- Bošnjački oficir za vezu sa ICTY
ICTY - istraživanje i dokazivanje genocida u BiH
Osnovi cilj i zadatak ICTY-a da krivično goni osobe odgovorne za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava na teritoriji bivše SFRJ od 1.1.1991. godine je zavisio od četiri elementa – podrške; Podrške osnivača, podrške/suradnje država, unutrašnje podrške-stručnosti, nezavisnosti i posvećenosti osoblja ICTY-a, kao i od podrške žrtava. S tim u vezi i rezultati ICTY-a u istraživanju i krivičnom progonu odgovornih za počinjeni genocid u BiH direktno su vezani za četiri navedene podrške.
Nakon 22 godine rada ICTY-a ne postoji sumnja da su upravo navedeni elementi, svaki na svoj način, odigrali presudnu važnost u radu ICTY-a i u rezultatima koje je ostvario ovaj međunarodni sud.
Pred ICTY-em je do sada pravosnažno utvrđen genocid samo za područje Srebrenice. Važno je naglasiti da od osnivanja ICTY-a, unutar ICTY-a, postoji različit pristup između uslovno dva organa ICTY-a – Ureda tužitelja i Sudijske komore, odnosno sudija ICTY-a, kada je u pitanju utvrđivanje genocida na drugim područjima unutar BiH, mimo područja Srebrenice. Naime, Ured tužitelja ICTY-a od početka rada do danas, uključujući aktualne prvostepene postupke protiv optuženih Radovana Karadžića i Ratka Mladića, pokušava dokazati da je nad nesrpskim stanovništvom u BiH izvršen genocid i na drugim područjima BiH, osim područja Srebrenice.
Iako se radi o dva odvojena, nezavisna i samostalna organa unutar ICTY-a, ovakav različit pristup u definiranju i ocjeni počinjenog genocida u BiH nije samo puka krivična procedura po kojoj tužitelj mora dokazati svoje optužbe van razumne sumnje, a sudije moraju ocijeniti i presuditi izvedene dokaze strana u postupku, nego predstavlja ozbiljan izazov ne samo za ICTY, nego i za budućnost međunarodnog krivičnog prava. Ured tužitelja su od 1993. do sada aktivno vodila četiri tužitelja, osobe s integritetom i ogromnim znanjem i iskustvom, a kroz Ured tužitelja prošlo je na stotine iskusnih pravnika, tužitelja sudija, advokata, profesora prava, raznih eksperata, istražitelja i analitičara iz preko 50 država međunarodne zajednice.
Ured tužitelja, kao organ, i glavni tužitelj, kojeg imenuje generalni sekretar UN-a, nikada nisu imali dilemu oko toga da li je u BiH počinjen genocid i nikada nisu imali dilemu da li je zločin genocida počinjen i na drugim područjima osim područja Srebrenice.Ured tužioca je zbog raznih, nazovimo ih procesnih razloga, mijenjao i smanjivao obim,a samim tim i sadržaj optužnica, ali nikada nije procesno odustao od dokazivanja genocida nad nesrbima u BiH. Naravno, ključni razlog za smanjivanje obima i sadržaja optužnica je pritisak osnivača s ciljem što bržeg okončanja rada ICTY-a, odnosno zahtjevi sudija ICTY koji upravljaju postupcima[1].
Kako je moguće da više od dvije decenije unutar dva organa ICTY-a postoji različitost u ocjeni dokaza kad je u pitanju genocid u BiH, odnosno svi glavni tužitelji i osoblje Tužiteljstva “tvrdoglavo” insistiraju, preko 20 godina, na optužbama za genocid nad nesrbima, ne samo na području Srebrenice, a desetak sudija, bivših i sadašnjih, uporno smatraju da je genocid počinjen samo na području Srebrenice? Da li je početna sudska praksa ICTY-a, oslobađanje od optužbi za genocid uvjetno nižih nivoa odgovornosti (slučajevi Goran Jelisić, Milomir Stakić, i drugih[2]) uticala na formiranje stavova sudija o izvršenom genocidu u BiH? Radi li se o različitim tumačenjima definicije genocida? Je li u pitanju nedostatak dokaza, odnosno različiti standardi u ocjeni dokaza? Da li je svako suđenje pred ICTY izoliran slučaj, slučaj sam za sebe, ili postoji određena veza, vidjet će se nakon pravosnažnih presuda Karadžiću i Mladiću. Također, različitosti u pristupu počinjenom genocidu u BiH, unutar ICTY-a, mogu se, i trebaju, dovesti i u vezu sa elementima/osnovama na kojima počiva ICTY-a.
Podrška osnivača obuhvata sljedeće oblasti podrške:
- Politička podrška koja tretira opću podršku radu ICTY-a u ispunjenju mandata;
- Operativno-funkcionalna podrška;
- Finansijska podrška.
Za osnivanje ICTY-a, prilikom donošenja Rezolucije 827 Vijeća sigurnosti UN-a (VS UN),[3] glasalo je svih 15 država VS UN-a, uključujući i pet stalnih članica VS UN-a. U skoro svim rezolucijama koje je VS UN-a donijelo, a koje su tretirale rad ICTY-a, iskoristilo je priliku i kontinuirano, deklarativno, podržavalo rad ICTY-a i pozivalo države UN-a da aktivno surađuju sa njim, mada je to bila i obaveza shodno Rezoluciji 827 i sastavni dio Statuta (čl. 29) i Pravilnika o postupku i dokazima ICTY-a.[4]
Odluka da se formira ICTY-a za bivšu SFRJ je prevashodno politička odluka. U sagledavanju, istraživanju i valorizaciji djelovanja ICTY-a, posebno u sagledavanju političke podrške osnivača, odnosno VS UN-a, jedan od najvažnijih pokazatelja su godišnji izvještaji od 1993. i polugodišnji izvještaji od 2004. godine predsjednika i glavnog tužitelja ICTY-a upućenih VS UN-a. Ovi izvještaji najbolje pokazuju kako i na koji način se ICTY borio za što uspješniju realizaciju svog mandata kod osnivača – VS UN-a, i na koje je probleme većina prvih osoba ICTY-a skoro dvije decenije upozoravala VS UN-a.
Podrška ICTY-u iskazana rezolucijama VS UN-a, odnosno podrška “na papiru” nije pratila, ili je nedovoljno pratila, stvarne potrebe i zahtjeve ICTY-a “na terenu”. Stalni problemi s budžetom, i s tim u vezi nedostatak kadrova, bili su samo dio operativnih poteškoća u radu ICTY-a. Najveći izazov za ICTY nije bio progon zločinaca sa područja bivše SFRJ, nego međunarodna politika. Međunarodna politika sadržana u stavovima, mišljenjima i akcijama prevashodno pet stalnih članica VS UN-a, dakle država koje su odlučujuće uticale na formiranje ICTY-a, odnosno država od kojih je ICTY formalno i faktički i zavisio. Međunarodna politika koja je pažljivo pratila ukupno djelovanje ICTY-a, sudske presedane koje je izricao ICTY, posebno u definiranju zapovjedne odgovornosti i s tim u vezi i zaključke koji su se indirektno odnosili i na umiješanost država u počinjenim zločinima. Međunarodna politika koja se bavila bivšom SFRJ uglavnom i počesto na štetu ispunjenja mandata ICTY-a.
