IZMEĐU POLITIČKE REALNOSTI I IRACIONALNOSTI

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. Međunarodni institut IFIMES analizira aktuelnu političku situaciju na Kosovu pred parlamentarnim izborima, koji će biti održani 23. oktobra/listopada 2004. godine. Iz opširne analize izdvajamo najvažnije i najzanimljivije dijelove:

Kosovske političke institucije, uspostavljene poslije prvih višestranačkih izbora 2001. godine, imale su više dekorativni nego funkcionalni značaj. Albanci su se osjećali pobjednicima samo zbog toga, jer su dobili »svoje« institucije (u poređenju sa Miloševićevom vladavinom kada su kosovske institucije bile »istrgane« iz albanskih ruku), tako da su ljudi više vjerovali predizbornim obećanjima nego onome što su realno vidjeli svojim očima. Prisutnost međunarodnih vojnih snaga i međunarodne civilne administracije, koje u svom mandatu nemaju procesa nezavisnosti Kosova, Albanci su doživjeli kao prisutnost realizacije procesa nezavisnosti, procesa, kojeg su doživjeli kao normalno proglašenje i nastavak albanskog političkog pokreta na Kosovu. Unatoč tome, da su međunarodni predstavnici nebrojeno puta u svojim političkim izjavama jasno naglasili, da nezavisnost Kosova nije u njihovoj političkoj agendi(!), albanska strana je »sačuvala uvjerenje«, da je sve to dio strategije za umirivanje srpskih političkih strasti.
Uistinu je to dio političkog diskursa, kojeg su sebi »prisvojili« Albanci i koji ga »spretno« upotrebljavaju u svoju korist i ostvarivanje svojih političkih ciljeva. Takav diskurs datira još iz vremena Miloševićeve vladavine na Kosovu, kojeg Albanci još danas neprestano recikliraju. U vrijeme Miloševićeve vlasti na Kosovu Albanci su »odgajani« za zamjenu koncepata, koji se kreću između realnosti i iracionalnosti. Albanci i uopšte ne-srpsko stanovništvo na Kosovu su zbog posljedica političke manipulacije sa njima i zbog golog preživljavanja živjeli u nepokolebljivoj nadi, da žive u Republici Kosovo čak i tada kada je Kosovo bilo potpuno pod srpskom administracijom. Cjelokupni albanski politički establišment je svoju političku terminologiju podigao na perfekcionistički nivo političke manipulacije. I danas je prisutna ista šema razmišljanja: kosovski građanin doživljava privremene institucije kao državne institucije Kosova (Predsjednik, Parlament i Vlada), koje imaju samo dekorativni i svečani karakter u sklopu potpunog zakonodavstva, izvršne u sudske vlasti UNIMIK-a. I Kosovski zaštitni korpus (TMK, bivša OVK) velika većina Kosovara doživljava kao pravu kosovsku vojsku, iako je obična civilna organizacija, koja ima mandat za intervencije u vanrednim situacijama.
Takav politički diskurs bi mogao nesmetano djelovati još neko vrijeme kao dugoročna injekcija i efekat političke manipulacije ukoliko kosovska socijala ne doživi dramatičnih posljedica siromaštva. U prve dvije godine poslije rata na Kosovu djelovao je ogroman broj nevladinih organizacija, koje su pomagale tamošnjoj populaciji pri izgradnji porušenih kuća, ipak je poslije konstituisanja kosovskih institucija počela redukcija nevladinih organizacija i humanitarne pomoći, kasnije i redukcija pomoći mnogih država. Takav način prestanka humanitarne pomoći, koji je bio povezan sa nedostatkom investiranja i posebno blokiranjem procesa privatizacije ubrzala su rađanje sadašnjeg političkog diskursa i adresiranje frustracija prema UNIMIK-u.
