Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES)[1] iz Ljubljane redovno prati i analizira dešavanja na Bliskom istoku, Balkanu i drugim dijelovima svijeta. U svojoj analizi pod naslovom »Kako je nastala duboka demokratska kriza u Albaniji: 21. april 2008. i dalje oblikuje njenu političku stvarnost«, ambasador i vanredni profesor dr. Arben Cici ispituje kako su ustavni amandmani Albanije od 21. aprila 2008. doprinijeli koncentraciji političke moći, oslabili demokratsku odgovornost i parlamentarni nadzor, ograničili političku konkurenciju i produbili krizu političkog predstavljanja. On tvrdi da prevazilaženje ove krize zahtijeva sveobuhvatne institucionalne reforme kako bi se ojačala demokratska odgovornost, osigurala istinska politička zastupljenost i obnovilo povjerenje građana u demokratske institucije.
Ono što Albanija danas proživljava nije samo kriza vlasti. Riječ je o krizi političkog sistema koji je godinama radio na koncentraciji moći, ograničavanju političke konkurencije i udaljavanju građana od procesa donošenja odluka.
Korijeni ove krize mogu se, u značajnoj mjeri, pratiti do 21. aprila 2008. godine[2], kada su ustavni amandmani, usvojeni u posljednji čas, iz temelja promijenili arhitekturu političkog predstavljanja u Albaniji.
Tog dana nije bila riječ samo o izmjeni nekoliko članova Ustava. Promijenjena su pravila političke igre. A kada su oni koji drže vlast ujedno u poziciji da mijenjaju pravila koja uređuju njeno vršenje, prvo pitanje mora biti sasvim jasno: ko je stekao više moći, a ko je izgubio mogućnost da tu moć drži pod kontrolom?
Odgovor nas vodi do problema koji postaje sve teže ignorisati: koncentracija moći u rukama stranačkih lidera, slabljenje parlamenta kao institucije nadzora, te pojava sistema u kojem građani glasaju, ali nemaju uvijek stvarnu priliku da odluče ko će ih predstavljati.
Da bismo razumjeli ovu krizu, moramo sagledati ne samo način na koji se zemlja vodi, već i pravila koja određuju ko ulazi u politiku, ko donosi odluke, ko vrši nadzor i koliku moć građani imaju da promijene sistem.
Ustavni amandmani od 21. aprila 2008. godine usvojeni su uz konsenzus dvije glavne političke snage u Albaniji u to vrijeme: Demokratske stranke, koju je predvodio Sali Berisha, i Socijalističke stranke, koju je predvodio Edi Rama.[3]
Reforma nije bila samo rezultat uobičajenog sukoba između vladajuće većine i opozicije. Podržale su je dvije stranke koje su predstavljale glavne polove političke moći u Albaniji. Uprkos neslaganjima oko upravljanja državom, postigle su dogovor o promjeni temeljnih pravila političkog predstavljanja.
Prelazak na regionalni proporcionalni izborni sistem sa zatvorenim listama donio je suštinsku promjenu u odnosu između izabranih predstavnika i političke moći, povećavajući značaj političkih stranaka i njihovih lidera u procesu odabira parlamentarnih kandidata.
U funkcionalnoj demokratiji, poslanici bi trebali predstavljati građane, samostalno obnašati svoje mandate i pozivati vlast na odgovornost. Međutim, kada kandidatura, političko napredovanje i budući izborni izgledi u velikoj mjeri zavise od odluka stranačkog rukovodstva, stvara se oblik zavisnosti koji može narušiti tu ulogu.
Ovo je jedan od najozbiljnijih problema s kojima se suočava politički model Albanije: Parlament sve manje djeluje kao institucija koja vrši nadzor nad izvršnom vlašću, a sve više kao mehanizam za podršku odlukama parlamentarne većine kojom upravlja stranačko rukovodstvo.