Takva međunarodna politika koja je, na primjer, u kontinuitetu i nakon Dejtonskog sporazuma, godinama surađivala na štetu ispunjenja mandata ICTY-a, upravo s onim (državama i pojedincima) od kojih su neki, nažalost, bili i garanti Dejtonskog sporazuma, kao što je bio Slobodan Milošević, predsjednik SRJ, odnosno Srbije, kasnije optužen od strane ICTY-a.[5] Kada je ICTY nakon višegodišnjih problema uvjetno profunkcionirao, VS UN-a je 2003. i 2004. godine, rezolucijama 1503 i 1534[6], zahtijevalo okončanje svih istraga do kraja 2004. i definiralo kraj prvostepenih postupaka do 2008. godine, a žalbenih postupka do 2010. godine.
Danas, 2015. godine, jasno je da su procjene i akcije osnivača bile “pogrešne”, a ukidanje istraga i zaustavljanje optuženja nakon 2004. godine samo je ohrabrilo političke elite u regionu da nastave sa opstrukcijama i blokadama rada ICTY-a[7]. Ukidanjem instituta optužnice 2004. godine, odnosno ne ostavljajući procesnu mogućnost da glavni tužitelj ICTY-a može generalno, ili u određenim situacijama, podići optužnicu protiv najodgovornijih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava, VS UN-a je potkopalo ideju ICTY-a, što se direktno odrazilo na rezultate rada u progonu odgovornih, posebno onih koji su planirali i realizirali najteže zločine u BiH i regionu.
Ukidanje prava na podizanje optužnica je i sa aspekta žrtava nedopustiv i teško objašnjiv čin, pogotovo imajući u vidu kolika je količina dokaznog materijala prikupljena u proteklih 11 godina o najtežim zločinima, njihovim projektantima i organizatorima, kao i činjenicu da regionalno pravosuđe u državama nastalim raspadom SFRJ još uvijek nije postiglo ni prosječni stepen efikasnosti i političke neovisnosti.[8]
Djeluje zapanjujuće da glavni tužitelj jednog međunarodnog suda već 11 godina nema pravo, odnosno da mu je od strane osnivača zabranjeno podizanje optužnica upravo za ono što mu je glavna uloga i mandat – progon najodgovornijih sa područja bivše SFRJ od 1991. zbog teških kršenja međunarodnog humanitarnog prava.
Osnivač, VS UN-a, u rezolucijama koje definiraju rad ICTY-a i obavezu država na suradnju nije navelo eventualne sankcije zbog nesuradnje. Upravo je politička inferiornost VS UN-a u nekažnjavanju i nesankcioniranju nesuradnje omogućila, prevashodno vlastima SRJ, odnosno Srbije i manjeg entiteta u BiH, da nesuradnjom potkopavaju mandat ICTY-a, da u znatnoj mjeri onemoguće rad Ureda tužitelja i da suđenja pred ICTY produže u nedogled.
Naravno, obaveza suradnje se nije odnosila samo na države bivše SFRJ, nego i na sve druge članice, uključujući i stalne članice VS UN-a. Dodatno opterećenje za rad ICTY-a bila je činjenica da je osnovan u vrijeme trajanja međunarodnog konflikta u BiH,[9] ali i to što za razliku od Nirnberškog i Tokijskog suda ICTY nisu formirale “države pobjednice” kojima su nakon okončanja II svjetskog rata bile dostupne arhive, osumnjičeni, mjesta zločina, svjedoci, pa čak su mogli primjenjivati zakone koji nisu vrijedili u vrijeme izvršenja holokausta.[10]
Operativno funkcionalna podrška VS UN-a se očitovala u podršci aktivnostima ICTY u realizaciji zacrtanog mandata i kroz projekt poznat kao “Pravila puta Rimskog sporazuma” (ROR).[11] Rimskim sporazumom su se SRJ, Hrvatska i BiH obavezale na suradnju sa Uredom tužitelja ICTY-a. Nažalost, ovaj projekt nikad nije doveden do kraja i VS UN-a, podržavajući osposobljavanje regionalnog pravosuđa i formiranje posebnog vijeća pri Sudu BiH, nije podržalo osmogodišnje rezultate Ureda tužitelja u pregledu predmeta.
Naime, spisak od 848 osoba, za koje je Ured tužitelja dao pozitivno mišljenje u pogledu krivičnog gonjenja, nije našao mjesto u rezolucijama VS UN-a kao prioritet u radu bh. pravosuđa. Glavni tužitelj Tužiteljstva BiH, uvodeći Pravilnik o pregledu predmeta ratnih zločina u decembru 2004. godine, počinje PONOVO ispočetka pregledati oko 1.500 predmeta sa oko 5.000 imena osumnjičenih. Formalno i faktički Glavni tužitelj Tužiteljstva BiH je 2004. godine kroz navedeni pravilnik o pregledu predmeta automatski dozvolio da srpska i hrvatska strana u BiH ponovo aktualiziraju hiljade predmeta koje je haško Tužiteljstvo odbilo kroz projekt ROR-a, ali i kroz svoje istrage.
