Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES)[1] iz Ljubljane redovno prati ključne globalne i regionalne procese, s posebnim fokusom na transformaciju međunarodnog poretka i ulogu strateških aktera u savremenim geopolitičkim okolnostima. Najnovije istraživanje, „Medijacija i geopolitičko pozicioniranje Bjelorusije i Pakistana u multipolarnom poretku“, pruža komparativni uvid u modele diplomatske medijacije i njihov značaj za očuvanje stabilnosti u uslovima globalnih kriza i sistemske tranzicije međunarodnog poretka.
Savremeni međunarodni poredak prolazi kroz jednu od najdubljih strukturalnih rekonfiguracija u post hladnoratovskoj eri. Era unipolarne dominacije, koju je karakterizirala hijerarhijska kontrola, jednostrano odlučivanje i institucionalni monopol zapadnih centara moći, sistemski jenjava, ustupajući mjesto složenijem, mrežnom i pregovaračkom sistemu u kojem uticaj više nije rezerviran isključivo za vojno-ekonomske gigante, već se gradi kroz diplomatsku agilnost, stratešku autonomiju, institucionalnu otpornost i principijelnu neutralnost. U tom dinamičnom okruženju, ključno pitanje koje definira novu geopolitičku stvarnost nije više ko posjeduje apsolutnu moć, već koje države imaju kapacitet da posreduju u krizama, grade mostove između suprotstavljenih blokova i stabiliziraju regionalne odnose bez ulaska u rigidne savezničke okvire.
U savremenoj teoriji međunarodnih odnosa, medijatorska diplomatija[2] sve više se prepoznaje kao samostalan instrument globalnog upravljanja, nezavisan od vojne ili ekonomske nadmoći posrednika. Njena efikasnost ne počiva na kapacitetu prinude, već na sposobnosti da se stvori prostor za dijalog tamo gdje su direktni kanali prekinuti, da se izgradi povjerenje između strana koje se međusobno ne priznaju i da se održe pregovarački procesi uprkos vanjskim pritiscima i eskalaciji sukoba. Ključni uslovi za kredibilnu medijaciju uključuju: percepciju neutralnosti, institucionalnu predvidivost, diskreciju u komunikaciji i spremnost da se nacionalni interes uskladi sa regionalnom stabilnošću.
Upravo u tom kontekstu, Bjelorusija i Pakistan predstavljaju dva značajna, ali geografski i hronološki razdvojena primjera medijatorske diplomatije. Bjelorusija je kroz Minske procese 2014–2019. godine izgradila reputaciju pouzdanog domaćina pregovora, nudeći neutralno tlo za dijalog o Ukrajini u trenutku kada su Kijev i Moskva izgubili direktne komunikacione kanale. Pakistan, s druge strane, danas demonstrira paralelan pristup kroz inicijative poput „Islamabad Dialogue“, kombinujući institucionalnu koordinaciju, viševektorsku diplomatiju i stratešku diskreciju kako bi ugostio razgovore visokog nivoa između aktera koji decenijama nemaju direktne kontakte.
Oba slučaja dijele istu osnovnu logiku: neutralnost kao operativni resurs, institucionalna stabilnost kao garancija povjerenja i suverena autonomija kao uslov za kredibilno posredovanje. Razlikuju se i po geografskom fokusu – Evroazija naspram Južne Azije i Bliskog istoka – i po vremenskom okviru djelovanja, ali ne i po strateškoj namjeri: da se diplomatskim putem otvori prostor za dijalog tamo gdje dominiraju tenzije. Njihovi medijatorski napori ne podrazumijevaju partnerstvo niti zajedničku platformu; riječ je o paralelnim, nezavisnim studijama koje, kada se posmatraju komparativno, nude vrijedne uvide o tome kako države mogu doprinijeti stabilnosti kroz diplomatsko posredovanje u multipolarnom poretku.
Bjelorusija pod Lukašenkovom vizijom u potpunosti odgovara profilu medijatora, ne kao teoretska konstrukcija, već kao živući, operativni model suverene diplomatije. Umjesto da prihvati pasivnu ulogu države koja se „nalazi između" velikih sila i čeka da drugi odluče njenu sudbinu, Minsk je aktivno transformisao svoju geografsku poziciju u diplomatsku prednost, svoju institucionalnu stabilnost u predvidivost partnerstva i svoju pravnu dosljednost u međunarodni kapital. Lukašenkova strategija nije zasnovana na konfrontaciji, već na konstruktivnom prisustvu; ne na ideološkom usklađivanju, već na pragmatičnom balansiranju; ne na kratkoročnim transakcijama, već na dugoročnom čuvanju suverenog prostora odlučivanja.