To ne znači da je svaki poslanik izgubio svoju nezavisnost, niti da svaku odluku u parlamentu lično diktira stranački lider. To znači da sistem stvara snažne poticaje za pokornost stranačkoj hijerarhiji, čineći političku nezavisnost „skupljom“ – odnosno težom za održavanje.
Demokratija slabi ne samo onda kada se krši zakon. Ona slabi i kada institucionalna pravila i političke prakse odvraćaju izabrane predstavnike od korištenja slobode i preuzimanja odgovornosti, što su vrijednosti koje bi njihovi mandati trebali garantovati.
U funkcionalnoj demokratiji, stranački lider stoji na čelu političke organizacije. Lider mora zadobiti podršku članova stranke, suočiti se s unutrašnjom konkurencijom, polagati račune za političke rezultate i povući se kada izgubi povjerenje u svoje vodstvo.
U Albaniji se, međutim, ukorijenila snažna tendencija ka personalizaciji stranačke moći. Stranački lider više nije samo osoba koja upravlja organizacijom. On je postao glavni put do parlamentarne funkcije, političkog napredovanja i raspodjele prilika unutar stranke. Kada se takva kontrola spoji sa strogom parlamentarnom disciplinom i slabom unutrašnjom demokratijom, stvara se opasan odnos: članovi parlamenta zavise od stranke, stranka zavisi od svog lidera, a donošenje odluka postaje koncentrisano unutar sve užeg kruga ljudi.
To je model personalizirane političke moći koji je pustio korijene u Albaniji. U takvom sistemu institucije i dalje postoje, parlament zasjeda, zakoni se usvajaju, a izbori održavaju. Međutim, ključno pitanje glasi: posjeduju li te institucije autonomiju neophodnu za ograničavanje moći, ili rizikuju da služe prvenstveno za davanje legitimiteta odlukama koje su donesene negdje drugdje? Demokratija se ne može mjeriti isključivo postojanjem izbora. Ona se mora mjeriti i stvarnom mogućnošću da se ospore oni koji su na vlasti, da se vodi takmičenje unutar političkih stranaka i da se vlast poziva na odgovornost.
Kada se te mogućnosti smanje – kao što se dogodilo u Albaniji – izbori se mogu nastaviti održavati, dok istovremeno kvalitet demokratije trpi ozbiljnu štetu.
Politički sistem Albanije karakterišu značajne prednosti koje uživaju dvije glavne stranke u političkoj utakmici. Ovdje nije riječ samo o tome koliko stranaka ima mjesta u parlamentu. Riječ je o tome kako sistem funkcioniše i postoje li stvarne prilike za nadmetanje unutar njega. Kada velike stranke imaju snažnu kontrolu nad odabirom kandidata, posjeduju razvijene organizacijske strukture na nacionalnom nivou, raspolažu značajnim resursima i vrše znatan uticaj na političku agendu, nove stranke suočavaju se sa ozbiljnim preprekama za ulazak na političku scenu.
Regionalni proporcionalni sistem ne isključuje automatski manje stranke iz predstavničkih tijela, niti sam po sebi dokazuje postojanje trajnog dogovora između dvije glavne stranke. Ipak, međudjelovanje izbornih pravila, unutarstranačke kontrole i nejednakog pristupa resursima može otežati pojavu novih političkih alternativa i njihovo etabliranje kao kredibilnih takmaca. To stvara demokratski paradoks.
Građanima se govori da imaju slobodu izbora, a ipak su alternative koje bi mogle postati istinski konkurentne – ograničene. Građanima se govori da vlast mogu kazniti na izborima, a opozicija pritom možda neće ponuditi uvjerljiv otklon od istog modela personalizirane moći i unutarstranačke kontrole Građanima se govori da promjene dolaze putem izbora, a ipak, promjena imena na čelu institucija ne garantuje promjenu načina na koji se vlast vrši. Građanima se govori da su slobodni izbori sredstvo kojim mogu smijeniti one na vlasti i izgraditi državu. Međutim, u Albaniji izbori prečesto nisu doveli do institucionalnih promjena neophodnih za jačanje države i uspostavljanje javne odgovornosti.
