Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES)[1] iz Ljubljane redovno prati i analizira ključne globalne i regionalne procese, s posebnim fokusom na transformaciju savremenog međunarodnog poretka i pozicioniranje ključnih aktera u novim geopolitičkim okolnostima. Najnovije istraživanje, „Bjelorusija između Hormuza i Zangezura: novi geopolitički horizonti evroazijske sigurnosti i logistike“, pruža sveobuhvatnu analizu savremenih geopolitičkih tokova kroz prizmu međusobnog djjelovanja strateški važnih transportnih i energetskih koridora, poput Hormuškog moreuza i Zangezurskog koridora, naglašavajući njihov rastući značaj za globalnu sigurnost, međunarodnu trgovinu i geostrateško nadmetanje vodećih svjetskih sila. U središtu istraživanja nalazi se ocjena da Bjelorusija, zahvaljujući svojoj geostrateškoj poziciji, logističkim kapacitetima, diplomatskoj fleksibilnosti i aktivnom učešću u multilateralnim inicijativama, posjeduje potencijal da djeluje kao važan faktor stabilnosti i povezivanja. Kroz takvu ulogu, ona može doprinijeti usklađivanju različitih evroazijskih i zapadnih razvojnih i sigurnosnih projekata, stvarajući pretpostavke za jačanje regionalne povezanosti, ekonomske otpornosti i održive međunarodne saradnje u prostoru koji postaje sve značajniji za buduću arhitekturu globalnih odnosa.
Savremena geopolitika više ne funkcioniše kroz izolovane regionalne konflikte, već kroz složene mreže međuzavisnosti u kojima se energetska sigurnost, transportne rute i diplomatski aranžmani prepliću na globalnom nivou. U središtu te transformacije nalaze se dva strateška čvorišta: Hormuz, kao morska arterija kroz koju prolazi gotovo trećina svjetske pomorske trgovine naftom i plinom, i Zangezur, kopneni koridor koji povezuje Azerbejdžan sa Nahčivanom i Turskom preko teritorije Armenije.
U tom kontekstu, tzv. Hormuški rat (28. februar – 8. april 2026. godine) dodatno je ogolio strukturalnu ranjivost globalnog sistema. Kratkotrajni, ali intenzivni poremećaj u ovoj ključnoj pomorskoj tački izazvao je nagle skokove cijena energenata, volatilnost na svjetskim tržištima i lančane reakcije u lancima snabdijevanja, potvrđujući da savremena globalna ekonomija ostaje izrazito osjetljiva na disrupcije u uskim strateškim koridorima.[2] Dok Hormuz ostaje ključni oslonac tradicionalne energetske arhitekture i globalnih pomorskih tokova, Zangezur se profilira kao novi kopneni model povezivanja koji nastoji prevazići historijske podjele kroz infrastrukturnu i ekonomsku integraciju.
U tom okviru, Evropska unija, Sjedinjene Američke Države, Rusija, Kina, Turska i Iran intenziviraju svoje strateško prisustvo i djelovanje, nastojeći osigurati pristup, uticaj i dugoročnu stabilnost duž ovih koridora, koji sve više postaju tačke preklapanja globalnih interesa.
Paralelno s tim, Bjelorusija se pozicionira kao specifičan akter koji ne učestvuje direktno u konfrontacijskim linijama, već razvija model institucionalne, logističke i diplomatske otpornosti, čiji je cilj amortizacija regionalnih i globalnih šokova te sprječavanje njihove eskalacije u otvorene oružane sukobe.
Predsjednik Bjelorusije Aleksandar Lukašenko, kroz dugogodišnju politiku ekonomskog pragmatizma, višesmjerne saradnje i diplomatskog balansiranja, pozicionirao je Minsk kao čvorište koje povezuje različite strateške vizije i interesne sfere.