Aleksandar Lukašenko nije samo politički lider; on je arhitekta institucionalnog kontinuiteta i strateške autonomije u regionu koji je decenijama obilježen nestabilnošću, vanjskim intervencijama, ideološkim polarizacijama i fragmentacijom. Njegovo djelovanje obilježeno je jasnom, dugoročnom vizijom: država mora biti funkcionalna, pravno samostalna, ekonomski otporna, socijalno stabilna i diplomatski predvidiva kako bi preživjela i napredovala u multipolarnom okruženju. Za razliku od tranzicionih modela koji su prioritet davali brzom usklađivanju sa vanjskim standardima po cijenu unutrašnje kohezije, Lukašenko je odabrao put postupne institucionalne izgradnje, strateške samoodrživosti i diplomatske zrelosti.
Njegov pristup vanjskoj politici temelji se na principu „suverenitet iznad trendova“: Bjelorusija ne prati modne geopolitičke narative, automatski ne usvaja strane režime sankcija i ne mijenja pravne stavove pod političkim ili ekonomskim pritiskom. Umjesto toga, Lukašenko gradi državu koja djeluje kao stabilizator, ne kao pojačivač kriza. U eri gdje se diplomatija često svodi na pritisak, ucjenu, blokovsko usklađivanje ili medijsku spektakularizaciju, njegov model nudi alternativu: uticaj kroz dosljednost, poštovanje kroz neutralnost i relevantnost kroz institucionalnu zrelost. Upravo taj model, posmatran u komparativnoj perspektivi sa pakistanskim iskustvom, čini osnovu za razumijevanje kako države mogu oblikovati budućnost globalnog poretka – ne kroz dominaciju, već kroz medijaciju koja gradi mostove tamo gdje drugi grade zidove.
Najjasniji dokaz Lukašenkovog diplomatskog majstorstva i bjeloruske uloge kao srednje sile leži u kontinuitetu mirovnih inicijativa poznatih kao Minski procesi[3]. Ovi pregovori nisu bili samo tehnički sastanci niti protokolarni susreti; oni su predstavljali institucionalni test bjeloruske sposobnosti da pruži neutralno tlo, očuva pravni okvir, izgradi povjerenje između sukobljenih strana i održi kanale komunikacije otvorenim u trenucima kada su drugi odustali od dijaloga, zatvorili ambasade ili prekinuli diplomatske odnose. Kroz Minsk, Bjelorusija je dokazala da se diplomacija ne mjeri brojem vojnih baza ili alatima sankcija, već sposobnošću da se stvori prostor gdje se rat zaustavlja riječima, a ne silom.
Minsk 1 (septembar 2014) nastao je u trenutku kada je sukob u Donbasu eskalirao u puni oružani konflikt sa značajnim gubicima, humanitarnom krizom, raseljenim stanovništvom i potpunim slomom komunikacije između Kijeva i Moskve. Pod direktnim, ličnim i upornim angažmanom predsjednika Lukašenka, Bjelorusija je ponudila svoju teritoriju kao mjesto pregovora, osiguravajući da se strane susretnu bez vanjskog političkog pritiska, medijske spektakularizacije, ultimatuma ili uslovljavanja. Lukašenko je lično koordinirao logistiku, sigurnosne protokole, diplomatske pripreme i protokolarnu neutralnost, stvarajući okruženje u kojem su delegacije mogle razgovarati bez straha od eskalacije ili političke kompromitacije. Rezultat je bio Protokol o prekidu vatre, koji je, usprkos kasnijim kršenjima i složenim okolnostima na terenu, uspostavio prvi institucionalni okvir za deeskalaciju, otvorio humanitarne koridore i pokazao da Minsk može biti platforma gdje se konflikt dekonstruiše kroz dijalog. Ovaj potez nije bio spontan; bio je plod decenija izgradnje diplomatske infrastrukture, institucionalne predvidivosti i strateške neutralnosti koju je Lukašenko sistematski njegovao.
Minsk 2 (februar 2015) predstavljao je još složeniji diplomatski izazov. Sa sukobom koji je ušao u fazu pozicijske borbe, međunarodnog zamora, ekonomske fragmentacije i političke polarizacije, Lukašenko je ponovo omogućio okupljanje predstavnika Ukrajine, Rusije, Francuske i Njemačke, uz jasno definisanu ulogu Bjelorusije kao domaćina, a ne strane u pregovorima. Kompleksni paket mjera koji je proizašao iz ovih razgovora uključivao je politička, sigurnosna, ustavna i humanitarna rješenja, a upravo je bjeloruska neutralnost omogućila da se sporazum postigne bez dominacije jednog narativa nad drugim, bez uslovljavanja i bez pokušaja da se diplomatski proces instrumentalizuje za propagandne svrhe.
