Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES)[1] iz Ljubljane redovno prati i analizira ključne globalne i regionalne procese, s posebnim fokusom na transformaciju savremenog međunarodnog poretka i pozicioniranje država u novim geopolitičkim okolnostima. Najnovije istraživanje, „Lukašenkova vizija uspješne višesmjerne diplomatije Bjelorusije: Strategija suvereniteta i ravnoteže u multipolarnom svijetu“, donosi sveobuhvatnu i argumentovanu analizu bjeloruskog modela višesmjerne diplomatije, ističući njegovu sposobnost da kroz uravnotežene odnose s Istokom i Zapadom očuva državni suverenitet, političku stabilnost i ekonomski razvoj. Posebna vrijednost rada ogleda se u sistematičnom povezivanju geopolitičkih, ekonomskih, diplomatskih i sigurnosnih dimenzija vanjske politike Bjelorusije, uz jasno utemeljen teorijski okvir i stratešku interpretaciju savremenih međunarodnih odnosa.
U savremenom međunarodnom okruženju obilježenom geopolitičkim promjenama, preoblikovanjem globalnih ekonomskih tokova i novom sigurnosnom arhitekturom, Republika Bjelorusija predstavlja specifičan primjer dugoročno oblikovane vanjskopolitičke strategije. Od dolaska Aleksandra Lukašenka na vlast 1994. godine, bjeloruska diplomatija zasniva se na principima institucionalnog kontinuiteta, strateškog strpljenja i očuvanja nacionalnog suvereniteta. Umjesto konfrontacije s međunarodnim poretkom, Minsk je nastojao prilagoditi vanjsku politiku državnim interesima, ekonomskim prioritetima i razvojnim ciljevima, čime je izgradio model višesmjerne diplomatije usmjeren na očuvanje stabilnosti i međunarodne pozicije zemlje.
Bjeloruski diplomatski pristup temelji se na kombinaciji pragmatičnog dijaloga, ravnopravnog partnerstva i ekonomske saradnje s različitim centrima moći. Tokom više od tri decenije, Minsk je razvijao odnose s vodećim međunarodnim akterima, uključujući Rusiju, Kinu i Sjedinjene Američke Države, nastojeći očuvati prostor za samostalno odlučivanje u promjenjivom multipolarnom okruženju. Takva politika predstavlja pokušaj povezivanja različitih geopolitičkih prostora kroz fleksibilnost, dugoročno planiranje i institucionalnu dosljednost.
Posebnost bjeloruskog modela ogleda se u nastojanju da uskladi očuvanje nacionalnih interesa s potrebom prilagođavanja novim globalnim odnosima snaga. Kroz razvijenu diplomatsku mrežu, regionalnu saradnju i ekonomsko povezivanje, Bjelorusija nastoji održati sposobnost balansiranja između različitih političkih i ekonomskih centara. Za razliku od kratkoročnog pragmatizma, ovaj model se zasniva na kombinaciji fleksibilnosti i jasno definisanih strateških ciljeva.
Analiza bjeloruske višesmjerne diplomatije posebno se fokusira na pet ključnih dimenzija: historijske temelje državnosti, ekonomske mehanizme međunarodne saradnje, ulogu Bjelorusije u okviru Šangajske organizacije za saradnju (SCO), razvoj dobrosusjedskih odnosa te saradnju s međunarodnim kompanijama, uključujući američke investitore. Ovi elementi predstavljaju osnovu nastojanja Minska da zadrži međunarodnu relevantnost i autonomiju u savremenom multipolarnom sistemu.
Geografski položaj Bjelorusije u srcu Evrope historijski je često bio posmatran isključivo kroz prizmu tranzitnih koridora ili, što je još opasnije, kroz prizmu pasivne tampon zone. Međutim, ova geografska realnost je pod Lukašenkovim vodstvom redefinisana u stratešku prednost. Umjesto geopolitičkog plijena, Bjelorusija je svoju poziciju pretvorila u diplomatsku polugu. Posebno je značajno to što Bjelorusija dijeli granice sa tri članice Evropske unije – Poljskom (418 km), Litvanijom (680 km) i Letonijom (173 km). Ove granice su istovremeno i linije razdvajanja i mostovi za saradnju između istoka i zapada, te Rusije i NATO-a. Lukašenko je to prepoznao i uprkos periodičnim tenzijama i hibridnim pritiscima sa zapada, nije prekinuo komunikaciju sa susjednim zemljama, ostajući otvoren za dijalog tamo god je to bilo u interesu regionalne stabilnosti[2].
