Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES)[1] iz Ljubljane, redovno analizira dešavanja na Bliskom istoku, Balkanu i po svijetu. U članku „'Strateška stabilnost' – Nova arhitektura za globalnu saradnju“, Paweł Gałecki, vlasnik brenda Creative Tower i stručnjak za međunarodne odnose, istražuje historijsko otopljavanje odnosa između SAD-a i Kine nakon posjete predsjednika Trumpa Pekingu 2026. godine, gdje su se obje strane složile o okviru „konstruktivne strateške stabilnosti“ i proširile saradnju u ekonomskim, tehnološkim i sigurnosnim domenima. Analiza ističe kako ovo zbližavanje mijenja globalni poredak, prisiljavajući Evropu da preispita svoju stratešku poziciju i ubrza napore ka većoj autonomiji, diversifikaciji i koherentnijoj vanjskoj politici.
Trodnevna posjeta predsjednika Donalda Trumpa Kini završena je 15. maja 2026. godine. Po prvi put u devet godina, aktuelni predsjednik Sjedinjenih Američkih Država posjetio je Kinu, a ishod sastanka s predsjednikom Xi Jinpingom bio je razvoj nove vizije bilateralnih odnosa zasnovane na "Strateškoj stabilnosti". Xi je sporazum opisao kao "historijski i revolucionaran". Tokom razgovora, Xi Jinping je naglasio da Kina i Sjedinjene Američke Države imaju više zajedničkih interesa nego razlika, te da je uspjeh jedne zemlje prilika za drugu. "Kina i Sjedinjene Američke Države mogu dobiti od saradnje, ali izgubiti od konfrontacije. Trebali bismo biti partneri, a ne rivali", rekao je kineski lider. Kao odgovor, Trump je Xija nazvao "velikim liderom" i opisao sastanak kao "najveći samit koji je svijet ikada vidio", izjavivši da će bilateralni odnosi postati "bolji nego ikad prije". Nova vizija kinesko-američkih odnosa ima za cilj da pruži strateške smjernice za naredne tri godine s perspektivom za naredne godine. Xi je objasnio da "konstruktivna strateška stabilnost" znači: pozitivnu stabilnost zasnovanu na saradnji, čvrstu stabilnost s umjerenom konkurencijom, stabilnu stabilnost s upravljivim razlikama i trajnu stabilnost s obećanjima mira. Oba predsjednika su se složila da ojačaju komunikaciju o ekonomskim, trgovinskim, zdravstvenim, poljoprivrednim i vojnim pitanjima, kao i o međunarodnim poslovima, uključujući situaciju na Bliskom istoku i krizu u Ukrajini.
Kina i SAD su se obavezale na održavanje stabilnih ekonomskih odnosa kroz međusobno smanjenje carina i osnivanje trgovinskog i investicijskog vijeća. Katherine Tai, bivša američka trgovinska predstavnica, opisala je sastanak kao "zaista važan trenutak za trgovinske odnose između SAD-a i Kine", naglašavajući potrebu za jasnoćom politike i dugoročnim planiranjem. Trumpovu posjetu Kini pratila je delegacija najvažnijih američkih poduzetnika, uključujući: Elona Muska iz Tesle i SpaceX-a, Tima Cooka iz Applea, Jensena Huanga iz Nvidije, Larryja Finka iz BlackRocka i Kelly Ortberg iz Boeinga. Predsjednik Xi je uvjeravao da će Kina "još šire otvoriti svoja vrata svijetu" i da će američke kompanije imati "još šire perspektive" na kineskom tržištu. Premijer Li Qiang je, tokom sastanka s američkim poduzetnicima, izjavio da stabilni i predvidljivi ekonomski odnosi između Kine i SAD-a služe interesima obje zemlje i cijelog svijeta. Naglasio je da je, suočen s rastućom međunarodnom nestabilnošću, održavanje otvorenog dijaloga izuzetno važno za "sigurnost i pozitivnu energiju za mir i razvoj u svijetu". Američki poslovni lideri izrazili su očekivanja bližeg dijaloga i proširenja međusobnih interesa, prepoznajući kritičnu važnost odnosa između SAD-a i Kine.
