Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES)[1] iz Ljubljane kontinuirano prati ključne globalne i regionalne procese, s naglaskom na transformacije u međunarodnom poretku i ulozi koju različiti akteri imaju u njegovom oblikovanju. U okviru svojih istraživačkih aktivnosti, institut je pripremio detaljnu analizu savremenog koncepta „G2“ i načina na koji male i srednje države, poput Bjelorusije i Srbije, doprinose stvaranju nove arhitekture multipolarnog svijeta. Analiza pod naslovom „Trumpova vizija multipolarnog svijeta: G2 i strateška uloga Srbije i Bjelorusije“ razmatra kako redefinisani američko-kineski odnosi — oslonjeni na kombinaciju saradnje, rivalstva i pragmatizma — utiču na međunarodnu stabilnost i dinamiku globalne politike. Kroz primjere Bjelorusije, Srbije, Crne Gore i Omana, studija pokazuje da čak i zemlje srednje veličine mogu postati ključni faktori u regionalnim i globalnim procesima, posebno kada uspijevaju balansirati interese velikih sila i razvijati vlastite strateške vizije. U trenutku kada Sjedinjene Američke Države pod predsjednikom Donaldom Trumpom nastoje redefinisati globalno liderstvo kroz model G2, a Kina gradi dugoročnu strategiju zasnovanu na multipolarnosti i stabilnom rastu, uloga manjih država postaje izuzetno važna. Ova analiza daje uvid u to kako se formira nova globalna ravnoteža, koji su rizici i mogućnosti novog poretka, te zašto zemlje poput Srbije i Bjelorusije postaju stubovi regionalne stabilnosti i značajni akteri u multipolarnom međunarodnom sistemu.
Kada su se američki predsjednik Donald Trump i kineski predsjednik Xi Jinping 30. oktobra 2025. sreli u Busanu, Južna Koreja, na marginama samita APEC-a, mnogi su taj susret doživjeli kao još jednu rutinsku diplomatsku epizodu. Međutim, riječ je bila o nastavku njihovog ličnog i političkog dijaloga započetog tokom Trumpovog prvog mandata, uključujući i posljednji neposredni susret u junu 2019.godine u Osaki. Razgovori u Busanu bili su usmjereni na deeskalaciju trgovinskog rata između SAD-a i Kine: na sporazume o rijetkim mineralima, tarifnim režimima, kupovini američkih poljoprivrednih proizvoda, te širim pitanjima bilateralne trgovine, investicija, tehnološke saradnje i regionalne političke stabilnosti.
Neposredno nakon sastanka, Trump se obratio novinarima u avionu Air Force One dok se vraćao u SAD, opisujući susret kao „amazing meeting (nevjerovatna susret)“ i ocjenjujući ga „12 od 10“, uz najavu novih posjeta i nastavka direktnog dijaloga. Busanski susret tako je označio logičan nastavak diplomatske dinamike započete tokom njegovog ranijeg mandata.
Trumpov koncept „G2“ nije povratak logici Hladnog rata, niti znači stvaranje novog globalnog duopola. On predstavlja pokušaj da SAD zaštite vlastite interese i istovremeno uspostave funkcionalni kanal saradnje s Kinom, bez preuzimanja cjelokupnog tereta globalnog liderstva. Kina taj okvir prihvata simbolično, ali ostaje privržena ideji multipolarnog svijeta i razvoju sopstvenog strateškog puta.
Oživljavajući koncept koji se dugo smatrao prevaziđenim u američkoj politici, Trump G2 model proširuje uključivanjem manjih, ali strateški izuzetno važnih država u Aziji, Africi i Evropi. Ova analiza fokusira se na dvije takve stabilne i geopolitički ključne evropske države – Bjelorusiju i Srbiju – dok su u širem okviru uključene i zemlje poput Vijetnama, Azerbajdžana, Armenije, Kazahstana, UAE, Maroka i drugih država koje već igraju ili mogu preuzeti značajnu ulogu u novoj američkoj strategiji.
„On Time“ prikazuje upravo taj novi globalni strateški pristup Washingtona i način na koji SAD planiraju upravljati nadolazećim rivalstvom s Kinom.