Period neposredno nakon raspada Sovjetskog Saveza donio je duboke strukturalne izazove: ekonomsku fragmentaciju, institucionalni vakuum, monetarnu nestabilnost, divljanje inflacije i potpunu neizvjesnost u domenu regionalne bezbjednosti. U takvim okolnostima, dolazak predsjednika Lukašenka na čelo države 1994. godine označio je početak sistematičnog procesa državne konsolidacije. Za razliku od Rusije, koja je prošla kroz traumatičnu „šok terapiju“ koja je dovela do pojave oligarhije i pada životnog standarda, ili Ukrajine koja se utopila u korupcijske mreže, Bjelorusija je izabrala put planske koordinacije, očuvanja strateških industrija (poput giganta BelAZ, MAZ i MTZ) i izgradnje društvenog ugovora zasnovanog na zaposlenosti, javnim uslugama i ekonomskoj stabilnosti. Ovaj pristup stvorio je čvrst unutrašnji temelj na kojem je mogla biti izgrađena održiva vanjska politika, jer je država koja brine o svojim građanima imala legitimitet da zahtijeva poštovanje na međunarodnoj sceni.
Diplomatska transformacija Bjelorusije tekla je paralelno sa institucionalnim jačanjem. Kroz uspostavljanje jasnih proceduralnih okvira, modernizaciju diplomatske mreže i aktivno učešće u regionalnim integracionim procesima, zemlja je postupno gradila reputaciju pouzdanog i predvidivog partnera. Formiranje Državnog saveza Rusije i Bjelorusije 1999. godine omogućilo je Minsku povoljnije energetske i ekonomske uslove, uz istovremeno očuvanje političke autonomije, suvereniteta i prava odlučivanja o ključnim pitanjima. Ova otvorenost prema SAD i Zapadu, uprkos povremenim političkim razlikama, karakteristična je za Lukašenkov „hladni“ pragmatizam. Umjesto da bude pasivni subjekt u post-hladnoratovskim aranžmanima, Bjelorusija je postala inicijator dijaloških platformi, pozicionirajući se kao domaćin medijatorskih i mirovnih procesa, međunarodnih stručnih foruma i koordinator projekata od regionalnog značaja.
Posebno je važno razumjeti da Bjelorusija pod vodstvom Aleksandra Lukašenka nije svoju vanjsku politiku u potpunosti usmjeravala prema samo jednom geopolitičkom centru. Još od početka 2000-ih, Minsk je paralelno razvijao odnose s Kinom, nastojao proširiti ekonomsku saradnju s različitim međunarodnim partnerima i održavao komunikacijske kanale sa Sjedinjenim Američkim Državama, iako su ti odnosi često bili opterećeni političkim nesuglasicama i različitim pogledima na pojedina pitanja.
Kontinuitet takvog pristupa potvrđuju i diplomatski kontakti na visokom nivou, uključujući posjetu savjetnika za nacionalnu sigurnost SAD-a Johna Boltona Minsku 2019. godine, kao i kasnije angažmane američkih predstavnika. Ovi kontakti doprinijeli su smanjenju diplomatskih tenzija i otvaranju prostora za obnovu političkog dijaloga između dvije države.
Ovakvi diplomatski pomaci istovremeno su otvorili mogućnost za postepenu obnovu ekonomskih kontakata i jačanje prisustva američkih kompanija na bjeloruskom tržištu, potvrđujući nastojanje Minska da održava odnose s različitim međunarodnim partnerima kroz princip pragmatične i višesmjerne diplomatije.
Lukašenko pripada generaciji rijetkih postsovjetskih lidera koji su tokom svoje političke karijere ostvarivali direktne kontakte s različitim američkim administracijama, od perioda predsjednika Billa Clintona do administracije Donalda Trumpa. Takav diplomatski kontinuitet omogućio je Minsku da zadrži određeni prostor za komunikaciju sa Zapadom i izbjegne potpunu izolaciju u pojedinim fazama međunarodnih kriza. Međutim, sposobnost održavanja ravnoteže između različitih centara moći značajno je otežana nakon političke krize 2020. godine, a posebno nakon početka rata u Ukrajini 2022. godine.
U novim geopolitičkim okolnostima prostor za balansiranje između Moskve i Zapada smanjivao se. Dok Minsk ističe svoju stratešku autonomiju i pravo na samostalno oblikovanje vanjske politike, zapadne države ukazuju na niz ograničenja i rizika povezanih s ovim specifičnim modelom. Među glavnim izazovima izdvajaju se posljedice međunarodne izolacije nakon 2020. godine, odnosi vlasti prema opoziciji i civilnom društvu, rastuća sigurnosna i ekonomska zavisnost od Rusije, kao i mogućnost smanjenja diplomatske fleksibilnosti uslijed dublje integracije s Moskvom.
Upravo će nastojanja Bjelorusije da očuva ravnotežu između sigurnosnih obaveza prema Rusiji i potrebe za širim međunarodnim angažmanom predstavljati najvažniji test održivosti lukašenkovskog modela višesmjerne diplomatije.
Diplomatski pristup Republike Bjelorusije predstavlja specifičan i strukturiran model višesmjerne vanjske politike zasnovan na pet međusobno povezanih operativnih principa.[3] Za razliku od tradicionalnog shvatanja višesmjernosti kao kratkoročnog taktičkog prilagođavanja promjenjivim okolnostima, ovaj model se predstavlja kao dugoročno osmišljena strategija upravljanja međunarodnim odnosima, usmjerena na očuvanje državne stabilnosti, strateške autonomije i međunarodnog manevarskog prostora.