Simbolička dimenzija posjete bila je jednako značajna kao i sadržaj razgovora. Xi je pozvao Trumpa u Hram neba, spomenik star više od 600 godina, upisan na UNESCO-ov popis, gdje su se oba lidera fotografirala ispred Dvorane molitve za dobru žetvu. Ovo je prva posjeta aktualnog američkog predsjednika ovom mjestu od 1975. godine, od vremena Geralda Forda. Xi je objasnio da hram utjelovljuje tradicionalni kineski etos da su "ljudi temelj zemlje i samo kada ljudi vode dobar život, zemlja se može razvijati". Trump je opisao mjesto kao "veličanstveno" i "nevjerovatno", dodajući da je "Kina prelijepa". Posljednjeg dana posjete, Xi je primio Trumpa u Zhongnanhaiju, kompleksu lidera u centru Pekinga, gdje je vrlo malo stranih lidera imalo priliku posjetiti.
Približavanje SAD-a i Kine stavlja Evropu pred fundamentalnu stratešku dilemu. Posljednjih godina, EU je pokušavala balansirati između Washingtona i Pekinga, održavajući transatlantsku solidarnost, a istovremeno razvijajući ekonomske veze s Kinom. Novi kinesko-američki sporazum mogao bi prisiliti Brisel da preformuliše ovu strategiju u uslovima u kojima dvije sile sve jasnije definišu svoje odnose bez potrebe za konsultacijama s evropskim partnerima.
Ondrej Dostal, češki zastupnik u Evropskom parlamentu, opisao je Trumpovu posjetu kao "priznanje globalnog značaja Kine i ograničenja politike zasnovane na konfrontaciji". Prema Dostalu, sastanak lidera mogao bi ohrabriti evropske vlade da preispitaju vlastiti pristup Kini. "Ako čak i Washington sada prepoznaje da mora pregovarati s Pekingom, onda bi evropske vlade konačno trebale prestati da se pretvaraju da konfrontacija s Kinom služi evropskim interesima", rekao je. Michael Borchmann, bivši generalni direktor za međunarodne poslove u njemačkoj pokrajini Hessen, izjavio je da sastanak ima značaj koji prevazilazi bilateralne odnose. Navodeći frazu "upravljanje najvažnijim odnosom na svijetu", Borchmann je naglasio da će "u vremenima kada se svijet bori sa rastućom neizvjesnošću i fragmentacijom, poboljšanje komunikacije između Kine i SAD-a također koristiti svijetu".
Bernard Dewit, predsjednik Belgijsko-kineske trgovinske komore, smatrao je stabilne kinesko-američke odnose veoma važnim za globalnu ekonomsku i geopolitičku sigurnost iz evropske perspektive. Napomenuo je da se mnoge evropske zemlje bore sa izazovima vezanim za ekonomski oporavak, inflacijske pritiske i sigurnosne probleme. Jačanje odnosa između Kine i SAD-a može pomoći u smanjenju tenzija, vraćanju povjerenja investitora i jačanju međunarodne saradnje. Dewit je također naglasio da Evropa preferira dijalog nad blokovskom konfrontacijom i ne želi da svijet bude podijeljen u neprijateljske tabore, zalažući se za multilateralizam, predvidljivost i stratešku autonomiju.
Ekonomska realnost je posebno zahtjevna za Evropu. Dok SAD i Kina pregovaraju o međusobnom smanjenju carina i osnivaju trgovinska i investiciona vijeća, evropske kompanije bi se mogle naći u nepovoljnom konkurentskom položaju. Stabilizacija trgovinskih odnosa između dva giganta mogla bi značiti da će evropski izvoznici izgubiti relativnu prednost koju su imali tokom perioda tenzija, kada su kineske i američke kompanije tražile alternativne partnere. Istovremeno, smanjenje carina između SAD i Kine moglo bi učiniti evropske proizvode manje konkurentnim na oba tržišta.
Tehnološko pitanje predstavlja još jedan izazov. Ako SAD i Kina zaista pređu sa konfrontacije na saradnju u oblastima kao što su vještačka inteligencija, kvantni računari, 6G ili zelena transformacija, kako sugerišu neke izjave iz Pekinga, Evropa bi se mogla naći na marginama ključnih tehnoloških inovacija 21. vijeka. Evropska ulaganja u istraživanje i razvoj, iako značajna, manja su od kombinovanih rashoda SAD i Kine. Bez pristupa najnovijim tehnologijama i standardima koje su razvile dvije sile, evropska industrija bi mogla izgubiti globalnu konkurentnost.