Neredi na Kosovu marta 2004. godine na svoj način označili su početak »trošenja slobode«, koju su poslednjih pet godina »uživali« Albanci. Prvi put su se suočili sa procesom dinamike potrošnje političke slobode, koja se na prvi pogled pokazala kao zadovaljavajuća pa iako nije zadovoljavala niti je zadovoljila osnovnih političkih i opštih ljudskih prava građana Kosova – došlo je do rušenja neprirodnog statusa quo, koji je bio postavljen između Albanaca, Srba i UNMIK-ove administracije odnosno međunarodne zajednice. Sve navedene strane čuvale su lažnu iluziju i »priču o uspjehu«. Sada je se otvorio prostor za uspostavljanje novih odnosa i taj proces se definiše kao restruktuiranje UNMIK-a i realizacija standarda za Kosovo. Adresiranje nasilja albanskih protestanata prema osoblju i imovini UNMIK-a dovoljno jasno kaže, u kolikoj mjeri, je taj osjećaj povezan sa vjerodostojnošću civilne i međunarodne prisutnosti na Kosovu, koja poslije tih tragičnih događaja mora promijeniti oblik i sadržaj.Odnosi između Srba i Albanaca pet godina poslije završetka rata ostali su neprijateljski i na nesnosnom nivou. Unatoč tome, da korijeni albansko-srpske konfliktosti sežu duboko u istoriju, ne-simbolično ne-pomirenje između njih može se povezati i sa neadekvatnom aplikacijom politike UNMIK-a i međunarodne zajednice - posebno tolerisanjem srpskih političkih paralelnih struktura na Kosovu i faktičko dijeljenje Kosova. U političkoj manipulaciji, koja pruža strah kod Albanaca i nadu Srba za povratak Kosova Srbiji, nastojanja, da bi gradili normalne odnose između dvije zajednice, bilo unutar Kosova bilo između Kosova i Srbije ne rezultiraju sa uspjehom. Sve od kada se takvo stanje održava u nedefinisanom statusu Kosova, svaka od navedenih strana (Srbi i Albanci) jedna drugu doživljava kao prijetnju! Očuvanje statusa quo potpuno suprostavljenih projekata, ne da bi se makar i na simboličkom nivou dali jasni znakovi, koji će od dva politička procesa rezultirati sa pravnim i političkim statusom Kosova, inicirao je i ojačao ideologije i ekstremne političke projekte. Koje?

  • Projekt za očuvanje, zadržavanje Kosova u Srbiji i rezervni projekt za podjelu Kosova, koju nude srpske paradržavne strukture, koje fukcionišu neometano, i

  • Politički projekt za združivanje albanskih zemalja, koji je još uvijek ostao unutar diskursa političkih izjava. Svi ti projekti motivisani su stalnom nestabilnošću Kosova i sa blijeđenjem moderiranog projekta nezavisnosti Kosova.

Većina političkih analitičara i političara, koji se bave razvojem političkog procesa na Kosovu i regiji, bili su iznenađeni zbog nasilnih protesta marta ove godine. Velika većina tih analitičara i političara smatra, da su ti događaji proizašli iz navedene političke slobode, koju su Albanci dobili pomoću međunarodne zajednice, koja se poslednjih pet godina nije bavila promjenama čiji smo bili svjedoci na Kosovu odnosno uopšte nije uvažavala političkih procesa, koji su se događali za to vrijeme. Iako nerealizovan, proces nezavisnosti Kosova, neprestano proizvodi političke i psihološke frustracije, opšte stanje pod okriljem međunarodne zajednice i NATO-vih snaga je za ljude na Kosovu dobilo dimenziju umirivanja. Velika nezaposlenost i još veće siromaštvo su u poređenju sa srpskom okupacijom u navedenim godinama na prvi pogled izgledali manje dramatični. Zadržavanje kosovskih građana u dubokoj izolaciji u svojevrstnoj karanteni bez dokumenata za putovanje, bez prava slobodnog kretanja u državama regije i šire (i sada, poslije pet godina UNMIK-ovih pasoša ne priznaje veliki broj država članica UN, iako su ti dokumenti dio UN-ove administracije) reflektiralo se ventilom rasterećenja te frustracije dobijanjem srpskog pasoša, kada je srpska administracija pomoću UNMIK-ove administracije otvorila podružnice za izdavanje srpskih dokumenata u Gračanici, Kosovu polju i čak u Prištini.
