvijek nedokazanu institucionalnu koheziju.[9]
Prvi događaji nakon potpisivanja ne opravdavaju trijumfalističko tumačenje. Dana 7. augusta, Islamski otpor u Iraku, krovni naziv koji koriste frakcije povezane s Iranom, objavio je da odgađa planirani odgovor na nedavne američko-saudijske napade. Objava je uslijedila nakon apela Hadija al-Amirija i drugih političkih intervencija, dok je irački premijer Ali al-Zaidi uvjeravao saudijskog šefa obavještajne službe da iračka teritorija neće biti korištena za pokretanje napada na drugu državu.[10] Tajming može sugerirati da je novi sporazum dodao težinu proračunima rizika milicija, ali dostupni dokazi ne uspostavljaju direktnu uzročno-posljedičnu vezu. Iračko političko posredovanje i pritisak vlade već su bili na djelu, a oružane frakcije nisu identificirale ni namjeravanu metu ni prirodu planiranog odgovora.
Dva dana kasnije, granice bilo kakve tvrdnje o trenutnom odvraćanju postale su podjednako vidljive. Jemenski pokret Huti preuzeo je odgovornost za napad dronom na rafineriju Jazan kompanije Saudi Aramco. Rezultirajući požar je ugašen i nije bilo prijavljenih povreda, ali ni Turska ni Pakistan nisu javno naznačili kako bi mogli učestvovati u saudijskom odgovoru.[11] Ova epizoda pokazuje da sporazum nije odmah spriječio jeftine posredničke napade i da njegovi operativni mehanizmi, pragovi i podjela odgovornosti ostaju nedefinisani.
Uzeti zajedno, iračko odgađanje i napad u Jazanu podržavaju oprezan zaključak. Sporazum već može utjecati na percepcije i povećati potencijalne troškove eskalacije na marginama, ali njegova odvraćajuća vrijednost ostaje nedokazana. Samo ponašanje potpisnika u krizi koja zahtijeva konsultacije, pripisivanje, eksplicitan zahtjev za podršku i konkretnu raspodjelu vojnih ili političkih doprinosa pokazat će da li je Meka stvorila upotrebljiv sigurnosni mehanizam ili samo značajan diplomatski signal.
Sporazum iz Meke još uvijek ne uspostavlja „islamski NATO“. Ne postoje javni dokazi o integriranoj komandi, stalnim zajedničkim snagama, obaveznim procedurama odgovora ili kolektivnom planiranju uporedivom sa Sjevernoatlantskim savezom. Oznaka možda prenosi simbolički utjecaj klauzule o kolektivnoj odbrani, ali ne opisuje trenutni nivo institucionalizacije.
Važnost sporazuma leži u nečem drugom. Po prvi put, tri muslimanske sile sa komplementarnim strateškim resursima uspostavljaju eksplicitnu vezu između svojih nacionalnih sigurnosnih interesa. Saudijska Arabija pruža kapital i regionalnu centralnost, Turska konvencionalne i tehnološke kapacitete, a Pakistan vojno iskustvo i stratešku težinu. Zajedno, mogli bi formirati jezgro sistema odvraćanja sa arapskim, anadolijskim i južnoazijskim dimenzijama.
Sporazum ne označava odstupanje tri države od njihovih tradicionalnih partnera, već njihovo prilagođavanje poretku u kojem se nijedan vanjski garant ne smatra dovoljnim. Nova arhitektura počiva na preklapajućim savezima, selektivnim partnerstvima i slobodi regionalnih sila da istovremeno sarađuju sa različitim centrima moći. To je aranžman karakterističan za multipolarnost: manje krut od saveza iz prethodnog stoljeća, ali i teže ga je predvidjeti i kontrolirati.
Prava vrijednost dokumenta neće biti određena svečanošću njegovog potpisivanja, već onim što slijedi: mehanizmima konsultacija, zajedničkim planiranjem, razmjenom obavještajnih podataka, interoperabilnosti, industrijskim projektima i, prije svega, ponašanjem potpisnika u prvoj krizi. Ako se politička obaveza pretvori u kredibilan kapacitet za djelovanje, Sporazum iz Meke mogao bi postati jedna od prekretnica novog sigurnosnog poretka u regiji. Ako ne, ostat će snažan simbol, ali nedovoljan da promijeni stratešku ravnotežu.
U svakom slučaju, njegova poruka je već jasna: regionalne sile više ne čekaju da sigurnosnu arhitekturu izgrade isključivo velike sile. One je počinju graditi same.
ANEKS
Zajednička izjava sa samita u Mekki Al-Mukarramah za zajedničku odbranu
Na ljubazni poziv Čuvara Dvije svete džamije, kralja Salmana bin Abdulaziza Al Sauda, predsjednik Republike Turske, Njegova Ekselencija gospodin Recep Tayyip Erdoğan, i premijer Islamske Republike Pakistan, Njegova Ekselencija gospodin Muhammad Shehbaz Sharif, posjetili su Kraljevinu Saudijsku Arabiju 24. safara 1448. po hidžri, što odgovara 7. augustu 2026. godine.
