Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES)[1] iz Ljubljane, redovno pruža dubinske analize političkih i sigurnosnih dešavanja na Bliskom istoku, Balkanu i široj globalnoj areni. U članku „Iza sukoba i rata: Erozija značenja i erozija povjerenja“, dr. Cătălin Balog - analitičar i instruktor sa širokim iskustvom u obavještajnim poslovima, sigurnosti informacija i strateškoj komunikaciji - nadovezuje se na svoj prethodni rad. On ide dalje od strateške dimenzije sukoba kako bi ispitao dublji i složeniji sloj: postepenu eroziju zajedničkog značenja, povjerenja i kognitivne koherentnosti u savremenom međunarodnom okruženju.
Savremeni međunarodni poredak više se ne može shvatiti isključivo kroz tradicionalnu mrežu geopolitičkih rivalstava, budući da trenutna nestabilnost ne proizlazi samo iz konkurencije između država, već iz dubljeg raskola, koji istovremeno utiče na strateške odluke, kolektivnu percepciju i odnos pojedinca prema stvarnosti. U kontekstu obilježenom strukturnom neizvjesnošću, lideri djeluju pod istovremenim pritiskom rizika, imidža i historijskog naslijeđa, dok društva osjećaju posljedice tih odluka u obliku kognitivnog umora i progresivnog gubitka povjerenja u zdrav razum svijeta. U ovim uslovima, centralna ranjivost međunarodnog sistema više nije isključivo političke, zakonodavne, ekonomske ili vojne prirode, već kognitivne i psihološke prirode, što trenutne krize – od rata u Ukrajini do tenzija na Bliskom istoku i strateške konkurencije u Indo-Pacifiku – transformiše u manifestacije iste temeljne dislokacije: nemogućnosti globalnog sistema da proizvede stabilnost, predvidljivost i zajedničko značenje.
“Pravi problem čovječanstva je sljedeći: imamo paleolitske emocije, srednjovjekovne institucije i božansku tehnologiju.” - Edward O. Wilson
Postoje vremena u historiji kada svijet ne samo da postaje opasniji, već i teže razumljiv. I ne zato što nedostaju informacije, već naprotiv, zato što njihovo obilje fragmentira stvarnost u više konkurentnih verzija, svaka koherentna sama po sebi, ali nekompatibilna s drugima. Živimo u takvom trenutku.
Savremeni ratovi – bilo da govorimo o sukobu između Rusije i Ukrajine, ponavljajućim napetostima oko Irana ili latentnom rivalstvu oko Tajvana – često se analiziraju u smislu vojnih sposobnosti, strateških saveza i ravnoteže snaga. Ovaj pristup ostaje neophodan, ali postaje nedovoljan kada efekti ovih sukoba više nisu ograničeni na fizički prostor sukoba, već prodiru u psihološku strukturu društava i način na koji pojedinci percipiraju stvarnost.
Paradoksno, današnji svijet ne pati od nedostatka objašnjenja, već od inflacije objašnjenja koja se ne konvergiraju prema smislu, već proizvode zbunjenost; Svaki akter nudi koherentnu naraciju, svaka strana opravdava svoje postupke, a svaki sukob prati sofisticirani interpretativni aparat. Ipak, pored ovog širenja diskursa, dominantni osjećaj nije jasnoća, već neizvjesnost.
Ova disonanca ukazuje na suštinsku mutaciju: pitanje više nije samo ko kontroliše teritoriju, resurse ili stratešku inicijativu, već da li još uvijek postoji zajednički okvir u kojem se ove realnosti mogu razumjeti, prihvatiti i integrisati. Drugim riječima, svjedočimo ne samo krizi međunarodnog poretka, već i krizi značenja i eroziji povjerenja.
U ovom kontekstu, analiza savremenih sukoba zahtijeva promjenu perspektive: od vidljivih događaja do nevidljivih mehanizama koji ih održavaju, od političkih odluka do psihologije onih koji ih donose i od društvenih reakcija do kognitivnih procesa koji ih strukturiraju. Samo kroz ovaj integrirani pristup postaje moguće razumjeti stvarnost u kojoj nestabilnost više nije slučajnost, već sistemska karakteristika.
