NAFTNA KRIZA: ISPRED ILI IZA NAS?

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. IFIMES analizira četvrtu naftnu krizu i njene posljedice. Iz opširne analize izdvajamo najvažnije i najzanimljivije dijelove:

Rast cijene nafte na svjetskim tržištima u mjesecu avgustu 2004. godine svijet je dao u razmišljanje o budućim kretanjima te strateške sirovine. Svi analitičari se slažu, da je nafta strateška i rijetka sirovina koje će jednog dana nestati i da sa povećanjem njene potrošnje raste i njena cijena, to bi bilo prvo pravilo u trgovini sa naftom, koja bilježi stalni porast potrošnje poslije 2. svjetskog rata.
Svijet je od 2. svjetskog rata doživjeo devet recesija i četiri naftne krize (uključujući i sadašnju avgustovsku). Prva naftna kriiza, koja je zadesila svjetsku privredu bila je 1973. godine u vrijeme arapsko-izrealskog rata. Arapske države su prvi put u historiji upotrijebile naftu kao oružje protiv Izraela – tako su arapske države sa embargom na dobavu nafte faktički pritisnule na SAD i Zapad. Još u narednoj 1974. godini svjetska privreda nije se oporavila od posljedica jednomjesečnog oktobarskog embarga. Arapski pritisak je uspjeo, britanski konzervativci su 1974. godine izgubili na izborima. Slično se dogodilo u SAD predsjedniku Geraldu Fordu, koji je 1976. godine izgubio u predsjedničkoj utrci sa demokratskim kandidatom Jimmy Carterom. Nafta je bila i za njega sudbonosna jer je izgubio na izborima 1980. godine u borbi protiv Ronalda Reagana poslije druge naftne krize 1979/80 godine i pobjede islamske revolucije u Iranu. Treća naftna kriza nastupila je 1990/91 poslije iračke okupacije Kuvajta i bila je sudbonosna za poraz predsjednika Busha st. unatoč njegovoj vojnoj pobjedi i oslobođenju Kuvajta.
Iz gore navedenog možemo zaključiti, da je naftna kriza bila produkt političko-vojne situacije na Bliskom istoku, koji posjeduje preko polovine svjetskih rezervi nafte. Neizvjesna situacija u toj regiji glavni je uzrok povećanja cijena te sirovine. Drugi faktor poskupljenja nafte proizilazi iz porasta potrošnje u poslednje tri decenije. Na primjer Kina bilježi neprestani rast privrede i time veću potrošnju nafte. Prema zvaničnim kineskim podacima, država danas potroši milion barela nafte više nego 2000. godine i postala je druga najveća uvoznica nafte odmah iza SAD.

Uzroke naftne krize možemo razvrstati u sedam tačaka:

1. NEZVJESNA SITUACIJA NA BLISKOM ISTOKU

Kraljevinu Saudijsku Arabiju obuhvatio je val terorističkih napada na strane kompanije u kraljevini. Iran zabrinjava Zapad zbog netransparentnosti nuklearnog programa i stalne prijetnje SAD i Izraela sa napadima na nuklearnu elektranu Bushehr. Na sreću ta situacija nije suštinski uticala na porast cijena u sadašnjoj krizi.
To ne važi za Irak, koji ima veliki psihološki uticaj na cijene. Irak je od 1990. godine pod sankcijama UN-a i faktički je bio isključen iz sistema kvota unutar organizacije država izvoznica nafte OPEC. Program »Nafta za hranu« je 1996. godine dozvolio Iraku ograničen izvoz nafte u humanitarne namjene pod nadzorom UN-a.
Prije američke okupacije Iraka 9. aprila 2003. godine, iračke vođe opozicije imale su u svojim petogodišnjem planu izvoz tri miliona barela na dan, da bi 2010. godine Irak izvozio 6-8 miliona barela. Te ekonomske ocjene nisu bile realne, jer nisu predviđale slabljenje vojne i sigurnosne situacije zbog snažnog otpora u cijeloj državi. Sjeverni naftovod Kirkuk-Cehan (800.000 barela/dan) skoro ne radi i stalna je meta napada. Dva južna naftovoda (2 miliona barela/dan) bili su meta diverzija – tako da dugo očekivani irački izvoz nafte u najboljem primjeru neće prelaziti milion barela na dan.
Prema mišljenju analitičara Međunarodnog instituta IFIMES ne smije se računati na iračku naftu naredne dvije godine iz slijedećih razloga:

