Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES)[1] sa sjedištem u Ljubljani, redovno analizira politička, ekonomska i sigurnosna dešavanja na Bliskom istoku, Balkanu i po svijetu. Dr Hakima El Haïté, bivša predsjednica Liberalne internacionale i bivša ministrica okoliša Maroka, pripremila je analizu pod naslovom „Od upravljanja krizama do strateškog partnerstva: Obnova saradnje između Maroka i EU u oblasti migracija”. U svojoj analizi ona zagovara transformaciju odnosa između Maroka i EU u oblasti migracija odnosno prelazak sa pristupa koji je prvenstveno usmjeren na sigurnost i upravljanje krizama na održivo strateško partnerstvo, zasnovano na ulaganjima dijaspore, ciljanom regionalnom razvoju, legalnoj mobilnosti i zajedničkoj geopolitičkoj odgovornosti.
Nelegalne migracije između Maroka i Evropske unije nisu problem koji se može riješiti odvraćanjem, niti putem jednog finansijskog instrumenta. Ovdje predlažemo uspostavljanje Fonda dijaspore za Marokance u inostranstvu (MDM), u operativnoj verziji prilagođenoj marokanskom kontekstu, a inspirisanoj temeljnim radom dr. Anisa H. Bajrektarevića na konceptu „hedž fonda dijaspore” (Diaspora Hedge Fund) – konceptu koji vuče korijene iz njegovog rada u Međunarodnom centru za razvoj migracijske politike (ICMPD) u Beču tokom 1990-ih godina. Ovaj prijedlog polazi od zajedničkog zapažanja: migracije se moraju shvatiti kao kretanje kapitala, znanja i prilika, jednako kao i ljudi. Međutim, to može dati rezultate samo ako se riješi dublji nesklad između tri agende koje danas, u velikoj mjeri, jedna drugu zanemaruju: perspektive mladih u Maroku, strateški interesi Kraljevine, te ekonomske i sigurnosne potrebe Evrope. Sve dok se ove tri agende ne usklade unutar zajedničkog okvira, svaki sporazum o migracijama – uključujući i fond dijaspore – ostat će krhak, podložan poništavanju i talac narednog diplomatskog spora.
Evropsko-marokanska migracijska politika dugo je davala prednost pristupu u kojem je sigurnost na prvom mjestu. Između 2001. i 2019. godine, EU je Maroku dodijelila najmanje 215 miliona eura za projekte sigurnosti granica. Taj se iznos od tada povećao: samo u 2018. godini izdvojeno je dodatnih 140 miliona eura, uključujući 55 miliona eura za Program upravljanja granicama u regiji Magreba – od čega je 30 miliona eura pripalo Maroku, pri čemu je Ministarstvo unutrašnjih poslova bilo glavni korisnik – nakon čega je uslijedilo 222 miliona eura namijenjenih za period od 2021. do 2024. godine, te još 190 miliona eura planiranih do kraja 2027. godine. Očekuje se da će Maroko do 2027. godine, kroz evropska i španska sredstva namijenjena kontroli granica, primiti ukupno više od milijardu eura. Ovakav pristup tretira simptome, a ne uzroke, te potiče tenzije o kojima je Rabat javno govorio: još 2018. godine ministar vanjskih poslova Nasser Bourita odbacio je ideju da bi Maroko trebao djelovati kao vanjski čuvar evropskih granica – stav koji je ponovio i tokom krize u Ceuti 2021. godine.
