Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES)[1] iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku, Balkanu i po svijetu prepoznatljiv je po svojim redovnim i sveobuhvatnim analizama globalnih dešavanja, s posebnim fokusom na Bliski istok, Balkan i druge ključne regije svijeta. U studiji pod naslovom „Strateški pakt između Pakistana i Saudijske Arabije kao pionirsku korak u nuklearnom odvraćanju na globalnom Jugu“, dr. Driss Larafi, profesor političkih nauka i međunarodnih studija na Univerzitetu Ibn Tofail (Maroko) i predavač vojne strategije nudi dubinsku analizu novonastalog pakistansko-saudijskog strateškog nuklearnog partnerstva i njegovih implikacija na razvoj sigurnosne arhitekture globalnog Juga.
Dana 17. septembra 2025. godine, Saudijska Arabija i Pakistan postigli su sporazum o međusobnoj strateškoj odbrani, prema kojem je svaka agresija protiv jedne od njih agresija protiv obje. Najvažnije je da je Pakistan jedina islamska država s nuklearnim oružjem[2] i ovaj sporazum je usvojen u odgovarajućem, specifičnom kontekstu Bliskog istoka, koji je razdiran turbulentnim periodima krize, posebno izraelskim zračnim napadom na Dohu, glavni grad Katara.
Osim ako Pakistan nije nuklearna sila, sporazum bi se mogao opisati kao klasični sporazum o međusobnoj odbrani. Čak i ako pitanje nuklearnog kišobrana nije formalno dogovoreno, jasno je da Pakistan ne bi mogao pomoći u prilagođavanju regionalne ravnoteže snaga bez svog nuklearnog arsenala. Glavna meta je nesumnjivo Izrael, koji ima nuklearno oružje[3] i, pored toga, snažnu konvencionalnu vojsku u regiji[4]. Bez ikakvog spominjanja Islamabadovih garancija nuklearne sigurnosti, pakt bi svakako mogao tajno riješiti ovo složeno pitanje, jer analitičari kažu da ovaj pakistansko-saudijski sporazum formalizira dugogodišnje sporazume između dvije zemlje, barem od početka pakistanskog programa nuklearnog oružja 1972. godine.
Međutim, izjave pakistanskih zvaničnika, posebno ministra odbrane Khuwaje Asifa, službeno objavljene u intervjuu na pakistanskoj televiziji, naglašavaju da ovaj sporazum pruža nuklearni štit Kraljevini Saudijskoj Arabiji (SAD), što bi općenito moglo biti zanimljivo. Među promatračima su još žešće optužbe da nuklearni faktor mora biti prisutan da bi Izrael to razumio, što nagađanja u stvarnosti utemeljuje iz dva važnija razloga: Pakistan je spreman braniti svete gradove Meku i Medinu nuklearnim oružjem, što drugoj strani daje određeni kredibilitet kao zemlji osuđenoj na egzistencijalnu muslimansku državu[5].
Zanimljivo je da bi, ako bi Pakistan zaista proširio svoje nuklearno odvraćanje kako bi zaštitio Saudijsku Arabiju, to bio prvi put u nuklearnom dobu da bi „nova nuklearna država“[6], u suštini s globalnog juga, proširila nuklearno odvraćanje na saveznika u regiji izvan dvije supersile, SAD-a i Rusije, mogućnost koja nije isključena iz nekoliko razloga. Prvo, zajedno s Libijom, Saudijska Arabija je uveliko financirala pakistanski nuklearni program početkom 1970-ih, što je rezultiralo onim što su dva američka novinara nazvala „islamskom bombom“[7] 1980-ih. Međutim, ostaje nejasno jesu li se Pakistanci obvezali da će svoje nuklearno oružje u potpunosti premjestiti na saudijsku teritoriju ili da će ga zadržati kod kuće, ili su jednostavno odlučili zauzvrat Saudijcima osigurati nuklearni štit? U tom smislu, neki otvoreni izvori ukazuju na to da bi se Saudijci, u znak zahvalnosti za financiranje pakistanskog nuklearnog programa, mogli smatrati de facto nuklearno naoružanom državom.