Osmogodišnji rad ICTY-a na projektu ROR-a je bio uzaludan, potrošena su ogromna sredstava, a međunarodna politika ROR je iskoristila samo da bi lakše implementirala svoju politiku u BiH, odnosno Dejtonski sporazum, i da bi spriječila nekontrolirana hapšenja u BiH, imajući u vidu da je pravosuđe BiH bilo nedoraslo izazovima nakon Dejtonskog sporazuma, te da je prolazilo kroz proces reforme i izgradnje. Odgovornost VS UN-a i međunarodnih predstavnika u BiH je zajednička u pogledu implementacije projekta ROR u BiH i jedan je od najvećih uzroka katastrofalnih rezultata u realizaciji progona zločinaca u BiH i regionu.[12]
S tim u vezi državna strategija BiH za rad na predmetima ratnih zločina[13] iz 2008. godine je samo verificirala dotadašnji pravni haos, jer su akteri planiranja državne strategije također ignorirali projekt ROR-a i u preambuli strategije naveli netačne razloge uspostavljanja navedene strategije.[14]
Što se tiče finansijske podrške ne postoji razdoblje u radu ICTY-a u kome prve osobe ovog međunarodnog suda nisu zahtijevale ili upozoravale na potrebu dovoljnog i blagovremenog finansiranja. ICTY je bio i ostao u stalnom nedostatku sredstava što se direktno reflektiralo na efikasnost njegovog rada.[15] Direktni uzroci stalnog odlaska uposlenika, posebno onih sa iskustvom, između ostalog imaju i finansijsku pozadinu. Počevši od prvih izvještaja bivšeg predsjednika Caseseza (1993-1997) do posljednjih izvještaja predsjednika i glavnog tužitelja ICTY-a primjećuje se kontinuirana “borba” za sredstva i očuvanje personala, odnosno za efikasnost Suda. Mora se priznati da su sredstva povećavana u kontinuitetu od osnivanja do posljednje budžetske godine, ali dostavljena sredstva su poprilično kasnila i nisu imala potreban obim koji su stalno zahtijevali prve osobe ICTY-a. Sasvim sigurno da je nedostatak sredstava za posljedicu imao i direktni uticaj na efikasnost i sadržaj rada Ureda tužitelja i postupaka pred ICTY, ali i da je značajno onemogućio realizaciju osnovnog cilja ICTY-a.[16]
Jedna od kritika ICTY-a je da se radi o preskupom međunarodnom projektu. Možda je Yves Beigbeder izrekao najbolju konstataciju: “Ratni troškovi, u poređenju sa sudskim troškovima, su na višestruko većem nivou. Na primjer, procjenjuje se da rat u Iraku košta Sjedinjene Američke Države i do 230 milijuna dolara dnevno, što skoro predstavlja godišnji budžet MKSJ.”[17] U svom djelu Mir i kazna Florance Hartmann navodi da su se “države usred sredile da zauzdaju neovisnost ICTY-a sužavajući ovlasti tužitelja, a da preko VS UN-a zaustavljaju krivične progone. Ma koliko bila moćna, pravda nema ni novčanik ni mač. Ostaje dakle ranjiva.”[18]
Kao što je ranije naglašeno osnivač ICTY-a nije naveo eventualne sankcije zbog nesuradnje država, ali je ICTY nizom pravila[20] donesenim u aktu Pravilnik o postupku i dokazima sam sebi odredio, prilagodio, i na izvjestan način olakšao obavezu proceduralne aktivnosti koje su se odnosile na suradnju država, uključujući i izvještavanja o nesuradnji država. Iako je ICTY od osnivanja do danas u skoro svakom zvaničnom izvještaju o suradnji država upozoravao na nesuradnju i opstrukciju, a VS UN-a NIKADA nije primijenilo niti jednu mjeru da bi otklonilo opstrukciju i nesuradnju pojedinih država. Ključne države bivše SFRJ – BiH, Srbija i Hrvatska donijele su niz pravnih akata kojima su regulirali suradnju sa ICTY. Analizirajući od 1993.god. sve dosadašnje izvještaje prvih osoba ICTY-a upućenih VS UN-a, jasno je da je SRJ (Srbija i Crna Gora) – Srbija bila nosilac opstrukcija, blokada i općenito nesuradnje u odnosu na ICTY, a u pojedinim fazama i Republika Hrvatska nije poštovala međunarodno preuzete obaveze suradnje sa ICTY i onemogućavala je realizaciju mandata ICTY-a.[21]
I Srbija i Hrvatska su donijele posebne zakone o suradnji sa ICTY,[22] dok BiH nikada nije donijelatakavzakon, ali je Republika Srpska, uz podršku međunarodne zajednice, donijela Zakon o suradnji sa ICTY.[23] Dejtonskim mirovnim ugovorom sve tri države su se (BiH, Hrvatska i Srbija) uvjetno obavezale na suradnju sa ICTY, a kako je Dejtonski sporazum ujedno i Ustav BiH, BiH ima i ustavnu osnovu za suradnju sa ICTY.[24] Bosna i Hercegovina je donijela niz pravnih akata koji reguliraju odnos između BiH i ICTY.[25] Značajno je napomenuti da je BiH 3.12.1994. godine među prvim državama potpisala sporazum sa Tužiteljstvom ICTY koji je i danas na pravnoj snazi – Memorandum of understanding – Memorandum o razumijevanju između Vlade RBiH i Ureda tužitelja ICTY koji je predstavljao Richard Goldstone.[26]
BiH je 1994. imenovala predstavnika pred ICTY i instalirala ured za suradnju sa ICTY, prvo u Bruxellesu, Belgija, potom u Den Haagu, Kraljevina Nizozemska, a od 2001. godine Predsjedništvo BiH je Odlukom o statusa oficira sa ICTY uspostavilo tri ureda oficira za vezu sa ICTY, predstavnika iz svakog od konstitutivnih naroda[27] – bošnjački, srpski i hrvatski ured za vezu sa ICTY. Jedina potpuna suradnja sa ICTY, od momenta osnivanja ICTY do danas, dolazila je iz BiH, odnosno sa bošnjačke strane.[28]
Nikada se nije desilo da su ICTY, UN i EU kritizirali ili primijenili bilo kakvu mjeru zbog nesuradnje bošnjačke strane. Većina izvještaja predsjednika i glavnog tužitelja ICTY-a od 1993. upućeni VS UN-a do u najsitnije detalje su izvještavali o (ne)suradnji država, a onda unutar država i entiteta, pa su, čak, označavali i institucije i pojedince koji su opstruirali tu suradnju. Nebrojeno puta u tim izvještajima je Republika Srpska označavana kao dio koji kontinuirano opstruira suradnju, a u okviru Federacije BiH, nekoliko puta su bh. Hrvati navođeni kao nosioci nesuradnje.
Prvi izručeni optuženici iz BiH 1996. godine bili su Esad Landžo i Hazim Delić, osobe bošnjačke nacionalnosti, optuženi zbog zločina nad Srbima na području Čelebića, Bosna i Hercegovina.[29] Prvi ugovor o suradnji zemalja bivše SFRJ sa ICTY potpisao je 3.12.1994. sa Uredom tužitelja Irfan Ljubijankić, tadašnji ministar vanjskih poslova RBiH. Prvi ured za suradnju od svih članica bivše SFRJ je 1994. otvorila Vlada RBiH i od tada do danas (2015.) nije bilo zahtjeva ICTY-a koji bošnjačka strana u BiH nije realizira.[30]
Alija Izetbegović, prvi predsjedavajući Predsjedništva RBiH, uputio je 10.8.1992. pismo generalnom sekretaru UN-a u kojem je predložio osnivanje ad hoc suda zbog počinjenih zločina u RBiH i u bivšoj SFRJ[31] što je u to vrijeme snažno podržano od strane Cyrusa Vancea i lorda Davida Owena. Bila je to pionirska ideja o osnivanju današnjeg ICTY-a. Nosioci suradnje iz BiH sa ICTY-em bili su republičko Ministarstvo unutrašnjih poslova (RMUP) i Služba državne bezbjednosti (poslije Federalna obavještajna sigurnosna služba, danas Obavještajno sigurnosna agencija) i Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Ove institucije su pronašle, osigurale, pripremile i dostavile ICTY-u, od momenta njegovog osnivanja do danas, ogromnu bazu dokumenata koju je Sud koristio, ili koristi, u svim postupcima, zbog čega su navedene institucije dale nemjerljiv doprinos u realizaciji mandata ICTY-a u progonu odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava.
Od početka rada ICTY, Ured Tužitelja je u velikoj mjeri bazirao svoju djelatnost na suradnji sa bošnjačkom stranom koja je bila i ostala krucijalna u ispunjenju mandata ICTY-a. Bez bošnjačke saradnje ICTY vjerovatno ne bi nikada ni profunkcionirao, a države koje su opstruirale ICTY i suradnju sa njim, u velikoj mjeri su uspjele u sabotiranju njegovog rada.