S druge strane, konvencionalni razvojni programi prečesto su zanemarivali geografsko usmjeravanje ulaganja i lokalno upravljanje. Najjasniji pokazatelj nedovoljnog ulaganja jeste činjenica na koju je ukazao i sam kralj Mohammed VI: investicije dijaspore čine svega 10 % ukupnih nacionalnih privatnih ulaganja – što je nivo koji je on ocijenio neprihvatljivim – iako su doznake iz inostranstva u 2024. godini premašile 11,7 milijardi dolara, što čini više od 8 % marokanskog BDP-a. Pretpostavka da ta sredstva završavaju u rukama urbanih mreža koje su već bliske centralnoj vlasti djeluje vjerovatno i dobro je dokumentovana u široj literaturi o razvoju; ipak, u slučaju Maroka, to za sada ostaje kvalitativna hipoteza, a ne empirijski dokazana činjenica. Prije nego što se takav zaključak predstavi kao utvrđena činjenica, potrebno ga je provjeriti za svaku regiju posebno.
Oba pristupa imaju isti nedostatak: zanemaruju geopolitičku dimenziju problema. U Ceuti su posljednjih godina zabilježene dvije velike krize. U maju 2021. godine, oko 10.000 ljudi prešlo je granicu u roku od 48 sati, uslijed diplomatskih tenzija izazvanih odlukom Španije da primi vođu Fronta Polisario, Brahima Ghalija, na liječenje. Nedavno, 30. i 31. jula 2026. godine – na Dan prijestolja – došlo je do znatno većeg talasa: prema različitim izvorima, radilo se o broju između 60.000 i 80.000 ljudi, uz teške i promjenjive ljudske posljedice. Prve procjene agencija Reuters i Associated Press govorile su o 34 do 41 smrtnom slučaju, dok su kasnije procjene taj broj podigle na više od 111. Ova druga kriza pokazuje zašto bi bilo pogrešno tražiti jednog krivca: ona se odvijala u kontekstu podijeljene odgovornosti i isprepletenih institucionalnih, diplomatskih i socioekonomskih faktora s obje strane granice, o čemu se detaljno raspravlja u odjeljku I.1. To ne mijenja osnovni zaključak: sporazum o migracijama koji ne uzima u obzir geopolitičku i strukturnu dimenziju ovih događaja ostaje „kula od karata”, spremna da se sruši pri prvoj narednoj krizi.
Pregled vladinih izjava i izvještavanja međunarodne štampe o krizi iz jula 2026. otkriva sliku oblikovanu višestrukim faktorima, a bilo bi pogrešno pripisati je jednom akteru. Na španskoj strani, nekoliko institucionalnih elemenata doprinijelo je ranjivosti situacije: presuda Vrhovnog suda od 8. jula 2026., čije je tumačenje iskrivljeno i prošireno putem dezinformacija i mreža za trgovinu ljudima; izvanredna akcija regularizacije, s više od milion zahtjeva podnesenih do kraja juna 2026., što je povećalo percipiranu privlačnost Španije; i, prema istrazi Euronewsa, obavještajna upozorenja primljena prije krize čije rješavanje od strane španske vlade ostaje sporno. Sam premijer Pedro Sánchez odlučio je isključiti bilo kakvo namjerno učešće Maroka, navodeći da se ova kriza može riješiti samo saradnjom, a ne nepovjerenjem prema Maroku, te pripisujući epizodu dezinformacijama i kriminalnim mrežama, a ne odluci marokanskih vlasti. Neki mediji i analitičari su primijetili da se epizoda dogodila, deset dana nakon službene posjete Pedra Sáncheza Alžiru u sklopu normalizacije špansko-alžirskih odnosa, što je vremenska podudarnost koju su nekoliko komentatora smatrali značajnom s obzirom na presedan iz 2021. godine, iako nijedan dokaz nije formalno utvrdio uzročno-posljedičnu vezu. Na marokanskoj strani, zvaničnici i posmatrači su umjesto toga opisali vlasti kao preopterećene događajima, a porast broja vojnika potaknut je viralnim glasinama na društvenim mrežama koje su lažno tvrdile da Španija neće sistematski vraćati ljude koji su stigli morem. Kasniji izvještaj španske policijske jedinice CENIF ipak je zabilježio primjetno manje marokansko raspoređivanje nego inače, što je, prema njihovim vlastitim riječima, prevazišlo ono što bi objasnila mobilizacija sigurnosti za Dan prijestolja. Međutim, samo špansko Ministarstvo unutrašnjih poslova odbilo je donijeti definitivan zaključak, javno navodeći da je mozak koji stoji iza porasta broja vojnika u toj fazi ostao nepoznat.