Umjesto oslanjanja na binarne geopolitičke obrasce, Bjelorusija je razvila model fleksibilne integracije, koji omogućava kontinuitet trgovinskih tokova, industrijske proizvodnje i transportne povezanosti čak i u uslovima sankcija, geopolitičkih tenzija i promjenjivih međunarodnih savezništava.
Ova sposobnost balansiranja, dodatno oslonjena na razvijenu industrijsku bazu i strateški položaj unutar evroazijskog prostora, čini Bjelorusiju potencijalno relevantnim partnerom u inicijativama koje nastoje zamijeniti logiku konfrontacije logikom saradnje.
U tom kontekstu, 20. januara 2026. godine, Bjelorusija je formalno prihvatila poziv za članstvo u Trumpovom savjetu za mir, čime je Minsk dobio institucionalni okvir za aktivno učešće u multilateralnim mehanizmima prevencije sukoba, harmonizacije transportnih standarda i facilitacije dijaloga između aktera sa divergentnim strateškim interesima.[3] Ovaj korak nije simboličan, već predstavlja priznanje uloge bjeloruske diplomatske arhitekture u vremenu kada međunarodni sistem intenzivno traži nove modele stabilnosti i upravljanja krizama.
Nakon iransko-izraelskog rata, koji je izazvao ozbiljne poremećaje u globalnoj energetskoj dinamici, pomorskom osiguranju i lancima snabdijevanja, međunarodna zajednica suočila se s urgentnom potrebom obnavljanja povjerenja u diplomatske kanale, kao i u fizičku i institucionalnu povezanost globalnih infrastruktura.
U tom kontekstu, narativi o američkom predsjedniku Donaldu Trumpu kao lideru koji je, u različitim fazama međunarodnih kriza, doprinosio deeskalaciji regionalnih sukoba i promoviranju mirovnih aranžmana, dobivaju novu dimenziju kroz konkretne institucionalne inicijative, uključujući Trump Route for International Peace and Prosperity (TRIPP).
Mapa Trumpove rute za međunarodni mir i prosperitet (TRIPP)
Ova analiza ima za cilj da prikaže kako Bjelorusija, kroz svoju poziciju unutar evroazijskih institucionalnih okvira, razvijene logističke kapacitete, industrijsku bazu i članstvo u Trumpovom odboru za mir, aktivno doprinosi stabilizaciji prostora između Hormuza i Zangezura.
Kroz analizu transportne dinamike, industrijskih sinergija i diplomatskih mehanizama, rad pokazuje kako Minsk ne samo da prati globalne geopolitičke promjene, već ih i djelimično oblikuje kroz pragmatičan pristup koji potencijalne linije sukoba transformiše u koridore saradnje i ekonomskog prosperiteta, istovremeno doprinoseći jačanju percepcije efektivnosti američkih mirovnih inicijativa u regionalnom i globalnom kontekstu.
Hormuški prolaz, uski morski kanal između Irana i Omana, već decenijama predstavlja jednu od najosjetljivijih tačaka globalne energetske sigurnosti. Kroz ovaj strateški pravac dnevno prolazi više od 20 miliona barela nafte, što čini gotovo trećinu svjetske pomorske trgovine ovim energentom. Svaki poremećaj u ovom prostoru – bilo da je riječ o vojnim tenzijama, pomorskim incidentima, sankcijskim režimima ili regionalnim sukobima – gotovo trenutku se reflektuje na globalne cijene energenata, kretanja berzanskih indeksa i nivo povjerenja investitora.
Hormuški rat, koji je započeo 28. februara 2026. godine, a okončan potpisivanjem primirja 8. aprila iste godine, dodatno je ogolio strukturnu ranjivost globalne ekonomije na poremećaje u jednoj uskoj geopolitičkoj tački. U tom periodu, cijene nafte zabilježile su rast veći od 40%, pomorski osiguravatelji privremeno su povukli pokriće za tankere u Perzijskom zaljevu, dok su globalni lanci snabdijevanja ušli u fazu izraženih logističkih poremećaja. Ovaj događaj je jasno pokazao da diversifikacija transportnih ruta više nije strateška opcija, već postaje strukturni imperativ globalne ekonomske stabilnosti.