Sve navedene blokade i opstrukcije rada ICTY-a, a s tim u vezi i rezultati ICTY-a, indirektno su se reflektirali na postupak koji se odvijao pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ) – u tužbi BiH protiv Srbije i Crne Gore za genocid. Presuda ICJ-a[32] izrečena 2007. godine po ovoj tužbi slijedila je tadašnje presude ICTY-a u pogledu genocida u BiH, također je vrlo selektivno verificirala tadašnje domete ICTY-a posebno u pogledu međunarodnog konflikta u BiH, naglasivši da utvrđivanje odgovornosti država nije u mandatu ICTY-a (slučaj Duško Tadić pred ICTY u kojem je utvrđen međunarodni karakter rata u BiH),[33] te zaključila da se genocid u BiH desio samo u Srebrenici i da Srbija nema direktnu odgovornost.
Po mom mišljenju toleriranje nesuradnje SRJ, odnosno Srbije sa ICTY-em, od strane VS UN-a i međunarodne zajednice je, između ostalog, u vezi sa navedenim slučajem pred ICJ, jer nakon 1995. godine i Dejtonskog sporazuma politički medijatori ovog sporazuma su u većini slučajeva smatrali da bilo kakvi sudski procesi, posebno međunarodni, usmjereni na gonjenje odgovornih za zločine počinjene od 1991. godine, destabiliziraju ovaj sporazum, odnosno države bivše SFRJ, odnosno Srbiju kao garanta Dejtonskog sporazuma. Također, nelegalna zaštita koju je ICTY pružio dokumentima iz Srbije, odnosno političkoj eliti iz Srbije, znajući da zaštitu pruža zbog postupka pred Međunarodnim sudom pravde, a ne na osnovu odredaba Statuta ICTY-a i Pravilnika o postupku i dokazima, samo je jedna od potvrda da je toleriranje nesuradnje i opstrukcija ICTY-a od strane Srbije usko povezano i s postupcima u kojima se utvrđivao genocid .
Smatram i da su presude protiv Momčila Perišića i Jovice Stanišića/Frenkija Simatovića[34] na tragu navedenog i dodatno osiguravaju Srbiju od moguće revizije slučaja od strane BiH pred ICJ, bez obzira što i Perišić i Stanišić/Simatović nisu bili optuženi za zločin genocida. Naravno, navedene presude otvaraju i pitanja da li je moguće suditi političkim liderima i vojno-policijskim zapovjednicima za zločine počinjene u drugim državama?
U povijesti međunarodnog prava će ostati zabilježeno da su glavni kreatori zločina u regionu i u BiH bili subjekti suradnje sa međunarodnom politikom, odnosno subjekti nesuradnje sa ICTY, i da su politički sistemi iz Srbije, i često iz Hrvatske, godinama na očigled međunarodne zajednice potkopavali rad ICTY-a bez ikakvih sankcija.
ICTY je zbog političkih izazova i zbog opstrukcije i nesuradnje država radio pod svojevrsnom NAMETNUTOM STRATEGIJOM, strategijom koja je bila po svemu sudeći jedina moguća od početka do danas. Tačnije, ICTY se prilagođavao nametnutim uslovima od strane svog osnivača – VS UN. Ovakva “strategija” na web stranici ICTY-a se naziva tzv. Piramidalni pristup.[35] Florance Hartmann, bivša glasnogovornica Ureda tužitelja ICTY-a, opominje da, iako se ICTY nametnuo ka preteča međunarodnog prava u nastajanju, ICTY, kako ona navodi, “nije ni stvoren da uspije.”[36]
Unutrašnja podrška – stručno, kvalificirano i nezavisno osoblje posvećeno realizaciji mandata ICTY-a
U Statutu ICTY-a, u članovima 13 i 16, navode se kriteriji po kojima neko može biti izabran za sudiju i tužitelja ICTY-a. Za razliku od tužitelja koji ne smije tražiti, niti primati uputstva bilo koje vlade, niti od bilo kojeg drugog izvora, za sudije nije predviđena ova zabrana ili upozorenje. Najveći broj godišnjih izvještaja, izvještaja o realizaciji tzv. Izlazne strategije, te drugi izvještaji, aktivnosti i akcije ICTY-a od 1994. predsjednika i glavnih tužitelja najbolji su pokazatelji posvećenosti prvih ljudi ICTY-a, ali i ukupne posvećenosti osoblja ICTY-a bez obzira na nivo ili funkciju unutar suda.[37] Fascinantno je na koji način je ICTY, posebno na početku i u srednjom periodu rada, formalno i faktički upozoravao, obavještavao, iznosio žalbe, pritužbe i zahtjeve svom osnivaču VS UN-a, ali i šire, otvoreno i bez imalo političke ili diplomatske uvijenosti.[38] Na ovakav način je u suštini pravljen kontinuirani pritisak na VS UN-a, odnosno ova kreacija UN-a se borila za svoju poziciju i mandat. Na žalost, danas, u finalu svog rada, ICTY je izložen nizu unutrašnjih skandala – počevši od skandalozne presude protiv Florance Hartmann, bivše glasnogovornice Ureda tužitelja, preko eliminacije danskog sudije Harhofa nakon što je javno progovorio o pritiscima na ICTY koji se navodno realiziraju od najjačih država, do s tim u vezi kontroverznih presuda i pravnih nalaza koji su povod žestokih pravnih sukoba (i) ne samo unutar ICTY-a.
Govoreći 27.11.2013. godine, u povodu 20-ogodišnjice ICTY-a, Bakir Izetbegović, bošnjački član Predsjedništva BiH, rekao je da se “ne može oteti dojmu da postoje dva Haška tribunala. Prvi, ustanovljen Rezolucijom 827 Ujedinjenih nacija iz 1993. godine, kojeg su afirmirali tužitelji i sudije, koji su posjedovali entuzijazam i punu svijest da rade nešto posebno, historijski vrijedno. Nažalost, u vremenu koje je uslijedilo, Tribunal se polako udaljio od prvobitnih ideala i nada. Iza zavjese i u tišini se rađao neki novi, drugačiji Tribunal. Sud koji se, kako tvrde suvremeni analitičari i brojni intelektualci, pod pritiskom interesa velikih i moćnih, umorio i sebi za cilj postavio samo da završi posao. (...) Komandnu odgovornost postalo je skoro nemoguće dokazati. Planeri i nalogodavci zločina postali su nedodirljivi, praktično zaštićeni od kaznenog progona. Žrtve se s pravom pitaju kakav je ovo svijet u kojem živimo.”[39]
Taj drugi ICTY, o kojem govori gospodin Izetbegović, nažalost je etabliran i uz pomoć “unutrašnjih snaga” ICTY-a – upravo onih koji bi trebali biti primjer nezavisnosti, morala, stručnosti i kredibiliteta.