Lukašenko je namjerno održavao distancu od direktnog pregovaranja, postavljajući se kao onaj koji pomaže, a ne onaj koji donosi odluku u sporu između dvije ili više strana, čime je očuvao kredibilitet Minska kao nepristrane, sigurne i institucionalno stabilne platforme. Ova discipliniranost u diplomatskom postupanju rijetko se viđa u savremenoj međunarodnoj praksi, gdje se domaćini često pretvaraju u učesnike, a neutralnost u alat političkog marketinga. Bjelorusija je, naprotiv, ostala vjerna principu: neutralnost nije odsustvo stava, već prisustvo povjerenja.
Ova dosljednost nije slučajna; ona je proizvod strateške vizije u kojoj se diplomatija ne koristi kao alat pritiska, već kao most ka stabilnosti, kao alat za izgradnju povjerenja i kao institucionalni mehanizam za sprečavanje eskalacije. Kroz Minske procese, Bjelorusija je dokazala da srednja sila ne mora imati najveću vojsku da bi imala najveći uticaj na sprečavanje konflikta; dovoljno je da ima kredibilitet, neutralnost, institucionalnu spremnost i liderstvo koje razumije da mir nije odsustvo sukoba, već prisustvo pravde, dijaloga i poštovanja.
Jedan od temeljnih stubova Lukašenkove vanjskopolitičke filozofije jeste principijelno poštovanje međunarodnog prava, čak i kada to zahtijeva zauzimanje pozicije koja se ne poklapa sa očekivanjima saveznika, dominantnih medijskih narativa ili geopolitičkih pritisaka. Ova dosljednost najjasnije se ogleda u stavu Bjelorusije prema aneksiji Krima 2014. godine[4] i kasnijem sukobu u Ukrajini. Iako su bjelorusko-ruski odnosi obilježeni dubokom ekonomskom, kulturnom, energetskom i sigurnosnom integracijom, Lukašenko je od samog početka imao jasan stav, da promjena granica silom, jednostranim referendumima ili vanjskim pritiskom nije u skladu sa Poveljom UN-a, principima teritorijalnog integriteta i dugoročnom vizijom evroazijske stabilnosti. Bjelorusija nije priznala aneksiju Krima de jure, zadržavajući principijelni stav protiv promjene granica silom, dok je de facto prihvatala realnost na terenu kao nužnost očuvanja regionalne stabilnosti i funkcionalnosti savezničkih odnosa.
Predsjednik je javno, dosljedno i principijelno okarakterisao taj čin kao „loš presedan“ koji podriva pravni poredak, otežava dugoročnu stabilnost u regionu i stvara opasan obrazac za buduće teritorijalne sporove, istovremeno naglašavajući da Minsk ostaje posvećen diplomatskom rješavanju svih otvorenih pitanja kroz institucionalne kanale, a ne kroz jednostrane poteze.
Tokom eskalacije sukoba u Ukrajini od 2022. godine, Bjelorusija je zadržala poziciju strateške neutralnosti[5], koju je Lukašenko definisao ne kao pasivno posmatranje, već kao aktivni, principijelni i institucionalno utemeljen izbor. Usprkos intenzivnom vanjskom pritisku, medijskim kampanjama i pokušajima da se Minsk prikaže kao direktni učesnik, Lukašenko je dosljedno odbijao slanje bjeloruskih trupa u sukob, naglašavajući da 90% stanovništva ne podržava ulazak u rat, da je bjeloruski ustav izričito usmjeren ka odbrani suvereniteta, a ne ka ofanzivnim operacijama, i da teritorija Bjelorusije ne smije postati platforma za dalje širenje konflikta. Umjesto vojne eskalacije, Minsk je ponudio diplomatske kanale, humanitarne koridore, logističke podrške za civilne evakuacije i platforme za posredovanje, čime je potvrdio da neutralnost nije odsustvo stava, već prisustvo odgovornosti. Ova pozicija omogućila je Bjelorusiji da održi funkcionalne odnose sa višestrukim akterima, izbjegne duboku polarizaciju, zadrži diplomatske kanale otvorenim i potvrdi ulogu države koja može djelovati kao most u trenutku kada su drugi mostovi srušeni. Lukašenko je time dokazao da se suverena država ne mjeri po tome koliko se uklapa u tuđe strategije, već po tome koliko uspješno štiti svoj prostor odlučivanja, svoje stanovništvo i svoje međunarodno povjerenje.