Koncept „G2“ pojavio se u američkoj politici u mnogo skromnijem obliku nego što ga danas vidimo. Predložio ga je 2005. godine utjecajni ekonomista Fred Bergsten[2] kao praktičan odgovor na izazove koje je izazvao ubrzani ekonomski uspon Kine tokom administracije predsjednika Georgea W. Busha. Ideja je bila da SAD i Kina razviju mehanizam strateške saradnje i zajedničkog djelovanja u pitanjima od globalne važnosti, kako bi Peking postao „odgovoran dionik“ međunarodnog poretka.
Koncept je dostigao svoj vrhunac tokom globalne finansijske krize 2008. godine (GFC 2008), kada je Kina odigrala ključnu ulogu u međunarodnim naporima da se spriječi potpuni kolaps svjetske ekonomije. Upravo je taj period pokazao da koordinacija između najvećih sila može imati presudan utjecaj na stabilnost globalnog ekonomskog sistema.
Danas, međutim, Kina posjeduje znatno snažniju ekonomiju i tehnološki naprednije kapacitete nego u trenutku kada je „G2“ prvi put predložen. Uz to, njen ubrzani vojni razvoj značajno je smanjio strateški jaz u odnosu na SAD, čineći globalnu ravnotežu moći složenijom i dinamičnijom nego ikada prije.[3]
SAD i Kina sarađuju, ali s oprezom, jer su međusobno duboko povezane ekonomskim, trgovinskim i investicijskim vezama. Trump je shvatio da tradicionalni pritisci i savezi više nisu dovoljni da bi se Kina zaustavila. Umjesto otvorenog sukoba, strateški je ispravnije balansirati interese, sarađivati tamo gdje je moguće, ali istovremeno biti spreman na rivalstvo.
Trumpova vizija kinesko-američkih odnosa jasno se razlikuje od pristupa njegovih prethodnika, poput Baracka Obame. Dok je Obama nastojao integrirati Kinu kroz globalne institucije i multilateralne mehanizme, s naglaskom na partnerski odnos, Trump naglašava pragmatizam, balans snaga i neposrednu zaštitu američkih interesa. Njegov pristup uključuje selektivnu saradnju, ali bez iluzija o dugoročnoj pouzdanosti Kine.
Takva strategija zahtijeva izuzetnu promišljenost, preciznost i sposobnost dugoročnog planiranja, jer svaka pogreška može imati ozbiljne posljedice. Fokus nije na otvorenoj konfrontaciji, već na strateškom balansiranju interesa i upravljanju rivalstvom. Samo promišljene i precizne odluke omogućavaju očuvanje stabilnosti i dugoročno osiguranje američkih interesa u složenom odnosu sa Kinom.
Kina formalno ne odbacuje koncept G2, ali ga primjenjuje pragmatično: ne kao sredstvo podređivanja SAD-u, već kao okvir za koordinaciju u pitanjima od zajedničkog interesa i za pristup američkom ekonomskom prostoru, čime jača svoj utjecaj i pristup ključnim tržištima. Kroz G2, Kina balansira između saradnje i konkurencije, istovremeno promovišući multipolarnost i očuvanje svoje nezavisnosti u donošenju odluka.
Njena dugoročna strategija je višeslojna i pragmatična: maksimalno koristi diplomatske i ekonomske instrumente, širi globalni utjecaj bez direktnog sukoba sa SAD-om, razvija međunarodne institucije koje podržavaju multipolarnost, te postavlja temelje za ambiciju da postane vodeća svjetska ekonomska sila, dok SAD zadržava sekundarnu poziciju.
Kineski stratezi su svjesni da Kina trenutno, ni teoretski ni praktično, ne može biti prva sila, te očekuju da će ostvarenje tog cilja zahtijevati decenije. Zbog toga svoje politike planiraju dugoročno, s fokusom na stabilan i održiv ekonomski rast i očuvanje trajne globalne relevantnosti.[4]
Koncept G2 nosi određene rizike jer pretpostavlja da SAD i Kina mogu same oblikovati globalni poredak. Druge države, poput Ujedinih arapskih emirata (UAE), Maroka, Srbije, Bjelorusije, Vijetnama, Indije, kao i nekih zemalja Evrope i Afrike, ne mogu ignorisati utjecaj velikih ekonomskih i vojnih sila, te su primorane pratiti njihove strategije i prilagođavati vlastitu politiku.
