Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES)[1] iz Ljubljane redovno prati i analizira dešavanja na Bliskom istoku, Balkanu i drugim dijelovima svijeta. Analiza „Srbija nakon drugog mandata Aleksandra Vučića: između političkog kontinuiteta i nove institucionalne faze“ razmatra završetak drugog predsjedničkog mandata Aleksandra Vučića nakon njegove ostavke 27. septembra 2026. godine, u kontekstu mogućeg nastavka njegovog političkog angažmana, promjene institucionalne konfiguracije vlasti, unutrašnje političke polarizacije, evropskog puta Srbije i odnosa zemlje s velikim silama. Poseban fokus stavljen je na pitanje da li će naredna politička faza donijeti snažnije institucije i veću institucionalnu autonomiju ili nastavak političkog sistema organiziranog oko dominantnog političkog centra.
Predsjednik Republike Srbije Aleksandar Vučić okončao je obavljanje predsjedničke funkcije podnošenjem ostavke 27. septembra 2026. godine, čime je završio svoj drugi i posljednji predsjednički mandat. Drugi predsjednički mandat započeo je polaganjem zakletve 31. maja 2022. godine, nakon pobjede na predsjedničkim izborima. Ustavni okvir Srbije ograničava mogućnost izbora iste osobe na funkciju predsjednika Republike na najviše dva mandata.
Međutim, kraj drugog predsjedničkog mandata ne znači i nužno povlačenje Aleksandra Vučića iz političkog života Srbije. Naprotiv, njegova odluka da mandat završi ostavkom prije redovnog isteka otvorila je pitanje nove raspodjele političkih funkcija i mogućeg nastavka njegovog političkog angažmana kroz drugačiju institucionalnu poziciju. Vučić je najavio kandidaturu za predsjednika Vlade na predstojećim parlamentarnim izborima, dok bi njegovo imenovanje za premijera zavisilo od rezultata izbora i formiranja nove parlamentarne većine. Vanredni parlamentarni izbori zakazani su za 25. oktobar 2026. godine.
Završetak drugog predsjedničkog mandata predstavlja i kraj jedne faze u kojoj je Aleksandar Vučić bio centralna politička figura Srbije, prvo kao predsjednik Vlade, a potom kao predsjednik Republike. Njegov politički uticaj u tom periodu bio je širi od formalnog okvira ustavnih nadležnosti predsjednika Republike.
Vučić je na kraju mandata vlastiti bilans predstavio kroz infrastrukturne projekte, ekonomski razvoj, očuvanje mira i stabilnosti, međunarodnu poziciju Srbije i sposobnost održavanja odnosa sa različitim globalnim akterima. U svom posljednjem obraćanju kao predsjednik države posebno je izdvojio izgradnju i rekonstrukciju puteva i željezničke infrastrukture, EXPO 2027 i projekat Beograda na vodi.
Takav bilans predstavlja važan dio razumijevanja njegove politike i zaostavštine. Istovremeno, politička ocjena jednog mandata ne može se zasnivati samo na infrastrukturnim i ekonomskim pokazateljima. Evropska komisija je u svojim izvještajima ukazivala na potrebu daljeg unapređenja vladavine prava, izbornog okvira, medijskog pluralizma, nezavisnosti institucija i borbe protiv korupcije. U procjeni uslova za podršku Srbiji iz 2026. godine, Evropska komisija navela je da politički pritisak na pravosuđe i tužilaštvo i dalje predstavlja ozbiljan izazov, dok politički i ekonomski uticaj na medije ostaje razlog za zabrinutost. Komisija je također ukazala na potrebu nastavka rada na sprovođenju preporuka OSCE/ODIHR-a, pri čemu se slični izazovi u različitom intenzitetu mogu prepoznati i u drugim zemljama Zapadnog Balkana.
Zbog toga će stvarni politički bilans Vučićeve epohe zavisiti ne samo od onoga što je izgrađeno, već i od institucionalnog nasljeđa koje ostaje nakon završetka ove političke faze.
Jedan od ključnih izazova završnice Vučićevog drugog mandata predstavljaju višemjesečni studentski i građanski protesti koji su uslijedili nakon tragedije na željezničkoj stanici u Novom Sadu u novembru 2024. godine.
Protesti su otvorili pitanja odgovornosti institucija, korupcije, upravljanja javnim projektima, slobode medija i funkcionisanja državnih institucija. Evropske institucije su zabilježile povećanu političku polarizaciju i intenziviranje mobilizacije građana nakon novembra 2024. godine, kao i zabrinutost zbog pokušaja delegitimizacije organizatora protesta i civilnog društva.
Vučić, s druge strane, proteste i njihove političke posljedice tumači drugačije. U svom posljednjem predsjedničkom nastupu tvrdio je da su postojali pokušaji vanjskog uticaja na unutrašnja dešavanja i da je neuvođenje sankcija Rusiji bilo jedan od razloga za ono što je nazvao „obojenom revolucijom“. Te tvrdnje predstavljaju njegovu političku interpretaciju i treba ih razlikovati od drugačijih interpretacija posebno njegovih političkih protivnika.