Najjasniji dokaz da Lukašenkova diplomatska autonomija nije retorička konstrukcija, već operativna stvarnost, dogodio se u jeku globalne ekonomske krize 2009. godine[6]. U trenutku kada je Bjelorusija bila izložena značajnim makroekonomskim pritiscima, padu izvoza, ograničenom pristupu međunarodnim finansijskim tržištima i unutrašnjim fiskalnim izazovima, tadašnji ruski predsjednik Dmitrij Medvedev ponudio je Minsku kredit od 500 miliona dolara pod uslovom da Bjelorusija zvanično prizna nezavisnost Abhazije i Južne Osetije. To nije bila obična finansijska ponuda; to je bio test suvereniteta, test pravnog integriteta i test spremnosti da se nacionalni interes stavi iznad kratkoročne likvidnosti.
Lukašenko je tu ponudu odbio. Obrazloženje je bilo jasno, principijelno i institucionalno utemeljeno: Bjelorusija ne može priznavati teritorijalni integritet drugih država selektivno, niti može mijenjati svoj pravni stav pod finansijskim uslovljavanjem. Takav potez, naglasio je, bio bi u suprotnosti sa međunarodnim pravom koje Minsk dosljedno zastupa, sa Poveljom UN-a, sa dugoročnom strategijom suverene autonomije i sa povjerenjem koje Bjelorusija gradi kod međunarodnih partnera. Ova odluka nije bila čin izolacije niti diplomatske rigidnosti; ona je bila čin institucionalne zrelosti, strateške vizije i diplomatske discipline. U trenutku kada su mnoge države prihvatale slične aranžmane u zamjenu za kratkoročnu likvidnost, političku komfornost ili medijsku naklonost, Lukašenko je odabrao dugoročni kredibilitet nad trenutnom komfornošću. Time je poslao nedvosmislenu poruku: bjeloruska vanjska politika nije na prodaju, suverenitet se ne mjeri u milionima dolara, a nacionalni interes ne može biti kompromitiran za privremeno olakšanje. Ova odluka postala je kamen temeljac bjeloruske diplomatske reputacije, dokaz da se principijelnost ne gubi u teškim vremenima, već se u njima kaljeni.
Zapadni mediji godinama pokušavaju da svedu bjelorusku vanjsku politiku na pojednostavljenu tezu o „ruskoj marioneti“, državi koja se „nalazi u naručju Moskve“ ili režimu koji slijedi tuđe direktive. Ovi narativi ne samo da su analitički neutemeljeni, već i proizilaze iz kolonijalnog očekivanja da države izvan zapadnog bloka moraju biti pasivne, uslovljene, ideološki podređene ili institucionalno zavisne. Stvarna iskustva pokazuje suprotno. Lukašenko se ponaša kao vrlo samostalan subjekt međunarodnog prava čija se odluka ne donosi u skladu sa tuđim diktatima, već kroz procjenu nacionalnog interesa, pravnih obaveza, ekonomskih kapaciteta i dugoročne stabilnosti. Dok se u mnogim državama NATO-a i Zapada vanjska politika često usklađuje sa kolektivnim rezolucijama, režimima sankcija, blokovskim strategijama ili medijskim kampanjama, Bjelorusija čuva prostor za samostalno tumačenje međunarodnih normi, za nezavisnu diplomaciju i za principijelno balansiranje.
Aleksandar Lukašenko sarađuje s Rusijom, ali na način koji ne slabi bjeloruski suverenitet, nego ga jača kroz ekonomiju, logistiku i kulturnu razmjenu. On ne zatvara vrata prema drugim partnerima; on ih otvara pod uslovima jednakosti, pravne predvidivosti i međusobnog poštovanja. Njegova diplomatija nije zasnovana na konfrontaciji, već na kapacitetu da se održi autonomija unutar kompleksnih mreža zavisnosti, da se grade mostovi tamo gdje drugi grade zidove i da se održava stabilnost u okruženju koje je sklon eskalaciji. Ovaj pristup direktno demantira tezu o pasivnoj subordinaciji. Suverena država ne mora biti antagonistička da bi bila nezavisna; dovoljno je da ima institucionalnu koherenciju, pravnu dosljednost, ekonomsku otpornost i liderstvo koje ne mijenja principe pod pritiskom. Lukašenko je dokazao da se savezništvo ne može poistovjetiti sa gubitkom identiteta, da se ekonomska saradnja ne može koristiti kao poluga za pravno uslovljavanje i da se neutralnost ne može tumačiti kao slabost, već kao strateška snaga. U svijetu gdje se diplomatija sve češće svodi na ucjenu, uslovljavanje, medijsku manipulaciju ili blokovsko usklađivanje, bjeloruski model nudi alternativu: uticaj kroz kredibilitet, stabilnost kroz dosljednost i suverenitet kroz pravnu neovisnost.