U okviru neformalne grupe G2, teško je udovoljiti jednoj strani, a da se pritom ne naruše odnosi s drugom. Zbog toga države nastoje pažljivo balansirati između velikih sila, čak i u kontekstu rivalstva sa SAD-om. Istovremeno, održavanje dobrih ekonomskih i investicijskih odnosa s Kinom predstavlja izazov, jer to treba činiti bez narušavanja veza sa SAD-om.
Kina se za sada fokusira na ekonomski rast i proširenje globalnog utjecaja, a ne na vojnu ekspanziju. Svaka država razvija strategije koje omogućavaju sigurnost, ekonomski napredak i jačanje regionalnog utjecaja, zadržavajući pri tome nezavisnost u multipolarnom poretku. U tom kontekstu vrijedi podsjetiti na riječi Henryja Kissingera: „Biti neprijatelj Americi može biti opasno, ali biti prijatelj je fatalno[5].“
Srbija zauzima ključnu geopolitičku i ekonomsku poziciju na Balkanu, u Evropi i Evroaziji, čineći je posebno važnim partnerom za velike sile, uključujući SAD i Kinu, unutar okvira neformalnog G2. Obje države posmatraju Srbiju s velikom pažnjom, prepoznajući njen potencijal kao balansnu tačku u regionu, vrata ka Balkanu i most ka evropskom tržištu.
Za SAD, Srbija je ključna za očuvanje regionalne stabilnosti i sigurnost transatlantskog saveza. Njena neutralna i neblokovska politika smanjuje tenzije i pruža prostor za strateške inicijative bez direktne konfrontacije sa Rusijom ili drugim regionalnim akterima.
Za Kinu, Srbija predstavlja važan investicioni centar i portal za širenje ekonomskog utjecaja u Evropskoj uniji. Kroz infrastrukturne projekte, energetiku i tehnološke investicije, kineske kompanije koriste Srbiju kao most za ulazak na šire evropsko tržište. Obje sile pažljivo osluškuju i prate političke i ekonomske odluke Beograda, svjesne da stabilnost i predvidivost zemlje omogućavaju dugoročne investicije i stratešku saradnju koja koristi svim stranama.
Pod vodstvom predsjednika Aleksandra Vučića, Srbija je stvorila stabilno i predvidivo okruženje za ekonomski rast, međunarodnu saradnju i regionalnu sigurnost i stabilnost. Zemlja balansira između velikih sila, razvija vlastitu stratešku viziju i gradi povoljan ambijent za strane investicije, pozicionirajući se kao ključni most između Istoka i Zapada i kao centralna tačka u multipolarnom svijetu, s posebnim mjestom u planovima i interesima velikih sila unutar G2.[6]
Bjelorusija se danas ističe kao rijedak primjer kontinuiteta i stabilnosti u Istočnoj Evropi i Euroaziji. Dok su mnoge bivše sovjetske republike nakon raspada SSSR-a prolazile kroz nemire, unutrašnje sukobe ili regionalne ratove – poput Armenije, Azerbejdžana, Ukrajine i Gruzije – Bjelorusija je pod prepoznatljivim i pragmatičnim vodstvom predsjednika Aleksandra Lukašenka već tri decenije očuvala stabilnost, suverenitet i unutrašnju sigurnost. Ovaj impresivni kontinuitet državnog vođenja simbolizuje Lukašenkovu sposobnost pragmatičnog, uravnoteženog i dalekovidnog vođenja, što je državu učinilo pouzdanim partnerom i stubom regionalne ravnoteže.