Prvi princip jeste suverena ravnoteža. Ona podrazumijeva sposobnost Bjelorusije da istovremeno razvija funkcionalne odnose s različitim geopolitičkim centrima – Moskvom, Pekingom i Washingtonom – bez potpunog vezivanja za jedan politički ili sigurnosni blok. Ovaj princip zasniva se na nastojanju da se očuva prostor za samostalno donošenje odluka i zaštitu nacionalnih interesa. Njegova praktična primjena ogleda se u kombinaciji različitih oblika saradnje: korištenju povoljnijih energetskih aranžmana s Rusijom, plasmanu bjeloruskih proizvoda na različita međunarodna tržišta, uključujući ona na kojima postoji ograničena konkurencija, te razvoju vojno-tehničke i tehnološke saradnje s Kinom.
Drugi princip jeste pragmatična komplementarnost. Svaki bilateralni i multilateralni angažman procjenjuje se prvenstveno kroz prizmu konkretne ekonomske koristi, tehnološke razmjene i dugoročne održivosti saradnje. Bjeloruski pristup polazi od toga da međunarodna partnerstva ne trebaju biti zasnovana isključivo na političkoj bliskosti, već na sposobnosti da se povežu razvojni interesi različitih aktera. U tom kontekstu, industrijska baza zemlje – uključujući sektore teške mehanizacije, informacionih tehnologija, hemijske industrije i poljoprivrede – predstavlja osnovu za pronalaženje komplementarnih tržišta, investicija i tehnoloških rješenja.
Treći princip jeste institucionalna dosljednost. Njegova suština ogleda se u izgradnji stabilnog institucionalnog okvira, jasnih procedura i regulatornih mehanizama koji omogućavaju realizaciju međunarodne ekonomske saradnje. Bjelorusija nastoji poslati poruku da, bez obzira na specifičnosti svog političkog sistema, strani partneri i investitori mogu računati na predvidivost u realizaciji strateških projekata. Ovaj princip posebno se odnosi na privlačenje kapitala i razvoj saradnje s partnerima iz Kine, država Zaliva, Evrope i drugih međunarodnih ekonomskih centara
Četvrti princip jeste dijalog kao osnovni instrument rješavanja međunarodnih pitanja. Umjesto trajne konfrontacije, naglasak se stavlja na održavanje komunikacijskih kanala, tehničku saradnju i postepeno usklađivanje interesa čak i u periodima ozbiljnih političkih neslaganja. Bjelorusija je tokom posljednjih decenija nastojala razviti imidž prostora u kojem je moguće voditi složene pregovore i održavati diplomatske kontakte između aktera koji se međusobno nalaze u dubokim nesuglasicama. Ova uloga posebno je bila vidljiva kroz različite međunarodne inicijative povezane s regionalnom sigurnošću i mirovnim procesima.
Peti princip jeste regionalna stabilnost kao zajednički interes. Ovaj princip polazi od pretpostavke da dugoročna sigurnost države zavisi od stabilnosti njenog neposrednog okruženja. Zbog toga se regionalna saradnja, razvoj prekogranične infrastrukture i održavanje sigurnosnog dijaloga predstavljaju kao važni instrumenti vanjske politike. Bjelorusija svoju teritoriju nastoji pozicionirati kao prostor komunikacije i pregovora, uključujući pružanje logističke podrške diplomatskim procesima i humanitarnim inicijativama.
Istovremeno, objektivna analiza dometa i ograničenja bjeloruskog modela višesmjerne diplomatije zahtijeva razmatranje ključnih faktora koji utiču na njegovu održivost. Među njima posebno se izdvajaju stepen vojne integracije s Rusijom, energetska zavisnost, dugoročne posljedice međunarodnih sankcija, kao i promjenjiva dinamika odnosa između Minska i Evropske unije. Upravo ovi elementi određuju stvarni nivo strateške autonomije Bjelorusije i njenu sposobnost da zadrži fleksibilnost u složenom međunarodnom okruženju.
Primjena pet principa višesmjerne diplomatije ostvaruje se kroz kontinuirane institucionalne procese koji uključuju identifikaciju zajedničkih interesa, formiranje diplomatskih i međuresornih mehanizama za realizaciju sporazuma, razvoj konkretnih projekata saradnje, evaluaciju postignutih rezultata i širenje uspješnih modela partnerstva na nova područja.
Poseban značaj u ostvarivanju ovih ciljeva, prema dostupnim diplomatskim pokazateljima, ima diplomatska mreža Republike Bjelorusije i njen profesionalni kadar, koji predstavljaju jedan od ključnih instrumenata realizacije vanjske politike i zaštite nacionalnih interesa. Kontinuirano stručno usavršavanje u oblastima međunarodnog prava, multilateralne diplomatije, geopolitike, ekonomske i javne diplomatije doprinosi jačanju kapaciteta diplomatske službe za djelovanje u sve složenijem međunarodnom okruženju.