Žrtve genocida i ICTY
Bez žrtava zločina i njihove podrške ICTY ne bi mogao realizirati zadati mandat. U najvećem dijelu svjedoci Suda su ujedno i žrtve počinjenog zločina. Ured tužitelja je, kao što je već navedeno, saslušao preko 10.000 osoba u cilju prikupljanja saznanja o počinjenim zločinima. Pred ICTY je svjedočilo preko 5.000 svjedoka. Bez svjedoka i njihovih svjedočenja ne bi bilo ni suđenja. Mišljenje i stav žrtava jedan je od najmjerodavnijih faktora u ocjeni rada ICTY-a. Oni koji su podržavali ICTY, imali kontinuiranu suradnju, nisu pravili blokade i opstrukcije ICTY-a, upravo su omogućili institucionalnu podršku, te u saradnji sa ICTY pomogli da se svjedoci zločina pojave pred ICTY-em. Pojedine političke elite sa područja bivše SFRJ su u najvećoj mjeri bile i ostale organizatori orkestriranih i kontinuiranih napada na ICTY. Najčešće medijskim putem.[40]
Počesto su i najupućeniji pravnici, profesori prava, međunarodni eksperti, advokati, pa čak i prve osobe ICTY-a, imali, ili imaju nedoumice, u pogledu ciljeva, rada i rezultata rada ICTY-a. Čini se da su žrtve uvijek tačno znale značaj i ulogu ICTY-a, podržavale ga, ali su i istovremeno, kad je trebalo, bile i najžešći kritičari djelovanja ICTY-a. Često se potenciralo da je ICTY “daleko” od mjesta zločina, od žrtava, da su žrtve onemogućene da imaju stalni i neposredni kontakt sa ICTY-em, da međunarodni sud ne može zamjeniti nacionalni progon ratnih zločinaca, itd. U stvari, fokus kritike ICTY-a bio je na uspješnosti krivičnog progona zločinaca i interesu žrtava, te je udaljenost sjedišta ICTY-a od preko hiljadu kilometra smatrana nepremostivom preprekom da žrtve “razumiju” rad ICTY-a i krivične procedure pred ICTY.
Smatram da je upravo obrnuto. Upravo je sudijama i sudskoj administraciji bilo potrebno da shvate svu kompleksnost počinjenog zločina i ulogu i mjesto žrtve. Odgovornost osoba ICTY-a, koji kreiraju odluke ICTY je ogromna, prije svega prema žrtvama. Samo aktivan odnos žrtava spram vodećih ljudi ICTY-a pravac je kojim se mogu prevazići postojeći i budući izazovi. Obrnut proces je moguć i poželjan, ali je počesto dio diplomatske aktivnosti, ili nekih drugih procesa, ili ga uopće i nema.
Ured tužitelja ICTY-a, kao svojevrsni predstavnik žrtava, do sada je na zadovoljavajući način odgovorio izazovu zvani: interes žrtava. Imajući u vidu da su u postupcima pred ICTY najzastupljeniji svjedoci bošnjačke nacionalnosti, onda je razumljivo da je i podrška bošnjačkih žrtava možda i najvažnija za rad ICTY-a. Smatram da su bošnjačke žrtve na najbolji način odgovorile civilizacijskom izazovu, odazvale se su pozivu ICTY-a i time najviše doprinjele rezultatima ICTY-a.
Zaključak
Četiri podrške – osnove za rad svakog međunarodnog suda, pa tako i za ICTY, nisu sinkronizirano djelovale i upravo zbog nedostatka podrške ICTY je radio pod nametnutim uslovima od svog osnivanja do danas. Nametnuti uslovi produciraju i nametnutu strategiju koja se direktno reflektirala na rad ICTY-a. Politička podrška i podrška država su bile i ostale “rak rane” u sprovođenju mandata ICTY-a. Jedino od početka do danas podrška žrtava nije bila upitna i bez žrtava/svjedoka ne bi bilo ni ICTY-a. Četvrta podrška, projicirana u nezavisnom, autoritativnom, stručnom i posvećenom osoblju ICTY-a, imala je svoje sjajne i fascinantne predstavnike na samom početku i u velikom dijelu rada ICTY-a. Nažalost, kako je rad ICTY odmicao i približavao se kraju, unutrašnja podrška je postajala vrlo slaba karika.
Skoro da se uopće ne priča da su upravo Bošnjaci dali najveću podršku radu ICTY. Najprije kroz podršku formiranja ICTY-a, sistemom profesionalne suradnje i podrške od početka do danas, a bošnjačke žrtve/svjedoci su se u najvećem broju odazvale pozivu za svjedočenjima pred ICTY. Ovakva podrška bi trebala ostati zabilježena, ne samo u ovom radu, nego i u analima ICTY-a i VS UN-a.
ICTY, u uslovima u kojima je osnovan i u kojima je radio, napravio je preokret u međunarodnom pravu. Bez ICTY-a zločini u bivšoj SFRJ nikada ne bi bili istraženi. Naslijeđe ICTY-a je svjetski izazov i rad ICTY-a još nije završen. Samo postojanje ICTY-a je bilo i ostat će svjetski izazov, kako za međunarodnu politiku i međunarodno pravo, tako i za države nad kojima je ICTY imao mandat. Dug je spisak pozitivnih i veoma značajnih dostignuća ICTY-a, ali i negativnih, posebno danas u finalu rada ICTY-a. Pitanje podrške osnivača VS UN-a, odnosno međunarodne politike sadrži i niz značajki,od javnih, formalnih akcija, do diplomacije, ali notorna je činjenica da je ICTY kreacija međunarodne politike i da pozitivne rezultate ICTY-a, koji će ostati zabilježeni u povijesti međunarodnog prava, možemo i moramo pripisati i osnivačima koji već 22 godine održavaju u životu ICTY. Bez obzira iz kojih razloga to rade. Jer, svojim odlukama ICTY je izazvao prekretnicu u međunarodnom pravu, ali i u političkom poimanju pravde i mogućnosti realizacije međunarodne pravde.
Ali, pred ICTY predstoje još mnogi izazovi. Jedan od njih je razmatranje genocida. Različit pristup dva organa u pogledu počinjenog genocida u BiH, od osnivanja ICTY do danas, nije samo puka sudska procedura i dokazivanje “van razumne sumnje” u postupcima. Žrtve i javnost očekuju odgovore.
Možda je upravo završetak rada ICTY-a šansa da se sve četiri podrške za rad ICTY-a objedine, da djeluju sinkronizirano, zajednički, da žrtve na kraju pronađu satisfakciju, da međunarodna politika pruži prednost pravu, istini i da bez političkog limita podrže završetak rada ICTY-a.