“U ratu rezultat nikada nije konačan.”- Winston Churchill
U klasičnoj strateškoj imaginaciji, rat, sukob i kriza tretiraju se kao procesi podložni kontroli, u kojima racionalno donošenje odluka, podržano informacijama i institucionalnim kapacitetima, omogućava oblikovanje evolucije događaja u povoljnom smjeru. Ova vizija implicitno podrazumijeva da se eskalacija može upravljati, kalibrirati i, u konačnici, ograničiti.
Međutim, historijsko iskustvo posljednjih decenija proturječi ovoj pretpostavci na stalan i sistematičan način; od intervencija u Vijetnamu i Iraku do novijih sukoba, pojavljuje se ponavljajući obrazac: početni taktički uspjeh generira očekivanja strateške kontrole koja se vremenom pokazuju iluzornima (Freedman 2013, Pape 1996). Ova neskladnost između operativnog i strateškog nivoa proizvodi ono što literatura opisuje kao „zamku eskalacije“, u kojoj svaki korak preduzet da se povrati kontrola, paradoksalno, vodi do njenog gubitka.
U srži ovog fenomena nisu samo objektivna ograničenja moći, već i psihologija odluke. Politički i vojni lideri djeluju u okruženju koje karakterizira strukturna neizvjesnost, vremenski pritisak i stalna izloženost javnosti, što pojačava tendenciju pojednostavljenja stvarnosti i pretvaranja dvosmislenosti u prividnu sigurnost. U tom smislu, iluzija kontrole nije samo greška u procjeni, već psihološka nužnost, bez koje bi sama odluka postala nemoguća.
Ovome se dodaje odlučujuća uloga kognitivnih pristranosti, iscrpno dokumentiranih u literaturi (Kahneman 2011, Jervis 1976), kao što su: pretjerano samopouzdanje, odabir izvora i validacija informacija, ali i podcjenjivanje negativnog rizika. Ovi mehanizmi ne nestaju na nivou strateškog donošenja odluka; naprotiv, često ih pojačava pozicija moći i informacijska izolacija specifična za više nivoe rukovodstva.
Dodatni, često podcijenjeni element je simbolička dimenzija odluke; lideri djeluju ne samo u odnosu na neposredne rezultate, već i u odnosu na svoju historijsku sliku, kako će biti retrospektivno ocijenjeni. Ova briga za naslijeđe uvodi strukturnu napetost između razboritosti i djelovanja, s obzirom na to da se izbjegavanje rizika može percipirati kao slabost, dok se eskalacija može opravdati kao dokaz odlučnosti.
Dakle, strateška odluka se nalazi na presjeku između razuma i identiteta, između kalkulacije i simboličke reprezentacije, što znači da rezultat nikada nije isključivo proizvod objektivne analize, već složene kombinacije kognitivnih, emocionalnih i političkih faktora.
U ovim uslovima, ideja kontrole postaje narativna konstrukcija, a ne operativna stvarnost, a eskalacija se više ne pojavljuje kao jasan izbor, već kao gotovo neizbježna derivacija sistema koji stalno pokušava smanjiti neizvjesnost kroz djelovanje, čak i kada ga to djelovanje pojačava.
“Gdje svi misle isto, niko ne misli mnogo.” - Walter Lippmann
Ako psihologija vođa objašnjava kako se donose odluke, psihologija masa objašnjava kako se te odluke apsorbiraju, reinterpretiraju i na kraju žive na kolektivnom nivou. Između ta dva nivoa ne postoji linearni odnos, već složen posrednički prostor, u kojem se informacije, emocije i individualno iskustvo presijecaju na često nepredvidljiv način.