Kada političke alternative ne nude kredibilne institucionalne promjene, promjena vlasti može značiti samo zamjenu pojedinaca na funkcijama, bez promjene samog sistema koji iznova stvara iste probleme. Upravo u tome leži suština krize političkog predstavljanja u Albaniji: nezadovoljstvo vlašću je veliko i opravdano, ali nepovjerenje prema načinu na koji funkcioniše cjelokupna politička klasa može biti još dublje.
Ustavni amandmani iz 2008. godine također su utjecali na mehanizme koji uređuju odnose između državnih institucija, uključujući način izbora predsjednika te odnos između izvršne vlasti i parlamenta.
Ne bi bilo tačno tvrditi da je Ustav premijeru dodijelio apsolutnu vlast. Albanija je ostala parlamentarna republika, s institucijama i ustavnim procedurama koje su formalno osmišljene tako da ograničavaju vlast vlade. Problem, međutim, seže dublje od samih pravnih formulacija. Iako apsolutna vlast možda ne postoji u tekstu Ustava, koncentracija moći može postati praktična stvarnost kada mehanizmi nadzora ne funkcionišu kako treba.
Ako premijer kontrolira parlamentarnu većinu, pri čemu ta većina slijedi stranačku hijerarhiju, a zastupnici u parlamentu imaju malo prostora za izražavanje neslaganja, parlamentarni nadzor nad vladom može biti značajno oslabljen – ponekad do te mjere da postaje gotovo potpuno neučinkovit. Ako institucijama zaduženim za nadzor nedostaje dovoljna nezavisnost, ovlasti ili kapaciteti, pozivanje izvršne vlasti na odgovornost postaje sve teže.
Premijeru nije potrebno svakodnevno mijenjati Ustav da bi koncentrirao vlast. Dovoljno je da institucijama, čija je svrha postavljanje ograničenja, nedostaje nezavisnost, volja ili kapacitet da to učine na djelotvoran način.
To je ključni institucionalni problem s kojim se Albanija suočava: jaz između formalnog postojanja demokratskih mehanizama kontrole i njihove stvarne primjene u praksi.
Jedna od najznačajnijih slabosti mehanizma za izbor predsjednika u Albaniji[7] jeste rizik da on ne iznjedri garanta Ustava i demokratskih ravnoteža, već predsjednika koji je institucionalno ograničen i politički zavisan od većine koja ga je izabrala, čime on, u suštini, postaje figura podređena političkoj volji te većine.
Kada se šef države bira voljom parlamentarne većine, a potom djeluje kao da je obavezan slijediti političke preferencije te većine, ta institucija rizikuje da izgubi svoj ustavni smisao postojanja. Aktuelni predsjednik predstavlja slikovit primjer ovog problema. On nije na uvjerljiv način pokazao sposobnost da se izdigne iznad logike suprotstavljenih političkih frakcija i preuzme ulogu institucionalne ličnosti koja djeluje izvan uskih stranačkih interesa.
Ipak, način izbora ne objašnjava sve. Lični integritet, karakter i spremnost na vršenje ustavnih ovlaštenja također su od presudnog značaja. Način na koji se funkcija obavlja jednako je važan kao i mehanizam putem kojeg je nosilac te funkcije izabran. U ovakvim okolnostima, postoji rizik da se institucija predsjednika ne doživljava kao simbol nacionalnog jedinstva i čuvar ustavne ravnoteže, već kao institucija ograničena interesima političke većine.
Predsjednik ne bi trebao biti produžena ruka parlamentarne većine koja ga je izabrala. Ovu funkciju treba obavljati uz nepristrasnost, integritet i institucionalnu odgovornost.
Tokom svog mandata, predsjednik nije uspio uvjerljivo se profilirati kao nezavisna i nepristrasna nacionalna ličnost koja uživa poštovanje s obje strane političkih podjela, niti je pokazao institucionalno dostojanstvo neophodno za doprinos rješavanju duboke krize koja trenutno potresa Albaniju.