Ljubljana, 29.juni 2015
[1] Zahtjevi za skraćivanjem optužnica od strane sudskih vijeća su naišli na velike otpore kod žrtava iz regiona, ali i u Tužiteljstvu ICTY-a. U petom Izvještaju glavnog tužitelja, upućenog Vijeću sigurnosti UN-a (S/2006/353), 31.5.2006. navodi se:“Treća i konačna etapa strategije je poduzeti sve moguće preostale korake kako bi se bilo sigurno da je proces samog Suda djelotvoran koliko je već moguće, a da se pri tome ne kreće kraticama koje bi krivične postupke ostavile nepravednima, i da se stvari ne sasijecaju tako da bi dovele u opasnost krivična gonjenja zbog zločina kao što su genocid i zločini protiv čovječnosti, koja su sama po sebi sveobuhvatni poduhvati. Tužiteljica smatra da se obujam preostalih optužnica ne smije dalje smanjivati, jer bi to, inače, stavilo na kocku izglede za njihovo uspješno krivično gonjenje. Ona smatra da se odluka po kojoj se ne nastavlja sa bilo kojom tačkom potvrđene optužnice nalazi u okvirima njene isključive ovlasti, ali, ponajprije imajući obzira prema interesima žrtava, smatra da takvo nešto ne bi bilo valjano korištenje njene slobodne volje da se smanji opseg neke optužnice zbog pukog nadostatka vremena, a u nedostatku bilo kakvog razloga povezanog sa dobrim stranama slučaja ili sa postojanjem dokaza.”
[2] http://www.ICTY.org/case/jelisic/4; http://www.ICTY.org/case/stakic/4
[3] http://www.ICTY.org/sid/135
[4] Rezolucija VS UN-a br. 1166 (1998.): “Potvrđujući svoju Rezoluciju, br. 827 (1993.) od 25.5.1993. godine, poziva sve države da u potpunosti surađuju s Međunarodnim sudom i njegovim organima u skladu s njihovim obavezama shodno Rezoluciji br. 827 (1993) i Statutu Međunarodnog suda, te pozdravlja pomoć koja je već pružena Sudu u ispunjavanju njegovog mandata; Rezolucija VS UN-a br. 1329 (2000.), tačka 5: “Poziva sve države da u potpunosti surađuju sa međunarodnim sudovima i njihovim organima u skladu s njihovim obavezama shodno Rezolucijama br. 827 (1993.) i 955 (1994.) i statutima međunarodnih sudova, te pozdravlja pomoć koja je već pružena međunarodnim sudovima u ispunjavanju njihovih mandata.”
[5] Florance Hartmann, Mir i kazna, Tajni ratovi međunarodne politike i pravosuđa, Buybook, Sarajevo 2007, str.117. “Politička hrabrost zahtijevala je da budu uhapšeni bez odgađanja (...) jer je njihova sloboda i nekažnjenost uvreda za žrtve – kršenje zadane riječi. Realpolitika je naprotiv htjela da ne budu uznemiravani dok ne priječe provođenje Dejtonskog sporazuma. Zapadne vlade smatraju da tako rade na brzom učvršćivanju mira, pa makar i pod cijenu zaborava patnji jedne zemlje i naroda izloženog gotovo četiri godine strahotama čitavih arsenal zločina protiv čovječnosti.”
[6] http://www.ICTY.org/sid/135
[7] Stephen Rapp, bivši tužitelj ICTY-a i The United States Ambassador-at-Large for War Crimes Issues: “Govori se od 1994. nadalje o suđenjima za genocid i najteža kršenja međunarodnog prava i zločine protiv čovječnosti. Treba odlučiti protiv koga ćete podići optužnice, pa onda u drugoj fazi stiže naredba da se u određenom roku rad Tribunala počne privoditi kraju, da se istrage završe krajem 2004, pa da se onda nekoliko godina kasnije svi predmeti koji su preostali prenesu na nacionalna sudstva”, Konferencija Globalno naslijeđe MKSJ, 15.-16. novembar 2011. godine, Den Haag, transkript, str. 80; David Schwendiman, Amerikanac, bivši rukovodilac Posebnog odjeljenja državnog Tužiteljstva u BiH za progon ratnih zločinaca, rekao je da su rezolucije 1503 i 1534 nejasne i da su unijele pomutnju u BiH. Procjena naslijeđa MKSJ, zbornik radova sa konferencije Procjena naslijedja MKSJ, priredio Richard H. Steiberg, Den Haag, 2011, str. 221.
[8] U BiH je donesena državna strategija za progon ratnih zločinaca koja, između ostalog, nikada u potpunosti nije zaživjela i zbog političkih opstrukcija, prevashodno iz manjeg bh. entiteta, koji zahtijevaju političku “likvidaciju” Suda BiH. Odnosi između država bivše SFRJ u progonu ratnih zločinaca su neiskreni i države se ne žele odreći ustavnih rješenja po kojima ne izručuju svoje državljane drugim državama, iako postoje sporazumi po kojima se mogu izručiti svoji državljani, ali po pitanju drugih krivičnih djela. Postojeći sporazumi (protokoli) između pojedinih država bivše SFRJ u progonu ratnih zločinaca se ne poštuju ili su mrtvo slovo na papiru. Naravno, ove činjenice ne mogu umanjiti doprinos i ulogu međunarodne zajednice i samog ICTY-a u osposobljavanju nacionalnih pravosuđa da samostalno progone odgovorne za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava na području bivše SFRJ. Upravo je rezolucijama VS UN-a 1503 i 1534 “naloženo” da se ICTY uključi u osposobljavanje nacionalnih pravosuđa i VS UN-a je pozvalo međunarodnu zajednicu da, ne samo politički, nego i finansijski pomogne u uspostavljanju sposobnog i održivog pravosuđa.
[9]Priručnik o razvijenim sudskim praksama MKSJ, autor ICTY i UNICRI, 2009. “U početnim fazama istrage, naročito usred oružanog sukoba, može biti teško poslati istražitelje na teren. U trenutku kada je osnovan MKSJ u bivšoj Jugoslaviji je još bjesnio sukob i bilo je preopasno provoditi istrage na licu mjesta. Tužiteljstvo je od 1994. godine razgovaralo s oko 10.000 svjedoka, a zbirka dokaznog materijala danas sadrži nekih osam miliona stranica dokumenata. MKSJ je daleko najveće pojedinačnomjesto gdje su pohranjeni podaci o zločinima počinjenim u bivšoj Jugoslaviji.” http://www.ICTY.org/x/file/About/Reports%20and%20Publications/manual_developed_practices/ICTY_manual_on_developed_practices_bcs.pdf
[10] Godišnji Izvještaj ICTY-a (A/49/342 S/1994/100729), august 1994, A.Cassese, predsjednik ICTY-a, o razlikama ICTY-a i Nirnbeškog suda.