  • Neizvjesna vojna situacija. Do sada nema alternative za zamjenu američih okupacionih snaga snagama UN-a ili NATO-a u Iraku. Dokle američke snage budu prisutne u centralnom sunitskom ili južnom šiitskom dijelu Iraka očekivati je nastavak otpora i diverzija na naftnu infrastrukturu.

  • Neizvjesna politička situacija u državi. Prelazna iračka vlada još uvijek ima ograničenu kontrolu nad cjelokupnom teritorijom države. Političke borbe jačaju pred približavajućim se izborima 2005. godine, koji neće ostati sukob samo na političkom nivou nego će doći i do posezanja i po oružju između različitih frakcija i stranačkih milicija. Potrebno je naglasiti neriješen status grada Kirkuk, koji ima 5% svjetskih zaliha nafte i kojeg žele sebi prisvojiti Arapi, Kurdi i Turkmeni.

  • Zastarjela iračka naftna industrija nije sposobna kontinuirano eksploatisati naftu zbog decenije sankcija i dva razarajuća rata 1991. i 2003. godine. Prema mišljenju stručnjaka Međunarodnog instituta IFIMES u naredna 24 mjeseca nije moguće očekivati, da će Irak ozbiljnije uticati sa svojom proizvodnjom na rast cijene, može pa uticati psihološki na trgovce kao predmet špekulacije na naftnim berzama.


2. KINESKA POTROŠNJA

Kina je postala drugi najveći uvoznik nafte odmah iza SAD. Rast kineske privrede najbrži je na svijetu i iznosio je 20% u 2003. godini. Kina je uvozila u periodu januar-juli 2004. godine 2,49 milona barela na dan, to znači 39,50% više nego u 2003. godini. Neke izvoznice nafte već izračunavaju buduću kinesku potrošnju, prema nekim ocjenama bi iznosila preko 12 miliona barela na dan do 2020. godine. Najveći investitor u kineske naftne kompanije je Kuvajt, koji je izgradio dvije rafinerije u Kini, danas kinesko-kuvajtska petrohemijska investiciona saradnja prelazi 8 milijardi dolara. Najveći dio kineskog uvoza nafte je iz Rusije i upravo drugi najveći ruski gigant »Yukos« snabdjeva naftne kompanije »China National Petroleum Corp.« i »Sinopec Group«.


3. KRIZA AMERIČKE NAFTNE INDUSTRIJE

SAD su sasvim sigurno najveći ovisnik od uvoza nafte na svijetu, uvoze skoro 10 miliona barela na dan. Tako su američka privreda i politika tijesno povezani sa tom sirovinom i vrlo brzo reagiraju na svaku krizu na naftnim tržištima. Nafta je bila izborni materijal na američkim izborima u poslednje tri decenije. Na narednim novembarskim izborima sasvim sigurno nafta će biti glavni adut svakog kandidata. Predsjednik Bush želi, da bi cijena nafte pred izbore bude između 25-30 dolara za barel. U tome ima garanciju Saudijske kraljevske dinastije, da će Saudijci prekomjernom eksploatacijom uticati na cijene. Saudijska Arabija je već reagovala u toj krizi i najavila da će povećati proizvodnju za 1,30 miliona barela na dan – tako danas Kraljevina Saudijska Arabija eksploatiše nešto više od 10,5 miliona barela na dan, dok njena kvota unutar OPEC-a iznosi 8,60 miliona barela na dan. Na drugoj strani demokratski kandidat John Kerry povezuje rat protiv terorizma i naftu. Prema mišljenju Kerrya država je u ratu protiv terorizma, terorizam je na Bliskom istoku, i upravo u toj regiji se nalazi nafta, koja je prijeko potrebna za nacionalnu sigurnost države. Senator Kerry će imati naftu kao glavni segment svoje izborne kampanje. Drugi razlog američke naftne krize proizilazi iz nedostatka kapaciteta američkih rafinerija. Amerikanci u poslednjih 25 godina nisu izgradili nijedne nove rafinerije.Američki naftni trgovci sve više uvoze derivate umjetso sirove nafte.


