Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES)[1] iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira dešavanja na Bliskom istoku, Balkanu i po svijetu. U svojoj sveobuhvatnoj analizi „Od formalne slobode do unutrašnjeg konformizma: Anatomija nesavršene demokratije – Rumunija“, dr. Cătălin Balog, analitičar i trener s bogatim iskustvom u obavještajnim službama, sigurnosti informacija i strateškoj komunikaciji, istražuje napetosti između demokratskih oblika i naslijeđenih autoritarnih refleksa u Rumuniji.
Rumunija se nalazi u trenutku moralne i institucionalne tranzicije, u kojem je sloboda stečena kao oblik, ali se još ne doživljava kao unutrašnja vježba odgovornosti. Poslušnost i konformizam, rođeni iz duge historije prilagođavanja, postali su suptilni mehanizmi ravnoteže koji čuvaju red, ali sprječavaju duboku transformaciju.
Ovaj rad istražuje kako kultura unutrašnjeg konformizma generira prividnu stabilnost – „toksičnu stabilnost“, održavanu kroz razboritost, lojalnost i izbjegavanje rizika. Nasuprot tome, figura poštenog građanina predstavlja jedini resurs moralne autentičnosti, sposoban da ponovo uspostavi vezu između slobode i dostojanstva.
Studija je dio serije „Anatomija nesavršene demokratije – Rumunija“ i nudi lucidno razmišljanje o odnosu između istine, odgovornosti i demokratske kulture u postautoritarnim društvima.
Postkomunistička Rumunija u posljednjim decenijama prošla je kroz široku tranziciju, koja je redefinirala odnos između države i građanina. Promjene režima 1989. godine otvorile su put demokratskom poretku, ali njegova duboka transformacija zavisila je manje od institucionalne arhitekture, a više od načina na koji su ljudi naučili da se odnose prema slobodi. Iako su pravila bila prepisana, društveni refleksi nastavili su slijediti obrasce formirane u dugoj historiji preživljavanja kroz prilagođavanje.
Demokratija je izgrađena kroz sporu akumulaciju iskustava, kompromis i mješavinu nepovjerenja i nade. Institucije su počele funkcionirati, ali ne uvijek s povjerenjem onih koje predstavljaju. U javnom prostoru, učešće se doživljavalo kao proceduralna obaveza, a ne kao čin uvjeravanja, dok se kritički duh postepeno pretvarao u proračunatu razboritost, rođenu iz iskustva neizvjesnosti.
Unutar ove krhke ravnoteže formirala se zona funkcionalne neutralnosti – koridor preživljavanja u kojem istina zadržava prisustvo, ali ne uvijek i svoju transformativnu snagu. Ideje cirkulišu, vrijednosti se nameću, ali rijetko proizvode duboke promjene u ponašanju. Umjesto stvarnog sukoba ideja, društvo je preferiralo spokoj konsenzusa i udobnost stabilnosti.
Cilj ovog rada je ispitati mehanizme kojima naizgled konsolidovana demokratija postaje zavisna od vlastitih refleksa očuvanja. Analiza ne cilja na pojedinačne neuspjehe, već na upornost kulture racionalizirane podložnosti, koja se manifestuje kroz institucionalnu poslušnost i društveni konformizam. Ova kultura osigurava stabilnost, ali inhibira promjene; održava ravnotežu, ali smanjuje sposobnost obnove.
Razumijevanje ovih procesa ne počinje pitanjem da li rumunska demokratija opstaje, već načinom na koji se ona transformiše kada se sloboda više ne živi kao ideal, već se administrira kao rutina.
Duga historija prilagođavanja pretvorila je poslušnost u oblik praktične inteligencije. U odsustvu povjerenja, pokornost je postala strategija zaštite, a šutnja – mehanizam ravnoteže. S vremenom su ova ponašanja duboko ukorijenjena u društveno tkivo, razvijajući kulturu izbjegavanja rizika. To nije bio svjestan izbor, već posljedica vijekova u kojima je lična sigurnost zavisila od diskrecije i poslušnosti.
U društvima gdje je sloboda stečena kroz kontinuiranu borbu, građanska hrabrost postaje javna vrlina. U Rumuniji je sloboda bila prije ustupak historije, prozor koji se iznenada otvorio u svijetu koji još nije naučio disati zrak odgovornosti. Tako se refleks izbjegavanja izloženosti pretvorio u kolektivni razum: znati kada šutjeti, razumjeti s kim se uskladiti, i ne narušavati prividnu ravnotežu reda.