Konflikt, povod zbog kojeg je bila blokirana ceste na Čaglavici, uskoro se veoma brzo proširio i na druge lokacije i okončao se spaljivanjem oko 30 vjerskih objekata Srpske pravoslavne crkve (SPC) te na desetine srpskih lokala i kuća, što dokazuje, da su odnosi između Srba i Albanaca i poslije pet godina mira na neprijateljskim osnovama. Iako taj konflikt ima dublje korijene, »nastavak« takvih međuetničkih odnosa govori o nesposobnosti UNMIK-ove administracije čak i u njihovom uređenju simobličkom nivou. UNMIK-ovo tolerisanje srpske paralelne strukture vlasti i faktička podjela Kosova (sjeverni dio Kosovske Mitrovice) i sve ove godine ukazivalo je na nesposobnost UNMIK-ove administracije, da na Kosovu upravlja u skladu sa rezolucijom Savjeta bezbjednosti UN-a 1244. Oblikovanje srpskih paradržavnih struktura na sjeveru Kosovske Mitrovice i u srpskim enklavama unutar Kosova je nesporna činjenica, koju ne negira ni UNIMIK – činjenica je, da sve te strukture finansira srpska vlada. Svih proteklih godina Srbima na Kosovu bilo je omogućeno, da učestvuju na lokalnim, parlamentarnim i predsjedničkim izborima Srbije na Kosovu. Veoma indikativno (inače razumljivo), da Srbi na Kosovu neprestano glasaju za srpske agresivne stranke, dakle Srpsku radiklanu stranku (SRS), koju vodi Vojislav Šešelj. To je dokaz, da je kod Srba na Kosovu još uvijek veoma živ nacionalistički diskurs, koji proizilazi iz manipulacije sa nacionalističkom ideologijom velikosrpskog nacionalizma. Srbima na Kosovu i poslije pet godina od uspostave mira nije uspjelo oblikovati političke stranke, koja bi se integrisala u kosovsko društvo i sa toga stajališta predstavljaju svojevrstnu žrtvu političkih igara, koje se vode ne zbog njihove političke artikulacije nego zbog dnevnopolitičkih potreba srpskih političara u Beogradu.
Na drugoj strani UNMIK-u i kosovskim institucijama nije uspjelo uspostaviti sigurnosti za Srbe na Kosovu. U tom smislu je nedostatak slobode kretanja Srba na Kosovu prvi znak UNMIK-ovog nesupjeha na tom području.Veliki broj neotkrivenih zločina i ubijanja Srba ili Albanaca pokrenulo je nepovjerenje i strah kosovskih Srba prema kosovskim institucijama.Takav strah rodio je nadu o vraćanju Srbije na Kosovo što bi isproduciralo osjećaj srpskog revanšizma za sve te godine odsutnosti srpske države na Kosovu. Projekti očuvanja Kosova u Srbiji i rezervni projekat o srpskoj podjeli Kosova, kojeg podržavaju paralelne srpske paradržavne institucije i koji neometano funkcioniše, stvaraju začarani krug za Srbe na Kosovu.