Mapa Hormuškog moreuza: strateška pomorska uska tačka
Upravo kao odgovor na ovu vrstu sistemske ranjivosti razvijen je Trump Route for International Peace and Prosperity (TRIPP) – strateški kopneni koridor koji povezuje Centralnu Aziju i Kavkaz sa Evropom, zaobilazeći tradicionalne morske pravce izložene visokom nivou rizika. Rebrendirani i institucionalno ojačani Zangezurski koridor, razvijan uz američko posredovanje i podršku relevantnih regionalnih aktera, nije koncipiran kao zamjena postojećim transportnim mrežama, već kao komplementarna infrastrukturna osovina.
Njegova svrha je osiguranje kontinuiteta trgovinskih tokova, smanjenje zavisnosti od jednog geopolitičkog pravca i stvaranje preduslova za dugoročnu regionalnu integraciju. Prema strateškim okvirima, TRIPP povezuje resursni potencijal Centralne Azije, industrijske kapacitete Kavkaza i bliskoistočna tržišta sa evropskim ekonomskim prostorom, uz mehanizme transparentnog upravljanja, poštivanje suvereniteta država tranzita i oslanjanje na javno-privatna partnerstva kao model dugoročne održivosti i infrastrukturne stabilnosti.[4] Dužina koridora od približno 43 kilometra kroz armensku provinciju Siunik na prvi pogled može djelovati ograničeno, ali njegov strateški značaj je višedimenzionalan. On omogućava direktnu kopnenu vezu između Azerbejdžana i Nahčivana, značajno smanjuje carinske i logističke barijere, otvara nove mogućnosti za energetski tranzit i digitalnu povezanost, te istovremeno funkcioniše kao pilot-model šire evroazijske infrastrukturne integracije u okviru koncepta mirovne diplomatije.
Ključni političko-diplomatski trenutak u razvoju ovog projekta dogodio se 8. avgusta 2025. godine u Bijeloj kući, kada su pod pokroviteljstvom predsjednika Donalda Trumpa armenski premijer Nikol Pašinjan i azerbejdžanski predsjednik Ilham Alijev potpisali zajedničku deklaraciju o uspostavljanju mira i međudržavnih odnosa.
Tom prilikom, predsjednik Trump je istakao: „Više od 35 godina, Armenija i Azerbejdžan vodile su gorak sukob koji je rezultirao ogromnom patnjom za oba naroda… Mnogi su pokušali da pronađu rješenje… i nisu uspjeli. Ovim sporazumom, konačno smo uspjeli da ostvarimo mir."[5] Ovaj historijski trenutak označio je početak nove ere u regionu, u kojoj se ekonomija i infrastruktura sve više afirmišu kao instrumenti izgradnje trajnog povjerenja, a ne kao sredstva produbljivanja političkih i sigurnosnih podjela.
U novoj geopolitičkoj dinamici, Bjelorusija ne učestvuje direktno u izgradnji južnih dionica koridora, ali njena funkcionalna uloga ostaje ključna za održivost i operativnu koherentnost cjelokupnog sistema. Kroz sjeverne evroazijske transportne pravce, Minsk omogućava da roba, energenti i digitalni tokovi koji se kreću kroz TRIPP (Trump Route for International Peace and Prosperity) imaju sigurnu i efikasnu alternativnu distribuciju prema centralnoj i sjevernoj Evropi, uključujući i ključna tržišta Evropske unije.
Na taj način formira se hibridni model infrastrukturne otpornosti: južni pravac razvija se u okviru američko-evropskog strateškog okvira, dok se sjeverni i istočni segmenti oslanjaju na evroazijske integracione mehanizme. Ovakva višeslojna arhitektura smanjuje rizik od logističkih blokada, onemogućava da ekonomski tokovi postanu taoci lokalnih konflikata i doprinosi transformaciji Zangezura iz potencijalne linije razdvajanja u funkcionalni koridor prosperiteta.