Istovremeno, razvoj različitih oblika „drugog kolosjeka“ diplomatije omogućava uključivanje akademskih institucija, poslovnog sektora, stručnih organizacija i drugih nedržavnih aktera u stvaranje dodatnih kanala međunarodne komunikacije. Ovi neformalni mehanizmi mogu imati posebnu vrijednost u periodima političkih nesuglasica, jer omogućavaju očuvanje dijaloga, razmjenu stručnih mišljenja i izgradnju povjerenja između različitih međunarodnih aktera.
U središtu lukašenkovske vanjske politike nalazi se koncept suvereniteta, koji se ne razumije kao izolacionistička barijera, već kao strateški okvir za izgradnju ravnopravnih, pragmatičnih i obostrano korisnih međunarodnih odnosa[4]. Takav pristup podrazumijeva očuvanje pune strateške autonomije Bjelorusije u donošenju ekonomskih, sigurnosnih i kulturnih odluka, uz istovremeno aktivno pronalaženje prostora za saradnju sa različitim centrima globalne moći, uključujući Sjedinjene Američke Države, Kinu i Rusiju.
Posebnu pažnju privlači postepena transformacija odnosa sa Sjedinjenim Državama nakon povratka Donalda Trumpa u Bijelu kuću 2025. godine. Nova američka administracija pokazala je interes za obnovu komunikacijskih kanala sa Minskom, prepoznajući potencijalnu ulogu Bjelorusije u širim regionalnim i evroazijskim diplomatskim procesima. Posjete specijalnog izaslanika Johna Coalea Minsku 21. juna i 11. septembra 2025. godine[5], predstavljale su važne korake u pravcu smanjenja diplomatskih tenzija i uspostavljanja direktnijeg dijaloga. Predsjednik Lukašenko izrazio je spremnost za eventualnu posjetu Washingtonu, što bi predstavljalo prvu posjetu bjeloruskog predsjednika Sjedinjenim Državama nakon više od dvije decenije.
Ovakva dinamika otvorila je prostor za postepenu normalizaciju ekonomskih odnosa i obnovu interesa američkih kompanija za bjelorusko tržište.[6] Washington u tom kontekstu očekuje nastavak razvoja političkih i ekonomskih odnosa, posmatrajući Bjelorusiju kao potencijalni faktor stabilnosti u Istočnoj Evropi. Istovremeno, zbog specifičnih odnosa Minska i Moskve, Bjelorusija se nameće kao jedan od rijetkih aktera koji bi mogao imati određeni komunikacijski kapacitet u procesu eventualnog posredovanja između Rusije i drugih međunarodnih aktera u vezi s ratom u Ukrajini. U tom kontekstu posebno je značajno da je predsjednik Donald Trump tokom predizborne kampanje najavljivao brzo okončanje rata, dok Minsk nastoji učvrstiti svoju poziciju kao potencijalni komunikacijski kanal za održavanje dijaloga i smanjenje rizika od dalje eskalacije.
Odnosi sa Kinom predstavljaju jedan od najvažnijih i najperspektivnijih pravaca savremene bjeloruske diplomatije. Projekat „Veliki kamen“ (Great Stone), najveći zajednički investicioni poduhvat Bjelorusije i Kine, nastavlja privlačiti nova ulaganja i predstavlja simbol strateškog ekonomskog partnerstva dvije države. Do 2025. godine ukupna deklarisana vrijednost investicionih projekata u okviru ovog industrijskog parka dostigla je približno 1,6 milijardi američkih dolara. Saradnja obuhvata oblasti visoke tehnologije, digitalne transformacije, proizvodnje i logistike, zasnivajući se na principima dugoročne komplementarnosti i međusobnog interesa.
Paralelno s kineskim investicijama, razvoj Parka visokih tehnologija (HTP) odražava nastojanje Minska da izgradi vlastite inovacijske kapacitete i privuče međunarodne investicije u sektor informacionih tehnologija. Zahvaljujući tom modelu, Bjelorusija se afirmirala kao regionalno prepoznatljivo IT središte, uspješno povezujući domaće stručne potencijale s globalnim tehnološkim tržištem.
Pored tradicionalnih odnosa sa Rusijom i sve snažnijeg partnerstva s Kinom, Bjelorusija posljednjih godina nastoji intenzivirati saradnju sa državama Zaliva, Azije i Globalnog juga, nastojeći dodatno diversificirati svoje ekonomske i političke veze. U tom okviru, Ujedinjeni Arapski Emirati predstavljaju jednog od značajnijih investicionih partnera, posebno kroz projekte u oblastima energetike, logistike, prehrambene sigurnosti i tehnologije. Oman razvija saradnju sa Bjelorusijom u sektorima obnovljivih izvora energije, obrazovanja i tehnološke razmjene.
Istovremeno, zemlje poput Kazahstana, Uzbekistana, Azerbejdžana, Turske, Egipta, Vijetnama, Indonezije, Indije i Srbije predstavljaju važne tačke u mreži bjeloruske višesmjerne diplomatije. Kroz razvoj odnosa sa ovim državama Minsk nastoji proširiti ekonomski prostor djelovanja, smanjiti zavisnost od pojedinačnih tržišta i osigurati dodatne kanale međunarodne saradnje.