[11] “Nijedna osoba u BiH nije mogla biti uhapšena pod optužbom za ratne zločine ukoliko Tužiteljstvo MKSJ nije prethodno primilo i ustanovilo da li predmetni spis sadrži vjerodostojne optužbe. Postupak Pravila puta, ustanovljen Rimskim sporazumom, od 18. februara 1996. godine, regulirao je hapšenja i podizanje optužnica protiv osoba za koje su postojali navodi da su počinili ratne zločine u lokalnom pravosudnom sistemu. Kao dio doprinosa MKSJ ponovnom uspostavljanju mira i bezbjednosti u regionu, tužitelj MKSJ je pristao da pruži nezavisan pregled svih lokalnih predmeta vezanih za ratne zločine. Ukoliko je protiv nekog lica već postojala optužnica Tužiteljstva MKSJ, lokalna policija je mogla da ga uhapsi. Ukoliko bi lokalna policija željela da uhapsi nekoga protiv koga nije postojala prethodna optužnica, morala je da Tužiteljstvu pošalje svoje dokaze protiv date osobe. Po Rimskom sporazumu, odluke Tužiteljstva su bile obavezujuće za lokalne tužioce. Primjenjujući međunarodne standarde, osoblje Tužiteljstva je pregledalo 1.419 predmetnih spisa koji se odnose na 4.985 osumnjičenih i dalo mišljenje da li je sakupljeno dovoljno dokaza za dalje postupanje u danim predmetima. Pozitivno mišljenje je dano za krivično gonjenje 848 osoba.” http://www.ICTY.org/sid/96
[12] Indiferentnost VS UN-a i međunarodne zajednice u pogledu Rimskog sporazuma nije samo potkopala državnu strategiju u BiH, nego je omogućila i nekontrolirana hapšenja u regionu izazvana od strane Srbije koja su privremeno zaustavljena potpisivanjem Protokola između tužiteljstava BiH i Srbije.
[13]http://www.mpr.gov.ba/web_dokumenti/Državna%20strategije%20za%20rad%20na%20predmetima%20RZ.pdf
[14] Tačka b) “Nepostojanje jedinstvenih, egzaktnih i kvalitativnih statističkih podataka o broju i prirodi otvorenih predmeta ratnih zločina koji služe kao pokazatelji efikasnosti procesuiranja neophodni su za planiranje ulaganja u kadrovske i materijalne resurse.”
[15] Treći izvještaj ICTY upućen VS UN-a (A/51/292 S/1996/665), 16.8.1996; Jedanaesti izvještaj ICTY upućen VS UN-a (A/59/215.S/2004/627), 16.8.2004; Sedamnaesti izvještaj ICTY upućen VS UN-a (A/65/205–S/2010/413), 30.7.2010; Četrnaesti izvještaj glavnog tužitelja ICTY o Izlaznoj strategiji (S/2010/588), 19.11.2010; Sedamnaesti izvještaj glavnog tužitelja ICTY (S/2012/354), 23.5.2012.
[16] Schrag, Minna; 2003: Lessons Learned from ICTY Experience: Notes for the ICC Prosecutor, str. 4: “Rad na odobrenju budžeta putem odgovarajućeg postupka u Generalnom vijeću je zahtijevao jednu drugačiju vrstu političke vještine u kontekstu MKSJ. Jedva da je postojalo ikakvo razumijevanje, pogotovo na samom početku u UN koliko su samo skupe istrage i krivični postupci, posebno usred tekućeg oružanog sukoba. Premda se budžet ubrzano povećavao, Tužiteljstvo je kronično patilo zbog nedovoljnih sredstava.”(nezvanicni prijevod)
[17] Yves Beigbeder, International Criminal Tribunals, Justice and Politics, str. 83, Palgrave Macmillan, Chippenham and Easteborne, 2011.
[18] Florance Hartmann, Mir i kazna, Tajni ratovi međunarodne politike i pravosuđa, Buybook, Sarajevo 2007. str, 39.
[19] Član 29, Suradnja i pravosudna pomoć: 1. Države moraju surađivati s Međunarodnim sudom u istrazi i krivičnom gonjenju osoba optuženih da su počinile teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava; 2. Države moraju bez nepotrebnog odgađanja udovoljiti svakom zahtjevu za pomoć ili nalogu koji je izdalo pretresno vijeće, što, između ostalog, uključuje sljedeće: (a) utvrđivanje identiteta i pronalaženje osoba;
(b) uzimanje iskaza i dostavu dokaza; (c) uručenje dokumenata; (d) hapšenje ili pritvaranje osoba; (e) predaju ili dovođenje optuženih pred Međunarodni sud. http://www.ICTY.org/sid/135
[20] Pravila 7bis, 8, 11, 13, 39, 40, 59 i pravilo 61, Pravilnik o postupku i dokazima ICTY,
http://www.ICTY.org/sid/136
[21] Prof. dr. Davor Krapac, Međunarodni sud za ratne zločine na području bivše Jugoslavije, Hrvatski pravni centar, Zagreb 1995, str. 24: “Vlada SR Jugoslavije u pismu od 19.5.1993, koji je dijeljen kao službeni dokument, prije donošenja Rezolucije 827, osporila je osnivanje i jurisdikciju ICTY-a”; Četvrti izvještaj ICTY-a upućen Vijeću sigurnosti (A/52/375 S/1997/729), 18.9.1997: “Savezna Republika Jugoslavija, Republika Srpska i vlasti bosanskih Hrvata, i dalje tvrdoglavo odbijaju uhapsiti optuženike. Međunarodna zajednica, dakle, mora nastaviti neprekidan pritisak na one koji nisu kooperativni da ispune svoje međunarodne obveze da surađuju s Tribunalom. De facto veliki broj optuženih trenutno uživa imunitet u bivšoj Jugoslaviji, kao rezultat tog nedostatka suradnje i predstavlja izravan izazov Ujedinjenim narodima, ali i za zajednicu u cjelini; Šesti izvještaj (A/54/187 S/1999/846), 25.8.1999, tačka 106; Itd.
[22] Zakon o saradnji Srbije i Crne Gore sa Međunarodnim tribunalom za krivično gonjenje lica odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. godine, Službeni glasnik SRJ, br. 18/2002 i Službeni glasnik Srbije i Crne Gore br. 16/2003; Ustavni zakon o suradnji Republike Hrvatske sa Međunarodnim kaznenim sudom iz 1996. godine, Narodne novine Republike Hrvatske, br. 32/1996.
[23] Zakon Republike Srpske o saradnji Republike Srpske sa Međunarodnim krivičnim sudom u Hagu, Službeni glasnik Republike Srpske, br. 52/01.
[24] The Dayton Peace Agreement, Agreement on Human Rights, Article XIII: Organizations Concerned with Human Rights: “All competent authorities in Bosnia and Herzegovina shall cooperate with and provide unrestricted access to the organizations established in this Agreement; any international human rights monitoring mechanisms established for Bosnia and Herzegovina; the supervisory bodies established by any of the international agreements listed in the Appendix to this Annex; the International Tribunal for the Former Yugoslavia; and any other organization authorized by the U.N. Security Council with a mandate concerning human rights or humanitarian law.”
[25] Zakon RBiH o izručenju na zahtjev MKSJ, Službeni list RBiH, br. 12/95 i 33/95; Zakon FBiH o izručenju okrivljenih osoba po zahtjevu MKSJ, Službene novine FBiH, br. 9/96; Zakon BiH o ustupanju predmeta MKSJ-a Tužiteljstvu BiH i korištenju dokaza pribavljenih od strane MKSJ-a u postupcima pred sudovima BiH, Službeni glasnik BiH, br. 61/04, 46/06, 53/06, 76/06; Memorandum o razumijevanju između Posebnog odjela za ratne zločine Tužiteljstva BiH i Ureda tužitelja MKSJ, 2.9.2005.