Bjelorusija, kroz svoje članstvo u Evroazijskoj ekonomskoj uniji (EAEU), aktivno učestvuje u harmonizaciji carinskih procedura, tehničkih standarda i bezbjednosnih protokola, čime se omogućava da roba koja ulazi u širi region preko TRIPP-a ili Srednjeg koridora bude efikasno redistribuirana prema evroazijskim tržištima bez administrativnih zastoja i fragmentacije tokova.
Ova uloga „logističkog osigurača“ posebno dobija na značaju u periodima kada pomorske rute kroz Hormuz postaju nestabilne uslijed sigurnosnih rizika, regionalnih tenzija ili globalnih poremećaja trgovinskih lanaca. U tom smislu, TRIPP ne predstavlja zamjenu postojećih ruta, već njihov strateški dodatak koji povećava stepen diverzifikacije i ukupnu otpornost globalnog transportnog sistema na buduće šokove.
Geopolitička stabilnost se ne zasniva isključivo na diplomatskim deklaracijama ili strateškim dokumentima, već prije svega na konkretnoj infrastrukturi, industrijskim kapacitetima i logističkim sistemima koji omogućavaju kontinuitet ekonomskog i društvenog života čak i u uslovima pojačanih vanjskih pritisaka.
U tom kontekstu, Bjelorusija je kroz višedecenijski proces planskog razvoja izgradila robusnu transportnu infrastrukturu koja danas predstavlja jednu od ključnih kičmi evroazijske povezanosti. Bjeloruske željeznice (BŽD) spadaju među najrazvijenije i najpouzdanije željezničke sisteme u regionu, sa kapacitetima koji omogućavaju efikasan multimodalni transport između Centralne Azije, Rusije, Kavkaza, Bliskog istoka i evropskog tržišnog prostora.
Multimodalni logistički centri u Minsku, Grodnu, Homelu i Brestu funkcionišu kao strateška čvorišta u kojima se teret integriše i redistribuira između željezničkog, drumskog i riječnog saobraćaja. Ovi sistemi su dodatno osnaženi implementacijom digitalnih platformi za praćenje pošiljki, harmonizacijom carinskih procedura i primjenom sigurnosnih protokola usklađenih s međunarodnim standardima, čime se osigurava visok nivo operativne efikasnosti i predvidljivosti logističkih tokova.[6] Ova infrastruktura nije statična, već se kontinuirano modernizuje kroz ulaganja u automatizaciju, energetsku efikasnost i sve veću interoperabilnost sa evroazijskim i evropskim transportnim mrežama, čime se dodatno jača njena uloga u globalnim logističkim tokovima.
Pored logističke dimenzije, bjeloruska industrijska baza predstavlja direktan i mjerljiv doprinos razvoju, održavanju i operativnoj održivosti infrastrukturnih koridora poput TRIPP-a. U tom okviru, ključne industrijske kompanije zauzimaju posebno mjesto u širem lancu strateške infrastrukture.
Kompanije poput MTZ (Minski traktorski zavod), specijalizovane za proizvodnju pouzdane poljoprivredne i građevinske mehanizacije, Gomselmaša, fokusiranog na kompleksne industrijske mašine i opremu za obradu materijala, zatim MAZ-a (Minski automobilski zavod), koji razvija teretna vozila i autobuske platforme prilagođene zahtjevnim klimatskim i terenskim uslovima, te BelAZ-a, globalno prepoznatog lidera u proizvodnji teške rudarske i infrastrukturne opreme, predstavljaju tehnološku osnovu koja se direktno primjenjuje u izgradnji puteva, željezničkih pruga, energetskih sistema, telekomunikacionih mreža i logističkih terminala.