Uzeti zajedno, ovi elementi ukazuju na krizu preklapanja odgovornosti, a ne na jedan uzrok: presuda španskog suda čiji su efekti bili slabo predviđeni, efekat migracijskog privlačenja pojačan vlastitom imigracijskom politikom Španije, kriminalne mreže koje su iskoristile konfuziju, mogući i sporni propust u sigurnosti marokanskih granica čiji obim i namjera ostaju nejasni, i, u osnovi svega, strukturni socio-ekonomski uzroci detaljno opisani u odjeljku II. Nijedna od uključenih strana, španska, marokanska ili evropska, ne može sama objasniti obim ove epizode, što je upravo argument za arhitekturu zajedničkog upravljanja predloženu u ovom članku, a ne za pripisivanje jednostrane krivice.
Sa marokanske strane, prvu službenu izjavu, izdatu početkom augusta 2026. godine, sama marokanska štampa opisala je kao pažljivo kalibriranu komunikacijsku vježbu osmišljenu da zaštiti imidž države: naglasila je dezinformacije na društvenim mrežama i ulogu mreža krijumčarenja, te potvrdila Maroko kao pouzdanog i predanog partnera u borbi protiv ilegalnih migracija, bez ijednog spomena nezaposlenosti, socijalnih teškoća ili domaće ekonomske klime. Ova tišina nije slučajna: ona odražava slijepu tačku koju dijele službene komunikacije obje strane, i marokanske i španske, koje su favorizirale institucionalna i sigurnosna objašnjenja u odnosu na dublje socio-ekonomske uzroke koje ovaj članak nastoji staviti u središte analize.
Na evropskoj strani, predsjednica Komisije Ursula von der Leyen opisala je slike kao neprihvatljive, izrazila punu podršku Španiji i predložila jačanje finansijske i tehničke podrške Maroku za upravljanje granicama, potvrđujući putanju finansiranja koja je već opisana gore. Ali kriza je također otkrila jaz među državama članicama: 22 zemlje, predvođene Italijom i Danskom, pozvale su na hitan sastanak ministara unutrašnjih poslova, dok je Sánchez optužio neke partnere za asimetričan odgovor na solidarnost koju je Španija očekivala. Ceuta je tako postala prvi pravi test novog Pakta EU o migracijama i azilu, test koji je otkrio granice evropske koordinacije koliko i granice bilateralnog upravljanja granicama.
Mora se jasno reći: Maroko nije zemlja u ratu, niti je u stanju unutrašnje političke nestabilnosti, niti je pogođen velikom ekonomskom ili humanitarnom katastrofom.
