Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES[1]) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira dešavanja na Bliskom istoku, Balkanu i po svijetu. IFIMES analizira aktualna događanja u vezi međunarodnog priznanja države Palestine. Iz opširne analize „Međunarodno priznanje Palestine: Politički marketing ili stvarna promjena?“ objavljujemo najzanimljivije dijelove.
Situacija na Bliskom istoku, posebno u vezi s palestinskim pitanjem, već decenijama predstavlja jedan od najkompleksnijih i najosjetljivijih problema međunarodne politike. Priznanje Palestine kao nezavisne i samostalne države postalo je više politički simbol nego konkretan čin koji donosi stvarnu državnost i nezavisnost palestinskom narodu. Dok neke države, poput Turske, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Egipta, Jordana i Maroka, vode pragmatičnu i konstruktivnu politiku usmjerenu ka stabilnosti i saradnji s Izraelom i međunarodno priznatim institucijama palestinske samouprave, druge, kao što su Iran, Saudijska Arabija, Katar, pa i određeni dijelovi Evropske unije, često svojom politikom dodatno komplikuju ionako zamršenu situaciju.
Iran, sa svojom podrškom militantnim skupinama kao što je Hamas, doprinosi jačanju ekstremizma i destabilizaciji, što dugoročno narušava mirovne procese i otežava uspostavljanje trajnog mira. S druge strane, neke evropske države poput Njemačke, Hrvatske i Italije imaju složen i često kontradiktoran odnos prema palestinskom pitanju. U slučaju Njemačke, historijska krivica zbog holokausta snažno utiče na političke odluke i često ograničava sposobnost vođenja uravnotežene bliskoistočne politike. Hrvatska je pod snažnim uticajem svoje historijske krivice vezane za postojanje i ulogu fašističke tvorevine Nezavisne države Hrvatske (NDH) tokom 1941–1945., što dodatno komplikuje njen stav. Italija, s naslijeđem fašizma i pod uticajem sadašnjih desničarskih vlada, pokazuje značajnu ambivalentnost i nestabilnost u vanjskoj politici prema ovom pitanju. Francuska, s druge strane, balansira između sve izraženijih unutrašnjih etničko-religijskih tenzija, naročito između arapsko-muslimanske i jevrejske zajednice. Također, nosi teret kolonijalne prošlosti na Bliskom istoku, uključujući Siriju i Liban. Sve to njen politički stav prema Izraelu i Palestini čini često ambivalentnim i reaktivnim. Uz to, populistički pokreti, posebno vlada Viktora Orbána u Mađarskoj, kao i rastući uticaj desničarskih i populističkih snaga u Poljskoj i Češkoj, dodatno narušavaju jedinstveni vanjskopolitički stav EU prema ovom pitanju.
Priznanje Palestine kao države često se koristi više kao politički odnosno marketinški potez nego kao stvaran korak s opipljivim efektima na terenu ili u međunarodnim institucijama. Palestinsko pitanje (p)ostaje predmet političkih manipulacija, dok suverenitet i kapaciteti palestinskih vlasti ostaju ozbiljno ograničeni.
Među ključnim akterima na Bliskom istoku, posebno u vezi sa pitanjem Palestine, ističu se Turska, Ujedinjeni Arapski Emirati i Egipat, kao najveća arapska država. Za razliku od nekih drugih zemalja u regiji poput Iraka, Sirije i Jemena, kao i drugih država koje često koriste patnju palestinskog naroda za svoje interese, ove tri zemlje zauzimaju značajne pozicije u regionalnoj politici.
Turska, kao važna muslimanska država i članica NATO-a, aktivno doprinosi diplomatskim inicijativama i nastojanjima da palestinsko pitanje ostane u međunarodnom fokusu, pažljivo usklađujući različite interese unutar složenih odnosa Bliskog istoka. S druge strane, Ujedinjeni Arapski Emirati svojim realpolitičkim pristupom i diplomatskim angažmanom pružaju konkretnu podršku palestinskom narodu, čime grade reputaciju kredibilnog regionalnog partnera.
Važno je naglasiti da ove države održavaju diplomatske odnose i s Tel Avivom i s Palestinskom samoupravom, što pokazuje pragmatičan pristup u usklađivanju regionalnih i međunarodnih interesa. Ovakav dvostruki pristup omogućava im da budu mostovi u složenim političkim i diplomatskim odnosima između Izraela i palestinskih vlasti.
Turska, UAE i Egipat djeluju kao ključni regionalni akteri koji, svaki na svoj način, oblikuju dinamiku palestinskog pitanja. Turska kroz diplomatsku aktivnost i regionalnu dimenziju, UAE kroz političku podršku i razvoj odnosa, dok Egipat, sa svojom historijskom ulogom i geopolitičkim položajem, ima značajnu ulogu u mirovnim procesima i sigurnosnim pitanjima regije. Mnoge druge države, međutim, koriste palestinsko pitanje kao sredstvo političkog marketinga za smirenje ili mobilizaciju vlastitih naroda. Za razliku od njih, ove tri zemlje svoju ulogu grade na pragmatičnim i strateškim interesima. Njihova aktivnost jasno pokazuje da palestinsko pitanje nije jednostavno, već složeno, te često predmet iskorištavanja kroz trgovinu patnjama palestinskog naroda u širim geopolitičkim kalkulacijama.