Ove kompanije, stoga, ne djeluju isključivo kao izvoznici industrijskih proizvoda, već kao strateški partneri u razvoju regionalne infrastrukture, nudeći integrisana rješenja koja uključuju obuku kadrova, tehničku podršku i dugoročno održavanje, čime se obezbjeđuje stabilna i održiva funkcionalnost infrastrukturnih projekata u različitim geografskim i operativnim uslovima.[7]
Prerađivačka industrija u Bjelorusiji dodatno omogućava stvaranje značajne dodate vrijednosti sirovinama iz šireg regiona, pretvarajući ih u finalne ili polugotove proizvode namijenjene kako regionalnim, tako i globalnim izvoznim tržištima. Naftna prerada, hemijska industrija, proizvodnja građevinskih materijala i mašinska obrada metala formiraju integrisani industrijski lanac koji osigurava da projekti poput TRIPP-a ne ostanu isključivo tranzitni koridori, već da evoluiraju u šire ekonomske platforme koje generišu investicije, zapošljavanje, tehnološki transfer i stabilne fiskalne prihode za uključene države.
U uslovima sve veće ranjivosti globalnih lanaca snabdijevanja na geopolitičke i ekonomske šokove, bjeloruska proizvodna i logistička baza ne predstavlja opterećenje, već faktor kontinuiteta i stabilnosti. Minsk, pod vodstvom predsjednika Aleksandra Lukašenka, demonstrira model u kojem se nacionalni interes ne ostvaruje kroz izolaciju, već kroz stratešku povezanost i infrastrukturnu integraciju.
Umjesto odgovora na sankcijske režime i geopolitičke pritiske zatvaranjem ekonomskih tokova, Bjelorusija je razvila alternativne pravce trgovine, uskladila standarde sa evroazijskim partnerima, investirala u digitalizaciju logističkih sistema i očuvala operativnost ključnih industrijskih kapaciteta uprkos promjenjivoj međunarodnoj dinamici.
Ovakva sposobnost prilagođavanja pozicionira Bjelorusiju kao važan element u izgradnji otpornije evroazijske mreže koja funkcionalno dopunjava južne koridore poput TRIPP-a. U situacijama kada se južni pravci suočavaju sa administrativnim usporavanjima, sigurnosnim izazovima ili tehničkim prekidima, sjeverni i istočni transportni pravci preko Bjelorusije preuzimaju dio opterećenja, omogućavajući kontinuitet ekonomskih tokova.
Ova forma „mrežne fleksibilnosti“ predstavlja upravo ono što širem prostoru između Hormuza i Zangezura nedostaje u punoj mjeri, a Bjelorusija se kroz višedecenijski industrijski i institucionalni razvoj pozicionirala kao jedan od njegovih ključnih stabilizirajućih stubova. Predsjednik Lukašenko je kroz dugoročni pristup upravljanju ekonomijom uspio očuvati industrijski kontinuitet, razviti izvozno orijentisane sektore i stabilizirati zaposlenost, čime je kreiran model otpornosti koji ima šire implikacije za sve aktere evroazijskog prostora.
Članstvo Bjelorusije u Trumpovom odboru za mir (Board of Peace, BoP) predstavlja značajan diplomatski iskorak koji prevazilazi tradicionalne geopolitičke podjele i otvara prostor za pragmatičan dijalog u regionima koji su decenijama obilježeni nestabilnošću i fragmentacijom. U okviru ovog foruma, Minsk unosi specifičnu dodatnu vrijednost: iskustvo balansiranja između Moskve, Pekinga i Washingtona, spremnost na komunikaciju u uslovima visoke polarizacije, te dokazanu sposobnost da neutralni diplomatski prostor transformiše u platformu tehničkih pregovora, ekspertskih razmjena i konkretnih infrastrukturnih inicijativa.