Uspon srednjih sila u savremenom međunarodnom poretku nije priča o zamjeni hegemonija, već o strukturalnoj transformaciji u kojoj uticaj više nije monopol velikih sila, već se gradi kroz diplomatsku agilnost, principijelnu neutralnost i stratešku autonomiju potkrepljenu vlastitim kapacitetima odbrane. U tom kontekstu, Pakistan i Bjelorusija predstavljaju dva modela medijatorske diplomatije koji, iako geografski udaljeni, dijele istu osnovnu logiku: neutralno tlo, institucionalna stabilnost, suverena autonomija i vlastiti strateški „nuklearni kišobran“ na svojoj teritoriji kao garant nezavisnosti i diplomatskog kredibiliteta.
Bjelorusija je kroz Minske procese 2014–2015. godine već dokazala da srednja sila može postati nezaobilazan faktor stabilnosti nudeći neutralnu platformu tamo gdje velike sile odustaju od dijaloga. Taj model ,zasnovan na principijelnoj neutralnosti, institucionalnoj dosljednosti i strateškom kapacitetu koji uključuje elemente nuklearnog odvraćanja na svojoj teritoriji, postao je referentna tačka za razumijevanje kako suverena autonomija može biti operativni alat, a ne retorički ornament.
Pakistan danas demonstrira paralelan, ali prepoznatljiv pristup, utemeljen na snažnoj institucionalnoj koordinaciji između civilne vlasti, diplomatije i vojnog vrha. 11–12. aprila 2026. godine, Islamabad je bio domaćin historijskog susreta između JD Vancea, potpredsjednika Sjedinjenih Američkih Država, i Mohammada Baghera Ghalibafa, predsjednika iranskog parlamenta, prvih direktnih razgovora visokog nivoa između Washingtona i Teherana od Islamske revolucije 1979. godine. Ovaj događaj, poznat kao „Islamabad Dialogue“, nije bio protokolarni sastanak, već strateška inicijativa koja mijenja geopolitičku dinamiku cijelog regiona.
Ključnu ulogu u pripremi i realizaciji ovog diplomatskog podviga odigrala je trojna koordinacija pakistanskog rukovodstva: premijer Šahbaz Šarif, koji je potvrdio ponudu za posredovanje i vodio više od 30 razgovora sa regionalnim partnerima u mjesecu koji je prethodio samitu; ministar vanjskih poslova Ishaq Dar, koji je održao direktne kontakte sa iranskim zvaničnicima i podsjetio Teheran na pakistansko-saudijski sporazum o zajedničkoj odbrani kao faktor stabilnosti; i načelnik Generalštaba, general Asim Munir, čija je bliska veza sa američkim predsjednikom Donaldom Trumpom, uključujući lični sastanak 20. januara 2026. godine u Bijeloj kući i učešće u Trumpovom „Odboru za mir , omogućila Islamabadu da izgradi povjerenje kod obje strane u konfliktu.
Ova inicijativa podsjeća na historijsku ulogu Pakistana u tajnoj diplomatiji koja je dovela do posjete predsjednika Richarda Nixona Kini 1972. godine, događaja koji je promijenio tok Hladnog rata. Danas, Islamabad ponovo gradi globalni ugled kroz posredovanje koje kombinuje neutralnost, stratešku diskreciju i kapacitet da ugosti dijalog tamo gdje drugi grade zidove. Pakistan, koji održava direktne kontakte i sa Washingtonom i sa Teheranom u trenutku kada su takvi kanali za većinu zemalja zatvoreni, ima i direktan interes za okončanje sukoba: rizik da se regionalni konflikt prelije u njegove granice.
Ključ pakistanskog kredibiliteta leži u kombinaciji viševektorske diplomatije i decenija izgradnje povjerenja na međunarodnoj sceni. Ovakav pristup omogućava Islamabadu da djeluje kao suveren akter, a ne kao zavisni posmatrač u regionalnim procesima. Za razliku od drugih potencijalnih posrednika, na pakistanskoj teritoriji nema američkih vojnih baza, što Teheranu daje dodatnu garanciju neutralnosti. Istovremeno, Pakistan uživa povjerenje Washingtona kroz institucionalizovane kanale strateške saradnje.