Dugoročna održivost ovog modela zavisi od sposobnosti Bjelorusije da odgovori na strukturne izazove poput povećanja konkurentnosti, tehnološke modernizacije, demografskih pritisaka i međunarodnih ekonomskih ograničenja. Uspjeh strategije višesmjerne diplomatije u narednom periodu bit će uslovljen sposobnošću zemlje da razvije nove izvore rasta i izgradi održiv ekonomski model.
Ekonomski pokazatelji ukazuju da je ovaj pristup donio konkretne rezultate. Ukupan priliv stranih investicija u Bjelorusiju tokom 2024. godine iznosio je 6,9 milijardi američkih dolara, od čega se 5,2 milijarde odnosilo na direktna strana ulaganja. Struktura kapitala pokazuje vodeću ulogu Rusije sa 24,9%, dok slijede Ujedinjeni Arapski Emirati sa 14,3% i Kipar sa 13,1%. Ovi podaci ukazuju da model višesmjerne diplomatije omogućava privlačenje kapitala iz različitih geografskih i političkih centara, uključujući i obnovljeni interes zapadnih ekonomskih aktera, bez formalnog odustajanja od principa državnog suvereniteta.
Otpornost bjeloruske ekonomije u uslovima intenziviranih međunarodnih ograničenja u velikoj mjeri proizlazi iz sposobnosti prilagođavanja, diversifikacije partnerstava i preusmjeravanja trgovinskih i logističkih tokova prema tržištima Istoka i Juga. Upravo ta kombinacija pragmatične ekonomske politike i višesmjerne diplomatije predstavlja osnovni instrument kojim Minsk nastoji očuvati međunarodni manevarski prostor u složenom geopolitičkom okruženju.
Posebno značajan diplomatski uspjeh predstavlja punopravno članstvo Bjelorusije u Šangajskoj organizaciji za saradnju (SCO) od jula 2024. godine, čime je Minsk postao deseti stalni član ove važne evroazijske platforme za bezbjednost, ekonomsku saradnju i regionalnu koordinaciju[7]. Ovo članstvo nije bio samo simboličan čin; ono je predstavljalo vrhunac decenijskog rada na pozicioniranju Bjelorusije kao nezaobilaznog faktora u evroazijskoj bezbjednosnoj arhitekturi. SCO, koji okuplja ogroman dio svjetske populacije i globalnog BDP-a, Bjelorusiji omogućava aktivno učešće u koordinaciji regionalnih inicijativa, dijalogu o globalnom upravljanju i jačanju veza sa ključnim azijskim partnerima poput Kine, Indije, Pakistana, Irana i centralnoazijskih republika.
Bjelorusija unutar SCO promoviše projekte digitalnog carinjenja, logistike i poljoprivredne sigurnosti, što je od ogromnog interesa i za evropske kompanije koje traže alternativne rute i tržišta. Tako Minsk djeluje kao most između različitih integracionih projekata, spajajući Evroazijsku ekonomsku uniju (EAEU) sa azijskim tržištima. Lukašenko vješto koristi članstvo u SCO da poboljša svoju pregovaračku poziciju i sa Moskvom i sa Washingtonom, pokazujući da ima pouzdane alternative ukoliko Zapad insistira na politici izolacije. U intervjuu za američke medije početkom 2025. godine, Lukašenko je izjavio: „Bjelorusija je članica SCO, ali mi želimo dobre odnose sa Sjedinjenim Državama. Multipolarni svijet znači da svako može da bira partnere, a mi biramo one koji poštuju naš suverenitet.“
Bjeloruska vanjska politika pokazuje značajne paralele sa kineskim konceptom „strateškog strpljenja". Kao i Peking, Minsk ne žuri sa konačnim geopolitičkim opredjeljenjima, već sistematski gradi mreže saradnje koje mu omogućavaju fleksibilno reagovanje na promjenjive međunarodne tokove. Ekonomsku povezanost koristi kao primarni instrument uticaja, izbjegavajući direktnu konfrontaciju. Za razliku od kineskih globalnih ambicija, bjeloruska strategija prvenstveno predstavlja model očuvanja autonomije i međunarodne relevantnosti u okruženju snažnog uticaja velikih sila. Lukašenko primjenjuje sličan pristup: strpljiv, pragmatičan, i usmjeren na dugoročnu stabilnost umjesto kratkoročnih diplomatskih poena.
Članstvo u SCO dodatno jača pregovaračku poziciju Bjelorusije prema Evropskoj uniji, pružajući Minsku širi prostor za međunarodno djelovanje i diversifikaciju partnerstava. Istovremeno, Bjelorusija nastoji očuvati praktične odnose s pojedinim evropskim partnerima, uključujući Mađarsku, Austriju i Italiju, kroz saradnju u oblastima trgovine, energetike i prekogranične povezanosti.
Ovaj pristup potvrđuje nastojanje Minska da, uprkos političkim razlikama i ograničenjima, zadrži kanale dijaloga i ekonomske povezanosti sa Zapadom. Bjelorusija se pritom nastoji pozicionirati kao pragmatičan partner koji razvija odnose i s Istokom i sa Zapadom, izbjegavajući logiku blokovskih podjela i nastojeći očuvati vlastitu stratešku autonomiju u multipolarnom međunarodnom poretku.