[26] Godišnji izvještaj ICTY (A/50/365S/1995/728), 23.8.1995; “Glavni haški tužitelj i ministar vanjskih poslova RBiH potpisali su 3.12.1994. godine Memorandum o razumijevanju u vezi suradnje sa Tribunalom. Memorandum je priznao da je Vlada RBiH dogovorila da u potpunosti i bezuvjetno surađuju sa tužiteljem MKSJ u vršenju svojih prava, dužnosti i obaveze prema Statutu i pravilima Tribunala.“
[27] Odluka o statusu oficira/časnika za vezu, 31.5.2001. godine, Službeni glasnik BiH, br.19/1, 3.8.2001.
[28]Treći Izvještaj ICTY upućen VS UN-a (A/51/292 S/1996/665), 16.8.1996, “Republika Bosna i Hercegovina je svakako strana koja najviše surađuje: odgovorila je skoro na sve naloge koji su joj upućeni, s tim da je pružila objašnjenje zbog nemogućnosti da sprovede u djelo naloge za hapšenje na bosanskim područjima izvan njene kontrole, i jedna je od dvije strane do dan danas koja je sprovela u djelo naloge za hapšenje koji su joj upućeni, radi se o nalozima u slučajevima Delić i Landžo. Ova hapšenja su važni događaji u historiji suradnje država sa Sudom. RBiH je, također, dozvolila otvaranje ureda u Sarajevu, te je istražiteljima Suda omogućila pristup mjestima i osobama.
[29] Optužnica protiv Mucića, Delića, Landže i Delalića (IT-96-21), http://www.ICTY.org/cases/party/676/4
[30] Bh. sedmični magazin Dani, Sarajevo, br. 749, 21.10.2011, intervju novinarke Dženane Karup Druško sa Markom Harmonom, bivšim tužiteljem ICTY-a u slučajevima Krstić, Blaškić, Perišić, Krajišnik, Plavšić: “Mogu reći, bez imalo sustezanja, da je suradnja koju nam je pružila BiH bila od ključne važnosti kako bismo mi bili sposobni istraživati zločine počinjene u BiH na djelotvoran način, te krivično goniti osobe koje su odgovorne za njihovo činjenje. Ja sam bh. organe vlasti zasipao zahtjevima za pomoć u brojnim procesima na Međunarodnom sudu u kojima sam učestvovao, kao što su zahtjevi za dostavu dokumenata, zahtjevi da se pronađu izvjesni identificirani svjedoci i slično. Mora da su se bh. vlasti jako zasitile moga imena pošto su moji zahtjevi bili toliko česti. Međutim, u mojim očima njihova suradnja je bila životno važna za naša nastojanja, pogotovo stoga što je naša mogućnost da dođemo do odgovarajućih dokaza bila ograničena. Kad se osvrnem za sobom, suradnja koju su oni pružili za vrijeme istražne faze, kao i pravovremena suradnja koju su pružali za vrijeme dugotrajnih suđenja na Međunarodnom sudu je bila ključno važna za uspjeh predmeta koje sam ja krivično gonio. Meni je bilo naročito važno da se u Den Haagu nalazio Ured za vezu BiH jer je on u velikoj mjeri olakšao moj rad, pogotovo za vrijeme suđenja. Suradnja koju su mi pružili oficiri za vezu bila je besprijekorna.”
[31] C.Hollweg, Vom Jugoslawien tribunal der UNO zum allgemeinen International Strafgerichtshof, Schweizerische Zeitschrift fur Strafrecht,1994, str. 251-283.
[32] http://www.icj-cij.org/docket/index.php?p1=3&p2=5&p3=-1&y=2007
[33] Slučaj Duško Tadić (IT-94-1), Prijedor, http://www.icty.org/cases/party/787/4
[34] http://www.ICTY.org/case/perisic/4; http://www.ICTY.org/case/stanisic_simatovic/4
[35] “U prvim fazama njegovog postojanja Međunarodni sud je bio suočen sa velikim očekivanjima da podigne optužnice protiv osumnjičenih počinilaca, ali ta institucija tada nije bila u stanju da prikupi verodostojne dokaze da bi mogla podići optužnice protiv vođa koje su stojale iza zločinačkih kampanja. Mnoge od prvobitnih optužnica su zbog toga podignute protiv navodnih počinilaca relativno nižeg i srednjeg nivoa koje su preživeli očevici i žrtve prepoznali kao izvršioce zločina u logorima i na sličnim mestima. Međutim, taj takozvani ’piramidalni’ pristup, po kojem su vojni i drugi zvaničnici nižeg ranga pozvani na odgovornost za svoja dela, vremenom će omogućiti istražiteljima da prikupe dokaze protiv nadređenih i, konačno, glavnih arhitekata zločina.” http://www.ICTY.org/sid/95
[36] Florance Hartmann, Mir i kazna,Tajni ratovi međunarodne politike i pravosuđa, Buybook, Sarajevo 2007, str. 23.
[37] http://www.ICTY.org/sections/LegalLibrary
[38]Richard Goldstone, prvi tužitelj ICTY-a, For Humanity: Reflections of a War Crimes Investigator, Copyright 2000 by Yale University, str.74: “Krajem jula 1994. sam izabran od strane Vijeća sigurnosti za glavnog tužitelja Tribunala u Haagu. Te sedmice bivši britanski premijer Edward Heath bio je na privatnom odmoru u Cape Townu. Sir Anthony Reeve, britanski ambasador, pozvao me je na mali prijem kako bih se sreo s Heathom. Kad sam stigao ambasador je pomenuo Heathu da sam upravo ja imenovan za tužitelja za procesuiranje ratnih zločina na prostoru bivše Jugoslavije. ’Zašto ste prihvatili takav smiješan posao?’, Heath me je pitao u prijateljskom tonu. Rekao sam mu da sam mislio da je procesuiranja ratnih zločinaca važno, pogotovo s obzirom na veličinu zločina navodno počinjenih u Bosni. Heath je odgovorio u smislu da ako ljudi žele da ubijaju jedni druge, i sve dok to ne rade u njegovoj zemlji, to nije njegova briga i ne treba da bude briga britanske vlade. U to vrijeme me njegovo mišljenje uplašilo, ali sam brzo shvatio da je on iskreno navodio ono što su mnogi vodeći političari u većini zapadnih zemalja govorili privatno i ono što mnogi od njih vjeruju.” (nezvaničan prijevod)
[39] Publikacija Outreach programa MKSJ-a, 20 godina MKSJ-a, Skupovi upriličeni povodom godišnjice i transkript konferencije, str. 24 i 25.
[40]Richard Goldstone, prvi glavni tužitelj MKSJ, odgovarajući na pitanje o značaju suradnje država bivše SFRJ sa MKSJ, 2011. godine je rekao: “Očito je da su vlade Srbije i Hrvatske uskratile podršku MKSJ što je zadatak ovog suda učinilo samo još težim. Na njegovu djelotvornost je pored toga negativno utjecalo i odbijanje tih država da obznane rad MKSJ kao i njihovo netačno promišljanje o tom radu. Međutim, ovaj nedostatak suradnje nije spriječio Sud da temeljito ispuni svoj mandat.”