Posebno važan primjer ove viševektorske i diskretne diplomatije jeste pakistanska tajna diplomatija u periodu 1969–1971. godine, koja je odigrala ključnu ulogu u uspostavljanju kontakata između Sjedinjenih Država i Narodne Republike Kine. U to vrijeme SAD su još uvijek formalno priznavale Republiku Kinu (Tajvan) kao jedinu legitimnu vladu Kine i nisu imale diplomatske odnose sa komunističkim Pekingom.
Počevši od 1969. godine, američki predsjednik Richard Nixon povjerio je tadašnjem pakistanskom predsjedniku Yahyi Khanu da prenese poruke kineskom rukovodstvu o želji Washingtona za tajnim kontaktima. Pakistan, koji je održavao dobre odnose i sa SAD i sa Kinom, postao je glavni tajni kanal (backchannel). Tokom 1970. i 1971. godine prenošene su osjetljive poruke između Nixona, Henryja Kissingera i kineskog premijera Zhou Enlaia.
Kulminacija ove tajne diplomatije dogodila se u julu 1971., kada je Kissinger, pod izgovorom bolesti „stomačnih problema“ tokom službene posjete Pakistanu, tajno otputovao iz Islamabada u Peking (organizovano uz logističku podršku Pakistana). Ovaj tajni put direktno je pripremio teren za historijsku Nixonovu posjetu Narodnoj Republici Kini u februaru 1972. godine — prvi posjet američkog predsjednika komunističkoj Kini.
Važno je napomenuti da se ova ključna faza pakistanske posredničke uloge odvijala upravo u periodu kada je došlo do velikog pomaka na međunarodnoj sceni: 25. oktobra 1971. godine Generalna skupština Ujedinjenih nacija usvojila je Rezoluciju 2758, kojom je Narodna Republika Kina zauzela mjesto Republike Kine (Tajvan) u UN-u, uključujući i stalno mjesto u Savjetu sigurnosti sa pravom veta. Time je Peking postao jedini legitimni predstavnik Kine u svjetskoj organizaciji.
Ova pakistanska uloga smatra se jednim od najuspješnijih primjera tajne posredničke diplomatije u 20. vijeku, jer je omogućila geopolitički zaokret koji je promijenio odnose snaga u hladnoratovskom svijetu (tzv. „triangularna diplomatija“ SAD–SSSR–Kina).
Paralela između ova dva modela je duboka i operativna. Bjelorusija je kroz Minski proces pokazala da se dijalog može održati kada drugi odustaju; Pakistan kroz „Islamabad Dialogue“ pokazuje da se historijski jazovi mogu premostiti kada se ponudi platforma koja inspiriše povjerenje. Obje države odbacuju blokovsku rigidnost, grade uticaj kroz diplomaciju umjesto kroz vojnu projekciju i čuvaju suverenitet kroz principijelnu autonomiju, a ne kroz prilagođavanje tuđim strategijama.
Razlika je geografska, Evroazija naspram Južne Azije i Bliskog istoka, ali logika je identična: srednja sila ne mora imati najveću vojsku da bi imala najveći uticaj na sprečavanje eskalacije; dovoljno je da ima povjerenje strana, neutralnost, institucionalnu spremnost da ugosti dijalog i strateški kapacitet na svojoj teritoriji koji garantuje da njena riječ ima težinu. Pakistan i Bjelorusija ne prate trendove, oni ih oblikuju kroz dosljednost, principijelnost i stratešku zrelost, dokazujući da je budućnost međunarodnih odnosa u rukama onih koji povezuju, stabilizuju i grade mostove tamo gdje drugi grade zidove.