U savremenim društvima, na ovaj prostor duboko utiče strukturna transformacija: prelazak sa nedostatka informacija na preobilje informacija. Ako je u prošlosti ograničen pristup podacima generirao ovisnost o institucionalnim izvorima, danas širenje komunikacijskih kanala proizvodi fragmentaciju stvarnosti u više konkurentnih verzija, od kojih je svaka podržana vlastitim interpretativnim okvirom (Sunstein 2017, Lippmann 1922).
Ova situacija ne vodi, kako bi se moglo pretpostaviti, do boljeg razumijevanja svijeta, već do pojave sve vidljivijeg fenomena: kolektivnog kognitivnog umora. Dakle, pojedinac više nije lišen informacija, već je njima preopterećen, a to preopterećenje generira psihološke odbrambene mehanizme, od kojih su najrelevantniji: pojednostavljenje, povlačenje i ekstremna selektivnost.
U ovom kontekstu, reakcija masa na sukob više nije nužno reakcija mobilizacije, kako sugeriraju klasični modeli socijalne psihologije (Le Bon 1895), reinterpretirani u kontekstu savremenih digitalnih medija (Castells 2009), već reakcija fragmentacije i disocijacije. Dio populacije internalizira visoko polarizirane narative, dok se drugi dio povlači u oblik prividne neutralnosti, koju karakteriziraju cinizam, nepovjerenje i neangažman.
Ova dinamika je pojačana ulogom strateške komunikacije i digitalnih medija, koji više ne funkcioniraju isključivo kao informacijski alati, već kao mehanizmi za oblikovanje percepcije. U okruženju u kojem svaki akter gradi vlastiti narativni univerzum, istina se više ne osporava argumentima, već multiplikacijom; Više ne postoji dominantna verzija, već stalna konkurencija između nekompatibilnih interpretacija.
Rezultat je suptilna, ali duboka transformacija odnosa pojedinca prema stvarnosti; umjesto koherentnog razumijevanja svijeta, nastaje stanje difuzne neizvjesnosti, u kojem se događaji doživljavaju kao kontinuirani tok, a ne kao razumljivi procesi. Stoga rat postaje istovremeno sveprisutan i dalek, stvaran i apstraktan, relevantan i, paradoksalno, teško integrirati u lično iskustvo.
Ova disonanca proizvodi kumulativne efekte na društvenu strukturu, a u odsustvu zajedničkog okvira interpretacije, povjerenje – i u institucije i između pojedinaca – počinje erodirati ne nužno kroz eksplicitno odbacivanje, već kroz tiho povlačenje, u kojem ljudi više ne traže nužno istinu, već njene podnošljive varijante.
U tom smislu, kognitivni umor nije samo posljedica količine informacija, već i nedostatka konvergencije značenja. Pojedinac se više ne suočava samo sa složenošću stvarnosti, već i sa nemogućnošću njenog integriranja u koherentnu naraciju, što generira trajno stanje unutrašnje napetosti.
Ovo stanje se ne manifestuje uvijek kroz vidljive reakcije, već često kroz suptilne oblike prilagođavanja: smanjenje interesa za vanjske događaje, izbjegavanje izloženosti kontradiktornim informacijama ili skrivanje u ograničenim, ali stabilnim prostorima značenja. Na taj način, društvo ne postaje nužno eksplozivno nestabilnije, već dublje krhko.
Iz ove perspektive, mase više nisu samo faktor reakcije na političku odluku, već osjetljiv pokazatelj stanja sistema. Kada društva počnu gubiti sposobnost da razumiju, ne samo da prihvate, svijet u kojem žive, kriza prevazilazi politički nivo i postaje kriza egzistencijalne prirode.
Paradoksno, u dobu kada je komunikacija brža i opsežnija nego ikad, ono što erodira nije pristup informacijama, već sposobnost konstruisanja značenja iz informacija. Štaviše, ovaj gubitak ne proizvodi odmah pobunu ili promjenu, već prije svega prividnu tišinu, pod kojom se polako akumulira napetost koju je teško kvantificirati, ali nemoguće ignorisati na dugi rok.