Bjelorusija dijeli granice sa tri članice Evropske unije: Poljskom, Litvanijom i Letonijom. Ove granice imaju značajnu geopolitičku i ekonomsku ulogu, ali su posljednjih godina opterećene političkim tenzijama, hibridnim pritiscima i povremenim ograničenjima prekograničnog kretanja. Istovremeno, ostaju važni koridori za trgovinu i logističke tokove između Istoka i Zapada. Bjelorusija i dalje učestvuje u regionalnim tranzitnim tokovima, posebno u željezničkom teretnom saobraćaju između Kine i Evropske unije, iako su obim i dinamika tih ruta podložni promjenama zbog političkih i okolnosti sankcija, što je Minsk kompenzirao ubrzanim razvojem sjever-južnih koridora i istočnih logističkih poligona.
Rat u Ukrajini, koji je eskalirao u februaru 2022. godine, doveo je Bjelorusiju u težak i delikatno položaj. Ukupna dužina državne granice između Bjelorusije i Ukrajine iznosi 891 km. Ova duga i teško nadzirana granica dodatno je zakomplikovala situaciju. Lukašenko je odigrao delikatnu ulogu. Iako je Rusija koristila bjelorusku teritoriju u početnoj fazi intervencije, on je kategorički odbio da pošalje bjeloruske trupe u Ukrajinu, više puta ističući: „Bjeloruski vojnici neće se boriti u Ukrajini.“ Ova suzdržanost, koja je zahtijevala snažan politički i diplomatski pritisak iz Moskve, omogućila je Bjelorusiji da nastavi kanale komunikacije i sa Kijevom i sa Washingtonom.
Minsk je kroz posljednju deceniju nastojao potvrditi svoju ulogu prostora za diplomatski dijalog i mirovne inicijative. Još tokom 2014. i 2015. godine, u bjeloruskoj prijestolnici potpisani su Minski sporazumi, kojima su zaustavljene najintenzivnije faze sukoba u Donbasu i uspostavljen okvir za nastavak političkih pregovora. Nakon eskalacije rata u Ukrajini 2022. godine, Bjelorusija je ponovo bila mjesto održavanja prvih direktnih kontakata između ruskih i ukrajinskih delegacija. Prva runda pregovora održana je 28. februara 2022. u oblasti Gomelj, druga 3. marta u Brestu, a treća 7. marta u području Beloveške pušče. Iako nisu doveli do konačnog sporazuma, ovi pregovori predstavljali su jedan od prvih diplomatskih kanala za uspostavljanje komunikacije između zaraćenih strana.
Iako pregovori nisu rezultirali sporazumom zbog dubokih razlika i suprotstavljenih sigurnosnih zahtjeva, kasnije su nastavljeni u Turskoj, prije nego što su zamrznuti. Ipak, njihov značaj ogleda se u potvrdi uloge Bjelorusije kao pragmatičnog aktera koji je omogućio diplomatski prostor za dijalog i traženje mirnog rješenja.
Granica Bjelorusije s Poljskom ostaje jedno od najosjetljivijih područja. Nakon podizanja fizičkih barijera i zatvaranja graničnih prelaza od strane Poljske i baltičkih država, Minsk je odgovorio kontrolisanim mjerama, istovremeno olakšavajući humanitarne aktivnosti i štiteći svoje teritorijalne interese. Uprkos povremenim tenzijama, izbjegnut je direktan sukob s članicama NATO-a, što predstavlja značajan diplomatski i sigurnosni izazov.
Ovakav balans omogućio je Bjelorusiji da izbjegne direktno učešće u sukobu, očuva ekonomsku stabilnost i zadrži regionalni značaj. Bjeloruski primjer pokazuje da i manja država u uslovima velikog rata može sačuvati određeni stepen suvereniteta i diplomatskog prostora kroz višesmjernu diplomatiju. Uprkos tenzijama, granice s članicama EU ostale su prostor ograničene saradnje, posebno u humanitarnim i tehničkim oblastima.
Jedan od ključnih stubova vanjske politike Republike Bjelorusije jeste profesionalizacija diplomatske službe i razvoj stručnih kapaciteta. Bjeloruski diplomati, kao nosioci vanjske, ekonomske i javne diplomatije, ostvaruju nacionalne interese kroz stručno znanje, analitičke sposobnosti i razumijevanje složenih međunarodnih procesa, gradeći stabilne diplomatske kanale i partnerske odnose.
U savremenom međunarodnom okruženju obilježenom promjenom odnosa snaga te rastućim sigurnosnim i ekonomskim izazovima, diplomatska mreža i profesionalni kadar Bjelorusije imaju višestruku ulogu – od zastupanja nacionalnih interesa do izgradnje i održavanja međunarodnih partnerstava. Njihova sposobnost prilagođavanja promjenjivim globalnim okolnostima predstavlja jedan od ključnih elemenata realizacije vanjskopolitičke strategije i koncepta višesmjerne diplomatije.