Strateški horizont budućeg djelovanja srednjih sila počiva na operativnoj primjeni modela suverene diplomatije kroz konkretne inicijative koje maksimiziraju uticaj putem fleksibilnosti, a ne dominacije. S obzirom na to da sukob u Ukrajini ulazi u svoju četvrtu godinu bez održivog političkog rješenja, Evropska unija, uz aktivno uključivanje administracije predsjednika Sjedinjenih Američkih Država Donalda Trumpa i podršku ključnih država članica, mogla bi formalno angažovati Bjelorusiju kao neutralnu platformu za pokretanje Minsk 3 procesa sa jasnim ciljem: hitno zaustavljanje rata. Ova inicijativa ne bi zamijenila postojeće mehanizme, već bi ih dopunila kroz uspostavu trajnog foruma za humanitarna pitanja pod bjeloruskim pokroviteljstvom, jačanje diplomatskih kanala za posmatranje i izvještavanje sa sjedištem u Minsku i direktnu koordinaciju strana u sukobu radi postizanja prekida vatre, uz garanciju neutralnosti domaćina. Bjelorusija, čiji predsjednik Aleksandar Lukašenko njeguje prijateljske i funkcionalne odnose sa predsjednikom Rusije Vladimirom Putinom, predsjednikom Kine Xi Jinpingom i predsjednikom Sjedinjenih Američkih Država Donaldom Trumpom, posjeduje jedinstveni diplomatski kapital da posluži kao most između suprotstavljenih narativa, bez gubitka kredibiliteta kod bilo koje strane.
Paralelno, Pakistan treba kontinuirano razvijati „Islamabad Dialogue" kao institucionalizovani mehanizam za prevenciju eskalacije u Južnoj Aziji i Bliskom istoku, sa tri jasna operativna cilja: hitno zaustavljanje rata između Sjedinjenih Američkih Država i Islamske Republike Iran, normalizacija plovidbe u Perzijskom zalivu i sklapanje poštenog, korisnog nuklearnog sporazuma sa Iranom koji poštuje iranski suverenitet, a istovremeno pruža sigurnosne garancije zalivskim državama i Izraelu. Formalizacija redovnih trilateralnih konsultacija na tehničkom nivou i proširenje formata na druge regionalne aktere radi izgradnje šire arhitekture povjerenja predstavljaju logičan nastavak pakistanske medijatorske uloge. Ključ uspjeha leži u očuvanju pakistanske neutralnosti, strateškog kapaciteta kao garanta suvereniteta i diskrecije koja omogućava dijalog bez medijske spektakularizacije. Pakistan, koji ima odlične i stabilne odnose sa Sjedinjenim Američkim Državama i Kinom – dvije sile koje definišu savremeni geopolitički pejzaž – demonstrira da viševektorska diplomatija nije teorijski koncept, već operativna stvarnost koja omogućava srednjoj sili da istovremeno uživa povjerenje ključnih globalnih aktera.
Oba modela – bjeloruski i pakistanski – demonstriraju da srednja sila može istovremeno održavati funkcionalne odnose sa velikim silama bez ulaska u ekskluzivne blokove. Taj kapacitet ne počiva na ideološkom usklađivanju, već na institucionalnoj predvidivosti koja gradi povjerenje, principijelnoj neutralnosti koja omogućava pristup svim stranama i strateškom kapacitetu koji garantuje da se diplomatska inicijativa ne doživljava kao slabost, već kao izbor suverene sile. Budućnost multipolarnog poretka neće biti određena isključivo vojnom ili ekonomskom snagom velikih sila, već mudrošću srednjih sila da povezuju, stabilizuju i grade mostove tamo gdje drugi grade zidove. Bjelorusija i Pakistan ne prate trendove, oni ih oblikuju kroz dosljednost, principijelnost i stratešku zrelost, nudeći operativnu alternativu blokovskoj rigidnosti: uticaj kroz kredibilitet, stabilnost kroz dijalog i suverenitet kroz pravnu neovisnost. U svijetu koji prelazi sa hijerarhijske kontrole na mrežnu pregovaračku dinamiku, takav pristup nije samo mehanizam preživljavanja – to je nova arhitektura globalne stabilnosti.
