Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES)[1] iz Ljubljane, redovno pruža dubinske analize političkih i sigurnosnih dešavanja na Bliskom istoku, Balkanu i široj globalnoj areni. U svom članku „Za koga vladate? Manifest običnog čovjeka u svijetu u kojem se države brane, a ljudi ostaju izgubljeni”, dr. Cătălin Balog – analitičar i edukator s bogatim iskustvom u oblastima obavještajnog rada, informacijske sigurnosti i strateškog komuniciranja – predstavlja „test običnog čovjeka” kao okvir za procjenu političkog legitimiteta, te za vrednovanje toga štite li države i njihovi lideri ljudsku sigurnost, slobodu, dostojanstvo i pravičnost. U članku se iznosi stav da bi se vladanje, u konačnici, trebalo vrednovati na osnovu uticaja političkih odluka, ekonomskih politika, vojnih strategija i međunarodnih saveza na dobrobit, prava i buduće izglede običnih ljudi.
Ovaj članak polazi od namjerno jednostavnog pitanja primijenjenog na svijet koji postaje sve složeniji: za koga vladaju države i njihovi lideri? Od Rumunije do Republike Moldavije, Ukrajine, Rusije, Izraela, Gaze, Irana, Sjedinjenih Američkih Država, Kine, Venecuele, Grenlanda, pa čak i Sudana, analiza pomjera težište sa deklarisanih uspjeha države na posljedice koje osjećaju obični ljudi. Oslanjajući se na koncept ljudske sigurnosti, krizu povjerenja u institucije, ranjivosti proizašle iz međuzavisnosti, te teorije o propadanju složenih političkih organizacija, članak predlaže „test običnog čovjeka” kao instrument za procjenu vladanja. Ovaj test obuhvata četiri ključne dimenzije: zaštitu, stvarnu sposobnost pojedinca da oblikuje vlastiti život, pravičnost u raspodjeli troškova i koristi, te sposobnost sistema da ispravi vlastite greške. U tekstu se iznosi stav da država, moć, ekonomija, vojska i savezi nisu ciljevi sami po sebi, već instrumenti čije je postojanje opravdano samo ukoliko štite živote, slobodu, dostojanstvo i budućnost ljudi. Konačno pitanje stoga postaje temeljni test legitimiteta: nakon svih strategija, reformi, žrtava, ratova i proklamovanih pobjeda – da li ljudi, zbog kojih država navodno postoji, žive zapravo bolje ili gore?
KLJUČNE RIJEČI: ljudska sigurnost; vladanje; država; moć; građanin; legitimitet; strateška autonomija; međuzavisnost; sposobnost ispravljanja grešaka; test običnog čovjeka.
Motto: „Ljudski razvoj je cilj; ekonomski rast je sredstvo.”
UNDP, 1996.
Postoji pitanje koje vlade u javnosti postavljaju daleko rjeđe nego što bi trebale prije nego što najave novu reformu, novi porez, novi program naoružavanja, nove sankcije, novu vojnu operaciju ili još jednu „historijsku pobjedu”: hoće li, nakon svega toga, običnom čovjeku biti bolje ili gore? Ovo pitanje se, prije svega, ne tiče države, stranke, predsjednika, kreditnog rejtinga, BDP-a, berze, odbrambene industrije ili saveza, već pojedinca u čije ime svi oni navodno postoje. Upravo zato je to pitanje – za naše doba – gotovo nepristojno jednostavno, doba u kojem svaka važna javna odluka dolazi „upakovana” u strategije, akronime, pokazatelje i opravdanja. Ipak, upravo ta jednostavnost čini ga opasnim: ona pomjera težište s namjere vladara na posljedice koje osjećaju oni kojima se vlada, te primorava vlast da svoj uspjeh ne mjeri onim što proklamuje, već onim što zaista postiže.
Godine 1994. Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP) predložio je pomjeranje fokusa koncepta sigurnosti s teritorije na ljude, te s naoružanja na razvoj; 2012. godine Generalna skupština Ujedinjenih nacija usvojila je zajedničko razumijevanje „ljudske sigurnosti” kao pristupa usmjerenog na čovjeka, osmišljenog za rješavanje prijetnji opstanku, egzistenciji i dostojanstvu. Tri decenije kasnije, bilans je paradoksalan: Izvještaj o ljudskom razvoju za 2025. godinu upozorio je da je – ako izuzmemo krizne godine 2020–2021. – projektovani globalni napredak u ljudskom razvoju za 2024. godinu bio najsporiji još od 1990. godine. Istovremeno, Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD) utvrdila je 2026. godine da samo 40 % ispitanika u anketiranim zemljama ima visoko ili umjereno visoko povjerenje u svoju nacionalnu vladu, dok samo 31 % vjeruje da politički sistem omogućava ljudima poput njih da imaju stvarni utjecaj na odluke vlasti (UNDP 1994, 2025; Generalna skupština UN-a 2012; OECD 2026). Ova kriza povjerenja postoji uporedo s izvanrednom sposobnošću država da mobilišu resurse. Krajem 2025. godine, Visoki komesarijat Ujedinjenih nacija za izbjeglice (UNHCR) procijenio je da je 117,8 miliona ljudi širom svijeta bilo prisilno raseljeno – što je otprilike jedna od sedamdeset osoba – dok je Stokholmski međunarodni institut za istraživanje mira (SIPRI) procijenio globalnu vojnu potrošnju na 2,887 biliona američkih dolara; to je najviši ikada zabilježen nivo i jedanaesta uzastopna godina rasta. Ovakav kontrast ne dokazuje jednostavnu uzročno-posljedičnu vezu između naoružavanja, sukoba i zastoja u razvoju – a vojna sigurnost ponekad ostaje uslov bez kojeg drugi oblici sigurnosti ne mogu postojati – ali ipak pokazuje koliko je rizično izjednačavati veću državnu sposobnost s automatskim poboljšanjem života ljudi. Čovječanstvo može istovremeno postati moćnije u pogledu instrumenata kojima raspolaže, a istovremeno slabije u uvjerenju da ti instrumenti rade u njegovu korist (UNHCR 2026; SIPRI 2026a).
Dakle, ovo nije samo kriza demokratije, niti puki niz ratova, recesija ili nesretnih lidera. Riječ je o dubljoj krizi u odnosu između ČOVJEKA, MOĆI i DRŽAVE: između osobe koja snosi posljedice, osobe koja donosi odluku i institucije u čije ime se ta odluka opravdava. Ako je ovaj raskol prisutan u režimima i društvima koja se međusobno toliko razlikuju, onda problem više nije samo rumunski, američki, kineski, ruski ili istočnjački; on postaje jedno od ključnih političkih pitanja našeg doba.
Počnimo od „nivoa tla“, gdje se visoka politika može najjasnije sagledati, i to u Bukureštu – ne zato što je Rumunija središte ove krize, već zato što predstavlja najbliži prozor kroz koji je možemo posmatrati. U stambenoj zgradi, pojedinac ne doživljava budžetski deficit kao procenat BDP-a; on ga osjeća kroz cijene hrane, račune za energiju, otplatu stambenog kredita, troškove lijekova koje plaća iz vlastitog džepa, te kroz javne usluge koje plaća dvaput – jednom putem poreza, a drugi put u privatnom sektoru, jer prva uplata nije osigurala obećanu uslugu.
Rumunija je gotovo školski primjer jaza između društvenog napretka i državnih kapaciteta. Tokom protekle dvije decenije, Rumunija je ostvarila stvarnu ekonomsku konvergenciju, privukla ogromna ulaganja i zabilježila značajan rast materijalnog životnog standarda. Ipak, u julu 2026. godine imala je najvišu harmonizovanu stopu inflacije u Evropskoj uniji (EU) – 8,2%, u poređenju sa prosjekom EU od 3%. Budžetski deficit je 2024. godine dostigao 9,3% BDP-a, a iako je 2025. godine smanjen na 7,9%, to je postignuto velikim dijelom zahvaljujući dva paketa fiskalne konsolidacije te opsežnom zamrzavanju plata u javnom sektoru i penzija. Istovremeno, podaci Evropske komisije pokazuju da Rumunija ima najveće „jazove u poštivanju propisa“ (razlike između očekivanih i stvarno naplaćenih prihoda) kada je riječ o PDV-u i porezu na dobit preduzeća u EU – ti jazovi iznose približno 30%, odnosno 44%. Rizik od siromaštva ili socijalne isključenosti i dalje se kreće oko 28%, dok kod djece prelazi 32%. To znači da problem nije samo u tome koliko privreda proizvodi, već u tome koliko efikasno država pretvara resurse koje je društvo stvorilo u ekonomsku sigurnost i usluge za građane (Evropska komisija 2026a; Eurostat 2026). Prevođenje ovih brojki na jezik običnog čovjeka zvuči surovo, ali se mora učiniti precizno: nakon godina u kojima je država slabo prikupljala prihode, trošila iznad svojih mogućnosti, odgađala reforme te tolerisala gubitke i neefikasnost, fiskalna konsolidacija se često brže svaljuje na vidljive i lako oporezive osnove nego na ona područja gdje je poštivanje propisa hronično slabo. Zaposlenici koji primaju platu, penzioneri, potrošači, samostalni poduzetnici, društva s ograničenom odgovornošću, te mala i srednja preduzeća koja poštuju pravila – postaju tako, ako ne i jedine, onda često prve mete prilagođavanja. Problem nije u tome što deficit ne treba ispraviti; problem je u tome što ispravka koja se doživljava kao nepravedna pretvara ekonomsku nužnost u novi gubitak legitimiteta.