Recikliranje konfliktnog stanja u takvim okolnostima i stalnoj nestabilnosti označila je kraj iluzija za sve tri strane, da mogu samostalno i jednostrano realizovati svoje projekte. UNMIK je doživjeo neuspjeh u očuvanju političke inercije status quo, upravo tako je doživjela neuspjeh realizacija standarda o Kosovu, jer nije uspjela ostvariti svojih obaveza, koje proizilaze iz rezolucije Savjeta bezbjednosti 1244 za upravljanje Kosovom - njegov ekonomski razvoj i usposobljavanje privremenih institucija odnosno efikasnu administraciju. Albanci na Kosovu doživjeli su neuspjeh u svojoj tendenciji, da bi eliminisali blokirani potencijal tamošnjih Srba i Srbije na Kosovu bilo u njihovoj tendenciji, da bi neprestano minimizirali odnosno ignorisali njihovu prisutnost, bilo da ih nasilno potisnjuju sa tog prostora.
Srbi na Kosovu i sama Srbija poslije nereda u martu 2004. godine, iako su postigli nekakav propagandni uspjeh nisu uspjeli podstaknuti svoje politike za budućnost Kosova iz jednostavnog razloga – njihov projekt je, naime, već 1999. godine doživjeo neuspjeh i kao takav se ne može revitalizirati. Faktički srpski uspjeh veće uporište ima u činjenici slabljenja albanske političke slike nego na popravljanju vlastite političke slike. I projekat srpskog parlamenta i Vlade Srbije za decentralizaciju odnosno kantonizaciju Kosova nije doživjeo željenog i planiranog cilja i to ne zbog međunarodne zajednice nego zbog albanskog eksplozivnog potencijala, kojeg imaju i iskazuju prema takvim projektima.
Neredi marta ove godine ujedno su otkrili moralnu krizu i krizu povjerenja prema političkim elitama i sadašnjim institucijama sistema. Političkoj eliti nije uspjelo, da se demagoškim govorima »očisti« grijeha za nerede te nije preduzela konkretne aktivnosti kako bi umirila situaciju nego je za nastali položaj optužila UNMIK, što je već bilo jasno 17. marta 2004. U suštini razlog za eksperiment je degradacija UNMIK-a. Inferiorna albanska politička elita, koja je poslednje tri godine imala ulogu dekora i nikako nije izvodila svoje političke funkcije, koja bi artikulirala interese kosovskih građana. Već unaprijed donesen Ustavni okvir sa takvim sadržajem, koji izabrane institucije sistema ostavlja bez nadležnosti bio je alibi za UNMIK-ovu administraciju, da je se mogla ponašati neodgovorno i sa velikom dozom arogancije prema Kosovu i njegovim institucijama sistema, koje kažu političku nezrelost u toj fazi funkcionisanja.
Eliminisanje moralnih, političkih i nacionalnih posledica neće biti lak posao za kosovsko društvo, u okolnostima gdje je odsutna volja faktora odlučivanja, da bi se priznalo pravo za samostalno opredjeljivanje kosovskog naroda. Zakašnjenje u priznavanju tog prava, koje se može artikulirati pomoću referenduma, kojeg bi nadzirala međunarodna zajednica, može proizvesti reprodukciju frustracija prema UNMIK-u i opet pokrenuti albansko-srpske konflikte na Kosovu, koji se mogu reciklirati u svakom trenutku.