Sigurnosna i geopolitička pitanja također dobijaju novu dimenziju. Sporazum Xija i Trumpa o jačanju komunikacije i koordinacije u međunarodnim poslovima, uključujući sukob na Bliskom istoku i krizu u Ukrajini, signalizira da se ključne odluke u vezi s globalnom sigurnošću mogu donositi u bilateralnom formatu SAD-a i Kine, zaobilazeći tradicionalne američke saveznike u NATO-u. Za Evropu, koja je decenijama zasnivala svoju sigurnost na američkim garancijama i transatlantskom partnerstvu, takav razvoj događaja može značiti potrebu za radikalnim preispitivanjem odbrambene strategije i većim ulaganjem u autonomne vojne kapacitete.
Uprkos izazovima, novi aranžman odnosa SAD-a i Kine stvara nove mogućnosti za Evropu, pod uslovom da Evropska unija može razviti koherentan i strateški odgovor. Prva prilika je da se iskoristi stabilizacija kinesko-američkih odnosa za izgradnju vlastite pozicije nezavisnog globalnog igrača. Ako SAD i Kina zaista pređu na model "konstruktivne strateške stabilnosti", Evropa bi mogla prestati da se doživljava kao bojno polje u sukobu dvije sile i dobiti prostor za vođenje autonomnije politike.
Evropa ima jedinstvene resurse koje može iskoristiti u trilateralnom odnosu sa SAD-om i Kinom. Jedinstveno tržište od preko 400 miliona potrošača ostaje jedno od najvećih i najbogatijih na svijetu. Evropski regulatorni standardi, posebno u oblastima kao što su zaštita podataka, sigurnost proizvoda ili održivi razvoj, često postaju globalni kriteriji. Snažna pozicija eura kao rezervne valute i razvijeni finansijski sektor daju Evropi alate ekonomskog uticaja. Konačno, evropsko znanje i tehnologije u oblastima kao što su obnovljivi izvori energije, farmaceutska industrija, mašinska industrija ili premium automobilska industrija ostaju visoko cijenjeni globalno.
Ključ za iskorištavanje ovih resursa je strateška autonomija koja omogućava istovremenu izgradnju dobrih odnosa i sa Sjedinjenim Američkim Državama i sa Srednjim Kraljevstvom. Koncept, koji je posljednjih godina dobio na značaju u evropskom diskursu, obuhvata ne samo odbrambene kapacitete, već i tehnološku, energetsku i ekonomsku autonomiju zasnovanu na saradnji sa globalnim akterima. U kontekstu približavanja SAD-a i Kine, Evropa bi trebala ubrzati ulaganja u ključne tehnologije, uključujući poluprovodnike, vještačku inteligenciju, kvantne računare, medicinu, biotehnologiju i robotiku, istovremeno koristeći mogućnosti koje nudi potencijalna trilateralna saradnja. Kretanje u pravom smjeru zahtijeva znatno veće resurse i odlučniju implementaciju. Ono što bi dodatno trebalo ojačati Evropsku uniju, posebno uzimajući u obzir geografske i tržišne aspekte, jeste veća dinamika nego ranije vezana za proceduru pristupanja novih članica, što jasno pokazuje primjer Crne Gore, pred kojom će se uskoro otvoriti vrata evropske zajednice. Druge zemlje Zapadnog Balkana trebale bi ovo vidjeti kao priliku za ubrzanje tempa pristupanja EU, što će značajno uticati i na ekonomski potencijal i na sigurnost Evrope.
Diverzifikacija ekonomskih partnera predstavlja još jedan izazov za Evropsku uniju. Dok se SAD i Kina fokusiraju na međusobne odnose, Evropa bi trebala ojačati veze s dvije velike sile, istovremeno dopunjavajući odnose i diverzificirajući tržišta, nastavljajući saradnju s drugim regijama svijeta. Trgovinski sporazumi sa zemljama ASEAN-a, Mercosura, Afrike ili Indije pomoći će u stvaranju alternativnih lanaca snabdijevanja. Dok SAD pod Trumpovim vodstvom pokazuju skepticizam prema multilateralnim institucijama, a Kina preferira bilateralne sporazume, Evropa može promovirati jačanje stvarne uloge međunarodnih organizacija i postaviti nove smjerove u tom pogledu, posebno zato što se alati koje primjenjuju međunarodne institucije sve više pokazuju manje efikasnim nego što se prvobitno pretpostavljalo. Stabilizacija odnosa između SAD-a i Kine može stvoriti povoljnije okruženje za reforme multilateralnih institucija, a Evropa, kao tradicionalni branitelj poretka zasnovanog na pravilima, može predvoditi ovaj proces obnavljanjem ranga i značaja međunarodnih institucija. Saradnja u oblasti globalnih izazova predstavlja još jednu platformu na kojoj Evropa može graditi svoju poziciju. Klimatske promjene, pandemije, sigurnost hrane ili migracije zahtijevaju koordinirane globalne odgovore. Evropa, zahvaljujući svom iskustvu u upravljanju zajedničkim resursima i postizanju kompromisa između različitih interesa, može igrati ulogu posrednika i koordinatora između SAD-a, Kine i ostatka svijeta.