OECD je utvrdio da u Rumuniji samo 30% ispitanika iskazuje visoko ili umjereno visoko povjerenje u vladu, 25% u parlament, a 18% u političke stranke. Korupcija je bila među glavnim razlozima za zabrinutost. Možda upravo tu leži suština rumunskog slučaja: rumunsko društvo je napredovalo brže od rumunske države. Građani su se prilagođavali, odlazili u inostranstvo i vraćali se, učili, pokretali poslove, radili za globalne kompanije, koristili tehnologiju i u praksi postali Evropljani mnogo brže od administracije koja njima upravlja – bez obzira na to koje su političke stranke bile na vlasti.
Ovdje postoji i jedna rumunska ironija, koju prečesto svrstavamo tek u domen ceremonijalnog. Ustav navodi da su ljudsko dostojanstvo te prava i slobode građana vrhunske vrijednosti, da nacionalni suverenitet pripada rumunskom narodu, a nekoliko članova kasnije stoji da je državna himna „Deșteaptă-te, române!” („Probudi se, Rumunu!”). Zakon kojim je ustanovljen Dan državne himne naziva je simbolom jedinstva rumunske revolucije iz 1848. godine. Nema potrebe da stihovima himne pripisujemo značenje koje oni nemaju kako bismo uočili jednu uznemirujuće savremenu podudarnost: Ustav kaže da suverenitet pripada narodu, dok ih himna poziva da se probude. Vratit ćemo se na ovu obavezu, jer u Rumuniji pitanje „za koga vladate?” ima i svoje jednako neprijatno ogledalo: kako dopuštamo da nama vladaju? (Ustav Rumunije, čl. 1, 2. i 12; Zakon br. 99/1998).
Prelazimo rijeku Prut. U Republici Moldaviji, običan čovjek živi u stanju koje je istovremeno razapeto između reformi, emigracije, energetske ranjivosti i geopolitičkog pritiska. Svjetska banka i dalje ukazuje na rašireno siromaštvo – posebno u ruralnim područjima – smanjenje broja stanovnika, nedostatak radne snage i strukturnu zavisnost; u 2025. godini broj stanovnika opao je za približno 1,8%, dok su doznake iz inostranstva i dalje činile otprilike jednu desetinu BDP-a. Pristupanje Evropskoj uniji pruža oslonac za reforme i razvoj, ali za moldavskog građanina evropsko obećanje ostaje vjerodostojno samo ako se pretoči u prihode, usluge, funkcionalne institucije i, prije svega, u priliku da ne bude prisiljen graditi život u nekoj drugoj zemlji (Svjetska banka, 2026).
U Ukrajini – u Kijevu, Harkovu ili Odesi – ovo pitanje postaje gotovo nepristojno, jer ljudi više ne porede procente, već živote. U julu 2026. godine, UN su potvrdile smrt 437 civila i ranjavanje njih 2.610; to je najveći mjesečni broj smrtno stradalih civila još od maja 2022. godine, te najveći ukupan broj civilnih žrtava od marta 2022. godine. Napadi dronovima i projektilima sve češće pogađaju urbana središta daleko od linije fronta. Za ukrajinskog građanina, suverenitet nije prazan pojam: okupacija može značiti represiju, deportaciju, gubitak slobode, imovine i identiteta. Međutim, ni žrtvovanje se ne može tretirati kao neograničen resurs. Pitanje s kojim se mora suočiti svako odgovorno rukovodstvo glasi: šta tačno čuvamo za ljude kroz žrtvu koju od njih tražimo? (OHCHR, 2026).
U Rusiji, u Moskvi, slika je drugačija, ali čovjek ostaje čovjek. Rusija nije Ukrajina, a odgovornost za pokretanje rata nije simetrična. Primjena istog ljudskog mjerila ne znači izjednačavanje političke i pravne odgovornosti; to znači odbacivanje ideje da ruski građanin postaje apstrakcija samo zato što je njegova država agresor. U ljeto 2026. godine, Centar Levada je utvrdio da 57% Rusa političku situaciju opisuje kao napetu, a 13% kao kritičnu, dok se 62% ispitanika zalaže za prelazak na mirovne pregovore – iako većina i dalje podržava djelovanje oružanih snaga. Materijalni trošak je također strukturne prirode: prema analizi ruskog budžeta za petu godinu rata koju je proveo SIPRI, planirani vojni izdaci za 2026. godinu procjenjuju se na približno 14,9 biliona rubalja, što odgovara 6,3% BDP-a (nakon 7,5% BDP-a u 2025. godini), i to u ekonomiji u kojoj fiskalni i monetarni pritisci postaju sve izraženiji. Običan čovjek može istovremeno podržavati državu, prilagođavati se novim okolnostima i osjećati umor zbog cijene koju to nosi; to nije kontradikcija, već društvena stvarnost kakva ona zaista jeste (Centar Levada 2026; Cooper 2026).
U Gazi, pitanje „za koga postoji sigurnost?” poprima poražavajuće razmjere. U augustu 2026. godine, Ured Ujedinjenih nacija za koordinaciju humanitarnih poslova (OCHA) izvijestio je da je većina stanovništva i dalje raseljena, te da se 90% ljudi suočava s umjerenom ili visokom nesigurnošću u pogledu pristupa vodi, uz česte i nepredvidive prekide u sigurnom i pouzdanom snabdijevanju. Činjenica da je Hamas počinio masakr i uzeo taoce 7. oktobra 2023. godine, kao i pravo Izraela da zaštiti svoje stanovništvo, ne mogu automatski učiniti svaku naknadnu ljudsku žrtvu prihvatljivom cijenom; izraelska i palestinska sigurnost međusobno se poništavaju samo u okviru politike koja nije sposobna zamisliti ništa drugo osim pobjede putem dominacije (OCHA 2026).
U Izraelu, običan čovjek proživljava drugu stranu iste tragedije: napade, taoce, mobilizaciju, godine rata i duboko polarizirano društvo. Početkom jula 2026. godine, samo 38% Izraelaca smatralo je da je sigurnosna situacija bolja nego prije rata s Iranom, dok su ankete pokazale vrlo nizak nivo povjerenja u vladu, iako je povjerenje u vojsku ostalo znatno veće. Država može dobiti bitke, ali pritom izgubiti povjerenje. Može pogoditi protivnika i kod građanina stvoriti osjećaj da se rat nikada neće završiti (Israel Democracy Institute 2026; INSS 2026).
U Iranu, običan čovjek istovremeno plaća cijenu autoritarizma vlastitog rukovodstva, vanjskih sankcija i rata. U julu 2026. godine, Reuters je izvijestio o inflaciji od 66 % i rastu cijena hrane od 128 %, uz istovremeno propadanje infrastrukture, blokadu i američki ekonomski pritisak. Dok režim možda govori o strateškoj otpornosti, Washington o „maksimalnom pritisku”, a Izrael o sigurnosti, porodica koja odustaje od mesa jer ga više ne može priuštiti ne osjeća ništa od tih koncepata – već samo njihove direktne posljedice (Reuters, 17. august 2026).
U Sjedinjenim Američkim Državama, središtu zapadnog poretka, situacija poprima gotovo eksperimentalan karakter. Donald Trump se vratio u Bijelu kuću obećavajući mir, niže troškove i politiku „Amerika na prvom mjestu” (America First), no u augustu 2026. godine istraživanje Reuters/Ipsosa pokazalo je da njegovu podršku uživa 33 % građana – što je najniži nivo tokom njegovog predsjedničkog mandata – dok je podrška vojnoj akciji protiv Irana pala na 31 %. Godišnja inflacija iznosila je 3,4 %, energija je bila 14,7 % skuplja nego godinu dana ranije, a prosječna realna satnica bila je nešto niža nego u julu 2025. godine. Samo 34 % Amerikanaca i dalje je smatralo da „američki san” – shvaćen kao uvjerenje da naporan rad omogućava društveni napredak – još uvijek funkcioniše, dok je 51 % ispitanika vjerovalo da je to obećanje nekada bilo istinito, ali da to više nije slučaj (Reuters/Ipsos, 24. august 2026; BLS 2026; AP-NORC 2026).
Ovo je pravi test za svakog „velikog vođu”: ne mjeri se time koliko je, prema njegovim riječima, učinio zemlju velikom, već time koliko ljudi u toj zemlji osjeća da im je život postao bolji. Kada se isto pitanje primijeni na Kinu, to ne poništava njena tehnološka, industrijska ili infrastrukturna postignuća; ono nas, naprotiv, navodi da sagledamo društvene troškove i koristi koje ta postignuća nose.
U Kini, partija-država može ukazati na tehnološka dostignuća, infrastrukturu, industriju i globalnu moć koja je nesumnjivo veća od one koju je imala prije jedne generacije. Ipak, običan čovjek živi i na onoj manje spektakularnoj, naličnoj strani tog „čuda”: tu su dugotrajna kriza na tržištu nekretnina, porodično bogatstvo vezano za domove koji su izgubili na vrijednosti, milioni nezavršenih stanova i teško stanje na tržištu rada za mlade. U julu 2026. godine, stopa nezaposlenosti među mladima u gradovima dostigla je 17,9%, što je najviši nivo u posljednjih jedanaest mjeseci. Jedna velika sila može napredovati na ljestvici međunarodnog poretka, dok istovremeno dio njene mlađe generacije snižava svoja očekivanja (Reuters, 19. august 2026).
U Venecueli, Sjedinjene Države su u januaru 2026. godine, u spektakularnoj vojnoj operaciji, zarobile Nicolása Madura. Uklanjanje autoritarnog vođe možda će pozdraviti oni koji osporavaju njegov legitimitet i režim, ali suštinski izazov ostaje isti: nakon što je operacija dovela do smjene vođe, jesu li se promijenile i institucije, sigurnosna situacija, prihodi, pravosuđe ili izgledi za povratak miliona iseljenika? Nekoliko sedmica nakon operacije, Reuters je zabilježio upravo tu ambivalentnost – mješavinu nade i skepticizma, proizašlu iz spoznaje da uklanjanje jedne osobe samo po sebi ne mijenja mehanizme svakodnevnog života (Reuters, 2026).