Socijalna psihologija pokazuje da poslušnost nije izuzetak, već ljudska konstanta. Eksperimenti Stanleyja Milgrama dokazali su da se pojedinci u snažnom institucionalnom kontekstu pokoravaju autoritetu čak i protiv vlastite savjesti. Testovi društvenog konformizma koje je vodio Solomon Asch pokazali su kako grupni pritisak može preoblikovati percepciju do te mjere da falsificira očiglednu stvarnost. Philip Zimbardo, u svojoj studiji o ponašanju pod moći, demonstrirao je koliko brzo uloge postaju jače od principa.
Ovi mehanizmi nisu teorijski apstrakti; oni precizno opisuju svakodnevno funkcionisanje društva koje uči građane da opstanak zavisi od konformizma. U rumunskom javnom životu, poslušnost se ne nameće prisilom, već tihim savezom straha i razboritosti. Ljudi nisu primorani da se slažu, ali uče da neslaganje košta. Logika „strateške umjerenosti“ znači da odsustvo hrabrosti nije slabost, već dokaz mudrosti.
Danas poslušnost uglavnom funkcioniše kroz institucionalne rituale. Svako polje ima svoje oblike usklađenosti: politika kroz lojalnost, administracija kroz proceduralni konformizam, profesionalno okruženje kroz tišinu u službi. Rezultat je društvo koje je naizgled uredno, ali dubinski statično, gdje je inicijativa sumnjiva, a konformizam sigurna nagrada.
U takvom okruženju, sloboda ne nestaje, već se pretvara u simuliranu odgovornost. Učešće postaje formalno, hrabrost se pomiče unutra, a dostojanstvo se miješa s prilagođavanjem. Refleksi poslušnosti više nisu vanjski, već intimni; oni djeluju kroz potrebu za sigurnošću, refleks izbjegavanja sukoba i prihvatanje da tišina može zamijeniti pravdu.
Pravi problem nije postojanje ovih refleksa, već sposobnost da ih postanemo svjesni. Zrela demokratija ne eliminira poslušnost, već je transformira u građansku disciplinu; ne odbacuje konformizam, već ga stavlja pod kontrolu moralnog razuma. Naša kolektivna evolucija ovisi o ovoj transformaciji: od straha od autoriteta do poštovanja pravila, od tišine samozaštite do odgovornog dijaloga.
Bez ove preobrazbe, sloboda ostaje građanski ritual bez suštine, a građanin – disciplinirani glumac u predstavi koja se odvija sama od sebe.
U svakom političkom sistemu postoji stalna napetost između ideala predstavljanja i instinkta očuvanja moći. U Rumuniji se ova ravnoteža stabilizovala kroz politokratiju: klasu administratora demokratije koja joj više ne služi, već njome upravlja kao vlastitim nasljeđem. Politokratija nije ni ideologija ni zavjera, već prirodni rezultat selekcijskog mehanizma koji favorizuje lojalnost nad kompetencijom i razboritost nad inicijativom.
Vremenom je politički sistem razvio dvostruki filter zaštite. Prvi je birokratski – propisi, komisije i obrasci koji potvrđuju proceduru, ali rijetko učinak. Drugi je psihološki – mreža ličnih ovisnosti koja osigurava stabilnost kroz zahvalnost i tišinu. Zajedno, ova dva filtra stvaraju konzervativnu demokratiju, više posvećenu vlastitoj ravnoteži nego stvarnim promjenama.
Politokratija djeluje efikasno upravo zato što ne zahtijeva autoritarizam. Ne zabranjuje debatu, već je razvodnjava; ne blokira inicijativu, već je preusmjerava u bezopasne kanale. Moć se ne nameće prisilom, već upravljanjem rutinom i pripitomljavanjem očekivanja. U takvom okviru, individualna kompetencija postaje rizik, a lucidnost – oblik izolacije.
Zatočena demokratija ne prepoznaje se po odsustvu slobode, već po odsustvu posljedica. Svako djelo, koliko god ozbiljno, apsorbira sistem međusobnih opravdanja. Odgovornost se fragmentira do izumiranja, a kolektivna krivica postaje oblik solidarnosti. Institucije se međusobno štite, dok se građanin prilagođava ovom stalnom balansiranju, uvjeren da bi promjena poremetila red.
