Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES)[1] iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku, Balkanu i po svijetu. U svom članku „Diplomatija malih država u eri geopolitičke fragmentacije”, Olga Algayerova, bivša podsekretarka Ujedinjenih nacija i izvršna sekretarka Ekonomske komisije Ujedinjenih nacija za Evropu (UNECE), generalna direktorica Globalne akademije za buduće upravljanje (GAFG) i članica Savjetodavnog odbora IFIMES-a, razmatra na koji način male države, a posebno Oman kroz „Proces iz Muskata”, mogu koristiti diplomatiju zasnovanu na povjerenju za sprečavanje geopolitičke eskalacije, jačanje regionalne sigurnosti, očuvanje ekonomske povezanosti i unapređenje stabilnosti u sve fragmentiranijem međunarodnom sistemu.
U vrijeme kada je međunarodna diplomatija pod izuzetnim pritiskom, predloženi Muscatski proces – koji je pokrenula Grupa prijatelja Procesa – zaslužuje snažnu i održivu podršku. Njegova vrijednost ne leži samo u mogućnosti postizanja određenog političkog sporazuma, već i u očuvanju kanala dijaloga između država Vijeća za saradnju u Zaljevu (GCC), Irana i Iraka tokom cijelog ciklusa krize – od prevencije i ranog upozorenja, preko eskalacije i krize, do deeskalacije, stabilizacije i, na kraju, političkog rješenja.
Ciklus krize treba shvatiti i kao više od političkog ili sigurnosnog fenomena. Svaka velika geopolitička kriza generira ciklus ekonomske krize. Rastuće tenzije povećavaju neizvjesnost; neizvjesnost utiče na investicije, trgovinu i finansijska tržišta; poremećaji u snabdijevanju energijom, transportu i lancima snabdijevanja povećavaju troškove; a ekonomski pritisak zauzvrat može pojačati političku nestabilnost. Sigurnosni i ekonomski rizici stoga postaju međusobno pojačavajući.
U međunarodnom sistemu koji sve više oblikuje konkurencija među velikim silama, manje države se ponekad doživljavaju prvenstveno kao primaoci međunarodnih odluka. Muskatski proces pokazuje suprotno: manja država može biti važan pružalac međunarodne sigurnosti i diplomatske stabilnosti.
Oman je posebno uvjerljiv primjer. Njegov utjecaj ne proizlazi iz vojne moći ili ekonomske veličine usporedive s najvećim globalnim akterima. Proizlazi iz povjerenja, kredibiliteta, dosljednosti i sposobnosti održavanja odnosa preko političkih podjela. Oman je pokazao da se diplomatski utjecaj može graditi pouzdanošću, a ne prisilom.
Ovo je značajna lekcija za širi međunarodni sistem. Manje države ponekad mogu stvoriti diplomatski prostor koji veće sile ne mogu. Velike sile često imaju strateške interese, saveze i politička očekivanja koja mogu otežati direktno posredovanje. Manja, kredibilna i relativno pouzdana država može imati veću slobodu komunikacije sa svim stranama bez izgleda da traži dominaciju.
Manje države mogu doprinijeti u svakoj fazi krize:
U fazi prevencije, one mogu osigurati kanale za rano upozoravanje i održavati kontakte koje bi većim silama moglo biti politički teško održati.
Tokom eskalacije, mogu omogućiti diskretnu komunikaciju i pomoći stranama da istraže moguće kompromise, a da pritom ne zahtijevaju trenutne javne ustupke.
U fazi same krize, mogu djelovati kao pouzdani posrednici, sposobni za prenošenje hitnih poruka i smanjenje rizika od pogrešne procjene.
Tokom deeskalacije, mogu olakšati izgradnju povjerenja i pomoći da se privremeni prekidi pretvore u trajnije aranžmane.
A tokom stabilizacije i oporavka, mogu podržati obnovu ekonomskih veza, trgovine, investicija i regionalne saradnje.
Ekonomska dimenzija je posebno važna. Geopolitičke krize ne ostaju ograničene na diplomatske prostorije. One utiču na cijene energenata, pomorski transport, osiguranje, investicije, lance snabdijevanja i povjerenje potrošača. Posljedice brzo mogu postati globalne.