Na Grenlandu, stanovnik ostrva sa nešto više od 50.000 stanovnika mogao je 2026. godine posmatrati kako najmoćnija zemlja svijeta javno raspravlja o preuzimanju njegove teritorije, dok je američki predsjednik tu ambiciju povezao s pritiskom putem carina na evropske saveznike.
U Kanadi – savezniku u NATO-u, partneru u obavještajnoj mreži „Pet očiju” (Five Eyes) i jednoj od ekonomija najdublje integrisanih sa Sjedinjenim Državama – carine od 50% na određenu robu dovele su do recipročnih mjera u istoj vrijednosti. Za tamošnje stanovništvo, pouka se više ne tiče samo trgovine, već prirode savezništava u situaciji kada asimetrija moći postaje sredstvo pregovaranja (Reuters, 18. januar i 25. august 2026).
Međutim, ako pogledamo dalje od prostora koji nam je poznat, problem postaje još teže svesti isključivo na rivalstvo velikih sila. Krajem 2025. godine, Sudan je imao približno 9,1 milion interno raseljenih osoba, što je najveća takva populacija na svijetu. Za pojedinca u Kartumu ili Darfuru, neuspjeh se ne može svesti na jednostavnu formulu „ko je geopolitički pobijedio?”, jer slom sigurnosti prije svega znači gubitak doma, zajednice i mogućnosti da se odlučuje o tome gdje će djeca odrastati. Manifest koji tvrdi da govori o ljudskim bićima ne može sebi dopustiti da uzima u obzir samo one ratove koji dominiraju na ekranima na Zapadu (UNHCR 2026).
U svim tim sredinama susrećemo, u suštini, isto ljudsko biće – različite nacionalnosti, a u slučajevima kada osoba pripada državi sposobnoj da pruži zaštitu, i s pasošem koji u međunarodnom okruženju osigurava određeni stepen pravne, konzularne i političke zaštite; ponekad čak ni to. Pasoš ne čini čovjeka „više” ili „manje” ljudskim bićem, ali može drastično promijeniti njegove šanse prilikom prelaska granice, traženja zaštite, pritvaranja, evakuacije ili zaticanja u ratu. Bilo da je riječ o građaninu, izbjeglici, interno raseljenoj osobi, osobi bez državljanstva, pripadniku manjine, vojniku, poreznom obvezniku, roditelju ili djetetu – ljudsko biće ostaje zarobljeno unutar veoma različitih političkih sistema, ratova i ekonomskih poredaka, te je prisiljeno plaćati – novcem, vremenom, slobodom, strahom ili životom – za odluke na koje često ima vrlo malo utjecaja. Zato pitanje ostaje isto, ma gdje na mapi usmjerili pogled: ZA KOGA VLADATE?
Ovo putovanje nije pokušaj rangiranja patnje, niti nastojanje da se izjednače režimi, ratovi ili odgovornosti koji su suštinski različiti. Agresor i žrtva ne postaju moralno ili pravno identični samo zato što i jedni i drugi imaju građane koji pate; baš kao što nesavršena demokratija ne postaje isto što i diktatura samo zato što obje mogu loše upravljati. Ovo poređenje ima samo jedan cilj: prevesti „veliku strategiju” u njene posljedice po ljude i provjeriti može li se isto pitanje postaviti svima, a da se pritom ne mijenjaju kriteriji zavisno od zastave.
Države nisu dobrotvorne organizacije, a vlade ne djeluju u moralnom ili ekonomskom vakuumu: Rusija, Kina, Sjedinjene Države, evropske države i institucije Evropske unije teže kombinaciji sigurnosti, utjecaja, prosperiteta, prestiža, pristupa i autonomije, iako njihovi unutrašnji interesi nikada nisu u potpunosti usklađeni. Ponekad se ti interesi poklapaju s interesima njihovih partnera, a ponekad ne; isto kao što savez može biti iskren i koristan, a da pritom ne isključuje mogućnost da zavisnosti stvorene unutar njega – kada to zatreba – postanu poluge utjecaja ili prisile.
Međutim, ovaj problem ima još jedan, ozbiljniji sloj, koji nadilazi puko pregovaranje o interesima: šta se dešava kada moć počne vršiti pritisak na institucije koje bi tu moć trebale ograničavati? Međunarodni krivični sud (MKS) i Međunarodni sud pravde (MSP) nisu tijela za posredovanje ili arbitražu, već sudovi s jasno određenim mandatima: prvi utvrđuje individualnu krivičnu odgovornost za najteže međunarodne zločine, dok drugi rješava pravne sporove između država i daje savjetodavna mišljenja. Ipak, njihov autoritet u konačnici zavisi od saradnje država. U augustu 2026. godine, Trumpova administracija proširila je sankcije protiv rukovodstva i osoblja MKS-a, nastavljajući politiku pokrenutu predsjedničkom uredbom iz februara 2025. godine; Washington osporava nadležnost Suda u slučajevima koji uključuju državljane zemalja koje nisu potpisnice Rimskog statuta, a posebno Sjedinjenih Država i Izraela. Pravni spor je stvaran, ali uvođenje sankcija sudijama i tužiocima premješta sukob na drugi nivo – nivo političke i finansijske prisile. Kada jedna velika sila poziva na „poredak zasnovan na pravilima”, a istovremeno pokušava kazniti instituciju koja primjenjuje upravo ona pravila koja ta sila osporava, onda više nije riječ samo o pitanju nadležnosti, već o kredibilitetu samog tog poretka (MKS 1998; MSP 2026; Bijela kuća 2025; Reuters, 18. i 26. august 2026).
Rumuni imaju izreku koja se može shvatiti kao narodna teorija međunarodnih odnosa: „Bože, čuvaj me od prijatelja, a od neprijatelja ću se već sam odbraniti.” Ne zato što prijatelj automatski postaje neprijatelj, već zato što deklarirani protivnik aktivira vašu odbranu, dok saveznik kojem ste prenijeli vitalne funkcije može steći utjecaj nad vama upravo kroz povjerenje.
Druga rumunska izreka savršeno dopunjuje prvu: „Brat je brat, ali sir ipak košta.“ Nijedan molekul plina ne postaje altruističan zato što dolazi od saveznika. Nijedan mikročip ne dobija moralni certifikat prema zastavi iznad tvornice. Nijedan sistem naoružanja ne prestaje stvarati ovisnost samo zato što je dobavljač strateški partner.
U stručnoj literaturi, Henry Farrell i Abraham Newman nazvali su ovaj mehanizam „naoružanom međuovisnošću“: globalne mreže izgrađene za ekonomsku efikasnost mogu se transformirati u instrumente nadzora, isključivanja i prisile od strane država koje kontroliraju centralne čvorove. Koncept je demonstriran za finansijske i digitalne sisteme, ali njegova logika je šira. Energija, tehnologija, logistika, vojno održavanje, sateliti, plaćanja, oblak, standardi i tržišta postaju poluge kada je ovisnost asimetrična (Farrell & Newman 2019).
Evropska unija je ovu lekciju naučila na brutalan način u svom odnosu s Rusijom. Nakon invazije na Ukrajinu, energetska zavisnost od Moskve više se nije mogla posmatrati kao jednostavan komercijalni odnos, jer je Rusija pokazala da energente može pretvoriti u sredstvo pritiska; EU je smanjila udio ruskog gasa u svom uvozu sa 45% u 2021. na 12% u 2025. godini, što predstavlja stvarno smanjenje strateške ranjivosti. Međutim, diversifikacija je dovela i do nove strukture zavisnosti: u 2025. godini Sjedinjene Države su činile 26,4% ukupnog uvoza gasa u EU i gotovo 58% evropskog uvoza tečnog prirodnog gasa (LNG), dok su američki dobavljači u periodu 2021–2025. činili 58% uvoza glavnog naoružanja evropskih članica NATO-a. Sama Evropska komisija je u junu 2026. pokrenula „Paket za tehnološku suverenost”, upravo zato što EU ostaje u velikoj mjeri zavisna od vanjskih dobavljača kada je riječ o ključnim digitalnim tehnologijama – od poluprovodnika do „oblaka” (cloud tehnologija) i vještačke inteligencije (Evropska komisija 2026b, 2026c; Vijeće EU 2026; SIPRI 2026b). Ponekad je nova zavisnost sigurnija od stare i može biti strateški opravdana, ali sigurnost se ne mjeri samo time ko je dobavljač, već i sposobnošću da se kaže „ne” a da pritom sistem ne prestane funkcionisati; strateška autonomija stoga ne znači autarkiju, već mogućnost izbora – sposobnost promjene dobavljača, apsorbovanja šoka, očuvanja rezervi, kapaciteta i rezervnih rješenja, te dobijanja vremena za reakciju.
Donald Trump je učinio nemogućim skrivanje ove istine – ne zato što je on izmislio ekonomsku prinudu, niti zato što su Sjedinjene Države jedini akter koji je primjenjuje, već zato što je instrumente koje je Washington koristio i mnogo prije njega – od sankcija i finansijske kontrole do pristupa tehnologiji – pretvorio u gotovo svakodnevnu metodu pregovaranja, čak i u odnosima sa saveznicima. Prethodne administracije su te iste instrumente češće nastojale predstaviti kao izuzetke, opravdane poretkom koji su Sjedinjene Države branile.
Slučaj Grenlanda bio je trenutak otrežnjenja. Kada američki predsjednik poveže prijetnju uvođenjem carina saveznicima s prihvatanjem zahtjeva koji se tiče teritorije drugog saveznika, razlika između „ekonomske državničke vještine” i prinude postaje stvar semantike. Evropska unija je čak razmatrala aktiviranje Instrumenta protiv prinude (Anti-Coercion Instrument), osmišljenog upravo za situacije u kojima neka sila pokušava iznuditi političku odluku koristeći ekonomske poluge moći. Ovaj događaj naveo je države poput Islanda da preispitaju odnos između suvereniteta, sigurnosti i predvidljivosti Sjedinjenih Američkih Država (Reuters, 18. januar 2026.).