Ova vrsta stabilnosti je toksična po svojoj prirodi: ne uništava, već neutralizira. Politokratija ne proizvodi krize, već ih apsorbira; ne boji se skandala, već ih pretvara u kontroliranu predstavu. Moć se reproducira kroz male geste, tiha saučesništva i pažljivu distribuciju usluga. Ono što na površini izgleda kao mirna demokratija, u svojoj srži predstavlja sofisticiranu mrežu ravnoteže između interesa i strahova.
U takvom sistemu, građanin više nije učesnik, već uslovni korisnik stabilnosti. Uživajući formalne slobode, on ih izbjegava koristiti u potpunosti kako ne bi narušio opću harmoniju. Osim glasanja, građansko učešće postaje gest slike, a kritika – vježba periodične frustracije. Politokratija toleriše osporavanje, ali ga neutralizira kroz integraciju: disidentstvo se pretvara u funkciju, pobuna u talk show, a ogorčenje u rutinu.
Ovaj suptilni mehanizam objašnjava zašto Rumunija može ostati demokratija bez demokrata. Zakoni se poštuju, ali ne primjenjuju uniformno; institucije funkcionišu, ali rijetko preuzimaju rizik odluke; ljudi glasaju, ali njihovi glasovi se rastvaraju u sistem koji se nikada ne mijenja u dubinu. Politokratija ne živi od sukoba, već od kontinuiteta.
Paradoksalno, upravo odsustvo katastrofa osigurava dugovječnost ovog modela. Ništa nije dovoljno ozbiljno da izazove prelom, ali ništa nije ni dovoljno dobro da generira povjerenje. Sistem opstaje kroz trajnu ravnotežu – ravnotežu koja ne miruje, već umrtvljuje. Razumijevanje politokratije ne znači osudu političara, već prepoznavanje kulture funkcionalne osrednjosti, koja se proteže na sva područja javnog života. Pravo osvajanje nije institucionalno, već mentalno: refleks izbjegavanja hitnosti, miješanje lojalnosti s kompetentnošću i ravnoteže s rezignacijom.
Stabilnost je jedan od najtraženijih oblika kolektivne sigurnosti, ali i jedan od najkrhkijih. U mladim demokratijama često postaje sama sebi cilj, a ne posljedica učinka. U Rumuniji se stabilnost postepeno transformisala u mehanizam samozaštite političkog i administrativnog sistema. Ne služi građanima, već funkcioniše kao alat očuvanja vlastitog poretka.
Ova stabilnost je “toksična” ne zbog nametnutosti, već zbog imitacije. Stvara iluziju institucionalne koherentnosti, dok skriva strukturnu zavisnost od improvizacije. Iza svake krize stoje iste sigurnosne mreže, isti refleksi ravnoteže između grupa, ista sposobnost apsorbiranja sukoba bez njegovog rješavanja. Sistem se ne mijenja, već se kontinuirano prilagođava kako bi očuvao svoj funkcionalni izgled.
Ovu sposobnost samobalansiranja pojačava kultura prividne kompetencije. U društvu u kojem zasluge nisu primarni kriterij, kompetencija se pretvara u jezik legitimacije. Priziva se stručnost, ali se bira predvidljivost; govori se o profesionalizmu, ali se promoviše konformistička sigurnost. Vrijednosti se polako preokreću: nagrađeni nisu oni koji dobro rade, već oni kompatibilni sa sistemom.
Iluzija kompetencije postaje jedan od najefikasnijih oblika simboličke kontrole. Sistem opravdava svoju inerciju diskursom stabilnosti: “nije savršeno, ali funkcioniše”, “nije idealno, ali je uravnoteženo”. U stvarnosti, ravnoteža nije rezultat zrelosti, već kolektivnog umora. Ljudi više ne traže promjene, već minimalnu koherentnost; ne traže vođe, već garancije predvidljivosti.
Mehanizam toksične stabilnosti reproducira se kroz savez između nesposobnosti i razboritosti. Slabi nisu isključeni jer ne prijete; hrabri nisu kooptirani jer bi mogli destabilizirati poredak. Umjesto konkurencije, razvija se trajna kohabitacija, u kojoj svaki nivo sistema štiti svoju zonu udobnosti.
Posljedica je inverzna meritokratija: uspjeh se ne mjeri rezultatima, već preživljavanjem. Prava kompetencija postaje nepredvidiva, a inovacija – rizik. U takvom kontekstu učinak postaje sumnjiv, stagnacija – znak ravnoteže. Društvo prihvata logiku u kojoj se stabilnost smatra vrlinom sama po sebi, čak i kada ne donosi napredak.