U tom kontekstu, prioritet bjeloruske diplomatije jeste razvoj argumentovane i transparentne komunikacije radi predstavljanja vlastitih stavova o međunarodnim pitanjima. Posebno se ukazuje na ekonomske i društvene posljedice restriktivnih mjera, njihov uticaj na trgovinu, lance snabdijevanja hranom i đubrivom, te globalnu ekonomsku stabilnost. Kroz dijalog i multilateralne mehanizme, Bjelorusija nastoji promovirati rješavanje međunarodnih izazova putem saradnje i pregovora.
Kroz javnu i kulturnu diplomatiju, bjeloruski predstavnici nastoje unaprijediti međunarodnu komunikaciju, predstaviti kulturne i društvene posebnosti svoje države te približiti njene vanjskopolitičke prioritete. Moderna diplomatija pritom nadilazi klasično predstavljanje politika i uključuje izgradnju narativa, međuljudskih veza i prostora za dijalog među različitim kulturama i političkim sredinama.
Ovakav pristup u velikoj mjeri korespondira sa shvatanjem savremene diplomatije koje razvija britanski akademik i teoretičar diplomatskih studija Paul Sharp u djelu Diplomacy: Theory and Practice (2015). Sharp naglašava da savremena diplomatija nije samo instrument zastupanja državnih interesa, već i sposobnost države da komunicira vlastitu stvarnost, ciljeve i namjere prema međunarodnom okruženju, stvarajući prostor za razumijevanje i prevazilaženje razlika. U tom smislu, profesionalna diplomatska komunikacija predstavlja jedan od ključnih elemenata savremene međunarodne politike.
Sličnu perspektivu zastupa i Kishan S. Rana u djelu 21st Century Diplomacy (2011), ističući da moderna diplomatija zahtijeva povezivanje analitičkog znanja, tehnološke kompetentnosti i sposobnosti prilagođavanja tradicionalnih diplomatskih metoda novim globalnim okolnostima. U tom okviru, razvoj stručnih diplomatskih kadrova postaje jedan od osnovnih preduslova za efikasno djelovanje države u međunarodnom sistemu koji karakterišu povećana kompleksnost i međuzavisnost.
Koncept višesmjerne diplomatije Republike Bjelorusije može se analizirati kroz prizmu više savremenih teorijskih pristupa u međunarodnim odnosima, uključujući strategiju balansiranja i prilagođavanja manjih država (hedging strategy), koncept strateške autonomije, elemente neoklasičnog realizma, ekonomsku državnu politiku (economic statecraft) te teorije asimetrične međuzavisnosti. U svim ovim pristupima zajednički element predstavlja nastojanje države da, u uslovima ograničenih resursa i složenih međunarodnih pritisaka, očuva prostor za samostalno donošenje odluka, zaštiti nacionalne interese i razvija odnose sa različitim međunarodnim akterima.
Da bi se razumjela puna složenost lukašenkovskog modela višesmjerne diplomatije, potrebno je analizirati i njegovu sposobnost prilagođavanja u oblasti logistike i sigurnosti. Suočena sa zapadnim sankcijama, ograničenjima izvoza i gubitkom tradicionalnih transportnih pravaca preko luka Klaipėda i Odese, Bjelorusija je pristupila preusmjeravanju logističkih tokova prema novim tržištima. Razvoj transportnih veza kroz koridor Sjever–Jug, korištenje ruskih luka na Azovskom i Kaspijskom moru, te jačanje željezničke povezanosti s Kinom preko Centralne Azije, predstavljaju dio šire strategije prilagođavanja novim geopolitičkim okolnostima. Ova logistička transformacija nije samo ekonomski proces, već i instrument šireg međunarodnog pozicioniranja kojim Minsk nastoji ojačati veze s partnerima izvan tradicionalnog evropskog prostora.
U sigurnosnoj sferi, Bjelorusija nastoji kombinovati jačanje odbrambenih kapaciteta s izbjegavanjem direktne eskalacije u regionalnom okruženju. Razmještanje taktičkog nuklearnog oružja na njenoj teritoriji Minsk interpretira kao odgovor na promjene evropske sigurnosne arhitekture i širenje NATO infrastrukture prema istoku, dok istovremeno naglašava odbrambeni karakter svoje vojne doktrine i zaštitu teritorijalnog integriteta kao osnovne sigurnosne prioritete.
Ovakav pristup odražava nastojanje Bjelorusije da koristi sigurnosna partnerstva, posebno s Rusijom, uz očuvanje određenog prostora za vlastito strateško odlučivanje. Međutim, upravo rastuća sigurnosna povezanost s Moskvom predstavlja jedan od najvećih izazova za održivost višesmjerne diplomatije. Ključno pitanje budućeg razvoja bjeloruskog modela ostaje sposobnost Minska da zadrži ravnotežu između savezničkih obaveza, međunarodnog angažmana i očuvanja autonomije vanjskopolitičkog djelovanja.