Kanada pruža istu pouku, u obliku koji je još teže zanemariti. Ovdje nije riječ o evropskom savezniku koji „nije dovoljno uplatio u NATO”, već o kontinentalnom susjedu Sjedinjenih Država, ekonomskom partneru s kojim postoji duboka integracija, te članici obavještajnog saveza „Pet očiju” (Five Eyes). Kada odnosi između takvih država mogu pasti na nivo carina od 50 % i recipročnih mjera odmazde, onda ideja da savezništvo eliminiše sukob interesa postaje naivna.
Ipak, bila bi jednako pogrešna i pojednostavljena pretpostavka da – samo zato što Sjedinjene Države instrumentalizuju svoju moć – Rusija i Kina time postaju „nevine”. Moskva je koristila energente, dezinformacije, vojnu silu i ranjivosti svojih susjeda, dok Peking koristi tržišta, lance snabdijevanja, sirovine, standarde i ekonomski pristup kako bi proširio svoj uticaj. Ključno pitanje nije pronalaženje moralno čistog aktera – što je gotovo beskorisna kategorija u analizi odnosa moći – već utvrđivanje nivoa zavisnosti koji jedno društvo može sebi priuštiti, a da pritom ne izgubi slobodu odlučivanja.
Iz te perspektive, najvredniji „resurs” Evropske unije nije samo njen novac, već njena strateška orijentacija. Sjedinjene Države žele Uniju koja je dovoljno snažna da snosi veće troškove odbrane, ali istovremeno dovoljno čvrsto povezana s američkim sistemom da značajan dio tih troškova završi u američkoj industriji, energetskom sektoru i tehnologiji. Kina želi evropsko tržište, pristup, tehnologiju i Uniju koja ne slijedi automatski politiku Washingtona. Rusija želi ublažavanje sankcija, ograničavanje podrške Ukrajini, uticaj na sigurnosnu arhitekturu i ponovno uspostavljanje ekonomskih tokova.
Svi oni, sasvim prirodno, slijede vlastite interese; upravo zato se postavlja ključno pitanje: šta Evropska unija želi i šta je spremna platiti za to? Odgovor je neugodan jer EU posjeduje ogroman potencijal moći, ali ima poteškoća s njegovim pretvaranjem u djelotvornu moć. Unija broji gotovo 450 miliona stanovnika, ima jednu od najvećih svjetskih ekonomija, sofisticiranu industriju, kapital, univerzitete, tehnologiju i globalne kompanije. Ako proširimo perspektivu sa same Unije na „stratešku Evropu”, evropski prostor obuhvata i dvije nuklearne sile – Francusku i Ujedinjeno Kraljevstvo. Ono što Uniji nedostaje nisu „sirovine” moći, već koherentno donošenje odluka: fragmentirani nacionalni interesi, birokratizacija, spori procesi nabavke, vanjske zavisnosti i prepuštanje sigurnosti drugima sprečavaju da se resursi pretoče u konkretno djelovanje.
Evropska unija se stoga suočava s izborom koji je mnogo složeniji od jednostavne, komforne formule „više integracije”: ili će razviti dovoljno federalnih funkcija tamo gdje odvojeni suverenitet vodi u nemoć – posebno u oblastima odbrane, energetike, kritične infrastrukture, industrijske politike, pojedinih segmenata vanjske politike i obavještajnog rada – ili rizikuje da ostane tek veoma bogato tržište kojim upravljaju sofisticirane institucije, ali čiju stratešku orijentaciju određuju odluke donesene negdje drugom.
Unija, dakle, može institucionalno opstati, a geopolitički nestati; to bi mogao biti najkarakterističniji evropski oblik propadanja: institucije nastavljaju funkcionisati, procedure se poštuju, strategije se množe, ali moć da se resursi pretvore u odluke, a odluke u konkretne učinke – jednostavno isparava.
Ista dijagnoza, samo u drugom mjerilu, ponavlja se i unutar same Evropske unije: države članice koje nisu u stanju pretvoriti svoje resurse u administrativne, industrijske i strateške kapacitete postaju zavisne ne samo od vanjskih sila, već i od odluka donesenih u „evropskom centru”, kao i od sposobnijih država unutar same Unije. Rumunija je ovdje relevantan primjer: članstvo u EU donosi više resursa, bolji pristup i zaštitu, ali to ne može zamijeniti nacionalni kapacitet za utvrđivanje prioriteta, pregovaranje i provedbu odluka. Strateški slaba Unija ne može unedogled spašavati države članice koje biraju da ostanu administrativno slabe.
Predstavljanje Donalda Trumpa kao uzroka svih svjetskih problema bila bi zgodna zabluda, jer bi to oslobodilo odgovornosti sisteme koji su ga iznjedrili, a uz to bi značilo i brkanje pedale za gas s motorom. On je upečatljiv primjer šire dinamike, a ne njeno univerzalno objašnjenje. Relativni pad američke dominacije, uspon Kine, strateška ogorčenost Rusije, vojna zavisnost Evrope, energetska ranjivost, društvene pukotine na Zapadu, kriza političkog predstavljanja, osporavanje globalizacije, američki dug i preveliko vojno angažovanje – sve je to postojalo i prije nego što se Trump vratio u Bijelu kuću. Dana 19. augusta 2026. godine, američki savezni javni dug premašio je 40 biliona američkih dolara, dok su Sjedinjene Države istovremeno pokušavale upravljati situacijom u Evropi i Ukrajini, na Bliskom istoku, u Iranu, Izraelu, na Korejskom poluostrvu i u Indo-pacifičkoj regiji, uz istovremeno nadmetanje s Kinom. Trump nije stvorio te tenzije, ali je skratio vrijeme njihove reakcije i ubrzao trenutak u kojem su njihove unutrašnje protivrječnosti postale vidljive (Reuters, 19. august 2026).
U tom smislu, poređenje s Odoakarom[2] korisno je samo ako odbacimo karikaturu. On nije nasrnuo na Rim izvan sistema kako bi jednim udarcem uništio ono što je preostalo od Zapadnog Rimskog Carstva; već je bio integrisan u njegove vojne i političke strukture. Svrgavanje Romula Augustula 476. godine nije uzrokovalo propast rimskog Zapada, već je postalo simbolična oznaka procesa degradacije, fragmentacije i transformacije koji je započeo mnogo ranije. Metafora stoga postaje zanimljivija, a ne slabija: ponekad se raskid ubrzava iznutra, i to od strane ljudi koje je sam sistem apsorbovao, iznjedrio ili uzdigao. Trump je neuporedivo više „unutar” sistema nego što je to bio Odoakar – budući da je demokratski izabran i postavljen u samo središte američkog poretka – ali upravo iz tog razloga on može funkcionisati, u ironičnom smislu rumunskog izraza, kao „pravi čovjek u pravo vrijeme”; ne nužno da bi spasio sistem, već da bi primorao njegove protivrječnosti da istovremeno isplivaju na površinu (Heather 2005).
Ako njihove stilove moći – neminovno šematski – svedemo na igre, onda Putin igra šah, Xi Jinping igra go, a Trump igra poker, dok Ursula von der Leyen prečesto završava u ulozi krupijea koji tek upravlja evropskim stolom.[3] Ipak, s povratkom Trumpa u Bijelu kuću, Washington ponekad ostavlja dojam da je čak i poker zamijenio „bambilicijem“ – rumunskim izrazom koji ovdje služi kao oznaka za neozbiljnu i zbrkanu igru: on gotovo istovremeno otvara „stolove za igru“ u Ukrajini, Iranu, Venecueli, na Grenlandu, u Kanadi, na Korejskom poluotoku i u Indo-pacifičkoj regiji, pri čemu svaki novi ulog troši resurse, kredibilitet i strateško vrijeme. Ova formulacija može zvučati zlonamjerno, ali problem je ozbiljan. Nepredvidljivost protivnika predstavlja rizik; nepredvidljivost samog centra sistema djeluje kao multiplikator rizika, budući da predsjednik Sjedinjenih Država raspolaže kombinacijom vojne, finansijske, tehnološke i institucionalne moći kakvu lideri Sjeverne Koreje ili Irana ne mogu projicirati u istim globalnim razmjerima, dok Rusija i Kina djeluju unutar vlastitih ograničenja i suočavaju se s vlastitim troškovima. U onom smislu koji ne podrazumijeva zavjeru, Trump bi tako mogao funkcionirati kao „korisni idiot“ za sistemske protivnike Sjedinjenih Država – prvenstveno Kinu, a u određenoj mjeri i Rusiju. To nije zato što on provodi njihovu agendu, već zato što narušavanje povjerenja među saveznicima, prebacivanje resursa između različitih poprišta djelovanja i pretvaranje garancija u puke transakcije mogu proizvesti učinke koje bi Peking i Moskva, u suprotnom, mogli postići samo uz daleko veće troškove.
Joseph Tainter je primijetio da složena društva rješavaju probleme dodavanjem složenosti: institucija, specijalizacija, pravila, struktura i tehnologija. Međutim, složenost nosi svoje troškove, a granični povrat ulaganja u takva rješenja može opadati. U određenom trenutku, sistem počinje zahtijevati sve više resursa samo da bi održao samog sebe, dok istovremeno stvara sve manje dodatne koristi. Paul Kennedy je, u drugom kontekstu, ukazao na opasnost od „imperijalnog prenaprezanja“ (imperial overstretch): strateške obaveze mogu rasti brže od ekonomske osnove potrebne za njihovo održavanje. Vjekovima ranije, Ibn Haldun je društvenu koheziju postavio u središte političkog ciklusa: moć slabi kada se elite odvoje od društvene baze iz koje su proizašle, a solidarnost neophodna za održavanje sistema počne kopniti (Tainter 1995; Kennedy 1987; Ibn Haldun).