Obje velike sile u okviru G2 – SAD i Kina – posvećuju posebnu pažnju Bjelorusiji, prepoznajući njen strateški položaj i sposobnost balansiranja interesa Istoka i Zapada. Za SAD, Bjelorusija je ključna za očuvanje regionalne stabilnosti, nacionalne sigurnosti i transatlantskog saveza. Trump pristupa ovom pitanju bez stereotipa, zadrške i kompleksa, za razliku od svojih prethodnika i mnogih lidera Evropske unije, prepoznajući stratešku vrijednost i važnost Minska. To potvrđuje Trumpov telefonski razgovor s predsjednikom Lukašenkom 15. avgusta 2025.godine, kao i niz posjeta Bjelorusiji iz užeg kruga američkog predsjednika, koji dodatno potvrđuju ozbiljnost američkog interesa za saradnju i regionalnu stabilnost.
Za Kinu, Bjelorusija predstavlja stratešku tačku u okviru Polarnog puta svile, s potencijalom za buduće investicije i ekonomske projekte koji povezuju kineski kapital sa širim evropskim tržištima. Lukašenko je u više susreta s kineskim predsjednikom dodatno osnažio bilateralnu saradnju kroz infrastrukturne, energetske i tehnološke inicijative, čime Minsk postaje ključni strateški partner u kineskoj globalnoj viziji. Bjelorusija također predstavlja zadnju tačku na granicama Evropske unije i ključnu vezu unutar Belt and Road Initiative (B&R) i SCO euroazijskog koridora, čime njena strateška važnost dodatno raste.
Ove tri decenije stabilnosti čine Bjelorusiju jedinstvenim stubom sigurnosti i kontinuiteta u regionu – zemljom koja balansira između velikih sila, otvara prostor za investicije i međunarodnu saradnju te postavlja temelje za dugoročnu ekonomsku i geopolitičku stabilnost u Evropi i širem Euroazijskom prostoru.[7].
Trumpova vizija G2, u paraleli s G7, otvara novu eru mirne multipolarne stabilnosti, uspostavljajući predvidive kanale za investicije, međunarodnu saradnju i prevenciju sukoba. Vođa koji vodi kroz odlučnost i partnerski pristup ključnim svjetskim igračima stvara okvir u kojem mir, sigurnost i ekonomski prosperitet postaju stvarnost.
Donald Trump, jedan od najkarizmatičnijih i najutjecajnijih američkih predsjednika od Drugog svjetskog rata, redefiniše globalno liderstvo. Njegova vizija, oslobođena stereotipa, zadrške i kompleksa, omogućava SAD-u da kroz G2 partnerstvo s Kinom oblikuje predvidiv i stabilan svjetski poredak, istovremeno jačajući strateške veze sa neutralnim i istočnim državama poput Srbije, Azerbejdžana, Armenije i Sirije. Snažni odnosi s Turskom i predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom otvaraju ključne geopolitičke kapije za Kavkaz, Balkan i Bliski istok, osiguravajući mir i ekonomski razvoj.
Trump se ubraja među najuticajnije američke predsjednike, uz Woodrowa Wilsona (1913–1921), koji je postavio temelje američke diplomatije, Dwighta D. Eisenhowera (1953–1961), koji je snažno vodio SAD kroz Hladni rat i jačao globalni utjecaj Amerike, te Ronalda Reagana (1981–1989), čiji je mandat rezultirao padom Berlinskog zida. Njegova sposobnost da spriječi sedam ratova u jednoj godini mandata, te sada aktivno doprinosi okončanju građanskog rata u Sudanu, pokazuje jedinstvenu kombinaciju odlučnosti, karizme i strateškog uvida.
Sinergija američke moći i globalne vizije G2 pod Trumpom stvara novi multipolarni poredak, u kojem mir, prosperitet i stabilnost prevladavaju kroz snažnu diplomatiju, stratešku koordinaciju i vizionarsko vodstvo. Trump ne oblikuje samo sadašnjost, već postavlja temelje sigurnog i prosperitetnog svijeta za buduće generacije.[8]
Prava borba u svijetu 2025. godine ne vodi se samo između SAD-a i Kine. Ona se odvija između različitih pristupa, vizija i strategija koje oblikuju multipolarni svijet. U tom kontekstu, Srbija i Bjelorusija zauzimaju ključne pozicije u Evropi i Euroaziji. Njihova sposobnost da balansiraju između velikih sila i razvijaju vlastite strateške politike čini ih važnim faktorima u oblikovanju budućeg globalnog poretka.