4. ŠPEKULACIJE

Svjetske berze posebno američke brzo reaguju na svaku promjenu i političku ili vojnu krizu u svijetu. Berze su idelane za špekulante, koji špekuliraju ne samo sa sadašnjim ugovorima nego i sa terminskim ugovorima za 2 mjeseca unaprijed. SAD nemaju pravog i efikasnog instrumenta za umirivanje situacije na berzama i tržištu. Prvi put je u historiji američki predsjednik Bill Clinton 2000. godine posegao u manjoj krizi kada su cijene nafte prešle 30 dolara sa oskudnih 9 dolara početkom 1999. godine. Tako je septembra 2000. godine iz strateških rezervi dao na tržište 30 miliona barela ili milion barela na dan u tom mjesecu. Predsjednikov potez bio je potpuno neefikasan i sa tom intervencijom kršio je zakon koji određuje upotrebu rezervi samo tada kada je nacionalna sigurnost države ugrožena. Američke naftne komapnije zloupotrijebile su naftu iz strateških rezervi za špekulacijske namjene, kasnije su pod pritiskom kongresa i sudova u izvansudskim poravnavama bile prisiljene vratiti naftu u državne rezerve.
Ne smijemo zaboraviti negativnu ulogu međunarodne agencije za energiju (International Energy Agency – IEA) u oblikovanju tamnih scenarija i psihoze na naftnim tržištima. IEA je u periodu 3 mjeseca tri puta drastično promijenila svoje prognoze. U poslednjoj analizi IEA najavljuje promjenu proizvodnje i potrošnje sve do 2030. godine. Pitanje je koliko su realne takve analize za tako dug period ako pri tome uvažavamo da je agencija u 3 mjeseca tri puta promijenila svoje prognoze. Prema mišljenju Međunarodnog instituta IFIMES neki analitičari IEA su u službi berzanskih špekulanata i dodatno otežavaju umirivanje svjetskih tržišta.


5. ULOGA OPEC-A

U prošlosti organizacija država izvoznica nafte OPEC, koju čini 11 država je puno više uticala na cijene sirove nafte. U vrijeme hladnog rata suprotnosti između istoka i zapada povremeno su se odražavale i među članicama. Glavni proizvođači u toj organizaciji Saudijska Arabija i Iran danas tijesno sarađuju sa ostalim proizvođačima u kartelu, u tom smislu OPEC je prije nekoliko godina zacrtao donje i gornje granice cijene, koja bi bila između 18-25 dolara za barel. OPEC bi izvozio na osnovu sistema kvota 26,5 miliona barela na dan - u sadašnjoj krizi OPEC eksploatiše dnevno nešto više od 30 miliona barela. Organizacija, koja je bila u prošlosti optužena za rast cijena sa strane Zapada i trećeg svijeta, danas se svi slažu da djeluje konstruktivno i prvi put priznanje dolazi od najvećeg kritičara tj. SAD. Američki potpredsjednik Dick Channey 10. avgusta 2004.godine izjavio je, da danas radimo sa OPEC-om i da ne možemo sada optužiti OPEC za sadašnju krizu i da korijeni krize upravo u američkim rafinerijama, koje nemaju slobodnih kapaciteta. OPEC danas tijesno sarađuje sa proizvođačima izvan kartela kao što su: Oman, Meksiko, Norveška, koja je svoju proizvodnju povećala za 3 miliona barela na dan.