Ista intuicija se, u različitim oblicima, pojavljuje u političkim tradicijama koje su međusobno veoma udaljene. U klasičnoj kineskoj misli, teorija o „nebeskom mandatu” mogla je poslužiti kao legitimacija za smjenu dinastije onda kada bi loša vladavina i moralno propadanje učinili vladara nedostojnim tog mandata; u perzijskoj tradiciji „ogledala za vladare”, pitanja poput pravde, umjerenosti, oporezivanja, dobrobiti podanika i nadzora nad zvaničnicima tretirana su kao ključna za opstanak vlasti, a ne tek kao puke, ukrasne vrline. Rumunske poslovice koje se ovdje navode pripadaju drugačijem, narodnom i znatno kasnijem sloju, ali one sažimaju istu onu zdravu dozu nepovjerenja prema moći, savezima i obećanjima. Ovdje nije riječ o nekakvoj navodnoj „vječnoj mudrosti” jednog ili drugog naroda, već o činjenici da su veoma različita društva iznova i iznova učila istu lekciju: legitimitet slabi kada vladari nameću narodu terete koje više ne mogu opravdati uspostavljanjem reda, pravde i vjerodostojne budućnosti (Stanford Encyclopedia of Philosophy 2022; Encyclopaedia Iranica 1998–2026).
Ne postoji jedinstvena teorija o propasti imperija. Rim nije propao zbog jednog jedinog razloga. Španska, holandska i britanska imperija, kao i Sovjetski Savez, imali su različite mehanizme uspona i pada. Neki su gubili ratove, dok su ih drugi dobijali. Velika Britanija je iz Drugog svjetskog rata izašla kao pobjednik, a ipak je poslijeratni poredak učvrstio pomjeranje centra moći prema Sjedinjenim Američkim Državama. Dakle, moguće je dobiti rat, a izgubiti svijet koji nakon njega slijedi.
Iz tog razloga, možda današnji svijet ne prolazi samo kroz „propadanje Zapada” i „uspon Kine”, niti kroz banalnu smjenu u kojoj jedna iscrpljena imperija predaje štafetu drugoj. Možda svjedočimo nečemu mnogo složenijem: istovremenoj krizi velikih, kompleksnih političkih organizacija – od kojih je svaka u različitoj fazi i pod uticajem različitih uzroka – a koje se sve suočavaju s istim temeljnim problemom: sposobnošću da akumuliranu moć pretvore u sigurnost, slobodu, prosperitet i smisao za ljude koji snose troškove tog sistema. Ovu krizu dodatno pogoršava akutni nedostatak lidera sposobnih da razmišljaju dalje od okvira svog mandata, vlastitog ega, rezultata anketa ili sljedećeg novinskog naslova.
Sjedinjene Američke Države suočavaju se s problemima prevelikog širenja (prenapregnutosti), dugova, polarizacije i pretvaranja savezništava u puke transakcijske odnose. Evropska unija se suočava s izazovom pretvaranja prosperiteta u stratešku sposobnost. Rusija se suočava s problemom transformacije geopolitičke sile u održiv prosperitet za vlastito stanovništvo. Kina se suočava s izazovom pretvaranja ekonomskih i tehnoloških postignuća – uz političku kontrolu – u održiv legitimitet unutar društva koje stari, a u kojem se mladi suočavaju s novim ograničenjima. Iran se suočava s režimom koji od ekonomski iscrpljenog stanovništva zahtijeva strateške žrtve. Izrael i palestinsko društvo zarobljeni su u ciklusu u kojem svako novo „sigurnosno rješenje” stvara uslove za sljedeću krizu.
U tom svjetlu, ključno pitanje nije koja će zastava dominirati u narednom svjetskom poretku, već hoće li veliki sistemi i dalje biti u stanju pretvoriti moć u legitimitet prije nego što njihovo stanovništvo – aktivno ili pasivno – uskrati saradnju o kojoj ti sistemi ovise. Imperije i države ne opstaju samo zahvaljujući vojskama, valutama, tehnologiji i granicama; One također opstaju zahvaljujući spremnosti ljudi da plaćaju poreze, poštuju pravila, služe zajednici, ulažu, rađaju djecu, ostaju u zemlji i vjeruju da sadašnja žrtva osigurava izvjesnu budućnost. Kada taj odnos povjerenja i razmjene zakaže, počinje propadanje – i to prije nego što dođe do promjena na karti.
Rumunija ima prednost što nije imperija, ali i nedostatak što preuzima troškove većih sistema, a da pritom ne učestvuje srazmjerno u definisanju pravila tih sistema. Kao članica EU i NATO-a, ona zavisi od vanjskih tržišta, kapitala, tehnologije i saveza; stoga se u Bukureštu s još većom upornošću mora postaviti pitanje: „Za koga vi vladate?“ Vlada li država u korist građanina, stranke, administrativnog aparata, povjerioca, evropskih obaveza, američkog saveznika, makroekonomskih pokazatelja, „stabilnosti“ – ili jednostavno radi pukog opstanka do narednih izbora? Odgovor na ovo pitanje ne treba pretpostavljati niti izvoditi iz zvaničnog diskursa, već ga treba sagledati kroz stvarnu raspodjelu troškova, koristi i odgovornosti.
Za svaku vladu i svakog lidera trebao bi postojati jednostavan kriterij – ne kao zamjena za BDP, produktivnost, platni bilans, vojnu otpornost, međunarodno pravo ili stratešku analizu, već kao obaveza da se svi ti elementi povežu sa svrhom zbog koje bi trebali postojati. „Običan čovjek“ ovdje nije statistički prosjek, niti zamišljena većina kojoj je dopušteno žrtvovati manjinu; riječ je o konkretnoj osobi na koju politika ima posljedice – uključujući ranjive pojedince, disidente, pripadnike manjina, one koji nisu glasali za vlast, izbjeglice, interno raseljena lica, osobe bez državljanstva, kao i ljude s druge strane granice koji nisu imali priliku birati rukovodstvo čije odluke mijenjaju njihove živote.
U svom najjednostavnijem obliku, ovaj test obuhvata četiri dimenzije koje se ne mogu razdvojiti a da se pritom ne iskrivi rezultat: zaštita (što podrazumijeva život i fizičku sigurnost); sposobnost da se živi život kakav osoba ima razloga odabrati (što uključuje slobodu, zdravlje, obrazovanje, prihode i stvarne prilike – u duhu tradicije ljudskog razvoja i pristupa zasnovanog na sposobnostima); pravičnost (koja se odnosi na raspodjelu troškova, koristi i rizika); te mogućnost ispravljanja (što znači postojanje mehanizama putem kojih se pogrešna odluka može osporiti, zaustaviti i ispraviti). Neka politika može zadovoljiti prvi kriterij, ali pritom potpuno podbaciti u ostala tri: može zaštititi granicu, a istovremeno uništiti slobodu; može povećati BDP, ali koncentrisati koristi u rukama malobrojnih; ili može uspostaviti red, ali bez ikakvog prava na korekciju. Razvoj, u smislu kako ga tumači Amartya Sen, stoga nije samo gomilanje resursa, već proširivanje stvarnih sloboda ljudi da žive živote koje imaju razloga cijeniti (Sen 1999; UNDP 2025).
Prije donošenja svake važne odluke, nosioci vlasti trebali bi biti u stanju javno odgovoriti na nekoliko osnovnih pitanja: koliko će ljudi biti fizički sigurnije; koliko će ih moći živjeti bolje; ko snosi troškove; ko ostvaruje koristi; ko nije konsultovan; šta će biti s najranjivijima; šta žrtvujemo iz budućnosti zarad trenutne udobnosti; šta žrtvujemo iz sadašnjosti zarad obećane budućnosti; šta se dešava ako politika ne uspije; i ko snosi odgovornost za taj neuspjeh? i, prije svega, možemo li poništiti odluku prije nego što greška postane nepovratna?
Ovo je „test običnog čovjeka”, a njegova primjena mijenja značenje sigurnosti: država se više ne pojavljuje kao krajnji cilj, već kao instrument putem kojeg ljudi organizuju svoju zaštitu i saradnju – baš kao što su i vojska, granice, ekonomija, savezi i moć sami po sebi instrumenti. Redoslijed referenci stoga mora počinjati od niza: LJUDSKO BIĆE → SIGURNOST → DRŽAVA, a ne od države koja prvo definiše vlastite potrebe, a zatim traži od ljudi da im se prilagode. Ovakav redoslijed ne slabi državu – jer nesposobna država ne može nikoga zaštititi – već mijenja kriterij uspjeha, usmjeravajući institucionalne kapacitete ponovo ka opstanku, slobodi, egzistenciji i dostojanstvu ljudi (Generalna skupština UN-a, 2012).
Ovaj test stoga nije utilitaristička računica u kojoj neznatno poboljšanje za 60 % stanovništva opravdava gubitak osnovnih prava preostalih 40 %. Prava, dostojanstvo i nediskriminacija čine prag ispod kojeg se „ukupna korist” ne može iskoristiti za sticanje legitimiteta; pri tome je raspodjela jednako važna kao i prosjek: ko dobija, ko plaća, ko je izložen riziku, a ko može napustiti igru. Prosjek može zavarati, a statistika može kozmetički prikriti nepravednu raspodjelu do te mjere da ona postane neprepoznatljiva; upravo zato se ovaj test ne može zaustaviti na prosjeku.
Ovo ne znači obezvređivanje suvereniteta. Granice su važne upravo zato što njihova nasilna promjena može uništiti ljudska prava. Država je važna jer njeno odsustvo može značiti anarhiju, okupaciju, represiju ili vanjsku dominaciju. Ipak, ni granici ni državi se ne može automatski dodijeliti status vrhunske vrijednosti pred kojom ljudsko biće postaje tek potrošna roba.