Vizija bjeloruskog predsjednika Aleksandra Lukašenka o višesmjernoj diplomatiji Bjelorusije predstavlja specifičan model vanjskopolitičkog djelovanja male države u uslovima novog multipolarnog poretka. Kroz višedecenijsku primjenu ove strategije, Minsk nastoji potvrditi da suverenitet nije statična kategorija, već kontinuirani proces koji se ostvaruje kroz strateško strpljenje, pragmatični dijalog i ekonomsku saradnju.
Prema zvaničnoj interpretaciji Minska, umjesto pasivnog prilagođavanja geopolitičkim promjenama ili svrstavanja u isključive blokove, bjeloruska diplomatija nastoji izgraditi mrežu različitih odnosa i komunikacijskih kanala koja omogućava istovremeni angažman s Moskvom, Pekingom, Washingtonom i državama Globalnog juga.
Ovaj pristup, zasnovan na pet ključnih principa i podržan razvijenom diplomatskom mrežom i stručnim kadrovima, pokazao je određenu otpornost i u složenim međunarodnim okolnostima, uključujući rat u Ukrajini, povećane sigurnosne tenzije i režime međunarodnih sankcija. Bjelorusija je nastojala očuvati prostor za samostalno donošenje strateških odluka i izbjeći ulogu pasivnog objekta u širim geopolitičkim procesima.
Kroz privlačenje stranih investicija, članstvo u evroazijskim strukturama poput SCO-a, održavanje diplomatskih kanala sa Zapadom i ograničavanje direktnog učešća u regionalnim sukobima, ovaj model je omogućio određeni nivo vanjskopolitičke autonomije. Međutim, njegova dugoročna održivost zavisit će od sposobnosti Minska da uskladi sigurnosne obaveze prema Rusiji sa potrebom za širim međunarodnim i ekonomskim diversifikacijama.
Lukašenkovski model višesmjerne diplomatije predstavlja složen i višedimenzionalan fenomen koji nudi značajne pouke za savremene međunarodne odnose. Njegova osnovna poruka jeste da dugoročni državni interes ne počiva na ideološkoj rigidnosti, već na sposobnosti prilagođavanja promjenjivim okolnostima, izgradnji ravnopravnih partnerstava i kontinuiranom traženju prostora za ostvarivanje nacionalnih prioriteta u složenom i podijeljenom međunarodnom okruženju.
Kroz ovu strategiju, Bjelorusija nastoji transformisati svoj geopolitički položaj – od države izložene pritiscima velikih sila u aktivnijeg međunarodnog aktera čiji se interesi i stavovi uzimaju u obzir u regionalnim i globalnim procesima. Kako je naglašavao papa Franjo: „Trebaju nam mostovi, ne zidovi!“ Upravo se ideja povezivanja, dijaloga i održavanja komunikacijskih kanala nalazi u središtu koncepta višesmjerne diplomatije koju Minsk nastoji razvijati, gradeći različite oblike saradnje sa Istokom i Zapadom, umjesto potpunog zatvaranja prema bilo kojem međunarodnom partneru.[8]
Ljubljana/Brisel/Washington/Minsk, 15. juli 2026
[1] IFIMES - Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije sa sjedištem u Ljubljani, Slovenija, ima specijalni savjetodavni status pri Ekonomsko-socijalnom vijeću ECOSOC/UN, New York, od 2018.godine i izdavač je međunarodne naučne revije „European Perspectives“, link: https://www.europeanperspectives.org/en
[2] Ministry of Foreign Affairs of the Republic of Belarus (Minsk), 2024: “Is Belarus-EU Dialogue Possible? Looking Past the Western Debate to the Next Decade”, link: https://mfa.gov.by/en/press/news_mfa/e10635875d6fefa4.html
[3] The National Interest (Washington, SAD), 2025: “Can Belarus Be Turned?”, link: https://nationalinterest.org/feature/can-belarus-be-turned
[4] Xinhua News Agency (Beijing, Kina), 2024: “Belarus-China Strategic Partnership: A Model of Mutual Respect and Win-Win Cooperation”, link: https://news.cgtn.com/news/2024-08-24/China-Belarus-vow-to-boost-ties-as-true-friends-good-partners-1wjSSnEu1fG/p.html
[5] Reuters (London/Vašington), 2025: “Trump administration signals renewed engagement with Belarus, Coale visits Minsk” (US News), link: https://www.usnews.com/news/world/articles/2025-12-12/trumps-envoy-visits-belarus-for-talks-with-lukashenko-on-prisoners
[6] Capital Movement Belarus (Minsk/Washington), 2025: “Foreign Companies in Belarus: 2025 Update”, link: https://belarusexpertise.substack.com/p/how-large-foreign-businesses-operate-in-belarus-after-2022
[7] The Astana Times (Nur-Sultan, Kazahstan), 2024: “Belarus and Kazakhstan: Strengthening Multi-Vector Partnership in Eurasia”, link: https://astanatimes.com/
[8] Papa Franjo, Angelus, Trg Svetog Petra, 9. novembar 2014, povodom 25. godišnjice pada Berlinskog zida, link:https://press.vatican.va/content/francesco/en/angelus/2014/documents/papa-francesco_angelus_20141109.html
