SRBIJA: TAJNI PLANOVI G17 PLUS?

IFIMES – Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije iz Ljubljane redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. Međunarodni institut IFIMES analizira aktuelnu političku situaciju u Srbiji. Iz opširne analize izdvajamo najvažnije i zanimljivije delove:

Sve do 5. oktobra 2000. godine u Srbiji je vladao Slobodan Milošević i njegova Socijalistička partija uz manju ili veću podršku satelitskih stranaka.
Nakon ubistva srpskog premiera Zorana Đinđića 12. marta 2003, turbulencije na političkoj sceni Srbije dostižu svoj maksimum. Očekivano profilisanje političkih grupacija, karakteristično za zemlje u tranziciji, i isticanje političkih razlika dobilo je i jednu novu dimenziju – fabrikovanje afera.
Sadašnja Vlada Republike Srbije predvođena premierom Zoranom Živkovićem ima tri jaka oslonca – Demokratsku stranku (DS), Liberale Srbije (LS) i Demohrišćansku stranku Srbije (DHSS). Prve dve stranke primaju na sebe sve udare političkih protivnika, dok DHSS uspešno manevriše zaklanjajući se iza svoje kampanje o nezavisnoj Srbiji. Ostali članovi vlade iz drugih stranaka verbalno kalkulišu, paze da se nikom ne zamere i tako strpljivo traže i grade svoju poziciju za predstojeću izbornu trku.
Ulaskom ministara Aleksandra Vlahovića i Branislava Lečića u DS, faktički više nema »nezavisnih ministara« u srpskoj vladi, naročito ako se zna da je ministar Milosavljević član DHSS i čovek koji je bio glavna veza na relaciji Zoran Đinđić- Vladan Batić.
Aktuelne afere (ni jedna nije dokazana i nije dobila sudski epilog) i njihovo senzacionalističko iznošenje u javnost u režiji G 17 plus, jasno ukazuje na stvaranje političkog fronta sa Koštuničinom Demokratskom strankom Srbije (DSS) i Savezom samostalnih sindikata koji su za oktobar najavili masovne štrajkove i izlazak radnika na ulice. Uz Srpsku radikalnu stranku (SRS) i njihovu najavu mitinga imamo jasnu sliku političkih kretanja u narednom periodu – pokušaj totalne destabilizacije pozicija Vlade i izazivanje prevremenih parlamentarnih izbora u Srbiji.
Prema saznanjima Međunarodnog instituta IFIMES, još sredinom prošle godine, Mlađan Dinkić i Miroljub Labus osmislili su strategiju koja je trebalo da im donese vrhovnu ulogu u srpskoj državi. Prema tom planu, koji su njih dvojica osmislili, trebalo je da se resursi najpre Narodne banke Jugoslavije, na čijem je čelu tada bio Dinkić, ali i onih poslovnih banaka čija su rukovodstva stavljena pod direktnu kontrolu G17 plus, aktiviraju, ali umesto za javno dobro svih građana SRJ i Srbije, u korist ove partije. Time bi svaka sledeća aktivnost G17 plus dobila ogromnu finansijsku podršku. Taj projekat Dinkića i Labusa uključivao je i plansko raspoređivanje njima omiljenih kadrova na ključna mesta u državi i stavljanje celokupne privrede i novca pod direktnu kontrolu njih dvojice čime bi se Srbija vratila u vreme gotovo istovetno onome od pre 2000. godine kada je takođe dvoje ljudi, Slobodan Milošević i Mirjana Marković, samostalno odlučivalo o svim ključnim stvarima u zemlji. Demokratija koja je u Srbiju ušla 5. oktobra 2000. nije mogla da podrži takav jedan plan kada je on uočen. Zbog toga su njeni predvodnici trenutno zasmetali ovom dvojcu.
Dinkićeva i Labusova jaka želja za obaranjem sadašnje Vlade Srbije naišla je na podršku tamo gde je to bilo i očekivano - u DSS-u Vojislava Koštunice. Iako naizgled nespojive, obe partije imaju gotovo isti cilj: apsolutnu vlast u Srbiji. Prepreku u takvom poimanju uređenja Srbije obe grupacije imaju u strankama koje danas učestvuju u radu Vlade. Kontakti sa novim saveznikom započeli su intenzivno već početkom 2003. godine, i to u početku vrlo diskretno.
Ključni ciljevi prethodno pomenutog plana Dinkića i Labusa bili su sledeći: prvenstveno, da se obezbedi neprestano finansiranje stranke G17 plus koju su osnovali decembra 2002. iz prethodne istoimene nevladine organizacije. Zatim, trebalo je tako formirati finansijsku elitu sastavljenu od članova G17 plus, njihovih prijatelja i saradnika kao i svih zastrašenih bankara i privrednika, koja bi svojim monopolom obezbedila dalju lojalnost zaposlenih u privatnom i društvenom sektoru. Taj model se u velikoj meri poklapao sa onim kako je vrh zloglasne Jugoslovenske levice (JUL) zamišljao da uspostavi takozvanu interesnu kontrolu nad svim i svakim u zemlji kojom je vladao Slobodan Milošević. Osim toga, u ovako uspostavljenom sistemu lako bi se oformila baza za dalje bujanje kadrova oduševljenih Dinkićem i Labusom.
Međutim, za razliku od JUL-a i Miloševićevog sistema vlasti u kome su dominirali primitivni i priprosti funkcioneri čije je namere bilo moguće lako uočiti, ovaj dvojac na vrhu partije G17 plus ima daleko bolji odnos prema javnosti, potencijalnim biračima i svom članstvu. Njihovi verbalni nastupi su puni brige za demokratiju u Srbiji i njenu ekonomiju, i obiluju javno izrečenim željama za poboljšanjem standarda građana. I jednog i drugog najbolje demantuju samo argumenti jer obojica dobro poznaju veštinu javnih nastupa kada je potrebno izbeći neprijatna i kompromitujuća pitanja.