“Centar ne može izdržati; stvari se raspadaju.” - W. B. Yeats
Posmatrani odvojeno, savremeni sukobi mogu se objasniti različitim uzrocima: historijskim rivalstvima, strateškim interesima, regionalnom dinamikom ili neravnotežom snaga. Međutim, ovaj fragmentirani pristup riskira da sakrije dublju stvarnost: činjenicu da ovi sukobi nisu samo nezavisni događaji, već manifestacije iste sistemske dislokacije.
Rat u Ukrajini, ponavljajuće tenzije oko Irana, hronična nestabilnost na Bliskom istoku i latentna strateška konkurencija u Indo-Pacifiku ne bi se trebali shvatati samo kao epizode globalne konkurencije, već kao izrazi svijeta u kojem centar koherentnosti međunarodnog poretka progresivno erodira.
Ova erozija nije rezultat jednog aktera ili jedne odluke, već akumulacije strukturnih tenzija koje su vremenom oslabile sposobnost međunarodnog sistema da proizvede stabilnost i predvidljivost (Waltz 1979; Mearsheimer 2001). U dubljem smislu, ono što je fragmentirano nije samo ravnoteža snaga, već i povjerenje u postojanje zajedničkog okvira pravila i značenja.
U slučaju sukoba između Rusije i Ukrajine, tradicionalna geopolitička analiza naglašava elemente poput regionalne sigurnosti, širenja saveza i teritorijalne kontrole. Međutim, izvan ovih dimenzija, sukob odražava širi rascjep između dva različita načina tumačenja međunarodnog poretka i legitimnosti političkog djelovanja. Ovaj rascjep se ne može riješiti isključivo vojnim sredstvima, jer nije samo materijalan, već i konceptualan.
Slično tome, tenzije oko Irana nadilaze strogu logiku nuklearne sigurnosti ili regionalnih rivalstava. One izražavaju sukob između različitih modela političke organizacije, identiteta i projekcije moći, u kontekstu u kojem tradicionalni mehanizmi pregovaranja i stabilizacije postaju sve krhkiji. U ovim okolnostima, svaka intervencija, čak i kada je strateški opravdana, riskira pojačavanje dugoročne nestabilnosti, umjesto da je smanji.
Slučaj Tajvana, iako se još uvijek nalazi u zoni potencijalnog sukoba, ilustruje istu logiku fragmentacije: nije riječ samo o teritorijalnom sporu ili ravnoteži snaga u Indo-Pacifiku, već o latentnoj konfrontaciji između različitih vizija suvereniteta, međunarodnog poretka i legitimnosti djelovanja država. U tom smislu, napetost nije samo geopolitička, već i normativna.
Ovi primjeri, iako različiti u manifestaciji, konvergiraju ka istom zaključku: trenutni svijet više ne funkcionira kao koherentan sistem, već kao skup djelomično međusobno povezanih, ali konceptualno divergentnih podsistema. Svaki akter djeluje unutar vlastitog referentnog okvira, svaki sukob se tumači kroz različite mreže, a konsenzus postaje sve teže postići.
U ovom kontekstu, pojmovi poput 'međunarodnog poretka' ili 'globalne stabilnosti' postepeno gube svoj operativni sadržaj i postaju normativne formule, a ne stvarne realnosti. Sistem više nije u stanju da apsorbuje i reguliše napone na predvidljiv način, što dovodi do ponavljajućih kriza koje je teško definirati, a mnogo teže zatvoriti.
Ova fragmentacija ima direktne posljedice na način na koji se sukobi percipiraju i upravljaju: u odsustvu zajedničkog okvira tumačenja, svaka akcija se istovremeno opravdava i osporava, svaka intervencija se drugačije percipira od strane uključenih aktera, a legitimnost postaje relativna, zavisna od pozicije s koje se procjenjuje (Hurrell 2007).