Republikanka Marjorie Greene, članica Pododbora za obavještajne poslove Predstavničkog doma, svjedočila je 2013. godine da „Saudijska Arabija ima nuklearno oružje“, iako nije bilo potvrde od američke vlade ili saudijskih zvaničnika. Osim toga, visoki zvaničnik NATO-a priznao je da je iz obavještajnih izvještaja saznao da će dio pakistanskog nuklearnog oružja definitivno biti isporučen Rijadu. Amos Yaldin, bivši šef izraelske vojne obavještajne službe, također je na konferenciji u Švedskoj u oktobru 2013. rekao: „Saudijci neće čekati mjesec dana. Već su platili za bombu. Otići će u Pakistan i donijeti ono što imaju donijeti.“
Najupečatljivije je to što je američki nuklearni stručnjak Gary Samore, bivši savjetnik predsjednika Baracka Obame za borbu protiv širenja nuklearnog oružja, dao sljedeću jasnu izjavu: „Mislim da Saudijci vjeruju da imaju određeno razumijevanje s Pakistanom, jer su, u najmanju ruku, tvrdili da su nabavili nuklearno oružje od Pakistana.“ Uvjerljivo je da su Saudijci još 1987. godine od Kine nabavili nekoliko MRBM-ova - DF-3A (CSS-2 prema NATO standardima) balističkih raketa srednjeg dometa, koje se smatraju sistemima za isporuku nuklearnog oružja, prvi put su paradirane 2014. godine i nedavno modernizirane. Štaviše, u znak zahvalnosti, prema riječima penzionisanog pakistanskog generala Feroza Hassana Khana, koji je napisao u svojoj knjizi „Jedenje trave“[8], saudijska sredstva su pomogla Pakistanu da održi svoj nuklearni program pod međunarodnim sankcijama. Saudijski zvaničnik je izjavio da je "to sveobuhvatni sporazum koji pokriva svu imovinu"[9].
Tokom proteklih nekoliko decenija, dok se Pakistan suočavao s nemirima i domaćom nestabilnošću, neki promatrači sugerišu da pakistanske vlasti možda razmatraju predaju nuklearnog oružja Saudijskoj Arabiji. Štaviše, Saudijci su možda imali jake argumente za prihvatanje pakistanskih nuklearnih bojevih glava, jer su im 1980-ih prijetili ne samo Izrael, već i Iran i Irak. U svakom slučaju, Saudijska Arabija, kao lider Vijeća za saradnju u Zaljevu (GCC), možda je bila duboko osramoćena, kako zbog neuspjeha u odbrani svojih manjih partnera i susjeda, tako i zbog grubog kršenja njenog zračnog prostora od strane Izraela tokom zračnog napada. Shodno tome, ovaj zračni napad u Dohi treba smatrati prekretnicom i važnim događajem koji je uveo novi regionalni poredak; stvarnu dinamičnu promjenu u ravnoteži snaga na Bliskom istoku, stvarajući ono što neki promatrači nazivaju novim regionalnim poretkom.