Kosovska politička elita je »pronašla svoj prostor« u situaciji i za takvo stanje je, između ostaloga, sama odgovorna. Stranka LDK (Demokratski savez Kosova), koju vodi i kontroliše Ibrahim Rugova, ima fiksiranu ideju o nezavisnosti Kosova. Politička elita, koja proizilazi iz LDK, priznavanje nezavisnosti Kosova vidi kao ispunjavanje istorijske misije tog pokreta. Putevi za ostvarivanje i postizanje nezavisnosti (izgradnja efikasne administracije, borba protiv korupcije, nastojanja za vraćanje izbjeglica, oblikovanje struktura za borbu protiv organizovanog kriminala) u njihovom političkom diskursu nisu posve pojašnjena i nisu sredstvo za postizanje i ostvarivanje nezavisnosti. Prema tom političkom konceptu nezavisnost Kosova je jedina alternativa političkog statusa Kosova ne gledajući na to sa kakvom dinamikom ili kvalitetom će biti ispunjeni politički standardi, koje je postavila i traži međunarodna zajednica te posebni predstavnik i kojeg su potvrdile sve relevantne međunarodne političke instance. Ibrahim Rugova ostaje centralna ličnost te stranke. Njegovo dosadašnje vođenje stranke govori o elementima autarhije. Iako je 2002. godine bio kongres stranke, Rugova nije pristao na izbor predsjedništva stranke nego je se odlučio za strukturu iz 1998. godine, koju je tada privremeno odredio i imenovao za period od šest mjeseci. Unutrašnja demokratija unutar te stranke uopšte ne postoji! Od 2000. do 2004. godine od te stranke distancirao se veliki broj kosovskih političara, koji su determinirali politički život na Kosovu prije i poslije rata. Od juna mjeseca se iz LDK odcijepila grupa poslanika, koji su osnovali stranku Kosovska demokratska alternativa (Alternativa demokratika Kosovare), koju vodi Edita Tahiri, inače dugo vremena tijesna saradnica Ibrahima Rugove i ubijenog dr. Fehmija Aganija - jedina žena u delegacija Albanaca na pregovorima u Rambouilletu. Efekti bijega članova LDK, koji su se dugo vremena identifikovali sa tom strankom biće vidljivi na parlamentarnim izborima 23. oktobra ove godine. Zanimljivo je, da Rugova nije pokazao ni najmanjih znakova nervoze zbog takvog ponašanja njegovih najbližih saradnika. Uistinu on još uvijek predstavlja ishodište manipulacije sa osjećajima građana što se tiče nezavisnosti Kosova. Njegova najčešća izjava je: »...čekamo na formalno priznanje nezavisnosti Kosova...«.
Stranke, koje su proizašle iz rata – PDK (Demokratska stranka Kosova), koju vodi Hashim Thaci i AAK (Alijansa za budućnost Kosova), koju vodi Ramush Haradinaj, predstavljaju refleks procesa demilitarizacije OVK. Političko samoodlučivanje tih stranaka proizilazi iz projekta, koji nosi istorijsku dimenziju. Te dvije stranke nose u sebi osjećaj političke pobjede, jer su zajedno sa NATO-om dobili bitku protiv Srbije. Stvaraju osjećaj, da u kriznoj situaciji mogu poseći za radiklanijim opcijama u slučaju, da politički status Kosova ne bi bio drugačije određen od onoga, kojeg žele i očekuju Albanci. Što se tiče političkih projekata, upravljanja i vođenja te dvije političke stranke imaju u poređenju sa LDK dinamičniji pristup ali zbog koalicije sa LDK imaju ograničene mogućnosti djelovanja.
Od te političke strukture, koja je izašla iz procesa rata, najbolju profilaciju uspjeo je oblikovati Bajram Rexhepi (PDK), aktuelni predsjednik Vlade Kosova, koji se zauzima za vraćanje izbjeglica na Kosovo, za gradnju vjerskih objekata koji su bili uništeni i zapaljeni u demonstracijama marta ove godine, gradnju srpskih lokala i kuća, borbu protiv organizovanog kriminala, nastoji uspostaviti povjerenje između Srba i Albanaca. Hashim Thaci ostaje centralna ličnost stranke PDK. Thaci je politička ličnost, koja povremeno lansira hrabre političke opcije za razrješenje srpskog položaja na Kosovu. Poslednja njegova ideja za uređenja srpskog pitanja na Kosovu je uređenje prema uzoru Ohridskog sporazuma – za integraciju Srba na Kosovu i kosovskom društvu uopšte. Ohridski sporazum bio je potpisan između Makedonaca i Albanaca 15. avgusta 2001. godine. Cilj tog sporazuma je prestanak rata i decentralizacija vlasti gdje su Albanci dobili više prava u procesu odlučivanja. Proces decentralizacije na osnovi tog sporazuma predviđa, da u područjima gdje broj Albanaca dostiže 20%, dobiju prava na: upotrebu albanskog jezika kao jednakovrijednog sa makedonskim, podjela vlasti, participacija Albanaca proporcionalno broju u centralnoj vlasti te oblikovanje lokalne samouprave po načelu Evropske povelje o lokalnoj samoupravi. Konačni cilj tog sporazuma je očuvanje cjelovitosti države Makedonije kao subjekta međunarodnog prava. Na Kosovu PDK i AAK te ideje ne priznavaju već u osnovi, bez prethodne analize, jer se kosovske političke stranke više bave stranačkim nego vitalnim pitanjima. Drugim riječima rečeno, stranke u unutrašnjopolitičkom projektu funkcionišu autarhično, kod opštih nacionalnih interesa ponašaju se što se više da anarhično i bez usklađivanja stajališta.