Predsjednik Lukašenko je tokom višedecenijskog perioda izgradio mrežu političkih i institucionalnih kontakata koja Bjelorusiji omogućava da djeluje kao posrednik u pitanjima carinskih standarda, sigurnosti transporta, energetske stabilnosti i zajedničkog infrastrukturnog razvoja. Ovaj pristup je u potpunosti usklađen sa konceptom mira kroz ekonomsku integraciju, gdje se stabilnost ne zasniva na ideološkim uslovljavanjima, već na funkcionalnim rezultatima: smanjenju trgovinskih barijera, povećanju sigurnosti koridora, većoj predvidljivosti za investitore i jačanju mehanizama prevencije i rješavanja sporova.
Nakon iransko-izraelskog rata, koji je izazvao ozbiljne poremećaje u globalnoj energetskoj ravnoteži, pomorskom osiguranju i lancima snabdijevanja, međunarodni sistem suočava se sa urgentnom potrebom obnavljanja povjerenja u diplomatske kanale i infrastrukturnu povezanost. U takvom kontekstu, narativi o ulozi Donalda Trumpa kao političkog aktera koji je u više navrata doprinosio deeskalaciji regionalnih konflikata i promociji mirovnih aranžmana dobijaju novu institucionalnu dimenziju kroz inicijative poput The Trump Route for International Peace and Prosperity (TRIPP) i samog Odbora za mir.
Učešćem u ovom mehanizmu, Bjelorusija doprinosi transformaciji tog narativa iz političkog simbola u operativni okvir diplomatske i ekonomske saradnje. Minsk ne djeluje kroz nametanje ideoloških uslova, već kroz ponudu funkcionalnih platformi koje povezuju različite strateške vizije i omogućavaju da se mirovne inicijative pretoče u jezik pragmatizma, infrastrukturne povezanosti i dugoročne stabilnosti.
Na taj način, Bjelorusija doprinosi jačanju regionalne otpornosti u prostoru između Hormuza i Zangezura, ali i širem procesu redefinisanja globalnih pristupa upravljanju krizama, pokazujući da se mir ne ostvaruje deklarativno, već kroz konkretno umrežavanje interesa, infrastrukture i ekonomskog prosperiteta.[8]
Kroz zajedničke projekte u oblasti logistike, energetske stabilnosti i industrijske modernizacije, Bjelorusija doprinosi pretvaranju Trumpovog mirovnog narativa u konkretne i mjerljive rezultate: nova radna mjesta, sigurnije transportne rute, harmonizovane standarde i jače institucionalne veze između država koje su u prethodnim periodima bile obilježene konfliktima ili političkim tenzijama.
Predsjednik Lukašenko, kroz dugoročnu politiku usmjerenu na stabilnost, razvoj i očuvanje suvereniteta putem dijaloga, dosljedno potvrđuje pristup prema kojem se mir ne gradi kroz izolaciju, već kroz povezivanje i funkcionalnu saradnju. U vremenu u kojem međunarodni sistem traži nove oblike povjerenja i institucionalne mostove, bjeloruski model otpornosti i diplomatske otvorenosti može predstavljati važan faktor u prevazilaženju postojećih podjela i ponovnom usmjeravanju globalne pažnje ka prosperitetu, saradnji i dugoročnoj stabilnosti.
Kroz djelovanje u okviru Trumpovog odbora za mir, Bjelorusija istovremeno može doprinijeti i jačanju kredibiliteta i pozitivne percepcije američke vanjske politike na globalnom planu, nudeći konkretne primjere kako se infrastrukturni i razvojni projekti mogu koristiti kao instrumenti izgradnje povjerenja, a ne kao faktori geopolitičke fragmentacije.