Suprotstavljene vizije premijera Benjamina Netanyahua i lidera opozicije u izraelskom Knessetu, Yaira Lapida, jasno odražavaju različite pravce razvoja Izraela i njegove uloge u regiji. Netanyahu, vođa Likuda, zastupa desničarske i nacionalističke stavove, često zagovarajući stroge sigurnosne mjere i iskazujući skepticizam prema mirovnim procesima. Njegova vlada obilježena je brojnim kontroverzama, uključujući optužbe za korupciju i međunarodne pozive na njegovu odgovornost, što dodatno komplikuje političku situaciju i umanjuje međunarodni ugled Izraela.
S druge strane, Yair Lapid, kao vođa opozicije u Knessetu, predstavlja centristički pristup koji se zalaže za stabilnost, demokratske vrijednosti i regionalnu saradnju. Izrazio je spremnost da formira koaliciju sa desničarskim Likudom, ali bez Netanyahua, što ukazuje na njegovu odlučnost da razbije postojeće političke barijere i unese novu dinamiku u izraelsku politiku. Lapid se jasno suprotstavlja ekstremističkim i vjerskim strankama koje, po njegovom mišljenju, destabilizuju zemlju, ugrožavaju prava građana i narušavaju ugled Izraela na međunarodnoj sceni.
Njegova vizija fokusirana je na jačanje unutrašnje kohezije i demokratije, ali i na aktivan angažman u regionalnim mirovnim procesima. Lapid smatra da je trajno rješenje palestinskog pitanja moguće jedino kroz iskrene razgovore i diplomatski dijalog sa izraelske i palestinske strane. Također zagovara proširenje Abrahamovih sporazuma na ostale arapske države, vjerujući da će dalja normalizacija odnosa s arapskim svijetom dodatno ojačati stabilnost i prosperitet u regionu.
Takav pristup, unaprijedio bi međunarodne odnose Izraela, ojačao saveze i doprinio dugoročnom miru i prosperitetu u regiji.
Ova podijeljena vizija između Netanyahua i Lapida predstavlja ključni izazov za budućnost Izraela, oblikujući kako unutrašnju politiku, tako i njegovu ulogu u složenim geopolitičkim prilikama Bliskog istoka.
Saudijska Arabija i Francuska, zajedno s Ujedinjenim nacijama, dugo su planirali i koordinirali ovu konferenciju s ciljem pokretanja mirovnog procesa između Izraela i Palestinaca. Namjera je bila okupiti ključne aktere kako bi se otvorio put ka pregovorima i postigao stvaran napredak u rješavanju jednog od najdugotrajnijih sukoba na svijetu. Ipak, složenost problema i suprotstavljeni interesi učesnika znatno su umanjili efekt ove inicijative.
Saudijska Arabija, kao važna muslimanska država, nastojala je kroz ovu konferenciju potvrditi svoju ulogu posrednika u palestinskom pitanju. Međutim, njena politika nije bila dosljedna — unutrašnji izazovi i regionalne tenzije smanjili su njenu sposobnost da oblikuje stvarni mirovni proces. Saudijska Arabija balansira između podrške palestinskim pravima i očuvanja bliskih odnosa sa zapadnim saveznicima i državama koje su već normalizirale odnose s Izraelom.
Francuska, kao jedan od ključnih aktera u Evropskoj uniji, diplomatskim je naporima nastojala održati status mirovnog posrednika, promovišući rješenja zasnovana na međunarodnom pravu, naročito dvodržavnom modelu. Ipak, unutrašnje nesuglasice unutar EU, kao i složeni odnosi u izraelsko-palestinskom sukobu, ograničile su njen utjecaj.
Ujedinjeni narodi, iako formalno glavni globalni arbitar mira i sigurnosti, nisu uspjeli pružiti odlučujuću podršku konferenciji. Njihova uloga bila je više protokolarnog karaktera, dok duboki nesporazumi unutar Vijeća sigurnosti UN-a i političke blokade onemogućavaju efektivno djelovanje.
Konferencija održana 15. maja 2025. u sjedištu UN-a u New Yorku zamišljena je kao prilika za prekidanje zamrznutog statusa quo i otvaranje puta ka deeskalaciji sukoba. Organizatori — Saudijska Arabija, Francuska i UN — naglašavali su važnost zajedničkog djelovanja i kompromisa.