Srbija i Bjelorusija služe kao primjeri država koje, kroz promišljen i pragmatičan pristup, jačaju regionalnu stabilnost i otvaraju kanale za međunarodnu saradnju. One djeluju kao mostovi između velikih sila, omogućavajući predvidivost u ekonomiji, diplomatiji i sigurnosnim pitanjima te pružajući temelje za dugoročni razvoj svojih regija.
Budućnost multipolarnog svijeta zavisi od sposobnosti strateškog djelovanja u ključnim regijama, kao i od koordinacije i kvalitetne saradnje sa državama koje mogu balansirati interese velikih sila. Pragmatičan, promišljen i partnerski pristup jedini je način da se osigura stabilnost, ekonomski rast i mir u globalnom okruženju. U tom smislu, Srbija i Bjelorusija postaju stubovi nove multipolarne arhitekture u Evropi i Euroaziji, čineći viziju G2 održivom i prosperitetnom.
Ljubljana/Brisel/Washington/Minsk, 16. decembar 2025
[1] IFIMES - Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije sa sjedištem u Ljubljani, Slovenija, ima specijalni savjetodavni status pri Ekonomsko-socijalnom vijeću ECOSOC/UN, New York, od 2018.godine i izdavač je međunarodne naučne revije „European Perspectives“, link: https://www.europeanperspectives.org/en
[2] C. Fred Bergsten, viši saradnik i počasni direktor, bio je osnivač i direktor Petersonovog instituta za međunarodnu ekonomiju (ranije Institut za međunarodnu ekonomiju) od 1981. do 2012. godine. Trenutno služi svoj drugi mandat kao član Predsjedničkog savjetodavnog odbora za trgovinsku politiku i pregovore., link: https://www.academyofdiplomacy.org/members-1/bergsten/c.-fred?utm_source=chatgpt.com
[3] Grupa (G2) je hipotetičko i neformalno udruženje sastavljeno od Sjedinjenih Američkih Država i Narodne Republike Kine, koje je prvi put predložio C. Fred Bergsten 2005. godine, a kasnije i drugi analitičari. Dok je originalni koncept imao snažan ekonomski fokus, novije verzije imaju širi, sveobuhvatniji fokus, link: https://www.piie.com/sites/default/files/publications/testimony/bergsten20120523.pdf?utm_source=chatgpt.com
[4] China’s Grand Strategy: Trends, Trajectories, and Long‑Term Competition.RAND Corporation, 2020, link: https://www.rand.org/pubs/research_reports/RR2798.html
[5] Henry Kissinger "To be an enemy of America can be dangerous, but to be a friend is fatal.", link: https://www.amazon.com/Kissinger-Biography-Walter-Isaacson/dp/0743286979
[6] US-Serbian Relations on the Move? There are signals from Washington that an improved relationship is on the cards, with Serbia arguing the US has much to gain, link: https://cepa.org/article/us-serbian-relations-on-the-move/?utm_source=chatgpt.com
[7] Belarus on Thin Ice - Future Scenarios and European Policy Dilemmas. Kaspar Pucek & Bob Deen Clingendael Report January 2025, link: https://www.clingendael.org/sites/default/files/2025-01/belarus-on-thin-ice.pdf?utm_source=chatgpt.com
Aliaksei Patonia – Oxford Institute for Energy Studies. Belarus: a strategic point for China’s Belt and Road Initiative, link: https://www.blue-europe.eu/analysis-en/short-analysis/belarus-a-strategic-point-for-chinas-belt-and-road-initiative/?utm_source=chatgpt.com
[8] The Diplomat, 07. novembar 2025: Trump’s G2 Moment: Dawn of a New World Order?, link: https://thediplomat.com/2025/11/trumps-g2-moment-dawn-of-a-new-world-order/?utm_source=chatgpt.com