Odnos prema protestima postao je jedan od ključnih pokazatelja dubine političke polarizacije u Srbiji. Za dio društva protesti predstavljaju zahtjev za većom institucionalnom odgovornošću i demokratskim promjenama, dok ih vlast i njene pristalica doživljavaju kao faktor potencijalne destabilizacije, uz tvrdnje o mogućem stranom uticaju, koji je prisutan u javnom i političkom prostoru Srbije.
Jedna od najvažnijih karakteristika Vučićeve politike bila je pokušaj održavanja odnosa sa različitim centrima globalne moći.
Srbija je zadržala strateško opredjeljenje za članstvo u Evropskoj uniji, istovremeno ne uvodeći sankcije Rusiji i nastavljajući razvijati političke i ekonomske odnose s Kinom. Vučić je u završnici svog predsjedničkog mandata posebno isticao sposobnost Srbije da održava komunikaciju i s ruskim i ukrajinskim rukovodstvom, kao i odnose s Kinom, državama članicama Pokreta nesvrstanih, arapskim državama i Izraelom.
Takva politika, koju možemo opisati kao stratešku redundancu – održavanje više paralelnih političkih, ekonomskih i diplomatskih kanala – Beogradu je omogućila relativno širok diplomatski i manevarski prostor, ali je istovremeno povećala očekivanja i pritiske različitih međunarodnih partnera.
Predsjednik Evropskog vijeća António Costa je u junu 2026. jasno naveo tri prioriteta u odnosima EU i Srbije: dobrosusjedske odnose i regionalnu saradnju, usklađivanje sa zajedničkom vanjskom i sigurnosnom politikom EU te provođenje reformi neophodnih za napredovanje u procesu pristupanja. Posebno su izdvojeni vladavina prava, sloboda medija i reforma izbornog okvira.
Istovremeno, Srbija ostaje važan faktor regionalne sigurnosti i stabilnosti. Zbog toga će međunarodni akteri i nakon Vučićevog odlaska s predsjedničke funkcije morati voditi računa da promjena političke funkcije ne preraste u institucionalnu nestabilnost. S obzirom na centralnu poziciju Srbije u regionalnim političkim i sigurnosnim odnosima, eventualna destabilizacija zemlje mogla bi imati šire posljedice po stabilnost i predvidljivost Zapadnog Balkana.
Pitanje Kosova ostaje jedno od najvažnijih pitanja vanjske i sigurnosne politike Srbije. Vučić je u posljednjem predsjedničkom mandatu nastavio politiku balansiranja između međunarodnih pritisaka, dijaloga sa Prištinom i unutrašnjih očekivanja javnosti.
U završnici mandata ponovo je govorio o hapšenjima Srba na Kosovu, dok je istovremeno branio pristup prema Briselskom sporazumu iz 2013. godine.
Za buduću politiku Srbije ključno pitanje neće biti samo ko će formalno obavljati predsjedničku funkciju, nego da li će novi politički aranžman omogućiti nastavak dijaloga Beograda i Prištine i sprovođenje obaveza preuzetih u okviru evropskog procesa.
Evropska unija je u junu 2026. ponovila da su dijalog Beograda i Prištine i puna implementacija Ohridskog sporazuma od ključnog značaja za regionalnu sigurnost i evropski put Srbije.
Ovo je najvažnije pitanje završetka drugog predsjedničkog mandata. Formalno, Vučić više ne može biti ponovo izabran za predsjednika Republike, jer Ustav Srbije ograničava broj predsjedničkih izbora na dva. Politički, međutim, situacija je drugačija.
Ako bi Vučić nakon predsjedničke funkcije preuzeo izvršnu funkciju predsjednika Vlade, to bi predstavljalo značajnu promjenu institucionalnog okvira, ali ne nužno i prekid s dosadašnjim centrom političkog odlučivanja. Takav mogući prelazak predstavlja jedan od ključnih elemenata aktuelne političke tranzicije, jer bi promjena državne funkcije mogla biti praćena kontinuitetom političkog uticaja. Vučić je i dalje centralni i najprepoznatljiviji politički akter u Srbiji, što potvrđuje njegova najavljena kandidatura za predsjednika Vlade na predstojećim parlamentarnim izborima.
Zato predstojeći vanredni parlamentarni izbori imaju dodatnu političku i institucionalnu težinu. Neće predstavljati samo izbor između različitih političkih lista, već i test sposobnosti Srbije da kroz institucije oblikuje novu političku konfiguraciju nakon završetka Vučićevog predsjedničkog mandata i, prema dosadašnjim najavama, njegovog mogućeg prelaska na funkciju predsjednika Vlade.