Za zemlju poput Omana, smještenu na strateški ključnom raskršću Zaljeva, Indijskog okeana i šireg Bliskog istoka, regionalna stabilnost ima direktnu ekonomsku dimenziju. No, uloga Omana nadilazi zaštitu vlastitih interesa. Pomažući u smanjenju vjerovatnoće eskalacije, Oman doprinosi stabilnosti širih trgovinskih i energetskih mreža o kojima ovise mnoge zemlje.
Ovo ilustruje važan princip: ekonomska međuzavisnost može biti i ranjivost i instrument mira. Kada zemlje shvate ekonomske troškove konfrontacije, zajednički interesi mogu stvoriti poticaje za suzdržanost. Regionalni diplomatski procesi mogu pomoći da se ti zajednički interesi pretoče u praktičnu saradnju.
„Proces iz Muskata” (Muscat Process) bi stoga predstavljao nešto više od samih pregovora. To je primjer kako diplomatija malih država može doprinijeti globalnom upravljanju.
Takvi doprinosi su često najvredniji upravo zato što su tihi, dugoročno usmjereni i, prije svega, nekonfrontirajući.
Šira pouka glasi da bi međunarodna diplomatija trebala preći s modela koji se isključivo fokusira na reagovanje u krizi na model koji obuhvata cijeli ciklus krize, integrišući političke, sigurnosne i ekonomske dimenzije. Ne bismo se trebali pitati samo kako reagovati kada kriza izbije, već i kako ranije prepoznati rizike, spriječiti eskalaciju, zaštititi ekonomske veze, održati energetske i trgovinske tokove, smanjiti konfrontaciju, stabilizirati pogođene ekonomije i stvoriti uslove za održiv oporavak. Proces iz Muskata mogao bi utjeloviti ovaj pristup.
Njegova strateška vrijednost je stoga i politička i ekonomska – a njegov uspjeh pokazuje da diplomatski utjecaj ne mora nužno odgovarati veličini jedne zemlje. U određenim okolnostima, sposobnost slušanja, komunikacije sa svim stranama i izgradnje povjerenja može biti vrednija od same moći.
Međunarodna zajednica bi stoga trebala podržati Proces iz Muskata, uz poštivanje njegovog prepoznatljivog omanskog karaktera i naglaska na diskreciji. Oman bi trebalo posmatrati ne samo kao domaćina ili posrednika, već kao primjer konstruktivne uloge koju manje države mogu imati u međunarodnom sistemu koji postaje sve više fragmentiran.
Strateški cilj trebao bi biti jasan: spriječiti krize gdje god je to moguće; upravljati njima kada je to nužno; smanjiti tenzije kada krize postanu akutne; zaštititi ekonomske veze; osigurati stabilizaciju nakon krize; te iskoristiti diplomatiju manjih država, koje uživaju povjerenje, kako bi vrata za političko rješenje ostala otvorena.
U svijetu koji je sve više obilježen geopolitičkom fragmentacijom, Proces iz Muskata nudi važnu pouku: male države možda nemaju moć da određuju međunarodni poredak, ali mogu posjedovati diplomatski kapacitet da pomognu u sprečavanju urušavanja tog poretka.
O autorici:
Olga Algayerova je bivša podsekretarka Ujedinjenih nacija i izvršna sekretarka Ekonomske komisije Ujedinjenih nacija za Evropu (UNECE). Prethodno je obnašala dužnost stalne predstavnice pri međunarodnim organizacijama u Beču, kao i državne sekretarke u Ministarstvu vanjskih poslova Slovačke Republike. Trenutno je generalna direktorica Globalne akademije za buduće upravljanje (GAFG) i članica Savjetodavnog odbora IFIMES-a.
Stavovi izneseni u ovom članku stavovi su autorice i ne odražavaju nužno stavove IFIMES-a.
Ljubljana/Ženeva, 27.oktobar 2026
[1] IFIMES - Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije sa sjedištem u Ljubljani, Slovenija, ima specijalni savjetodavni status pri Ekonomsko-socijalnom vijeću ECOSOC/UN, New York, od 2018.godine i izdavač je međunarodne naučne revije „European Perspectives“, link: https://www.europeanperspectives.org/en
