Pakao, to su oni Drugi

● profesor međunarodnog prava i globalnih političkih studija

  • šef IFIMES Odjela za strateške studije u Aziji  (DeSSA)

 

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. Dr. Anis H. Bajrektarević, profesor međunarodnog prava i globalnih političkih studija i šef IFIMES Odjela za strateške studije u Aziji  (DeSSA) u članku predstavlja svoj pogled na Europu nakon Brexita, NATO samita u Varšavi i turske geopolitičke vrtoglavice. Njegov članak „Pakao, to su oni Drugi“ objavljujemo u cijelosti.

 

Pakao, to su oni Drugi

 

Nedavno objavljena studija MMF (Međunarodni Monetarni Fond) ‘Razlozi i posljedice nejednakosti’ donosi (još  jednom, šestu godinu uzastopice, i treći put za isto jednogodišnje fiskalno razdoblje) uznemirujuću sliku za svakoga unutar G-7, posebice onima u SAD-u i EU. Post-Brexit šok tek treba da se osjeti. U jednom drugom EXIT-u, Sartrov Garcin čuveno veli: ‘Pakao, pa to su oni drugi!’ Biznis drugojačenja (denunciranja drugog i drukčijeg) ostaje unosan.

 

I dok iz Londona iznimno važna udruga Oxfam koja prati distribuciju bogatstva i bijede, sile i nemoći na našem planetu, potvrđuje gornji navod MMF-a, u Varšavi sajam taštine. NATO samit očajnički traga za neprijateljima. Eskalacija je najbolji način da se sačuva načeto jedinstvo – nalaže to dobro znani diktat konfrontacijske nostalgije.(Da nitko ne bi imao dvojbe, potrudio se i visoki Poljski dužnosnik izjavivši da je ‘multikulturalizam kriv za sve’. Kao Ministar unutarnjih poslova on zna dobro da mu je zemlja ‘sigurna’: Poljska je etnički uvjerljivo najhomogeniziranija država Europe.)      

 

Da li će, od strane SAD-a, vrlo strastveno promovirani TTIP (Transatlantski Ugovor o Slobodnoj trgovini) spasiti stvari? Hoće li ovo uporno inzistiranje na Paktu, gurnuti stvar preko ruba probuđenog nacionalizma, i označiti kraj unionističke Europe? Da li će produženje i produbljenje sukoba sa Rusijom zapravo označiti konflikt Atlantsko-Centralne Europe oko Rusije, internalizaciju mega-geopolitičke i geo-gospodarske dileme – tko sa kime pravi trajnu nagodbu, unutar i izvan post-Brexit Unije? Rekalibrira se politika i prema Siriji. Ali se bliskoistočno susjedstvo Europe nezaustavljivo i dalje fragmentira. Jugoistočno krilo posustaje pred golemim teretima. Tursku je već zahvatila golema geopolitička vrtoglavica. 

 

Napose, da li će više Ukrajinskog (i raznorodnog istočnoeuropskog zlog) međuslavenskog udesa otvoriti put drukčijoj pan-kontinentalnoj velikoj nagodbi, ili stezanjem kajša - umorene Francuske ili über-djelatne Njemačke sa Rusijom, dakle smaku i sumraku EU? Za čiju dobit i dobrobit je Istočnoj Europi zabranjeno bavljenje slavenstvom, identitetom, socijalnom kohezijom (koja je opasno erodirana kroz promoviranu primitivnu pljačku eufemistički zvanu ‘privatizacija’), sekularizmom i antifašizmom? Zašto se sada svi čudimo kako ‘odjednom’  svuda okolo Centralne Europe koju predvodi Njemačka i njena über-majka, neo-Nacizam buja, dok je Rusija jedina koja inzistira na (pan-)slavizmu i sama predvodi snage antifašizma?

 

*          *          *          *          *

 

Prije no što se pozabavimo ovim pitanjima, treba provjeriti što je (značenje i opseg) ove Europe? Gdje, kako – i iznimno važno – kada je naša Europa?

 

Da li je Europska Unija postwestfalski konglomerat i jedini logičan postmetternichov-ski koncert različitih Europa, posljednji svjetski kozmopolit koji uživa svoj postmoderni odmor od historije? Može li biti izgubljena Atlantida ili mitska Arkadija – hegelijanski svijet nakon okončanja povijesti? Da li takav OZ predstavlja neki lokalno odomaćeni spoj Marks-Engelsove velike utopije i Kenedijevog sanjanog svijeta “gdje su slabi sigurni, a jaki pravedni“?

 

Ili je to možda, kako Kupchan veli “postmoderni imperij“ – nešto što iznuđuje svoj dobrostojeći status notornim izvozom svojih transformativnih moći: dogme o slobodnoj trgovini i floskulama o ljudskim pravima –modificiranim nastavkom kolonijalne prakse evropskih konkvistadora koji ognjem i mačem širiše trgovinu, kršćanstvo i ‚civilizaciju‘ preko okeana.  Možda neka vrst novog Bizanta u usponu, ili je to više, kako kaže Richard Young, nereformirani i rigidni Rim na zalasku? Konačno je li ovo post-Hobbesianski (ali ne još uvijek Kantovski) svijet, u kom je ‘posljednji čovjek’ protjerao ‘Nadčovjeka’?