Ovo je jedna od najproblematičnijih posljedica koje mogu proizaći iz zatvorenih stranačkih lista. U funkcionalnoj demokratiji, članovi parlamenta trebali bi imati snažne poticaje da polažu račune građanima. Trebali bi voditi računa o javnom interesu, kvalitetu zakona i posljedicama svojih odluka.
Međutim, kada politička karijera prvenstveno zavisi od pozicije na izbornoj listi koju dodijeli stranački lider, ti prioriteti mogu postati obrnuti. Umjesto da se pita: „Šta moji birači očekuju od mene?“, predstavnik se može početi pitati: „Šta stranački lider očekuje od mene?“
Umjesto da se usprotivi lošoj odluci, predstavnik može odabrati šutnju. Kada izabrani predstavnici imaju snažnije poticaje da slušaju svoje stranačke lidere nego da odgovaraju pred sudom građana, veza između glasanja i političke odgovornosti slabi. A kada ta veza oslabi, građani se počinju osjećati isključenima iz procesa donošenja odluka. Oni glasaju, ali se ne osjećaju zastupljenima. Zahtijevaju odgovornost i protestuju, ali nailaze na sistem u kojem je odgovornost raspršena između institucija, stranaka i pojedinaca, zbog čega je teško utvrditi ko je zapravo odgovoran za donesene odluke.
Upravo se na taj način u Albaniji produbljuje kriza predstavljanja.
Politička kriza ne ostaje ograničena unutar zidova parlamenta, ureda predsjednika ili nezavisnih institucija. Ona pogađa ekonomiju, društvo i svakodnevni život albanskih građana.
Kada ljudi vjeruju da napredovanje više zavisi od političkih veza nego od sposobnosti, kada se nepotizam doživljava kao normalna pojava u javnim institucijama, te kada se čini da su prilike rezervisane za one bliske vlasti, narušava se povjerenje u pravdu i jednakost šansi. Kada mladi ne vide realnu priliku da izgrade karijeru na osnovu zasluga, neki traže prilike u inostranstvu.[9]
Kada poduzetnici vjeruju da uspjeh zavisi od blizine onima na vlasti, ekonomska konkurencija trpi štetu. Kada korupcija nije vjerodostojno kažnjena, građani gube vjeru u to da zakon vrijedi jednako za sve. Kada se političke stranke doživljavaju kao zatvorene organizacije, sposobni ljudi mogu napustiti politiku ili u potpunosti odustati od ideje da u njoj učestvuju.
Naravno, iseljavanje, korupcija, ekonomska nejednakost i institucionalna slabost imaju višestruke historijske, ekonomske i društvene uzroke. Oni se ne mogu pripisati jednoj jedinoj ustavnoj reformi. Ipak, amandmani iz 2008. godine doprinijeli su stvaranju političkog okvira u kojem su se koncentracija moći i slabljenje odgovornosti mogli međusobno pojačavati, potičući osjećaj političke nedodirljivosti i aroganciju koja je često prati.
Dakle, model predstavljanja je važan jer određuje koliko lako građani mogu osporiti pogrešne odluke i pozvati one na vlasti na odgovornost. On također utječe na to koliko efikasno demokratija, odgovornost i transparentnost funkcionišu u praksi.
Kada ovi demokratski mehanizmi ne funkcionišu efikasno, problemi se gomilaju, zbog čega se građani osjećaju sve nemoćnijima da ih riješe putem redovnih institucionalnih kanala, te postaju skloniji pribjegavanju legitimnom mehanizmu javnih protesta.
Društvo ne gubi nadu samo onda kada postaje siromašnije. Ono gubi nadu i kada ljudi počnu vjerovati da naporan rad, sposobnost i poštenje nisu dovoljni da promijene njihove životne okolnosti. Takvo je albansko društvo danas.