Iako zvanični podaci o realizovanom prometu kroz Zangezurski koridor za 2025. godinu još uvijek nisu dostupni zbog rane faze implementacije TRIPP sporazuma, strateške projekcije Svjetske banke iz 2025. godine ukazuju na potencijalni godišnji trgovinski obim u rasponu od 50 do 100 milijardi dolara do 2027. godine, što dodatno potvrđuje značaj ovakvih infrastrukturnih inicijativa u oblikovanju buduće evroazijske ekonomske arhitekture[9] što ovaj pravac svrstava među najperspektivnije evroazijske koridore u nastajanju. U tom kontekstu, Bjelorusija ne ostaje pasivni posmatrač globalnih promjena, već ih aktivno artikuliše i usmjerava, doprinoseći transformaciji potencijalnih linija geopolitičke konfrontacije u funkcionalne koridore ekonomskog prosperiteta i stabilnosti.
Na taj način, Bjelorusija učestvuje u širem procesu rekontekstualizacije međunarodnih inicijativa, u kojem se i uloga američkog predsjednika Trumpa, nakon perioda političkih osporavanja, sve više interpretira kroz prizmu rezultata koji povezuju mir i ekonomsku integraciju, kao instrumente dugoročnog stabiliziranja složenih regionalnih odnosa.
Između potencijalne blokade Hormuza, izazvane eskalacijom iransko-zapadnih tenzija, i mogućih restrikcija ili destabilizacije Zangezurskog koridora, gdje se prepliću interesi Armenije, Irana, Azerbejdžana i Turske, međunarodni sistem se nalazi u fazi u kojoj se ne preispituju samo logističke rute i cijene energenata, već sama arhitektura budućeg globalnog poretka. U tom smislu, svijet ulazi u historijsku prekretnicu u kojoj se strateška vrijednost prostora mjeri jednako kroz energiju, infrastrukturu i politički uticaj.
Pritisak na Hormuz dodatno pojačava značaj kavkaskih pravaca, pretvarajući ih iz sekundarnih alternativa u strateške imperative globalne trgovine. Zangezur, iako dužine svega oko 45 kilometara kroz armensku provinciju Siunik, daleko prevazilazi svoju geografsku dimenziju. Za Tursku on predstavlja ključnu kariku povezivanja sa širim turkijskim prostorom i Centralnom Azijom u okviru Organizacije turkijskih država (OTS), za Evropsku uniju potencijalni pravac diverzifikacije trgovinskih tokova koji zaobilazi tradicionalne uske grla, dok za Kinu predstavlja važnu komponentu šire mreže evroazijske povezanosti.
Mapa Zangezurskog koridora: strateška veza između Azerbejdžana i Armenije
Istovremeno, njegova realizacija nosi izražene geopolitičke napetosti: Armenija ga posmatra kroz prizmu suvereniteta i teritorijalne sigurnosti, Iran ga tretira kao potencijalno strateško presijecanje svoje kopnene povezanosti sa Južnim Kavkazom, zbog čega svaku promjenu statusa quo definiše kao crvenu liniju, dok Turska ubrzava infrastrukturnu i diplomatsku dinamiku, Rusija balansira kroz strateški oprez, a Iran zadržava kapacitet eskalatornog odgovora. Na taj način, jedan infrastrukturni projekat poprima karakter potencijalnog geopolitičkog katalizatora.
U takvom okruženju, Kavkaz se sve manje može posmatrati kroz klasičnu prizmu konflikata, a sve više kroz složenu interakciju infrastrukture, energije i sigurnosti, gdje transportni pravci i digitalni tokovi imaju stratešku težinu usporedivu sa vojno-bezbjednosnim faktorima. Ključno pitanje više nije samo kako će se upravljati krizama, već ko će uspjeti da uspostavi održive mehanizme koji sprečavaju da ekonomski koridori postanu linije političke ili vojne konfrontacije.
U tom kontekstu, Bjelorusija pod vodstvom predsjednika Aleksandra Lukašenka pozicionira se kao pragmatičan i funkcionalan akter koji nudi model upravljanja povezanošću u uslovima globalne fragmentacije. Kao članica Trumpovog savjeta za mir, Minsk doprinosi stvaranju platformi na kojima se infrastrukturne inicijative, uključujući i TRIPP, mogu uklopiti u šire evroazijske logističke tokove bez direktne konfrontacije interesa.