Ova dinamika je posebno vidljiva u administraciji, ekonomiji i kulturi. U administraciji, unapređenja odražavaju lojalnost, a ne zasluge; u ekonomiji, uspjeh slijedi pripadnost, a ne inovaciju; u kulturi, vrijednost se potvrđuje pripadnošću uticajnim krugovima, a ne autentičnim priznanjem. Sva ova područja spajaju se u sistem negativne selekcije, gdje osrednjost postaje norma i garancija stabilnosti.
Politokratija se oslanja na ovaj mehanizam: ravnotežu između zavisnosti i udobnosti, u kojoj niko nema stvarni interes da naruši prividni mir. Moć se više ne suprotstavlja, već održava; kritika ne proizvodi posljedice, već ostaje diskurs. Sistem ostaje u stanju “kontrolisanog kretanja” – dovoljno da ostavi utisak života, ali nikada dovoljno za transformaciju.
Razumijevanje toksične stabilnosti ne znači odbacivanje reda, već prepoznavanje da ravnoteža zasnovana na strahu i rezignaciji ne može održati razvoj. Prava stabilnost ne proizlazi iz tišine, već iz povjerenja u predvidljiv i pravedan okvir. Bez ovog koraka, društvo ostaje zaglavljeno u krugu samoopravdanja, gdje svaki nivo sistema štiti vlastitu udobnost u ime općeg dobra.
Svaki politički sistem, koliko god složen bio, u konačnici se oslanja na spremnost ljudi da vjeruju kako je pravda moguća. Kada ovo uvjerenje oslabi, demokratija se ne urušava odjednom, već se postepeno prazni od sadržaja. Zakoni ostaju, procedure funkcionišu, ali moralno značenje učešća razvodnjava se u proceduralnu rutinu. U takvim trenucima, pošteni građanin postaje ne samo etička figura, već i ključni uslov unutrašnje ravnoteže zajednice.
Biti pošten u sistemu kojim dominira politokratija ne znači biti heroj, već odbijati učestvovati u laži pogodnosti. Iskrenost nije glasna; djeluje kroz dosljednost i kroz odbijanje da se odrekne lucidnosti. Takvo ponašanje možda ne mijenja svijet trenutno, ali održava mogućnost promjene. Bez njega, svaki oblik javne odgovornosti pretvara se u prazan ritual.
U društvu u kojem je prilagođavanje postalo vrlina, pošteni građanin predstavlja paradoks. On učestvuje u sistemu, ali se ne smije poistovjetiti s njim. Prihvata pravila, ali ne dozvoljava da ona zamijene njegovu savjest. Samim svojim postojanjem uvodi korisnu napetost između zakonitosti i morala, između onoga što je dozvoljeno i onoga što je ispravno. Ta napetost znak je žive demokratije; njeno odsustvo najavljuje početak degradacije.
Iskrenost nije čin otpora, već način da se ostane cjelovit u fragmentiranoj stvarnosti. Ne traži spektakl, već kontinuitet; ne hrani se ogorčenjem, već jasnoćom. U svijetu privida, moralna lucidnost postaje oblik javne higijene – spremnost da stvari vidimo onakvima kakve jesu, bez zamjene sa njihovim opravdanjima.
Postoji suptilna razlika između krive šutnje i mudre šutnje. Prva skriva strah, druga štiti razboritost. Pošteni građanin nije dužan stalno viče, ali ima dužnost da ne pristane. On razumije da sloboda ne znači odsustvo ograničenja, već sposobnost da ih internalizira bez gubitka dostojanstva.
U Rumuniji, ova moralna figura nije apstraktni ideal, već diskretno i stalno prisustvo. Nalazi se kod profesionalaca koji obavljaju svoj posao bez kompromisa, kod nastavnika koji i dalje vjeruju u svrhu obrazovanja, kod službenika koji poštuju zakon čak i kada se od njih traži drugačije. Ovi ljudi ne mijenjaju sistem spektakularnim gestama, već tihim kontinuitetom pristojnosti.
Moralna granica demokratije ne povlači se zakonima, već ponašanjem. Ne nameće se izvana, već se njeguje iznutra. Kada pošteni građanin postane tiha norma, sistem počinje tiho zacjeljivati. Kada se marginalizira, moć postaje besmislena i pretvara se u igru bez pravila.