Kada vlast postane personalizirana, a političke stranke se zatvore za unutrašnju konkurenciju, stvaraju se uslovi u kojima se politička lojalnost cijeni više od stručne sposobnosti. U takvom sistemu, pojedincima koji posjeduju kompetenciju, integritet i nove ideje može biti teško napredovati unutar političke hijerarhije, osim ako ne uživaju podršku stranačkih lidera. S druge strane, oni koji održavaju bliske veze sa centrom moći mogu uživati značajne prednosti. To stvara začarani krug.
Političke stranke postaju manje otvorene za nove ideje. Unutrašnja konkurencija slabi. Donošenje odluka postaje koncentrisano u rukama stranačkog lidera i uskog kruga saradnika, bilo da je riječ o vladajućoj većini ili opoziciji. Greške se ponavljaju jer oni koji bi ih mogli osporiti nemaju dovoljno uticaja ili su isključeni iz procesa donošenja odluka. Kada se lojalnost i servilnost nagrađuju više od sposobnosti i integriteta, politika rizikuje da izgubi upravo one ljude koji bi je mogli unaprijediti. Posljedično, građani počinju doživljavati politiku kao sferu rezervisanu za ograničenu grupu lidera i njihovih pristalica. Upravo zato unutarstranačka demokratija nije organizacijski luksuz. Ona je temeljni uslov za demokratiju u cijeloj zemlji.
Ako stranke koje teže upravljanju državom ne garantuju konkurenciju, transparentnost i odgovornost unutar vlastitih organizacija, rizikuju da isti model preslikaju i na javne institucije. Upravo se to dogodilo u Albaniji.
Kada je nezadovoljstvo javnosti usmjereno protiv vlasti, političko rješenje može izgledati relativno jednostavno: izbori, promjena vlasti i nova većina. Međutim, kada je nezadovoljstvo usmjereno protiv načina na koji funkcioniše cjelokupni politički sistem, kriza je drugačije prirode.
Građani se više ne pitaju samo treba li aktuelna vlast otići s funkcije. Oni se pitaju jesu li političke stranke sposobne osigurati istinsko predstavljanje. Pitaju se može li parlament pozvati vlast na odgovornost. Pitaju se mogu li izbori donijeti suštinske promjene ili samo zamijeniti ljude na pozicijama moći. Pitaju se služe li pravosuđe, javna uprava i državne institucije javnom interesu ili su pod uticajem političkih interesa. Upravo zato se protivljenje vlasti može pretvoriti u protivljenje cjelokupnom modelu upravljanja.
Ako dio društva zaključi da ni vlast ni opozicija ne nude uvjerljiv put ka promjenama, kriza se ne može riješiti pukom zamjenom jednih drugima. Također se moraju promijeniti pravila i prakse koje otežavaju nadzor nad vlašću i omogućavaju njeno koncentrisanje u rukama malobrojnih.
To ne znači da su sve političke stranke iste, da vlast i opozicija uvijek snose jednaku odgovornost, niti da svaki protest izražava isti politički stav. Vlast snosi direktnu i posebnu odgovornost jer ima i dužnost i institucionalne mehanizme za rješavanje ekonomskih, socijalnih i finansijskih problema, očuvanje vladavine prava i jačanje povjerenja javnosti.
Postupci vlasti direktno utiču na to hoće li se rizik od društvenih podjela produbiti ili smanjiti, te hoće li situacija eskalirati u otvoreni sukob s potencijalno razornim posljedicama po društvo. Nažalost, taj rizik se trenutno ne smanjuje u Albaniji. Kada kriza povjerenja postane sistemska, nijedna politička snaga ne može zahtijevati povjerenje samo time što se predstavlja kao protivnik vlasti. Ona mora konkretno pokazati šta namjerava promijeniti u načinu vršenja vlasti i kako će ograničiti vlastiti autoritet.
Opozicija čiji je jedini cilj preuzimanje vlasti nije nužno odgovor na sistemsku krizu. Odgovor mora biti politička i institucionalna alternativa koja prihvata jasna pravila, nezavisan nadzor i jednaku odgovornost za svakoga ko obnaša vlast.
Šta se mora promijeniti?