Iz ovoga proizlazi pitanje koje strateške studije ponekad izbjegavaju upravo zato što je brutalno konkretno: kakva je korist od „spašene” države ako su ljudi zbog kojih je ona spašena mrtvi, nestali, osiromašeni ili lišeni budućnosti? Ovo pitanje je neugodno za Ukrajinu i Rusiju, za Izrael i palestinsko rukovodstvo, za Iran i Sjedinjene Države, za Kinu u odnosu na Tajvan, te, naposljetku, za svaku državu koja od svojih građana traži da prihvate žrtve predstavljene kao historijske.
Ne postoji univerzalan pacifistički odgovor. Ponekad je otpor jedini način na koji pojedinac može očuvati slobodu. S druge strane, nastavak rata može prouzrokovati više razaranja nego što bi to učinio kompromis. Upravo zato se odgovor mora dokazati, a ne uzeti zdravo za gotovo. Lider mora opravdati žrtvu onim što ona donosi ljudima, a ne samo onim što očuva na karti.
Isto pravilo vrijedi i za ekonomiju. Jedna zemlja može imati veći BDP, dok su njeni građani istovremeno tjeskobniji, zaduženiji i manje sigurni. „Uspješna reforma” može izgledati besprijekorno u vladinoj prezentaciji, a istovremeno biti pogubna za porodični budžet. Energetska tranzicija može biti neophodna, a ipak loše osmišljena. Odbrambena politika može biti prijeko potrebna, a ipak podređena industrijskim interesima. Dobre namjere nisu dovoljne; mora se pratiti kakvi su stvarni ishodi. U tome možda leži suštinski nedostatak savremenog vladanja: troškovi se individualiziraju, dok se opravdanja kolektiviziraju. Govori nam se da „moramo” – radi sigurnosti, smanjenja deficita, tranzicije, savezništva ili konkurentnosti – ali takva kolektivna formulacija prikriva konkretnu raspodjelu tereta, jer ne otkriva ko zapravo čini to „mi”, ko plaća cijenu tog „moranja”, ko je pošteđen troškova, ko ih može prebaciti na druge, a ko ne može. Javna politika nije u potpunosti procijenjena sve dok ovi odgovori ne postanu vidljivi.
Nada, ta šarmantna zavodnica koja nas sve obmanjuje, nije javna politika; baš kao što optimizam nije strategija, a historija ne garantuje da će se dobri sistemi sami popraviti. Ipak, postoji kriterij korisniji od nade: sposobnost za korekciju. Svi sistemi, svi lideri, sve obavještajne službe i sve vlade prave greške; razlika između otpornog sistema i onog koji je na putu propadanja ne leži u odsustvu grešaka, već u brzini kojom se greška može prepoznati, ograničiti, zaustaviti i ispraviti.
Demokratija je vrijedna ne zato što je glasač uvijek u pravu, već zato što pruža mirne mehanizme putem kojih se vladar može zamijeniti. Štampa je korisna ne zato što nikada ne griješi, već zato što može razotkriti greške vlasti. Pravosuđe je od vitalnog značaja ne zato što su sudije nepogrešive, već zato što vlast mora imati svoja ograničenja. Opozicija, civilno društvo, univerzitet, revizija, parlamentarni nadzor, pa čak i protesti – sve su to sistemi povratnih informacija.
A kada vlast počne tretirati povratne informacije kao agresiju, kada se institucija brani prije nego što otkloni problem, kada lider kritiku izjednačava s izdajom, kada stranka preuzme mehanizme nadzora, kada stručnost postane opravdanje za netransparentnost – tada sistem gubi sposobnost samokorekcije.
Ni autoritarni režimi ne mogu u potpunosti eliminisati povratne informacije, ali ih mogu suziti, učiniti skupljima i lakšim za falsifikovanje. Oni primaju signale putem ekonomije, administracije, elita, službi, latentnih protesta, migracija, stope nataliteta, potrošnje i društvene poslušnosti; međutim, njihov specifičan rizik leži u tome što tišinu mogu zamijeniti za pristanak, a poslušnost za legitimitet. Demokratije imaju institucionalnu prednost otvorene kritike, ali je mogu izgubiti kada polarizacija pretvori svaku informaciju u oružje frakcijskih sukoba; autokratije mogu brzo provesti korekciju naređenu „odozgo“, ali prekasno mogu otkriti da je problem – o kojem se niko nije usudio izvijestiti – već postao sistemski. Zdrav sistem nije onaj u kojem vladar nikada ne griješi, već onaj u kojem istina o grešci može stići do vladara prije nego što nastupi katastrofa.
U tom pogledu, Sjedinjene Države i Rumunija ponovo se susreću, uprkos ogromnim razlikama među njima. U Sjedinjenim Američkim Državama, rejting odobravanja predsjednika od 33% u anketi Reutersa/Ipsosa iz augusta 2026. ne znači automatski da se sistem urušava i, naprotiv, može se protumačiti kao dokaz da izborni i mehanizmi mišljenja i dalje registruju jaz između obećanja i svakodnevnog iskustva. Sistemski rizik nastaje kada polarizacija sprečava prelazak činjenica iz jedne političke zajednice u drugu i izbori prestaju da ispravljaju učinak, postajući gotovo isključivo ratovi identiteta (Reuters/Ipsos 2026).
U Rumuniji je problem stariji i difuzniji jer ne postoji jedan vođa koji koncentriše cijelu krizu, već niz vlada, koalicija, napuštenih reformi, politiziranih institucija i odluka čiji se troškovi akumuliraju sve dok njihovog autora ne postane teško identifikovati. Rezultat je opasna kombinacija moći dovoljno koncentrisane da donosi odluke i odgovornosti dovoljno difuzne da niko ne bude odgovoran, oblik degradacije možda podmukliji od kulta jednog vođe upravo zato što društvu ne daje nijednu figuru na koju se može projicirati krivica i ispravka.
Za Rumuniju, test „običnog čovjeka” nosi u sebi posebnost gotovo nelagodne ljepote: državna himna ne počinje hvaljenjem države, vladara ili vlasti, već imperativom upućenim Rumunu. „Deșteaptă-te” znači „probudi se”. To podrazumijeva da je san moguć, te da se sloboda može izgubiti ne samo uslijed okupacije ili diktature, već i uslijed navike, rezignacije, prekomjernog prebacivanja odgovornosti na druge i refleksnog prihvatanja stava da se „ionako ništa neće promijeniti”. Činjenica da, unutar istog ustavnog okvira, nacionalni suverenitet pripada rumunskom narodu, dok himna glasi „Deșteaptă-te, române!” („Probudi se, Rumunu!”), otvara prostor za građansko tumačenje koje ceremonijal često prikriva: između izbora, suverenitet nije „spremljen u ladicu”, niti je trajno prenesen na one koji ga privremeno vrše u naše ime (Ustav Rumunije, čl. 2. i 12; Zakon br. 99/1998).
„Deșteaptă-te, române!” („Probudi se, Rumunu!”) nije naredba upućena parlamentu, vladi ili predsjedniku, već poziv upućen narodu – svakom pojedinačnom građaninu.
Ova misao također mijenja prirodu optužbe iznesene u ovom tekstu. Previše je jednostavno prikazati građanina kao nevinu žrtvu, a vlast kao strano tijelo koje se iznenada spustilo na društvo. U diktaturi, jaz između onih koji izdaju naredbe i onih koji snose posljedice može biti gotovo potpun; u demokratiji – pa čak i onoj nesavršenoj – vladari bivaju birani, legitimisani, tolerisani, sankcionisani ili potvrđeni putem mehanizama u kojima društvo učestvuje, bilo aktivno, bilo svojim odsustvom. Ustav je jasan: nacionalni suverenitet pripada rumunskom narodu i ostvaruje se putem predstavničkih tijela, konstituisanih na osnovu slobodnih, periodičnih i poštenih izbora, kao i putem referenduma. Ako je suverenitet naš, ne možemo tvrditi da odgovornost za način na koji se on koristi uvijek i isključivo pripada drugima (Ustav Rumunije, čl. 2).
Ovo ne oslobađa odgovornosti one koji vladaju, niti stvara lažnu simetriju između građanina i vlasti. Birač ne potpisuje budžet, ne klasificira informacije, ne dodjeljuje javne ugovore, ne imenuje rukovodstvo institucija niti šalje vojnike u vojnu operaciju; upravo zato što donosilac odluka posjeduje veću moć, njegova ili njena odgovornost mora biti veća. No, razlika u odgovornosti ne može se pretvoriti u odsustvo građanske odgovornosti. Demokratija nije usluga putem koje, jednom u četiri godine, ubacimo glasački listić, a zatim cjelokupnu brigu o republici prepustimo političkoj klasi koju ćemo, nakon sljedećeg razočarenja, proglasiti potpuno stranom sebi.
Ovdje počinje dio o kojem bismo radije ne razgovarali... Zahtijevamo meritokratiju, ali ponekad tražimo „vezu” kada nam pravila ne idu u prilog; osuđujemo klijentelizam, ali postajemo popustljiviji kada je korisnik „naš čovjek”; tražimo efikasne javne usluge, ali tolerišemo utaju poreza kao oblik snalažljivosti; branimo nezavisnost pravosuđa kada pravda stigne do suprotstavljenog tabora, a iznenada otkrivamo „zloupotrebu” kada ona stigne do tabora koji preferiramo; osuđujemo propagandu, ali bez provjere dijelimo informacije koje potvrđuju ono u šta smo već željeli vjerovati. Ništa od ovoga nisu isključivo rumunski grijesi, niti to opisuje sve Rumune, ali je dovoljno da hrani upravo one mehanizme koje kasnije osuđujemo kao „sistem”. Zrelo buđenje ne znači trajni bijes, već sjećanje i dosljednost: isti standard za isti postupak, bez obzira na to ko ima koristi od njega, te korištenje glasanja, medija, pravosuđa, univerziteta, udruženja i protesta kao mehanizama povratne sprege, a ne kao pukih rituala.