Ova razlika ostaje valjana čak i nakon tragedije u Ceuti u julu 2026. godine: težina ljudskih gubitaka u tom događaju – najmanje nekoliko desetina smrtnih slučajeva, a prema najnovijim procjenama možda i više od stotinu – ukazuje na izolovan i dramatičan migracijski incident proizašao iz zajedničke odgovornosti više aktera (vidi odjeljak I.1), a ne na kolaps države ili oružani sukob na marokanskoj teritoriji. Za razliku od dinamike odlaska stanovništva viđene u Siriji, Libiji ili Sahelu, marokanske migracije nisu, u svojoj suštini, bijeg od nasilja ili državnog sloma. Riječ je o migracijama motivisanim težnjama, koje pokreću stabilni, obrazovani i globalno povezani mladi ljudi, suočeni s tržištem rada koje ih ne može apsorbovati na nivou koji oni očekuju. Ova razlika mijenja sve: ona znači da suština problema nije u stabilizaciji krhke države, već u boljem iskorištavanju potencijala jedne stabilne zemlje. Ipak, izolovani incidenti, poput onog iz jula 2026. godine, podsjećaju nas da nedostatak perspektive – pod određenim okolnostima i u sprezi s institucionalnim faktorima s obje strane granice – može dovesti do masovnih pokreta stanovništva s tragičnim posljedicama, jednako teškim kao i one viđene u klasičnim kriznim situacijama. Podaci marokanske Visoke komisije za planiranje (HCP) to jasno ilustruju: dok je nacionalna stopa nezaposlenosti 2025. godine iznosila 13%, među osobama starosti od 15 do 24 godine dostigla je 38,4%, a među univerzitetski obrazovanim osobama 25,7%⁸. Riječ je o strukturnom raskoraku između obrazovanja i prilika unutar inače stabilnog okruženja, a ne o pitanju pukog preživljavanja ili sigurnosti. Stoga, vjerodostojna politika zadržavanja stanovništva mora djelovati istovremeno na četiri polja:
Samo kroz pokazivanje stvarnih, lokalnih promjena – poput otvaranja fabrike, stvaranja kvalifikovanog radnog mjesta ili odluke mladog inženjera da ostane u zemlji – diskurs o iskorištavanju potencijala migracija prestat će biti tek diplomatska fraza i postat će stvarna, proživljena realnost.
Nijedan sporazum o migracijama neće opstati u narednoj krizi ako se njime izričito ne prizna da saradnja Maroka u upravljanju granicama ima geopolitičku, a ne samo operativnu vrijednost. Ovo priznanje trebalo bi počivati na tri principa:
Upravo taj nedostatak – tretiranje migracija kao sveobuhvatnog geopolitičkog pitanja, a ne kao pukog tehničkog problema upravljanja tokovima – predstavljao je najveći propust do sada i objašnjava zašto su dosadašnji sporazumi bili tako krhki.
Doprinos Evrope više ne može biti ograničen na jednokratna vanbudžetska sredstva. Potrebne su tri strukturne obaveze:
● Recipročna legalna mobilnost, sa strukturiranim radnim kvotama, i sezonskim i kvalifikovanim, koja nudi kredibilnu i predvidljivu alternativu ilegalnim migracijama, po uzoru na programe koje je Španija već testirala u poljoprivredi.
● Istinski ojačan napredni status između EU i Maroka, koji obuhvata pristup tržištu, istraživanje i obrazovanje, a prije svega odvojen od diplomatskih uspona i padova povezanih sa Zapadnom Saharom.
● Direktna evropska ulaganja u emigracijske regije Maroka, u partnerstvu s lokalnim preduzećima, umjesto finansiranja koje se kanališe isključivo putem multilateralnih donatora daleko od terena.
Korist za Evropu je jasna: trajno smanjenje pritiska ilegalnih migracija, stabilan partner na južnoj granici i pristup kvalifikovanoj radnoj snazi i rastućem tržištu, unutar predvidljivog okvira, a ne ciklusa taktika pritiska zasnovanih na migraciji.
Četiri prethodna odjeljka vode ka jednom zaključku: prevencija zahtijeva produktivna ulaganja usmjerena na određene regije (Dio II), što može biti održivo samo ako se strateški interesi Maroka priznaju unutar okvira partnerstva (Dio III). Štaviše, Evropa više ne može samo finansirati kontrolu granica; ona mora direktno ulagati u područja iz kojih dolazi emigracija (Dio IV). Jedno pitanje ostaje otvoreno: putem kojeg konkretnog instrumenta bi se ova ulaganja trebala realizovati, a da se pritom ne ponovi obrazac jednokratnog, neusmjerenog finansiranja koje je do sada karakterisalo konvencionalnu razvojnu pomoć? Prijedlog koji slijedi daje odgovor na ovo pitanje.