Štaviše, globalna međuzavisnost pretvara ove sukobe u fenomene sa sistemskim uticajem, i više ne postoje lokalne krize u strogom smislu, jer se njihovi efekti - ekonomski, informacioni ili psihološki - brzo šire izvan prvobitnog geografskog prostora. Dakle, nestabilnost više nije sadržana, već distribuirana.
U ovim uslovima, svijet nije samo u periodu tranzicije ka drugom međunarodnom poretku, već u vremenu kada se dovodi u pitanje sama ideja poretka. I ne zato što je potpuno nestala, već zato što se više ne percipira kao univerzalno važeća ili dovoljno legitimna da generiše konsenzus.
Ovo je fundamentalni prekid; ne između država, već između paralelnih realnosti koje se više ne konvergiraju. I u takvom svijetu, sukobi više nisu samo oko teritorije ili moći, već oko nemogućnosti pomirenja ovih realnosti u zajedničkom okviru.
“Svijet neće uništiti oni koji čine zlo, već oni koji ih posmatraju, a da ništa ne rade.” - Albert Einstein
Tradicionalno, analize međunarodnog poretka završavaju davanjem preporuka za politiku ili predviđanjem razvojnih scenarija. Takav pristup implicitno podrazumijeva postojanje stabilnog okvira za djelovanje i dovoljnih alata za ispravljanje propusta. Međutim, upravo se ta pretpostavka danas dovodi u pitanje.
Savremeni svijet se ne suočava samo s nizom kriza, već i s transformacijom uslova u kojima se te krize mogu razumjeti i njima upravljati. U ovom kontekstu, pitanje više nije samo koje se odluke donose, već da li te odluke i dalje mogu proizvesti koherentne efekte u fragmentiranom sistemu, obilježenom nepovjerenjem i strukturnom neizvjesnošću.
Za lidere to podrazumijeva odgovornost koja nadilazi tradicionalni okvir geopolitičke konkurencije. Više nije dovoljno pokazati sposobnost za djelovanje ili potvrditi političku volju. U nedostatku svjesnog napora da se ograniči eskalacija i obnove minimalni okviri predvidljivosti, svaka odluka rizikuje da postane dio kumulativnog lanca nestabilnosti koji je kasnije teško kontrolisati.
Za kompanije, efekti su manje vidljivi odmah, ali su dugoročno dublji. Erozija povjerenja, fragmentacija percepcije i kognitivni umor ne moraju nužno proizvesti spektakularne reakcije, već spore transformacije u načinu na koji se pojedinci odnose prema stvarnosti, autoritetu i budućnosti. U tom smislu, glavni rizik nije samo sam sukob, već normalizacija stanja nesigurnosti i neizvjesnosti.
U takvom svijetu, iskušenje pojednostavljenja postaje sve jače i jače; Reduktivna objašnjenja, binarni narativi i pozivanje na prividne sigurnosti nude neposrednu psihološku utjehu, ali istovremeno doprinose produbljivanju raskola između percepcije i stvarnosti. Dugoročno gledano, ova dinamika ne stabilizuje, već slabi sistem.
Stoga, svako ozbiljno promišljanje o sadašnjosti mora početi od neugodnog priznanja: više nema jednostavnih rješenja za složene probleme, a pokušaj da se oni tako tretiraju neminovno generira nenamjerne posljedice.
Međutim, ovaj nalaz ne vodi rezignaciji. Naprotiv, to zahtijeva rekalibraciju načina na koji se formulišu ciljevi i evaluiraju rezultati. U okruženju koje karakteriše strukturna neizvjesnost, uspjeh se više ne može definirati isključivo u smislu pobjede, već u smislu ograničavanja rizika, smanjenja eskalacije i održavanja prostora stabilnosti.
Istovremeno, postaje neophodno ponovo dobiti dimenziju koja se često zanemaruje u strateškoj analizi: ljudsku dimenziju. Osim teorijskih modela, indikatora i scenarija, svaki sukob proizvodi stvarne efekte na živote pojedinaca, a ignorisanje ove stvarnosti doprinosi odvajanju političke odluke od njenih društvenih posljedica.