To je bio pokušaj preusmjeravanja pažnje svjetske javnosti na humanitarnu katastrofu u Gazi, iako se konferencija nije stvarno bavila ovim pitanjem. Taj fokus se pokazao ne samo nekorisnim, već i kontraproduktivnim. Prevelika pažnja usmjerena na humanitarne posljedice skrenula je pažnju sa ključnih političkih problema, dok su stvarni koraci ka trajnom rješenju ostali potpuno zapostavljeni.
Umjesto očekivanog pomaka, konferencija se brzo pretvorila u još jedan PR događaj. Doneseni zaključci bili su uglavnom deklarativni i bez stvarne obavezujuće snage, što je dodatno oslabljeno odbijanjem Sjedinjenih Američkih Država da podrže bilo kakve pritiske na Izrael. Bez ključne podrške SAD-a, glavnog saveznika Izraela, dogovori i konferencije se smatraju jednostranim aktom i uglavnom će ostati mrtvo slovo na papiru. Konačno, konferencija nije donijela značajan napredak. Sukob se nastavio, a patnja palestinskog naroda i dalje traje. Ovaj događaj jasno pokazuje koliko su međunarodni mirovni procesi često sputani političkim kalkulacijama, retorikom i različitim interesima, dok prava volja i moć za trajno rješenje ostaju nedostižni.
Palestinsko pitanje i dalje predstavlja otvorenu ranu Bliskog istoka, koja zahtijeva iskren i odgovoran pristup svih uključenih aktera. Priznanje Palestine bez stvarne državnosti ostaje prvenstveno simboličan i marketinški potez, bez stvarne težine i efekta na terenu. Dok geopolitički interesi i političke manipulacije često dominiraju, neophodno je da međunarodna zajednica podrži stvarne i konkretne korake ka stabilnosti, pravdi i trajnom miru.
Ključno je da se oživi uloga Kvarteta za Bliski istok, osnovanog 2002. godine, a kojeg čine EU, Rusija, Sjedinjene Američke Države i UN — kao ključnog mehanizma za koordinaciju mirovnih napora i podršku stvaranju održivog rješenja.
U budućnosti je neophodno da međunarodna zajednica odustane od površnih simboličnih gesta i usredsredi se na suštinske promjene koje će osnažiti palestinske institucije i omogućiti im funkcionalnu državnost. Uključivanje svih relevantnih aktera, uključujući Iran, kao i velike sile poput Rusije i Kine, mora biti dio svakog realnog i održivog rješenja.
Globalne sile poput SAD-a, EU, Rusije i Kine trebaju uskladiti svoje politike i podržati pregovore vođene na ravnopravnoj osnovi, bez nametanja unilateralnih uslova koji dodatno produbljuju podjele. Pored političkih i diplomatskih inicijativa, značajnu ulogu trebaju imati i obrazovni programi te inicijative za jačanje međusobnog povjerenja unutar izraelskog i palestinskog društva, jer je to temelj dugoročnog mira.
Iznad svega, neophodna je hrabrost izraelskog i palestinskog naroda da prepoznaju svoje zajedničke interese i prevaziđu duboke podjele koje godinama razaraju život u regiji. Samo kroz iskrenu volju za kompromisom, odgovornost i spremnost na dijalog može se okončati ciklus nasilja i patnje.
Mir koji oba naroda zaslužuju može biti ostvaren jedino uz istinsku hrabrost da se prihvate neophodni kompromisi i zajednički život u harmoniji — poput primjera Francuske i Njemačke, nekadašnjih suparnika i neprijatelja u više ratova (1870–1945), a danas ključnih stubova EU. Takav pristup donio bi trajnu stabilnost ne samo Bliskom istoku, nego i širem međunarodnom sistemu, otvarajući vrata sigurnijoj i prosperitetnijoj budućnosti za sve.
U međuvremenu, nužno je omogućiti nesmetan pristup humanitarnoj pomoći Palestincima i osigurati trajni prekid vatre u Gazi. Ovi koraci su od presudnog značaja za stvaranje realnih osnova za primjenu svake ozbiljne političke inicijative.
Palestinski narod zaslužuje pravo da živi u vlastitoj državi, u miru i dostojanstvu, pored Izraela. Samo uzajamno priznanje i odgovoran dijalog mogu donijeti trajni mir.
Ljubljana/Washington/Bruxelles/Tel Aviv, 8.avgust 2025
[1] IFIMES – Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije sa sjedištem u Ljubljani, Slovenija, ima specijalni konzultativni status pri Ekonomsko-socijalnim vijećem ECOSOC/UN od 2018.godine i izdavač je međunarodne naučne revije „European Perspectives“.
[2] Madrid Conference of 1991 , United Nations, www.un.org/Depts/dpa/major-arab-israeli-peace-conference-1991.html
[3] Oslo Accords (1993 and 1995) , United States Institute of Peace, www.usip.org/publications/1993/09/Oslo-Accords
[4] Abraham Accords (2020) Overview , U.S. Department of State, www.state.gov/abraham-accords
[5] The UN New York Peace Conference 2025, held on July 28–29, www.un.org/unispal/high-level-conference-two-state-solution-july2025.