Društvo koje ne uspije sačuvati svoje političko pamćenje može biti pod vlašću unedogled, jednostavnim ponovnim plasiranjem istog obećanja pod drugim imenom. U različitim historijskim trenucima, Rumunija je pokazala izvanrednu sposobnost mobilizacije kada bi pritisak postao nepodnošljiv; teži problem nije to povremeno, izuzetno buđenje, već njegovo pretvaranje u svakodnevnu budnost, u refleks kritičkog razmišljanja. Republika ne može zdravo funkcionirati ako joj su u svakoj krizi potrebni heroji; isto tako, država nije dobro uređena ako građanin mora postati stručnjak za ustavno pravo, javne nabavke, energetiku, geopolitiku i poreze samo da bi se odbranio od institucija koje bi, zapravo, trebale raditi u njegovu korist.
Problem Rumunije nije u tome što Rumun ne zna kako da se probudi, već u tome što on krišom gleda u stranu – da vidi da li se i komšija probudio, kako ne bi ostao sam; a kada se čini da je opasnost prošla, iskušenje da ponovo utone u san postaje gotovo jednako snažno.
Stoga se pitanje „za koga vladate?” mora suočiti s pitanjem „kako dopuštamo da nama vladaju?”. Prvo primorava vladare da svoju vlast opravdaju rezultatima za narod; drugo primorava građane da ne brkaju slobodu s pasivnošću, niti suverenitet s delegiranjem vlasti bez ikakvog nadzora. Jedno bez drugog vodi ili u autoritarizam ili u onaj „zgodni” populizam društva koje od države zahtijeva sve, a pritom ne preuzima nikakvu odgovornost za kakvoću države koju samo iznova stvara. U Rumuniji se, dakle, stih „Deșteaptă-te, române!” („Probudi se, Rumunu!”) može shvatiti ne samo kao himna jednog historijskog buđenja, već i kao svojevrsno neformalno ustavno upozorenje: vlast se vrši u vaše ime, a vaš san je jedan od njenih resursa.
Ne tražimo od vas da budete sveci, niti da eliminišete rat, nacionalne interese ili neizbježne troškove politike – bilo da vaša vlast proizlazi iz glasačkih kutija, stranke, dinastije, uniforme ili revolucije koja se u međuvremenu pretvorila u režim. Svjesni smo da sigurnost, energija, tehnologija, odbrana i nezavisnost imaju svoju cijenu, te da ponekad čak i mir ima svoju cijenu. Ipak, tražimo od vas nešto manje grandiozno, a teže za krivotvorenje: recite istinu o tim troškovima, pokažite kakve koristi od toga imaju oni od kojih tražite da te troškove snose, i prihvatite činjenicu da postoje prava koja nijedna većina, strategija ili pobjeda ne mogu legitimno pretvoriti u predmet cjenkanja.
Nemojte svaki neuspjeh pretvarati u novo opravdanje za veću moć, veće poreze, veću tajnovitost i manju odgovornost; ne tražite od ljudi da vjeruju institucijama koje odbijaju da budu vrednovane na osnovu svojih rezultata. Ne poistovjećujte interes države s interesom vlasti, niti interes vlasti s vlastitim interesima; ne tražite od budućih generacija da otplaćuju dugove kojima vi danas kupujete političku udobnost; ne tražite od vojnika da gine za cilj koji njegova porodica ne može razumjeti; ne tražite od poreznih obveznika da finansiraju „autonomiju“ koja se zapravo pokazuje kao skuplji oblik zavisnosti. I ne zaboravite ljude izvan svojih granica: savremena moć – putem sankcija, rata, tehnologije, valute, klime, trgovine i algoritama – pogađa one koji za vas nisu glasali, koji vas ne mogu smijeniti i koji često nisu čak ni zastupljeni za stolom za kojim odlučujete o njihovim životima. Recite ono što znate, recite ono što ne znate, i priznajte gdje postoji neizvjesnost – jer poštovanje prema ljudskom biću počinje upravo priznavanjem granica vlastitog znanja.
Iznad svega, prihvatite pravilo koje moć prezire: ako politika ne daje rezultate, promijenite politiku; ako ministar ne može obavljati svoj posao, promijenite ministra; ako vlada ne može obavljati svoj posao, promijenite vladu; a ako vođa ne može obavljati svoj posao, onda vođa mora otići. Moć nije privatno vlasništvo, već privremeni mandat; dobar vođa nije onaj bez koga država ne može funkcionisati – jer takav vođa je sam stvorio svoju neophodnost – već onaj koji iza sebe ostavlja sistem sposoban da funkcioniše bolje nakon njegovog odlaska.
U našem dobu postoji paradoks: lideri sve više govore o budućnosti, dok građani sve više žive u neizvjesnosti u pogledu sutrašnjice. Države planiraju za 2030., 2040. ili 2050. godinu, ali čovjek ima samo jedan život; za dvadesetogodišnjaka, 2050. godina je budućnost, dok je za sedamdesetogodišnjeg penzionera to možda obećanje koje, po svoj prilici, nikada neće dočekati.
Mudro vladanje mora pomiriti dva vremenska okvira: historijsko vrijeme društva i biološko vrijeme ljudskog života. Ako se sadašnjost trajno žrtvuje zarad apstraktne budućnosti, rađaju se ogorčenost i nepovjerenje. Ako se, pak, budućnost trajno žrtvuje zarad izbornog komfora, rezultat su dugovi, propadanje i bankrot.
Stoga, nijedna generacija nema pravo kupovati vlastitu udobnost u sadašnjosti stavljanjem pod hipoteku slobode i prosperiteta naredne generacije. Ovo pravilo vrijedi za javni dug, okoliš, rat, penzije, resurse, infrastrukturu i obrazovanje.
Graditi budućnost za ljude znači prihvatiti da čovjek nije „ljudski resurs“ države; naprotiv, država je institucionalni resurs za ljude. Ovaj obrat može zvučati filozofski, ali je zapravo izuzetno praktičan: dobra država je ona u kojoj građanin s vremena na vrijeme može zaboraviti da država uopće postoji – jer voda teče, bolnice liječe, škole obrazuju, policija štiti, pravosuđe donosi presude, vojska odvraća prijetnje, porezi su podnošljivi, pravila predvidljiva, energija dostupna, ugovori se poštuju, a vlast od građanina ne traži svakodnevno da „razumije geopolitički kontekst“ kako bi prihvatio još jedno poskupljenje i još jedan neuspjeh.
Dobar lider ne mora biti „otac nacije“, spasilac poslan od proviđenja niti stalna zvijezda na ekranima. On ili ona treba biti privremeni upravitelj mehanizma koji funkcioniše i bez njih.
Možda ne proživljavamo Apokalipsu, već nešto prozaičnije – a upravo zato i opasnije: kraj iluzije da će sve veći, složeniji i međusobno zavisniji sistemi automatski dovesti do boljeg života. Oni ne proizvode ništa automatski, jer između kapaciteta sistema i ljudskog blagostanja uvijek stoje političke odluke, raspodjela troškova i kvalitet institucija.
Globalizacija je istovremeno stvorila bogatstvo i ranjivost; tehnologija je proširila slobodu, ali i kapacitete za kontrolu; savezi su donijeli sigurnost, ali i zavisnost; a države su izgradile poredak zajedno s aparatima koji ponekad počnu služiti sami sebi. Demokratija je omogućila predstavljanje, ali nije spriječila nastanak političkih klasa koje mogu zaboraviti koga zapravo predstavljaju – baš kao što su i imperije mogle osiguravati stabilnost sve dok troškovi njihovog održavanja nisu nadmašili percipiranu korist, nakon čega je uslijedio raspad.
Trump nije uzrok ovakvog svijeta. On je jedan od faktora koji ubrzavaju procese u njemu. Možda će u historiji ostati upamćen ne kao čovjek koji je uzrokovao relativni pad američke moći, već kao lider koji je – pokušavajući taj pad preokrenuti transakcionizmom, prinudom i demonstracijom sile – primorao saveznike i protivnike da se pripreme za svijet u kojem se Sjedinjene Države više ne tretiraju automatski kao nezaobilazan i predvidljiv centar sistema.
Rusija nije jedini uzrok, Kina nije rješenje, Evropska unija nije nevina, Iran nije samo žrtva, Izrael se ne može svesti isključivo na žrtvu ili agresora, Palestina se ne može svesti na Hamas, Ukrajina se ne može svesti na tampon-teritoriju, a Rumunija ne može nastaviti pravdati svaki svoj neuspjeh vanjskom krizom, naslijeđem prethodne vlasti ili evropskim obavezama. Odgovornosti, moći i režimi se razlikuju, a činjenice se ne smiju vještački izjednačavati; upravo zato kriteriji procjene moraju ostati isti, pri čemu ne treba brkati sam kriterij procjene s pitanjem krivice. Za svako društvo, ovaj završni test ima dva smjera, a nijedan nije ugodan: od vladara se mora tražiti odgovornost za moć koju provode, dok se od građana – tamo gdje uživaju slobodu za to – mora tražiti da ne brkaju umor s nemoći, cinizam s jasnoćom rasuđivanja, ili rezignaciju s realizmom. U Rumuniji ova obaveza ima formulu koju ponavljamo toliko često da rizikujemo da je više i ne čujemo: himna ne kaže „čekajte da vas neko probudi”, već kaže: „Probudite se.” U drugim jezicima i tradicijama ovaj poziv poprima drugačije riječi, ali problem ostaje isti: nijedan sistem se ne može unedogled sam ispravljati bez zahtjeva ljudi da to učini.