6. KRIZA RUSKE NAFTNE INDUSTRIJE

Ruska Federacija je drugi najveći izvoznik nafte odmah iza Saudijske Arabije. Ruski izvoz bio je u stalnoj oscilaciji, naime između 1987-1999. godine izvoz se prepolovio iz 591 tona na dan na 306 tona na dan. Između 1999-2002. godine Rusija je povećala proizvodnju na 421 tonu na dan. Sadašnji ruski izvoz prelazi 9,3 miliona barela na dan. Prema mišljenju analitičara Međunarodnog instituta IFIMES povećanje ruskog izvoza uglavnom zavisi od ruske politike. Pitanje je, da li će Kremalj miješati u tu industrijsku granu ili će upravo naftna inustrija biti predmet obraćuna među ruskim elitama? Nažalost, teškoće ruskog giganta »Yukos«, koji izvozi 1,7 miliona barela na dan potvrđuju te strahove.
Ruska država u svakom slučaju upleće se u sve ruske naftne kompanije pomoću ruske paradržavne kompanije za naftovode »Transneft«. Predsjednik Rusije Vladimir Putin je decembra 2003. godine u svom političkom obraćanju rekao, da se mora prestati sa trgovinom prirodnim bogatstvima kao da se radi o nekom bazaru. Analitičari su najavili da će Kremalj iz političkih razloga »nacionalizovati« ruske kompanije. Te analize bile su dosta tačne i jasno su vidljive u teškoćama »Yukos-a«, koji mora za isplatu poreskih obaveza prodati ili ruskoj državi ili zainteresovanim američkim kompanijama većinu svoje imovine. Druga teškoća ruskog izvoza proizilazi iz nedostatka kapaciteta ruskih naftovoda. Razvoj naftovoda je upitan ako znamo da jedini, koji ima koncesiju za naftovode je upravo paradržavni »Transneft«, koji nema finansijskih mogućnosti. Unatoč tome, da je »Transneft« povećao svoje kapacitete sjevernog naftovoda (Baltički) sa sjevernom Evropom na 50 miliona tona, ostaje crnomorski naftovod, koji nije obuhvaćen u planu za razvoj zbog teškoća Bosforskog tjesnaca. Projekti naftovoda Murmansk – Tihi okena za kojeg su SAD snažno zainteresovane te nafovoda Istočni Sibir – Azija za kojega su zainteresovani Japan i Kina zasada nisu predviđeni za realizaciju.


7. POLITIČKA KRIZA U VENECUELI

Prema mišljenju Međunarodnog instituta IFIMES stanje u Venecueli biće neizvjesno sve do kraja mandata sadašnjeg predsjednika Huga Chafeza decembra 2006. godine. Venecuela je peti najveći izvoznik unutar OPEC-a, izvozi nešto više od 1,7 miliona barela na dan i može značajno uticati na cijene u SAD, koje uvoze 15% svojih potreba upravo iz Venecuele.

Prema mišljenju Međunarodnog instituta IFIMES cijena nafte je u porastu poslije ekonomske krize 1997/98 godine. Poboljšanje svjetske privrede posebno američke i azijske imao je uticaj na povećanje potrošnje energenata između ostalog i nafte. Svi pokazatelji kažu, da će potražnja u ovoj deceniji rasti i da klasične metode održavanja cijena nafte neće biti efikasne. Cijena nafte mora se formirati prema tržišnom modelu ponude i potražnje. Rast cijene nafte je i reakcija na rast u svjetskoj trgovini, npr.američka privreda već petu godinu bilježi stalni rast. U prošlosti je rast prouzrokovao povećanje proizvodnje i smanjenje potreba za radnom snagom. Sadašnji rast je povećao potrebe za radnom snagom a uporedo i rast proizvodnje. Pitanje je, da li je svjetska privreda spremna preživjeti krize globalizacije u koju ubrajamo i naftnu krizu?