Pred Srbijom se tako otvaraju najmanje četiri međusobno povezana pitanja:
Prvo, da li će promjena predsjedničke funkcije dovesti do stvarnog institucionalnog razdvajanja između državnih institucija i partijske politike.
Drugo, da li će izborni proces omogućiti dovoljno povjerenja različitih političkih i društvenih aktera.
Treće, da li će Srbija nastaviti evropski put uz istovremeno očuvanje odnosa sa Rusijom i Kinom, ili će međunarodne okolnosti zahtijevati jasnije strateško pozicioniranje.
Četvrto, da li će se nakon višemjesečne društvene mobilizacije otvoriti prostor za institucionalni dijalog između vlasti, studenata, opozicije i civilnog društva.
Evropska unija je i u septembru 2026. nastavila tretirati Srbiju kao kandidata u okviru godišnjeg dijaloga o vladavini prava, pri čemu su u fokusu pravosuđe, borba protiv korupcije, sloboda i pluralizam medija te institucionalne kontrole i ravnoteže. Nalaze Evropske komisije potrebno je sagledavati u širem kontekstu procesa evropskih integracija Srbije, uključujući i činjenicu da otvaranje pregovaračkog poglavlja 23 više od četiri godine nije ostvareno, pri čemu odgovornost za takvu situaciju nije moguće pripisati isključivo Srbiji.
Aleksandar Vučić završava drugi predsjednički mandat uz bilans obilježen značajnim političkim rezultatima, ali i dubokom društvenom polarizacijom. Njegove pristalice kao ključne rezultate ističu ekonomsku i infrastrukturnu modernizaciju, očuvanje političke stabilnosti i jačanje međunarodne pozicije Srbije, uključujući pokretanje strateškog dijaloga sa SAD-om. U svom posljednjem obraćanju Vučić je posebno naglasio infrastrukturni razvoj, ekonomiju, odnose sa velikim silama i očuvanje mira.
Kritičari njegove vlasti, uključujući dio civilnog društva, opozicije i međunarodnih organizacija, naglašavaju probleme vezane za kvalitet institucija, medijski pluralizam, izborni okvir, korupciju i politički pritisak na institucije. Evropska komisija je dio tih pitanja eksplicitno identificirala u svojim procjenama.
Zbog toga će konačna ocjena Vučićeve političke faze zahtijevati vremensku distancu i biti predmet dugoročnih društvenih i historiografskih analiza, jer se odvijala u složenim i promjenjivim unutrašnjim, regionalnim i međunarodnim okolnostima.
Završetak drugog predsjedničkog mandata označava kraj jedne institucionalne faze u kojoj je Aleksandar Vučić imao centralnu ulogu u političkom sistemu Srbije, ali ne nužno i kraj njegovog političkog angažmana i uticaja. Ključno pitanje naredne faze bit će da li će Srbija, nakon više od decenije snažne koncentracije političkog uticaja oko jednog centra, uspjeti izgraditi snažnije i autonomnije institucije koje će imati veću ulogu i težinu od pojedinca. U tom procesu Aleksandar Vučić bi i dalje mogao imati značajnu političku ulogu.
Srbija nastoji istovremeno zadržati važnu ulogu u evropskim, regionalnim i globalnim odnosima. Međutim, njena dugoročna stabilnost neće zavisiti samo od odnosa sa Washingtonom, Briselom, Moskvom i Pekingom, već prije svega od kvaliteta domaćih institucija, povjerenja građana u izborni proces, vladavine prava i sposobnosti političkih i društvenih aktera da razlike rješavaju kroz institucije, a ne kroz permanentnu konfrontaciju.
Pred Srbijom je zato nova politička faza. Njen ključni izazov neće biti samo promjena nosioca predsjedničke funkcije, već pitanje da li će se politički sistem nastaviti organizirati oko jednog dominantnog političkog centra ili će institucije postati snažnije i autonomnije.
Predstojeći izborni ciklus, odnos prema studentskom pokretu i civilnom društvu, reforma institucija, evropski proces, dijalog Beograda i Prištine te odnosi s velikim silama bit će među ključnim faktorima koji će oblikovati narednu fazu razvoja Srbije.
Međunarodni institut IFIMES smatra da je od ključnog značaja da se nakon vanrednih parlamentarnih izbora osigura mirna i demokratska uspostava nove Vlade Republike Srbije, uz puno poštivanje izbornih rezultata i ustavnih institucija, bez obzira na to ko će u novoj političkoj fazi obavljati najviše državne funkcije.
Ljubljana/Washington/Brisel/Beograd, 2. oktobar 2026
[1] IFIMES – Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije sa sjedištem u Ljubljani, Slovenija, ima specijalni savjetodavni status pri Ekonomsko-socijalnom vijeću ECOSOC/UN, New York, od 2018. godine i izdavač je međunarodne naučne revije „European Perspectives“, link: https://www.europeanperspectives.org/en