Međunarodni institut IFIMES smatra, da u narednom periodu do parlamentarnih izbora 23. oktobra ove godine ne nazire se prostor za imputiranje političke grupacije liberalnog ili socijaldemokratskog profila, koji bi imao stvarni uticaj na realnu scenu Kosova.
Liberalni politički prostor može uskoro ponovno uvesti u igru kosovskog političara Vetona Surrojia, ovoga puta sa strankom ORA, oko koje gravitiraju urbane mase te medijski lideri, koji imaju diskretnu podršku međunarodne zajednice te velikog broja nevladinih organizacija i civilnog društva. Zanimljivo je, da je participacija urbane populacije u političkom životu kosovske elite vrlo mala odnosno nema je. Zbog toga možemo očekivati, da će se ubuduće početi profilovati takva elita, posebno u većim kosovskim gradovima, kao što su: Priština, Kosovska Mitrovica, Prizren, Đakovica, Gnjilane. Ipak u društvu sa nezaposlenošću većom od 70% i sa populacijom koja uglavnom živi na selu, gdje je četvrtina populacije u dijaspori, političke stranke imaju »istorijske« korijene adekvatni predstavnički proces je: socijalni, regionalni, sindikalni, polni i starosni veoma otežan i traži puno vremena.
Međunarodni institut IFIMES smatra, da veliku ulogu u nastavku procesa razvoja Kosova vjerovatno će imati srpska koalicija »Povratak«, koja se može pokazati kao subjekat vlastitog razvoja. U njihovoj političkoj strukturi je, što se tiče strukture DOS-a, vidljiva fragmentacija. Ukoliko ostane kao do sada od srpskih stranaka možemo očekivati, da će imati politički profilirane pokrete, nacionalni front i ne stranke kao takve. Sa tog stajališta je očekivati, da će njihova uloga biti snažnija u blokiranju procesa nego u aktivnim događanjima. To znači, da će se vjerovatno zauzimati za blokiranje integracionih procesa Srba na Kosovu i u kosovskom političkom životu uopšte.
Međunarodni institut IFIMES smatra, da će biti potrebno još dugo vremena čekati na autentičnu srpsku političku stranku na Kosovu, koja bi radila na procesu približavanja i integrisanja Srba na Kosovu i koja bi bila nezavisna od uticaja Beograda. To bi značilo, da unutar srpske zajednice na Kosovu nije očekivati, da će se oblikovati nova politička elita, koja bi predstavljala autentične srpske interese na Kosovu i koja bi bila vjerodostojna za međunarodnu zajednicu.
Što se tiče drugih etničkih zajednica potrebno je reći, da imaju manje kvote angažiranja, tako da bi njihova nastojanja bila na nivou očuvanja nacionalnog identiteta i praktičnih interesa. Navedenim političkim strukturama u novoj kosovskoj realnosti ne bi bilo potrebno uključivati u šemu albansko – srpskih političkih stranaka. Strankama turske, aškalijske, romske, egipatske i bošnjačke zajednice biće potrebno pomoći u razvoju vlastitih političkih alternativa u unutrašnjoj demokratiji gdje bi bila poštovana ljudska prava i prava etničkih zajednica uopšte.