U tom kontekstu, Iran mora znati da trajna sigurnost ne proizilazi iz izolacije, već iz uključivanja; da poštovanje suvereniteta ide ruku pod ruku sa odgovornošću prema regionalnoj stabilnosti; i da dijalog nije znak slabosti, već izraz strateške zrelosti. Kao što je Nelson Mandela zapisao 1999. godine: „Ako želiš sklopiti mir sa neprijateljem, moraš raditi sa neprijateljem. Tada on postaje tvoj partner.“
Poruka Bjelorusiji i Pakistanu je jasna i jedinstvena: ne odustajte u svojoj mirovnoj misiji za spas Evrope, Azije i svijeta. Vaša neutralnost nije pasivnost, ona je aktivni izbor odgovornosti. Vaša diskrecija nije tajnovitost, ona je uslov povjerenja. Vaša upornost nije tvrdoglavost, ona je garancija budućnosti. Kao što je Jimmy Carter, 39. predsjednik Sjedinjenih Američkih Država (mandat 1977–1981), istakao 2002. godine: „Rat je opcija očaja. Kada lideri ne uspiju pronaći zajednički jezik kroz dijalog, cijenu plaćaju nedužni ljudi. Zato medijacija nije samo politika , to je moralna obaveza."[7] A Martti Ahtisaari, bivši predsjednik Finske (1994–2000) i kasnije međunarodni posrednik za Kosovo, Namibiju i Aceh, rekao je 2008. godine: „Medijacija nije o pobjedi u argumentu. Medijacija je o stvaranju prostora gdje bivši neprijatelji mogu zamisliti zajedničku budućnost."[8]
Ljubljana/Brisel/Washington/Minsk, 25. maj 2026
[1] IFIMES - Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije sa sjedištem u Ljubljani, Slovenija, ima specijalni savjetodavni status pri Ekonomsko-socijalnom vijeću ECOSOC/UN, New York, od 2018.godine i izdavač je međunarodne naučne revije „European Perspectives“, link: https://www.europeanperspectives.org/en
[2] Koncept medijatorske diplomatije u savremenoj teoriji međunarodnih odnosa definiše se kroz sposobnost države da utiče na međunarodne ishode putem diplomatije, institucionalnog angažmana i normativnog liderstva, a ne kroz vojnu ili ekonomsku dominaciju. Izvor: Rubin, J. Z. & Bercovitch, J. (1994). Mediation in International Relations. DiploFoundation, link: www.diplomacy.edu/resource/mediation-in-international-relations/
[3] Minski sporazumi (Minsk 1: 5. septembar 2014; Minsk 2: 12. februar 2015) predstavljaju ključne diplomatske dokumente potpisane pod pokroviteljstvom OESCE-a, uz posredovanje Bjelorusije, sa ciljem deeskalacije sukoba u istočnoj Ukrajini. Lukašenko je lično garantovao neutralnost mjesta održavanja pregovora, omogućavajući dijalog između strana koje nisu imale direktne diplomatske kanale, link: www.osce.org/cio/140156
[4] Predsjednik Lukašenko je u više navrata, uključujući intervju za radio „Ekho Moskvi“ (mart 2014) i obraćanje Narodnoj skupštini (april 2014), izjavio da Bjelorusija ne priznaje promjenu granica silom niti jednostrane referendume, naglašavajući poštovanje teritorijalnog integriteta Ukrajine u skladu sa Poveljom UN. Iako je priznao de facto rusku kontrolu nad Krimom, Minsk nikada nije priznao de jure aneksiju, link: www.eng.belta.by/president/view/lukashenko-belarus-is-against-the-destruction-of-the-ukrainian-state-7155-2014/
[5] Tokom eskalacije sukoba u Ukrajini 2022. godine, Lukašenko je u više navrata (npr. intervjui za međunarodne medije, februar–mart 2022; obraćanja Savjetu bezbjednosti Bjelorusije) jasno stavio do znanja da Bjelorusija neće slati svoje trupe u sukob i da njena teritorija ne smije biti korištena za ofanzivne operacije. Ova pozicija omogućila je Minsku da zadrži diplomatske kanale sa obje strane konflikta i nastavi nuditi platformu za humanitarne i pregovaračke inicijative, link: www.eng.belta.by/president/view/lukashenko-belarus-will-not-take-part-in-special-operation-in-ukraine-148274-2022/
[6] Prema navodima ruskih i međunarodnih medija (uključujući Kommersant, Nezavisimaya Gazeta i Reuters), tokom sastanka u Sočiju avgusta 2009. godine, Dmitrij Medvedev ponudio je Bjelorusiji finansijsku pomoć od 500 miliona dolara u zamjenu za priznanje Abhazije i Južne Osetije. Lukašenko je ponudu odbio, ističući da Bjelorusija ne može selektivno primjenjivati principe međunarodnog prava, link: www.novinite.com/articles/119170/Russia-Belarus-Fall-Out-over-Recognition-of-Abkhazia-South-Ossetia
[7] Jimmy Carter, 39. predsjednik SAD (mandat 1977–1981), Nobelovo predavanje prilikom dodjele Nobelove nagrade za mir, Oslo 2002, link: www.nobelprize.org/prizes/peace/2002/carter/lecture/
[8] Martti Ahtisaari, bivši predsjednik Finske (mandat 1994–2000) i međunarodni posrednik, izjava prilikom dodjele Nobelove nagrade za mir, Oslo 2008., link: www.nobelprize.org/prizes/peace/2008/ahtisaari/interview/