 

A moglo bi biti i onako kako implicira jedan stari grafit u Pragu: EU=SU²? Ili je Unizacija Europe zapravo restauracija univerzalističkog svijeta rimskog papinstva, neka vrst ponovne uspostave Rimokatoličkog Kalifata? Da li je ovakva Unija Leonardov predvodnik za 21. stoljeće, ili možda prije Kaganova ‘Venera’ – neproziran i oblačan svijet, topliji ali podjednako dalek i nepredvidiv baš kao i Mars?

Da li je to predimenzionirana Švicarska (vođena kakofonijom brojnih jezika i ušuškana u sopstvenom ekonomskom egoizmu, samo na sebe skoncentriranih ljudi) sa kantonima (zemljama članicama, Savjetom EU), još uvijek kud i kamo moćnijim od centralne vlade (EU parlament, bruxelleska komisija, ECJ – Evropski sud pravde), dok sami Švicarci – u geografskom srcu te Unije – tvrdoglavo prkose bilo kakvom članstvu. Da li je stvarno važno ono što Niall Ferguson primjećuje: “EU nedostaje zajednički jezik, jedinstveni poštanski sistem, zajednički nogometni tim (iako ga ni Britanija nema, prim. aut.)., čak i standardizirana utičnica za struju!”?

 

Kissinger sam je navodno tražio telefonski broj Europe. Baron Ridley portretirao je Uniju kao Četvrti Reich, kojom ne samo da Njemačka dominira, već je i institucionalno germanizirana. Jedan drugi konzervativni Britanac, Larry Siedentop u svojoj knjizi Demokratija u Europi, navodi da je Francuska ustvari ta koja vodi ‘EU šou’ na tipični francuski način – nemarna birokracija koja sprečava bilo kakvu evoluciju europskog ujedinjenja u američki stil sjedinjenih država. Tako je Siedentopova EU više neko Treće bonapartističko carstvo, nego mogući Četvrti njemački reich. Kontinentalija ili Okeanija (Heartland or Rimland)?

 

Konačno, je li Unija, kako je Bržežinski tvrdio, više vrlina nastala iz potrebe da se nakon dugih kolonijalnih prenaprezanja i međusobnog uništavanja (između protagonista malog geografskog odstojanja) spasi nacionalna država, nego što je to bio zahtjev da se istinski gradi zajednica Evrope?

 

Usprkos različitim imenima i kategorizacijama, povijesnim analogijama i opisima u svakodnevnoj uporabi, većina znanstvenika bi se složila oko same geopolitičke definicije EU. Ona se u literaturi pretežito definira kao kolosalno pomirenje (sporazumno približavanje) Francuske i Njemačke nakon Drugog svjetskog rata, koje kulminira Elizejskim ugovorom iz 1961. godine. Interpretacija ovog instrumenta je utoliko prije jednostavna: Bilateralni mirovni ugovor kroz postignutu nagodbu kojom je Njemačka prihvatila vodeću ulogu Francuske u političkim poslovima EU/Europe, dok je Francuska zauzvrat prihvatila vodeću ulogu Njemačke u gospodarskim pitanjima EU/Europe. A sve ovo prešutno potvrđeno od strane perfektnog balansera – Britanije, koja se nakon Drugog svjetskog rata nastojala vratiti svojoj krasnoj izolaciji, i tako nastaviti svoju Brexit distancu od Kontinenta, što je povijesna konstanta britanskog poimanja nj. uloge i mjesta u svijetu. 

 

Tako će se akademski svijet svojim najvećim dijelom složiti da francusko-njemački savez zapravo predstavlja geopolitičku osovinu, kičmu Unije.

 

Ipak, jedino što danas može očuvati ravnotežu Unije, jeste manevar u kome će Atlantsko-Centralna Europa vješto kalibrirati i održati ekvidistancu kako od probuđene Rusije tako i od sveprisutne Amerike. Da ponovimo, svaka alternativa sadašnjoj Uniji je velika nagodba ili Francuske ili Njemačke sa Rusijom. A to je povratak na Europu XVIII, XIX i ranog XX stoljeća – dakle, direktna sučeljavanja oko centralnih sektora našeg kontinenta, trajni sukobi, ratovi i razaranja.

 

I Rusija i SAD su nebrojano puta jasno pokazali moć da vješto i istrajno sprovode svoje vanjskopolitičke zadaće, kao i strast i viziju u artikuliranju istog. Unatoč svakom mogućem Grexit-u ili Brexit-u, vrijeme je da i Brisel počne da živi svoju sopstvenu ideju, i demonstrira vjerodostojnost. Biologija i geopolitika podvrgavaju se jednom istom zakonu: prilagodi se ili umri. 

 

Sa engleskog originala Europe – Hell is other people: Maria Lukacova (rev. A.B.).

 

Ljubljana, 18.avgust 2016