Osim Ðinđića, na meti ove grupe našao se i Dušan Mihajlović. Procena oko koje su se složili u G17 plus i DSS bila je da je Mihajlović nepopularan u jednom delu javnosti, naročito nakon hapšenja Slobodana Miloševića, i da zato napadi na njega i Ministarstvo policije kojim rukovodi, mogu da Dinkiću i Labusu donesu dosta poena u tom delu birača koji im drugačije ne bi bili naklonjeni. Pritisak koji bi tako stvorio G17 plus doveo bi do odlaska Mihajlovića sa funkcije čemu su se naročito radovali u DSS, pa je i na toj tački nađen ogroman zajednički interes. Međunarodni institut IFIMES smatra, da Liberali Srbije (inače članovi ELDR-Evropskog udruženja liberalnih, demokratskih i reformskih stranaka) predvođeni Dušanom Mihajlovićem mogu biti most koji bi povezao politički suprostavljene partije u Srbiji ka zajedničkom cilju ulasku Srbije u evro-atlantske integracije. Vladu Srbije čeka dugotrajna borba sa organizovanim kriminalom te samo pobeda u toj borbi vraća kredibilitet Srbije u međunarodnoj zajednici.
Jedna od specifičnosti aktuelnog političkog trenutka u Srbiji je i zauzimanje dijametralno suprotnih političkih stavova. Naime, G 17 plus, kao jedan od glavnih zagovornika redefinisanja federacije i Miroljub Labus kao potpisnik Beogradskog sporazuma kojim je nastala državna zajednica Srbija i Crna Gora, sada zastupaju ideju samostalne Srbije uz promociju slogana »Srbija na 1. mestu«. Kod Miroljuba Labusa se primećuje negativan politički zaokret od modernog zapadnog političara (kakav je bio na nedavnim predsedničkim izborima u Srbiji) prema tipičnom balkanskom političaru, koji svoj opstanak na političkoj sceni održava produkovanjem afera.
Aktuelnim vlastima na svim nivoima u Srbiji potrebno je pružiti podršku kako bi što više bili angažovani na reformama a ne da bi se bavili odgovorima na razne produkovane afere. Narodna Skupština Srbije redovno zaseda i donosi zakone koji su bitni za nastavak započetih reformskih procesa. Uglavnom je za izglasavanje tih zakona potrebna podrška neke manje opozicione grupe, najčešće je to stranka bivših članova SPS-a pod vođstvom Branislava Ivkovića. Dakle, parlamentarna većina postoji, ali je uvek nategnuta. Aktuelne afere se odnose i na parlament, i u njima se retroaktivno pokušava osporiti postojanje kvoruma kao što je navodno bilo u primeru izbora guvernera Narodne banke Srbije Kori Udovički.
Opšti je utisak, da estradni pristup u iznošenju tih afera u javnost i njihov intenzitet, neminovno vode ka prezasićenju građana i apstinenciji u praćenju tih tema. Trenutni politički benefit je ostvaren, ali na duge staze sve što je u proteklom periodu izneseno, neće ostaviti značajniji utisak na birače. Naročito ako se taj trend nastavi i kreatori te kampanje procene da treba nastaviti sa fabrikovanjem afera.
Istraživanja javnog mnjenja ukazuju da se, ipak, ništa bitno nije izmenilo na političkoj sceni Srbije, jer i dalje dominiraju DSS, DS i G 17 plus. Interesantan je nagli skok popularnosti potpredsednika DS i aktuelnog ministra odbrane Borisa Tadića i konstantno dobar rejting bivšeg guvernera i potpredsednika G 17 plus Mlađana Dinkića. Takođe je neophodno istaći da postoje rezerve i uzdržanost prema svim istraživanjima koja se rade i objavljuju, jer se tretiraju kao pristrasna i naklonjena pojedinim političkim grupacijama.
Medijska slika u Srbiji je šarolika. Najtiražniji štampani mediji (Kurir, Blic, Balkan, NIN...) su izrazito kritički nastrojeni prema vladi, dok su vodeći elektronski mediji (Pink, BK i RTS kao državna kuća) naklonjeni kabinetu premijera Živkovića. Uticajni, ali po dometu ograničeni B 92, je takođe kritički nastrojen prema aktivnostima vlade.
Međunarodni institut IFIMES smatra, da je aktuelna politička situacija u Srbiji odsev za normalna dešavanja za zemlje u tranziciji, sa svim specifičnostima koje nosi tamošnje podneblje te da je potrebno pružiti podršku vladi Srbije posebno resoru unutrašnjih poslova u obračunu s kriminalom. Političku situaciju treba ustabiliti kako bi se održali predsednički izbori i Srbija konačno izabrala predsednika. Ukoliko se nastavi sa produkovanjem afera najverovatnije će doći do masovne apstinencije birača i ponovnog neuspeha izbora. Srbija treba nastaviti procese demokratizacije i dekriminalizacije društva te onemogućiti stvaranje monopola bilo koje vrste – posebno ne stranačkog monopola ne gledajući od koje stranke bi mogao doći. Srbija mora dokazati svetu da je definitivno kraj Miloševiće ere, da se ona više ne može ponoviti, da u srpskom društvu više nema mesta za tajne planove već za potpuno transparentnost i da Srbija želi postati poštovan i ravnopravan član međunarodne zajednice.