Pitanje vrijednosti i socijalnog modela također daje Evropi priliku da se istakne. U svijetu koji je sve jasnije podijeljen, evropski socijalni model, koji kombinuje tržišnu ekonomiju sa snažnom socijalnom zaštitom, radnim pravima i demokratskim standardima, može predstavljati atraktivan put. Mnoge zemlje srednjeg razvoja traže modele razvoja koji ih ne prisiljavaju da biraju između ekonomske efikasnosti i socijalne zaštite. Evropa, promovišući svoje standarde, može graditi saveze zasnovane na vrijednostima, a ne samo na ekonomskim interesima.
Obrazovanje, akademska razmjena i istraživačka saradnja su oblasti u kojima Evropa tradicionalno prednjači. Dok se SAD i Kina takmiče za tehnološku dominaciju, Evropa se može pozicionirati kao otvoreno središte za naučnu saradnju. Programi poput Horizon Europe i Erasmus+ privlače talente i grade mreže saradnje koje prevazilaze geopolitičke podjele. Ulaganja u evropske univerzitete i istraživačke institute, uz održavanje otvorenosti za međunarodnu saradnju, mogu učiniti Evropu globalnim centrom inovacija.
Ulaganja u finansijski sektor i infrastrukturu predstavljaju još jednu priliku. Dok Kina promovira inicijativu "Pojas i put", a SAD odgovaraju vlastitim infrastrukturnim programima, Evropa može ponuditi alternativu u obliku "Global Gatewaya" - inicijative koja pretpostavlja mobilizaciju 300 milijardi eura za infrastrukturna ulaganja u zemljama u razvoju do 2027. godine. Evropski pristup naglašava održivi razvoj, ekološke i društvene standarde te partnerstvo zasnovano na jednakosti.
Samit Xi-Trump u Pekingu označava novo poglavlje u globalnim međunarodnim odnosima, u kojem će odnosi SAD-a i Kine u još većoj mjeri definirati svjetski poredak. Za Evropu to znači kraj iluzija o trajnosti transatlantskog partnerstva u njegovom sadašnjem obliku i potrebu za razvojem nove strategije u svijetu u kojem se odluke ključne za evropske interese mogu donositi bez učešća evropskih glasova. Fundamentalno pitanje je: hoće li Evropa biti pasivni posmatrač novonastalog bipolarnog poretka ili aktivni igrač koji gradi vlastitu poziciju u multipolarnom svijetu? Odgovor zavisi od sposobnosti Evropske unije da prevaziđe unutrašnje podjele i razvije koherentnu strategiju koja kombinuje autonomiju sa partnerstvom, vrijednosti sa pragmatizmom i ekonomske interese sa sigurnošću.
Treba se nadati da će stabilizacija kinesko-američkih odnosa koristiti i Evropi smanjenjem globalne neizvjesnosti i vraćanjem predvidljivosti u međunarodnoj trgovini. Ova nada je opravdana; stabilan svijet je svakako bolji od svijeta zaglibljenog u konfrontaciji. Međutim, stabilizacija odnosa između dvije sile ne garantuje automatski da će Evropa pronaći mjesto u ovom novom aranžmanu koje odgovara njenom ekonomskom potencijalu i političkim težnjama. Evropa mora djelovati brzo i odlučno. Ulaganja u kritične tehnologije, diverzifikacija lanaca snabdijevanja, izgradnja partnerstava s trećim zemljama, jačanje odbrambenih sposobnosti i promovisanje multilateralizma ne mogu ostati prazne deklaracije. Oni zahtijevaju mobilizaciju značajnih finansijskih resursa, političku volju za donošenje teških odluka i spremnost na kompromise između država članica s različitim prioritetima i interesima.