Predlažemo osnivanje Fonda dijaspore za Marokance u inostranstvu (MDM) – finansijskog i institucionalnog okvira osmišljenog da dio kapitala marokanske dijaspore pretvori u produktivna ulaganja namijenjena regijama porijekla, koje su identifikovane u Dijelu II. Ovaj prijedlog se nadovezuje na širu intelektualnu tradiciju – koncept obveznica dijaspore, koji su već testirali Izrael, Etiopija i Nigerija – a posebno na koncept „hedž fonda dijaspore” (Diaspora Hedge Fund) koji je razvio dr. Anis H. Bajrektarević, oslanjajući se na svoj rad u ICMPD-u u Beču tokom 1990-ih godina. Naš doprinos ogleda se u pretvaranju ove ideje u operativni model, posebno prilagođen marokanskom kontekstu, uzimajući u obzir pouke izvučene iz nedostataka konvencionalnih razvojnih instrumenata, o kojima je već bilo riječi u Dijelu I.
Odluka da se aktivira upravo ovaj mehanizam nije slučajna: ona predstavlja direktan odgovor na finansijsku dijagnozu iznesenu u Dijelu I. Rasprava o migracijama u evromediteranskom prostoru velikim je dijelom oblikovana „ekonomijom obuzdavanja” – kontrolom granica, prinudnim mjerama i sve većim troškovima upravljanja neregularnim migracijama; očekuje se da će ti troškovi do 2027. godine premašiti milijardu eura. Iskustvo Ceute snažan je podsjetnik da ovakva logika češće tretira simptome nego uzroke. Strateški pristup mora početi od „ekonomije prevencije”: ako se već mobiliziraju značajna sredstva za upravljanje migracijskim pritiscima, mnogo je svrsishodnije uložiti dio tih sredstava u rane faze procesa – u lokalni razvoj, socioekonomsku inkluziju, poduzetništvo i stvaranje prilika u regijama iz kojih migracije potiču. Ovo ukazuje na uglavnom neiskorišteni resurs koji je već identifikovan u Dijelu I: kapital dijaspore, čiji su transferi premašili 11,7 milijardi dolara u 2024. godini, ali su i dalje uglavnom usmjereni na potrošnju domaćinstava, pri čemu samo 10% ide u domaća privatna ulaganja. Izazov nije preusmjeriti doznake od njihove društvene svrhe, već stvoriti dodatne kanale putem kojih dio ovog transnacionalnog finansijskog kapaciteta može postati produktivna, bankarski isplativa i trajna investicija. MDM fond koji predlažemo počiva na tri institucionalna stuba: suverenim garancijama marokanske države, uključenosti multilateralnih razvojnih banaka i namjenskim finansijskim instrumentima.
Ovaj prijedlog smještamo u okvir šire ambicije već utvrđene u Dijelu III i Dijelu IV: obnovljeni euro-mediteranski sporazum, u duhu Globalnog sporazuma iz Marakeša, preusmjeravanje konvencionalnih subvencija za sigurnost granica prema partnerstvima za razvoj s visokim utjecajem, proces kapitalizacije migracija koji povezuje dijasporu, razvoj i prilike širom Mediterana.
Da bi ovaj okvir funkcionisao, a da pritom ne ponovi slabosti konvencionalnih razvojnih instrumenata, predlažemo da se on od samog početka zasnuje na četiri operativna principa:
Ovako koncipiran, MDM fond prestaje biti puka primjena nekog teorijskog modela i postaje kredibilan mehanizam, prilagođen marokanskom kontekstu. Bez ova četiri uslova, on bi ostao tek elegantan finansijski alat, nepovezan sa stvarnim uzrocima odlaska ljudi i stvarnim geopolitičkim odnosom snaga.
Mjerilo uspjeha ovog pristupa nije iznos mobiliziranog kapitala, već broj mladih Marokanaca čije su se perspektive promijenile na lokalnom nivou – a da to pritom nije zahtijevalo nikakav diplomatski ustupak iznuđen od Rabata pod pritiskom granične krize. Održivost se mjeri strukturnim usklađivanjem interesa, a ne stalnim upravljanjem krizama.