Demokratija se ne mjeri brojem institucija, već kvalitetom odnosa među ljudima. Iskrenost, u ovom smislu, nije privatna vrlina, već oblik javnog poretka. Ona ne suprotstavlja pojedinca državi, već ga obavezuje da lucidno učestvuje u vlastitoj sudbini.
U svijetu umornom od buke i simulakruma, tišina iskrenosti postaje jedan od posljednjih oblika autentičnog otpora. To je tišina koja ne znači rezignaciju, već odbijanje da se istina pretvori u spektakl. Iz ove diskrecije može se roditi novi oblik javnog dostojanstva – onaj koji ne zahtijeva aplauz, već povjerenje.
Demokratije se ne urušavaju zbog nedostatka zakona, već zbog nedostatka povjerenja. Kada povjerenje postane sumnja, a istina predmet pregovora, institucije i dalje funkcionišu, ali gube moralni smjer koji im daje smisao. Rumunija predugo živi u ovoj krhkoj ravnoteži, između nade i umora, između lucidnosti i prilagođavanja.
U decenijama nakon 1989. naučili smo brkati slobodu s procedurom i odgovornost s poslušnošću. Zamijenili smo uvjerenje refleksom, kritiku ironijom, a solidarnost sumnjom. U ovom sporom procesu sedimentacije, demokratija je postala funkcionalan, ali bez daha mehanizam. Istina više ne vodi, već samo opravdava; ne nestaje, već se razrjeđuje u pogodnostima.
Ipak, u dubinama ovog kolektivnog umora sačuvan je diskretan resurs – individualno dostojanstvo. Ne može se propisati niti nametnuti moralnim kampanjama. Manifestira se kroz male geste: odbijanjem udobnih laži, pridržavanjem principa čak i kada ne donose neposrednu korist. Dostojanstvo nije oblik herojstva, već metoda ostajanja čovjekom u stvarnosti koja stalno poziva na popuštanje.
Istina, u svom dubokom smislu, ne nameće se; ona se živi. Održava se dosljednošću onih koji je ne koriste kao oružje, već kao unutrašnju orijentaciju. Društva koja uspiju da se obnove nisu ona koja glasnije proglašavaju istinu, već ona koja je mirnije žive. U tom smislu, tišina iskrenih ima veću moć od buke demagoga.
Demokratija nije definitivni oblik organizacije, već stanje kolektivne lucidnosti. Ne pripada institucijama, već ljudima koji svakodnevno odlučuju da ne abdiciraju razum i pristojnost. Zajednica postaje istinski slobodna ne kada ima savršene zakone, već kada stvara ljude kojima strah nije potreban da bi bili pravedni.
Suočena s ovim jednostavnim dokazom, Rumunija ima još jednu šansu: da transformiše umor u razboritost, skepticizam u hitnost, a tišinu u promišljanje. Nema potrebe za političkim čudima, već za ponovnim povezivanjem s osjećajem za mjeru, s idejom da je dostojanstvo oblik poretka.
Istina se ne može nametnuti odozgo, ali se može ponovno naučiti primjerom. Tu počinje sazrijevanje nesavršene demokratije: kroz djela onih koji odluče da ne lažu i da se ne boje.
O autoru:
Dr. Cătălin Balog je penzionisani pukovnik, analitičar i trener sa bogatim iskustvom u obavještajnoj djelatnosti, sigurnosti informacija i strateškoj komunikaciji. Doktorirao je vojne nauke, s disertacijom fokusiranom na upravljanje sigurnosnim rizicima u cyber prostoru, a služio je više od dvije decenije u strukturama rumunskog Ministarstva nacionalne odbrane.
Trenutno je vanredni profesor na Univerzitetu u Bukureštu, gdje predaje predmete iz upravljanja informacijama. Njegovi istraživački interesi obuhvataju analizu savremenih društvenih i političkih mehanizama, s posebnim naglaskom na odnos ideologije, tehnologije i simulacije demokratije.
Članak predstavlja stav autora i ne odražava nužno stav IFIMES-a.
Ljubljana/ Bukurešt, 17.novembar 2025
[1] IFIMES – Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije sa sjedištem u Ljubljani, Slovenija, ima specijalni konzultativni status pri Ekonomsko-socijalnim vijećem ECOSOC/UN od 2018.godine i izdavač je međunarodne naučne revije „European Perspectives“.