Albanska politička elita na Kosovu, iako je dosta fragmentirana, koja je u velikom međustranačkom rivalitetu i bez političkih iskustava, ima unatoč tome istorijski motiv misije političkog samoodlučivanja, koja sa svim svojim mogućnostima stoji na stajalištu nezavisnosti. Od te svoje pozicije nemogu odustati i zbog toga, jer Albanci na Kosovu poslije slabih iskustava etničkog čišćenja i genocida 1999. godine ne vide drugu alternativu nego nezavisnost. Takvo stajalište ne govori o albanskom nacionalizmu nego više o pragmatizmu. Kako god već albanska politička elita je, u tri godine zajedničkog vođenja sa UNMIK-om, ušla u procese političke emancipacije i političke profesionalizacije vođenja - mada je na početku tog procesa. Prenos nadležnosti može pripomoći jačanju osjećaja odgovornosti i profesionalizma, jer će tako politička elita imati još dodatni zadatak eliminisanja nepotizma, meritokracije i korupcije, koja se počela pojavljivati u novoj kosovskoj-međunarodnoj administraciji.
Međunarodna zjednica je se odlučila za politiku određivanja »standardi prije statusa«, iako je Kosovo već došlo u legitimnu fazu definisanja konačnog statusa poslije izbora 2001. godine i oblikovanja kosovskih političkih institucija. Takva politika sadrži suprostavljene poglede zbog same činjenice nedefinasanog statusa Kosova, koji je ujedno taoc sveopšteg razvoja Kosova i norme za ispunjenje već određenih standarda. Suprostavljajući vidici te politike su:

  • Prvo, sa nedefinisanim statusom Kosova ne može biti ekonomski stabilnog razvoja. Kako je poznato, bez legalnog konačnog statusa Kosovo ne može biti subjekt međunarodnih institucija kao što su Svjetska banka (WB) te Međunarodni monetarni fonf (IMF). Upravo nedefinisani konačni politički status Kosova stranim investitorima ne nudi zaštite njihovog kapitala;

  • Drugo, ekonomska nerazvijenost, koja se rezultira 70% nezapolsenošću cjelokupne kosovske privrede ne može predstavljati atraktivne zemlje za vraćanje izbjeglica što je ujedno veoma važan politički standard za određivanje konačnog statusa;

  • Treće, međuetnički odnosi između većinske albanske i srpske etničke zajednice ne mogu biti stabilni sa nedefinisanim konačnim političkim statusom Kosova.

Drugi vidik, koji se suprostvalja dobrosusjedskim odnosima, su standardi i dijalog, koje vodstvo Kosova mora omogućiti i ostvariti. A kako? Kada to isto političko vodstvo nema nikakvih nadležnosti, koja bi se odnosila na vanjsku politiku, jer to pravo pripada isključivo UNMIK-u. Sa takvom politikom Kosovo se našlo u začaranom krugu.
Međunarodni institut IFIMES smatra, da bi izlazak iz takve situacije bio vjerovatno u politici »nezavisnost i standardi zajedno« što bi značilo, da bi vjerovatno bilo potrebno priznati nezavisnost Kosova, koje bi još nekoliko godina ostalo pod međunarodnim protektoratom. Tako bi se ostvarili navedeni standardi, koji su uslov, da Kosovo postane država. Sličan model je bio u Istočnom Timoru i upravo zbog toga je Istočni Timor uspješno prerastao prelaznu fazu protektorata. U slučaju, da se takva politika ne aplicira na Kosovu postoji realna opasnost, da dosadašnji napori i dostignuća međunarodne zajednice na Kosovu budu neizvjesni i upitni.