Međunarodni sistem koji se više ne doživljava kao sposoban da pruži smisao, predvidljivost i minimum jednakosti rizikuje da izgubi ne samo svoju legitimnost, već i svoju funkcionalnost. Pod ovim uslovima, stabilnost se više ne može nametnuti isključivo silom ili pregovarati isključivo interesima, već se mora postepeno obnavljati vraćanjem povjerenja – i između država i između pojedinaca i institucija.
Ovo nije apel na idealizam, već pragmatično zapažanje: bez minimalne konvergencije značenja, nijedan sistem ne može održivo funkcionisati (Arendt 1958; Bauman 2000). U svijetu u kojem stvarnosti postaju paralelne, a interpretacije nepomirljive, rizik nije samo sukob, već i nemogućnost njegovog okončanja.
U konačnici, u pitanju nije samo arhitektura međunarodnih odnosa, već i ljudska sposobnost da se izgradi i održi zajednički okvir razumijevanja. Bez ovog okvira, red postaje krhak, a stabilnost – privremena.
U tom smislu, fundamentalno pitanje više nije ko će dominirati ili ko će pobijediti, već da li savremeni svijet još uvijek može pronaći ravnotežu između moći, odgovornosti i smisla.
1. Arendt, Hannah. The Human Condition. Chicago: University of Chicago Press, 1958.
2. Bauman, Zygmunt. Liquid Modernity. Cambridge: Polity Press, 2000.
3. Castells, Manuel. Communication Power. Oxford: Oxford University Press, 2009.
4. Freedman, Lawrence. Strategy: A History. Oxford: Oxford University Press, 2013.
5. Hurrell, Andrew. On Global Order: Power, Values, and the Constitution of International Society. Oxford: Oxford University Press, 2007.
6. Jervis, Robert. Perception and Misperception in International Politics. Princeton: Princeton University Press, 1976.
7. Kahneman, Daniel. Thinking, Fast and Slow. New York: Farrar, Straus and Giroux, 2011.
8. Le Bon, Gustave. The Crowd: A Study of the Popular Mind. London: Macmillan, 1895.
9. Lippmann, Walter. Public Opinion. New York: Harcourt, Brace & Company, 1922.
10. Mearsheimer, John J. The Tragedy of Great Power Politics. New York: Norton, 2001.
11. Pape, Robert A. Bombing to Win: Air Power and Coercion in War. Ithaca: Cornell University Press, 1996.
12. Sunstein, Cass R. #Republic: Divided Democracy in the Age of Social Media. Princeton: Princeton University Press, 2017.
13. Waltz, Kenneth N. Theory of International Politics. Reading, MA: Addison-Wesley, 1979.
O autoru:
Dr. Cătălin Balog je penzionisani pukovnik, analitičar i trener sa velikim iskustvom u obavještajnoj djelatnosti, sigurnosti informacija i strateškoj komunikaciji. Doktorirao je vojne nauke, sa disertacijom fokusiranom na upravljanje sigurnosnim rizicima u cyber prostoru, a služio je više od dvije decenije u strukturama rumunskog Ministarstva nacionalne odbrane.
Trenutno je vanredni profesor na Univerzitetu u Bukureštu, gdje predaje predmete iz upravljanja informacijama. Njegovi istraživački interesi obuhvaćaju analizu savremenih društvenih i političkih mehanizama, sa posebnom pažnjom na odnos ideologije, tehnologije i simulacije demokratije.
Članak predstavlja stav autora i ne odražava nužno stav IFIMES-a.
Ljubljana/ Bukurešt, 10.april 2026
[1] IFIMES - Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije sa sjedištem u Ljubljani, Slovenija, ima specijalni konzultativni status pri Ekonomsko-socijalnim vijećem ECOSOC/UN, New York, od 2018.godine i izdavač je međunarodne naučne revije „European Perspectives“, link: https://www.europeanperspectives.org/en