Posebno je hitno razvijanje zajedničkog stava prema Kini. Obje zemlje u centralnoj i istočnoj Evropi, kao i Njemačka i južne zemlje, Kinu doživljavaju uglavnom kroz prizmu individualnih (nacionalnih) ekonomskih prilika. Ova fragmentacija slabi evropsku pregovaračku poziciju i prema Pekingu i prema Washingtonu. Zajednička strategija prema Kini, koja kombinuje selektivnu saradnju u oblastima od zajedničkog interesa sa asertivnom zaštitom evropskih vrijednosti i strateških interesa, je neophodna. Podjednako je važno i redefinisanje transatlantskih odnosa. Trumpova posjeta Pekingu i njegove izjave o izgradnji odnosa "boljih nego ikad" sa Kinom pokazuju da Evropa više ne može pretpostavljati automatsku američku solidarnost. Transatlantsko partnerstvo ostaje važno, ali mora biti zasnovano na ravnopravnijim uslovima, gdje Evropa nije samo izvršilac američkih prioriteta, već partner koji formuliše sopstvenu agendu. To od Evrope zahtijeva veću spremnost da snosi troškove sopstvene sigurnosti i veću asertivnost u artikulisanju svojih interesa.
U srednjoročnoj perspektivi, Evropa bi trebala težiti stvaranju trilateralne arhitekture saradnje SAD-EU-Kina, u kojoj svaki od tri igrača ima jednak glas u oblikovanju globalnog poretka. Ovo zahtijeva od Evrope da izgradi snažnu poziciju jer samo takvu Evropu Washington i Peking mogu tretirati kao ravnopravnog partnera. To znači završetak integracije u ključnim oblastima: bankarska unija, unija tržišta kapitala, zajednička odbrambena i fiskalna politika, ubrzanje procesa pristupanja zemalja Zapadnog Balkana, ali prije svega artikulisanje specifičnog stava EU koji je zajednički glas svih evropskih zainteresovanih strana. Xi Jinpingove riječi upućene Trumpu - "Kina i Sjedinjene Države mogu dobiti od saradnje, ali izgubiti od konfrontacije. Trebali bismo biti partneri, a ne rivali" - sadrže univerzalnu istinu koja se odnosi i na Evropu. U svijetu sve složenijih globalnih izazova, od klimatskih promjena do sajber sigurnosti, nijedna regija ne može prosperirati u izolaciji. Evropa, SAD i Kina moraju pronaći način da sarađuju, a istovremeno upravljaju neizbježnim razlikama i konkurencijom.
Za Evropu, ključ uspjeha u ovom novom okruženju bit će sposobnost kombinovanja naizgled kontradiktornih ciljeva: izgradnja strateške autonomije uz održavanje otvorenosti za saradnju, odbrana vlastitih vrijednosti uz pragmatičan pristup ekonomskim interesima i jačanje unutrašnjeg jedinstva uz održavanje fleksibilnosti u vanjskim odnosima. Historija pokazuje da Evropa najbolje funkcioniše kada djeluje kao most između različitih svjetova, a ne kao učesnik u blokovskim konfrontacijama. U eri novog globalnog poretka koji se pojavljuje, ova uloga posrednika i stabilizatora mogla bi se pokazati kao strateška prednost Evrope.
Samit u Pekingu završen je Xijevim pozivom da posjeti Washington u jesen 2026. Ovaj nastavak dijaloga na najvišem nivou bit će još jedan test za novu viziju "konstruktivne strateške stabilnosti" i prilika da se provjeri hoće li se majske deklaracije pretvoriti u konkretne akcije. Prošlo je skoro 10 mjeseci od 25. samita EU-Kina, na kojem su se António Costa i Ursula von der Leyen sastali s predsjednikom Xi Jinpingom i premijerom Li Qiangom, a geopolitička situacija se dramatično promijenila od 24. jula 2025. Za Evropu, naredni mjeseci su vrijeme za intenzivan rad na vlastitoj strategiji koja će joj omogućiti ne samo da preživi u novom odnosu snaga već i da ga aktivno oblikuje. Buduća pozicija Evrope u globalnom poretku, kao i njena sposobnost da zaštiti interese i vrijednosti Evropljana u sve nepredvidljivijem svijetu, zavisi od toga kako Evropa iskoristi ovu priliku.
Članak predstavlja stav autora i ne odražava nužno stav IFIMES-a.
Ljubljana/Varšava, 29. juli 2026
[1] IFIMES - Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije sa sjedištem u Ljubljani, Slovenija, ima specijalni savjetodavni status pri Ekonomsko-socijalnom vijeću ECOSOC/UN, New York, od 2018.godine i izdavač je međunarodne naučne revije „European Perspectives“, link: https://www.europeanperspectives.org/en