Nakon svih žrtava koje ste od nas tražili, nakon svih poreza koje smo platili, nakon svih ratova vođenih u naše ime, nakon svih reformi koje smo podnijeli, nakon svih kriza za koje ste tražili da ih razumijemo, nakon svih sankcija, saveza, nabavki, strategija, doktrina i pobjeda koje ste prisvojili kao svoje – preostaje jedno pitanje, toliko jednostavno da ga nijedan propagandni aparat niti strateška prezentacija ne bi smjeli moći izbjeći: živimo li mi, obični ljudi, bolje ili gore? Ako živimo bolje, dokažite to rezultatima; ako živimo gore, objasnite zašto je žrtva neophodna, koliko će trajati, ko je podnosi i ko snosi odgovornost ako ste pogriješili. A ako se čak ni taj odgovor ne može pružiti, ostaje pitanje koje vlast nikada ne bi smjela moći izbjeći: ZA KOGA VI VLADATE?
• Primarni i institucionalni izvori
1. United Nations General Assembly. Resolution 66/290, Follow-up to paragraph 143 on human security of the 2005 World Summit Outcome. 10 September 2012.
2. AP-NORC Center for Public Affairs Research. AP-NORC America 250 Poll. 8 June 2026.
3. Bureau of Labor Statistics (BLS). Consumer Price Index – July 2026; Real Earnings – July 2026; Employment Situation – July 2026. Washington, D.C., August 2026.
4. White House. Imposing Sanctions on the International Criminal Court. 6 February 2025.
5. European Commission. 2026a. 2026 Country Report – Romania. Brussels, 3 June 2026; Economic Forecast for Romania. Brussels, 21 May 2026.
6. European Commission. 2026b. In focus: EU energy security explained. 20 April 2026.
7. European Commission. 2026c. European Technological Sovereignty Package / Communication on European Tech Sovereignty. 3 June 2026.
8. Council of the European Union. EU relations with the United States, section “Energy”. 2026 edition.
9. Constitution of Romania, republished. Arts. 1, 2 and 12. Official Gazette no. 767 of 31 October 2003.
10. International Court of Justice (ICJ). The Court / Cases: mandate and jurisdiction. The Hague, accessed 26 August 2026.
11. International Criminal Court (ICC). Rome Statute of the International Criminal Court. Adopted 17 July 1998; entered into force 1 July 2002.
12. Eurostat. Annual inflation up to 2.9% in the euro area – July 2026. 19 August 2026.
13. Institute for National Security Studies (INSS). Findings of the National Security Survey: June 2026. June 2026.
14. Stockholm International Peace Research Institute (SIPRI). 2026a. Trends in World Military Expenditure, 2025. Stockholm, April 2026.
15. Stockholm International Peace Research Institute (SIPRI). 2026b. Trends in International Arms Transfers, 2025. SIPRI Fact Sheet, Stockholm, March 2026; “Global arms flows jump nearly 10 per cent as European demand soars.” Press release, Stockholm, 9 March 2026.
16. Israel Democracy Institute. Only 38% of Israelis think Israel’s security situation is better than it was before the Iran war. 7 July 2026.
17. United Nations High Commissioner for Refugees (UNHCR). Global Trends 2025. Geneva, 11 June 2026.
18. Law No. 99 of 26 May 1998 proclaiming Romania’s National Anthem Day. Official Gazette no. 198 of 28 May 1998.
19. Levada Center. Conflict with Ukraine in July 2026: attention, support, negotiations, assessments of the situation. 6 August 2026; Assessments of the political situation in Russia: July 2026. 14 August 2026.
20. Office of the United Nations High Commissioner for Human Rights (OHCHR) / Human Rights Monitoring Mission in Ukraine. Protection of Civilians in Armed Conflict – July 2026. 12 August 2026.
21. United Nations Office for the Coordination of Humanitarian Affairs (OCHA) – Occupied Palestinian Territory. Humanitarian Situation Report. 7 and 14 August 2026.
22. Organisation for Economic Co-operation and Development (OECD). Survey on Drivers of Trust in Public Institutions 2026 Results. Paris, 2026.
23. United Nations Development Programme (UNDP). Human Development Report 1994: New Dimensions of Human Security. New York, 1994.
24. United Nations Development Programme (UNDP). Human Development Report 1996: Economic Growth and Human Development. New York, 1996.
25. United Nations Development Programme (UNDP). Human Development Report 2025: A Matter of Choice: People and Possibilities in the Age of AI. New York, 2025.
26. World Bank. Moldova – Country Overview and Macro Poverty Outlook for Moldova. 2026.
• Mediji i izvori za provjeru činjenica
1. Reuters. “Was the US capture of Venezuela’s president legal?” 3 January 2026; and Reuters/Ipsos poll on U.S. public reaction to the operation, 5 January 2026.
2. Reuters. “EU scrambles to avert Trump Greenland tariffs, prepares retaliation.” 18 January 2026.
3. Reuters. “Battered by war, Iran’s rulers wary of more economic pain and unrest if US tightens pressure.” 17 August 2026.
4. Reuters. “US sanctions ICC president, senior trial lawyer in latest attack on court.” 18 August 2026; “ICC urges Japan to counter US campaign against court.” 26 August 2026.
5. Reuters. “China’s youth jobless rate hits 11-month high in July.” 19 August 2026.
6. Reuters. “US debt crosses $40 trillion threshold after doubling under Trump and Biden.” 19 August 2026.
7. Reuters. “Canada slaps retaliatory tariffs on US goods worth $20 billion as trade war intensifies.” 25 August 2026.
8. Reuters/Ipsos. “Trump’s approval holds at record low as US support for Iran war falls.” 24 August 2026.
• Analiza i sekundarni izvori
1. Balog, Cătălin. “Show or Reality?: Hitting Moscow – Between Strategic Desperation and Balance by Force (Part II).” IFIMES; originally published in Romanian by Financial Intelligence, 26 August 2025.
2. Cooper, Julian. A Budget for a Fifth Year of War: Military Spending in Russia’s Budget for 2026. SIPRI Insights on Peace and Security, no. 2026/01, March 2026.
3. Encyclopaedia Iranica. “Ethics.” Accessed 26 August 2026.
4. Encyclopaedia Iranica. “Kingship vi.” Accessed 26 August 2026.
5. Encyclopaedia Iranica. “Siar al-Moluk.” Accessed 26 August 2026.
6. Farrell, Henry; Newman, Abraham L. “Weaponized Interdependence: How Global Economic Networks Shape State Coercion.” International Security, 44(1), 2019, pp. 42–79.
7. Heather, Peter. The Fall of the Roman Empire: A New History of Rome and the Barbarians. Oxford: Oxford University Press, 2005.
8. Ibn Khaldun. The Muqaddimah: An Introduction to History. Trans. Franz Rosenthal. 2nd ed., with corrections and augmented bibliography. Princeton, NJ: Princeton University Press, 1967.
9. Kennedy, Paul. The Rise and Fall of the Great Powers. New York: Random House, 1987.
10. Sen, Amartya. Development as Freedom. New York: Alfred A. Knopf, 1999.
11. Stanford Encyclopedia of Philosophy. “Social and Political Thought in Chinese Philosophy.” 2022.
12. Tainter, Joseph A. The Collapse of Complex Societies. Cambridge: Cambridge University Press, 1988; and “Sustainability of Complex Societies,” Futures, 27(4), 1995, pp. 397–407.
O autoru:
Dr. Cătălin Balog je penzionisani pukovnik, analitičar i trener sa velikim iskustvom u obavještajnoj djelatnosti, sigurnosti informacija i strateškoj komunikaciji. Doktorirao je vojne nauke, sa disertacijom fokusiranom na upravljanje sigurnosnim rizicima u cyber prostoru, a služio je više od dvije decenije u strukturama rumunskog Ministarstva nacionalne odbrane.
Trenutno je vanredni profesor na Univerzitetu u Bukureštu, gdje predaje predmete iz upravljanja informacijama. Njegovi istraživački interesi obuhvaćaju analizu savremenih društvenih i političkih mehanizama, sa posebnom pažnjom na odnos ideologije, tehnologije i simulacije demokratije.
Članak predstavlja stav autora i ne odražava nužno stav IFIMES-a.
Ljubljana/Bukurešt, 23. oktobar 2026
[1] IFIMES - Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije sa sjedištem u Ljubljani, Slovenija, ima specijalni konzultativni status pri Ekonomsko-socijalnim vijećem ECOSOC/UN, New York, od 2018.godine i izdavač je međunarodne naučne revije „European Perspectives“, link: https://www.europeanperspectives.org/en
[2] Odoakar (oko 433–493), vojskovođa germanskog porijekla koji je već djelovao unutar političko-vojnih struktura Zapadnog Rimskog Carstva, svrgnuo je 476. godine Romula Augusta, poznatog kao Romul Augustul. Godina 476. konvencionalno se uzima kao oznaka za kraj Zapadnog Rimskog Carstva, iako su transformacija i propadanje carskih struktura započeli mnogo ranije. Odoakar nije „uništio Rim”; on je postao ličnost koja se simbolički vezuje za trenutak kada je dugotrajan proces institucionalnog raspada postalo nemoguće ignorisati. Vidi: Peter Heather, *The Fall of the Roman Empire: A New History of Rome and the Barbarians* (Pad Rimskog Carstva: Nova historija Rima i barbara), Oxford University Press, 2005.
[3] Vidi Cătălin Balog, „Predstava ili stvarnost? Napad na Moskvu – između strateškog očaja i ravnoteže silom (II dio)”, Financial Intelligence, 26. august 2025; na engleskom jeziku ponovo objavio IFIMES pod naslovom „Show or Reality?: Hitting Moscow – Between Strategic Desperation and Balance by Force (Part II)”.