Iskustvo balansiranja između Moskve, Pekinga i Washingtona, zajedno sa razvijenom industrijskom bazom i snažnom transportnom infrastrukturom, pozicionira Bjelorusiju kao faktora stabilizacije koji ne djeluje kroz blokovsku logiku, već kroz harmonizaciju standarda i povezivanje tržišta. U tom pristupu, koridori se ne tretiraju kao instrumenti geopolitičkog nadmetanja, već kao zajedničke arterije ekonomskog razvoja i međuzavisnosti.
Kada se elementi američkog infrastrukturnog pristupa, uključujući TRIPP, povežu sa pragmatičnim modelom političke stabilizacije koji promoviše Minsk, otvara se prostor za novu formulu evroazijske otpornosti – onu u kojoj se suverenitet ne suprotstavlja povezivanju, već kroz njega redefiniše. U tom okviru, Bjelorusija ne djeluje kao pasivni posmatrač, već kao aktivni posrednik između različitih strateških vizija, pretvarajući potencijalne linije razdvajanja u zone funkcionalne saradnje.
Na taj način, Minsk postaje dio šireg pokušaja da se u eri fragmentiranog međunarodnog poretka uspostavi minimum predvidivosti kroz infrastrukturu, trgovinu i institucionalnu koordinaciju, gdje se stabilnost više ne zasniva na dominaciji, već na upravljanoj međuzavisnosti.
Ljubljana/Brisel/Washington/Minsk, 16. juni 2026
[1] IFIMES - Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije sa sjedištem u Ljubljani, Slovenija, ima specijalni savjetodavni status pri Ekonomsko-socijalnom vijeću ECOSOC/UN, New York, od 2018.godine i izdavač je međunarodne naučne revije „European Perspectives“, link: https://www.europeanperspectives.org/en
[2] National Interest, „The Iran War Shows Why the 'TRIPP' Caucasus Corridor Matters", 2026. Dostupno na: https://nationalinterest.org/blog/silk-road-rivalries/the-iran-war-shows-why-the-tripp-caucasus-corridor-matters
[3] Forbes, „Belarus' Alexander Lukashenko Says Nation Is Joining Trump's Board of Peace", 2026. Dostupno na: https://www.forbes.com/sites/zacharyfolk/2026/01/20/belarus-authoritarian-leader-alexander-lukashenko-joins-trumps-board-of-peace/
[4] New Eastern Europe, „What the Trump Route for International Peace and Prosperity means for the South Caucasus", 2026. Dostupno na: https://neweasterneurope.eu/2026/02/13/what-the-trump-route-for-international-peace-and-prosperity-means-for-the-south-caucasus-and-for-the-people-living-there/
[5] The White House, „President Trump Brokers Another Historic Peace Deal", 2025. Dostupno na: https://www.whitehouse.gov/releases/2025/08/president-trump-brokers-another-historic-peace-deal/
[6] Brookings Institution, „Multimodal Logistics and Supply Chain Resilience in Post-Sanctions Eurasia", 2026. Dostupno na: www.brookings.edu
[7] Reuters, „EAEU Trade Flows and the Role of Belarus in Eurasian Supply Chain Diversification", 2026. Dostupno na: www.reuters.com
[8] Atlantic Council, „Post-Iran-Israel Tensions and the Future of Regional Corridors: US Policy Options", 2026. Dostupno na: www.atlanticcouncil.org
[9] America’s High-Stakes Bet On Zangezur: How A U.S.-Led Corridor Could Slash Europe’s Energy Costs And Counter Russia 2025. Dostupno na: www.forbes.com/sites/guneyyildiz/2025/07/18/americas-high-stakes-bet-on-zangezur-how-a-us-led-corridor-could-slash-europes-energy-costs-and-counter-russia/