Do sada se svijet, posebno UN i njegov nadzorni organ, IAEA, stalno borio samo s jednom „strateškom dvosmislenošću“[10] u vezi s izraelskim nuklearnim programom, samo da bi se iznenada suočio s pojavom nove „strateške magle“ s paktom između Pakistana i Saudijske Arabije, koji je potaknuo utrku u nuklearnom naoružanju i „uništio“ dugogodišnju perspektivu zone bez nuklearnog oružja na Bliskom istoku[11]. Međutim, preokret povezan s ovim nuklearnim kišobranom, kao što se dogodilo 1950-ih u Evropi, kada su SAD rasporedile 7.000 nuklearnih oružja, daje novi podsticaj ponovnom pojavljivanju nuklearne proliferacije (vertikalne proliferacije) na Bliskom istoku, omogućavajući Rijadu da ima potpunu kontrolu nad ciklusom nuklearnog goriva i da na kraju postane barem „granična država“ ili ambiciozno cilja da posjeduje „simboličku nuklearnu silu“, „bombu u podrumu“.[12]
U konačnici, ishod bi svakako mogao biti pozitivan za globalni nuklearni poredak, jer bi prisilio Izrael da ili otkrije svoj nuklearni arsenal i uspostavi zonu bez nuklearnog oružja[13], kako je Generalna skupština UN-a dosljedno pozivala, ili da otvori zonu po uzoru na MAD s ravnotežom terora. Ovo novo sigurnosno okruženje će sigurno odvratiti Izrael od njegovog ponašanja i politika prirodnog stanja. Uostalom, era Hladnog rata, si vis pacem para bellum, bila je stabilnija i mirnija uprkos nekim „potresnim“ nuklearnim krizama. Ako smo nešto naučili iz ukrajinskog sukoba, posebno nuklearne dimenzije, to je da se Izrael više nije usuđivao sanjati i nemilosrdno pokazivati svoje mišiće po cijeloj regiji, već se našao ograničen na djelovanje samo u svom malom, gusto naseljenom području duž zapadne obale Obavezne Palestine, posebno nakon izvanredne globalne diplomatske pobjede palestinske državnosti na Generalnoj skupštini UN-a.
O autoru:
Dr. Driss Larafi je profesor političkih nauka i međunarodnih studija na Univerzitetu Ibn Tofail (Maroko) i predavač vojne strategije. Njegova istraživanja su specijalizovana za strateške studije, posebno u oblasti širenja nuklearnog oružja i politike odvraćanja. Član je Društva za kontrolu naoružanja (IISS).
Članak predstavlja stav autora i ne odražava nužno stav IFIMES-a.
Ljubljana/Kenitra, 20. oktobar 2025
[1] IFIMES - Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije sa sjedištem u Ljubljani, Slovenija, ima specijalni savjetodavni status pri Ekonomsko-socijalnom vijeću ECOSOC/UN, New York, od 2018.godine i izdavač je međunarodne naučne revije „European Perspectives“, link: https://www.europeanperspectives.org/en
[2] Nuclear weapons in the Third World 1982.
[3] For a thorough and in-depth analysis of the Israeli nuclear program, see F. Jabber Adelphi Paper 1982.
[4] IISS Military Balance and SIPRI Annual Report Disarmament and Arms control Stockholm. Sweden.
[5] Analysts and politics underline that the sole and legitimate existence of Pakistan is its ‘peculiar’ islamism.
[6] New Nuclear Nations L.S.Spector 1985.
[7] See the Islamic bomb 1984 written by two US journalists P.Krosney and Steve Weisman, who gave an amazing analysis of the Pakistani nuclear program from its inception.
[8] The term is an allusion from the statement of Pakistani then-PM, Zulfikar Ali Bhutto, to show Islamabad’s determination to make bombs despite its worse economy.
[9] The French newspaper Le Monde September 23.2025.
[10] Strategic ambiguity ‘refers, in fact, to the phrase the Israelis reiterated since 1966 that ‘they will not be the first to introduce the nuclear bombs in the Middle East ‘under the diplomatic pressure of their Big Ally.
[11] For a comprehensive view of the establishment of an NWFZ please see the publications of the United Nations and specifically the reports to the Secretary-General of the UN
[12] Nuclear experts refer to a bomb in the basement or A-bomb on the shelf to signify an A-bomb which could be quickly assembled in weeks or days.
[13] This call has constantly been urged by the UNGA since 1974 and reminded by Egypt during the renewal of the NPT-the Nuclear non-proliferation Treaty in spring 1995.