Njegovo Kraljevsko Visočanstvo princ Mohammed bin Salman bin Abdulaziz Al Saud, prestolonasljednik i premijer, primio je Njegovu Ekselenciju predsjednika Turske i Njegovu Ekselenciju premijera Islamske Republike Pakistan u palati Al-Safa u Meki, gdje je održan samit o zajedničkoj odbrani u Meki Al-Mukarramah, tokom kojeg su razmotreni ugledni odnosi između Kraljevine Saudijske Arabije, Republike Turske i Islamske Republike Pakistan, kao i niz pitanja od obostranog interesa.
Vođeni dugogodišnjim historijskim vezama između tri države, zasnovanim na trajnim vezama bratstva i islamske solidarnosti koje ih ujedinjuju, te nadograđujući njihove zajedničke strateške interese i dugogodišnju odbrambenu saradnju, Njegovo Kraljevsko Visočanstvo Princ Mohammed bin Salman bin Abdulaziz Al Saud, prijestolonasljednik i premijer Saudijske Arabije, Njegova Ekselencija G. Recep Tayyip Erdoğan, predsjednik Republike Turske, i Njegova Ekselencija G. Muhammed Shehbaz Sharif, premijer Islamske Republike Pakistan, potpisali su Zajednički odbrambeni sporazum iz Meke, koji odražava zajedničku posvećenost tri države daljem jačanju kolektivne sigurnosti i promovisanju mira, sigurnosti i stabilnosti u regiji i šire, u nastojanju da se ostvari sigurna i prosperitetna budućnost.
Sporazum ima za cilj jačanje kolektivnog odvraćanja od bilo kakvog čina agresije i predviđa da će se svaki oružani napad na bilo koju od tri države smatrati napadom na sve njih. Nadalje, predviđa unapređenje svih aspekata odbrambene saradnje između tri države.
Napomena: Do datuma kada je ovaj članak poslan na objavljivanje, puni tekst Sporazuma o zajedničkoj odbrani u Meki nije bio zvanično objavljen. Gornji tekst reprodukuje zajedničku izjavu izdatu nakon samita i ne treba ga miješati s pravnim tekstom sporazuma.
Meka, 7. august 2026.
Službeni izvor: Ministarstvo vanjskih poslova, Vlada Pakistana, „Samit u Meki Al-Mukarramah za zajedničku odbranu“, 7. august 2026. Službeni tekst na engleskom jeziku.
O autoru:
Corneliu Pivariu je visoko odlikovani general u penziji rumunske vojske. Osnovao je i dvije decenije vodio i jedan od najuticajnijih časopisa o geopolitici i međunarodnim odnosima u istočnoj Evropi, dvojezični časopis „Geostrategic Pulse“. General Pivariu je član Savjetodavnog odbora IFIMES-a.
Članak predstavlja stav autora i ne odražava nužno stav IFIMES-a.
Ljubljana/Brașov, 10. avgust 2026
[1] IFIMES – Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije sa sjedištem u Ljubljani, Slovenija, ima specijalni konzultativni status pri Ekonomsko-socijalnim vijećem ECOSOC/UN od 2018.godine. i izdavač je međunarodne naučne revije „European Perspectives”, link: https://www.europeanperspectives.org/en
[2] “Saudi Arabia, Türkiye, and Pakistan Issue Joint Statement of the Makkah Al-Mukarramah Summit for Joint Defence”, Saudi Press Agency, 7 August 2026, official summit statement.
[3] Timour Azhari, Ariba Shahid and Tuvan Gumrukcu, “Saudi Arabia, Turkey, Pakistan pledge mutual defence as Middle East turmoil escalates”, Reuters, 7 August 2026; officials stated that the agreement was defensive, was not directed against any particular state and did not supersede existing commitments.
[4] “Joint Statement Issued Following Pakistan Prime Minister’s State Visit to the Kingdom”, Saudi Press Agency, 17 September 2025.
[5] “Saudi and Turkish Companies Ink Agreement and Two MoUs to Localize Drone Industry”, Saudi Press Agency, 7 August 2023.
[6] Timour Azhari, Ariba Shahid and Tuvan Gumrukcu, “Saudi Arabia, Turkey, Pakistan pledge mutual defence as Middle East turmoil escalates”, Reuters, 7 August 2026.
[7] “The North Atlantic Treaty”, Article 5, NATO, 4 April 1949.
[8] Suzan Fraser and Munir Ahmed, “Saudi Arabia, Turkey and Pakistan have signed a key defense agreement”, Associated Press, 7 August 2026; the cited analysis suggests that industrial coordination and technology transfer are more likely than large-scale military deployments.
[9] Hakan Fidan, interview with Anadolu Agency, 8 August 2026, reported in “Regional four-country platform including Egypt to remain ‘very important’: Turkish foreign minister”, Anadolu Agency, 9 August 2026; “Turkey, Pakistan, Saudi Arabia defence pact technically same as NATO’s Article 5, Turkish minister says”, Reuters, 8 August 2026.
[10] “Iraqi PM, Saudi intelligence chief discuss regional security as militias delay response”, Reuters, 7 August 2026; Institute for the Study of War and Critical Threats Project, “Iran Update Evening Special Report: August 07, 2026”.
[11] “Yemen’s Houthis attack Saudi refinery after kingdom signs defence pact”, Reuters, 9 August 2026.