Kriza zahtijeva temeljne promjene. Rješenje podrazumijeva obnovu države čije institucije služe javnom interesu, a ne političkom opstanku onih koji su na vlasti – države koja je, u očima mnogih građana, praktično otuđena od njih uslijed koncentracije moći koja je uslijedila nakon ustavnih promjena od 21. aprila 2008. godine.
Ustav ne smije biti sporazum osmišljen radi očuvanja političkog opstanka elita. On mora garantovati da nijedna politička elita ne može postati neodgovorna. Ipak, upravo je to opasnost koju je politički razvoj Albanije nakon 21. aprila 2008. godine stavio u prvi plan.
Kada danas govorimo o krizi albanske demokratije, moramo sagledati širu sliku – izvan okvira trenutne vlasti, najnovijeg skandala ili posljednjeg protesta. Moramo analizirati politički model koji povezuje te događaje i oblikuje odnos između građana i vlasti.
Problem nije samo u tome ko danas vlada. Problem je imaju li građani stvarnu mogućnost da odluče ko ih predstavlja, ko će njima vladati sutra, na koji način se vrši nadzor nad obnašanjem vlasti i kako se demokratskim putem mogu ukloniti oni koji više ne služe javnom interesu.
Upravo zato, 21. april 2008. godine ostaje datum vrijedan sjećanja u političkoj memoriji zemlje – ne zato da bismo sugerisali kako je historija počela tog dana, već da bismo osigurali da ne zaboravimo kako su promijenjena pravila predstavljanja i kakve su posljedice te promjene mogle imati na ravnotežu moći u Albaniji.
Drugim riječima, ako želimo razumjeti sadašnjost, moramo se osvrnuti na odluke koje su doprinijele oblikovanju sistema u kojem živimo. Ustavni amandmani od 21. aprila 2008. godine ne objašnjavaju cjelokupnu historiju albanske demokratije. Ipak, oni predstavljaju važnu referentnu tačku za razmatranje načina na koji su se mijenjala pravila predstavljanja, te kako su te promjene možda doprinijele koncentraciji političke moći.
One nas podsjećaju da odluke o pravilima demokratije imaju posljedice koje se protežu daleko izvan mandata onih koji ih donose. Jer demokratija ne mora nužno umrijeti onog dana kada izbori zakažu.
Naprotiv, ona slabi postepeno: kada se izbori održavaju, ali je konkurencija sve više ograničena; kada parlament postoji, ali njegov nadzor nad vladom slabi; kada se političke stranke takmiče jedna protiv druge, ali ne dopuštaju nikakvu istinsku konkurenciju unutar vlastitih redova.
A kada građanin povjeruje da njegov glas ne može promijeniti ništa suštinsko, kriza više nije ograničena samo na politiku. Ona postaje kriza povjerenja u samu demokratiju. Demokratija se ne može obnoviti isključivo voljom onih koji imaju koristi od njenih slabosti. Za to je potrebna i upornost građana koji insistiraju na tome da ona funkcioniše.
Stoga je protest s ciljem promjene sistema koji ne uspijeva garantovati istinsko predstavljanje, odgovornost i efikasan nadzor nad vlašću – legitiman. On postaje nužan kada uobičajeni demokratski mehanizmi ne dovode do potrebnih korekcija.
A postaje i građanski i demokratski imperativ kada tišina, pasivnost i beskrajno ponavljanje istog političkog modela prijete da dodatno prodube krizu. Protestovati za transformaciju sistema koji ne garantuje predstavljanje, odgovornost i efikasnu kontrolu vlasti ne znači protiviti se demokratiji. To znači zahtijevati više demokratije – istinsku demokratiju u kojoj institucije služe građanima, a ne političkim interesima onih koji njima upravljaju.
Albaniji nije potrebna samo promjena vlasti. Potrebna joj je demokratija u kojoj vlast ne pripada stranačkom lideru, političkoj stranci ili vladi, već je ograničena nezavisnim institucijama i odgovorna građanima.