Kada je riječ o ovom pitanju, Maroko i Evropa dijele više zajedničkih interesa nego što to njihovi zvanični diplomatski stavovi priznaju. Pitanje nije ko kome više treba, već kako izgraditi okvir u kojem se o stabilnosti, regionalnom razvoju i strateškom priznavanju više neće pregovarati odvojeno, već će oni konačno postati tri stuba jedinstvene strukture.
1. Statewatch, "Aid, border security and EU-Morocco cooperation on migration control," 2019, €215 million between 2001 and 2019 for border security in Morocco.
2. Statewatch, ibid., €140 million committed in 2018, including €55 million for the Border Management Programme for the Maghreb (BMP-Maghreb), €30 million of which went to Morocco.
3. Euronews / European Commission, August 2026, €222 million committed between 2021 and 2024, with a further €190 million planned by the end of 2027.
4. Statewatch, October 2022, more than €1 billion in combined EU and Spanish funding for migration control in Morocco, projected through 2027.
5. Morocco World News, August 2026, statements by Nasser Bourita in 2018 and May 2021 rejecting the role of Europe's "gendarme."
6. Morocco World News, December 2024, statement by King Mohammed VI on the share of diaspora investment, 10% of national private investment.
7. Africanews / Morocco's Foreign Exchange Office, 2026, Moroccan diaspora remittances of $11.7 billion in 2024, more than 8% of GDP.
8. Haut-Commissariat au Plan (HCP), "Activité, emploi et chômage," 2024 to 2025 results, national unemployment 13%, unemployment among people aged 15 to 24 at 38.4%, unemployment among university graduates at 25.7%.
9. Bajrektarevic, Anis H., "Capitalising Migration: The Diaspora Hedge Fund as a New Governance Architecture for Cross-border Development and Migration Governance," foundational work on the Diaspora Hedge Fund concept and the inspiration behind the MDM Fund proposal developed in this article.
10. Wikipedia (EN/FR), "2026 Ceuta migrant crisis"; Reuters, AP, El País, Euronews, France Info, The Conversation, July and August 2026, the Ceuta crisis of 30 and 31 July 2026: 60,000 to 80,000 entries, with a death toll of 34 to more than 111 depending on the source and the date of the count.
11. France 24, Le Temps, CNews, La Libre, 2 September 2026, report by Spain's CENIF police unit describing a reduced Moroccan deployment and "permissiveness" during the crisis, and the public pushback against this reading from Spain's Interior Ministry.
12. Maghreb Online / Maroc Mail, 3 and 4 August 2026, analysis of Morocco's first official statement on the Ceuta crisis, noting the absence of any reference to unemployment or domestic socio-economic hardship.
13. CNBC Africa / Reuters, 3 August 2026, Ursula von der Leyen's proposal to strengthen EU support for Morocco; Euronews, 1 August 2026, letter from 22 member states requesting an emergency meeting of EU interior ministers.
14. Le Devoir, Wikipedia (FR), Histoires Crépues, Zoom Algérie, Le JDD, July to September 2026, Pedro Sánchez's visit to Algiers on 20 July 2026, his statements ruling out deliberate Moroccan involvement, Spain's mass regularisation drive of more than 1 million applications, and intelligence warnings prior to the crisis according to Euronews.
O autorici:
Dr Hakima El Haïté je marokanska naučnica u oblasti klime, poduzetnica i političarka. Bivša je predsjednica Liberalne internacionale i bivša ministrica okoliša Maroka.
Stavovi izneseni u ovom članku stavovi su autorice i ne odražavaju nužno zvanični stav IFIMES-a.
Ljubljana/ Rabat/Beč, 30. oktobar 2026
[1] IFIMES – Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije, Ljubljana, Slovenija; ima specijalni konsultativni status pri Ekonomsko-socijalnom vijeću (ECOSOC/UN), New York, od 2018. godine; izdavač međunarodne naučne revije European Perspectives, link: https://www.europeanperspectives.org/en