Potrebna joj je država u kojoj se zakon ne primjenjuje u skladu s interesima onih na vlasti, u kojoj se institucije ne koriste kao instrumenti političkih stranaka, i u kojoj građani nisu samo glasači na jedan dan, već svakodnevni nosioci suvereniteta.
Mladići i djevojke koji protestuju na ulicama Albanije spadaju među one koji najjasnije razumiju ovaj zahtjev. Oni ne traže samo da na pozicije moći dođu neki drugi ljudi. Oni zahtijevaju državu koja pripada svojim građanima, institucije koje odgovaraju javnosti, te politički sistem u kojem se nijedan vođa ne može postaviti iznad zakona.
Njihov zahtjev za obnovom države, u svojoj suštini, predstavlja zahtjev za povratom demokratskog obećanja koje je narušeno kada su 21. aprila 2008. godine promijenjena pravila političkog predstavljanja.
Stoga, pitanje s kojim se Albanija danas suočava nije samo ko će sutra vladati, već hoće li građani ove zemlje konačno moći povratiti vlast koju im je demokratija oduvijek obećavala.
O autoru:
Ambasador, prof. dr. Arben Cici, trenutno predavač međunarodnih odnosa na Mediteranskom univerzitetu u Albaniji, bivši ambasador Albanije u Danskoj, Hrvatskoj, Rusiji, dva puta savjetnik predsjednika Republike za vanjsku politiku, dva puta direktor Državnog protokola u Ministarstvu vanjskih poslova, autor knjige "Zvanični protokol Republike Albanije", analitičar i odličan stručnjak za vanjsku politiku.
Stavovi izneseni u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno službeni stav IFIMES-a.
Ljubljana/Tirana, 2. novembar 2026
[1] IFIMES – Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije sa sjedištem u Ljubljani, Slovenija, ima specijalni savjetodavni status pri Ekonomsko-socijalnom vijeću ECOSOC/UN, New York, od 2018.godine i izdavač je međunarodne naučne revije „European Perspectives“, link: https://www.europeanperspectives.org/en
[2] Amended by Law No. 9904, dated April 21, 2008, the Constitution of the Republic of Albania, published in the Official Gazette No. 61/2008. Publication by the Centre for Official Publications, August 2016.
[3] According to the vote by the members of the Assembly of Albania on the constitutional amendments: 115 in favor, 17 against, 3 abstentions, and 1 did not vote. Proceedings of the Assembly of Albania, Year 2008, No. 2. 17th Legislature. Pages 554–579.
[4] Constitution of the Republic of Albania, THE ASSEMBLY, CHAPTER I, ELECTION AND TERM, Articles 64, 65, and 68, amended by Law No. 9904, dated April 21, 2008, published in the Official Gazette No. 61/2008.
[5] Constitution of the Republic of Albania, THE ASSEMBLY, CHAPTER I, ELECTION AND TERM, Article 68, amended by Law No. 9904, dated April 21, 2008, published in the Official Gazette No. 61/2008.
[6] Two constitutional articles addressing motions of confidence and no-confidence. Articles 104 and 105, amended by Law No. 9404, dated 21 April 2008, Constitution of the Republic of Albania, PART FIVE: THE COUNCIL OF MINISTERS; published in the Official Gazette No. 61/2008.
[7] Two articles stipulating the procedures for the election of the President, Constitution of the Republic of Albania, PART FOUR: THE PRESIDENT OF THE REPUBLIC, Article 87 & Article 88, amended by Law No. 9404, dated 21 April 2008; published in the Official Gazette No. 61/2008.
[8] The 2025 data show that citizens display high levels of pessimism: 77% believe that the current corruption situation will remain unchanged. MONITORING CORRUPTION IN ALBANIA 2025 https://seldi.net/wp-content/uploads/2026/03/ACER_SELDI_EN_CMS-2025_.pdf.
Albanian Center for Economic Research (ACER), Southeast European Leadership for Development and Integrity (SELDI)
[9] Albania Ranks High in EU’s Foreign Nationalities, Albanian Daily News, January 30, 2026.
