Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES)[1] iz Ljubljane redovno analizira dešavanja na Bliskom istoku, Balkanu i po svijetu. U ovoj analizi IFIMES razmatra kako je Kazahstan svoje historijsko nuklearno naslijeđe i odluku o odricanju od nuklearnog oružja pretvorio u aktivnu diplomatiju usmjerenu na neširenje nuklearnog oružja, regionalnu saradnju i jačanje globalne nuklearne sigurnosti. Godina 2026. u tom kontekstu predstavlja važnu historijsku i simboličku prekretnicu. U nastavku objavljujemo najvažnije i najzanimljivije dijelove analize „Kazahstan 2026: od Semipalatinska do globalne nuklearne diplomatije“.
Godina 2026. zauzima posebno mjesto u historiji Kazahstana, jer objedinjuje tri značajne godišnjice: 35 godina od zatvaranja nuklearnog poligona Semipalatinsk, 30 godina od otvaranja Sveobuhvatnog ugovora o zabrani nuklearnih proba (CTBT) za potpisivanje i 20 godina od potpisivanja Ugovora o zoni bez nuklearnog oružja u Centralnoj Aziji.
Ove godišnjice simbolično povezuju različite faze jedinstvenog historijskog procesa – od neposrednog iskustva s razornim posljedicama nuklearne utrke do oblikovanja prepoznatljive kazahstanske politike nuklearnog razoružanja, neširenja nuklearnog oružja i međunarodne sigurnosti.
Kazahstan je svoje historijsko iskustvo postupno transformirao u vanjskopolitički i diplomatski kapital, potvrđujući da odgovoran odnos prema nuklearnom naslijeđu može postati osnova za jačanje međunarodne saradnje, regionalne sigurnosti i globalnih napora usmjerenih na smanjenje nuklearnih rizika.
Nuklearno iskustvo Kazahstana neraskidivo je povezano sa Semipalatinskom, gdje je Sovjetski Savez 1949. godine izveo svoju prvu nuklearnu probu. Do 1989. godine na ovom poligonu provedeno je 456 nuklearnih proba, čije su posljedice ostavile duboke i dugotrajne posljedice po stanovništvo i okoliš šire regije. Za Kazahstan stoga nuklearno oružje nije tek apstraktno pitanje strateške ravnoteže, već dio nacionalnog pamćenja i konkretnog ljudskog iskustva.
Krajem 1980-ih nastao je antinuklearni pokret Nevada–Semipalatinsk, koji je pitanje nuklearnih testiranja iz zatvorene vojne sfere iznio u javni prostor i pretvorio ga u pitanje od šireg društvenog i političkog značaja. Kazahstan je 29. augusta 1991. godine zatvorio poligon Semipalatinsk, neposredno prije raspada Sovjetskog Saveza. Na inicijativu Kazahstana, Generalna skupština Ujedinjenih nacija je 2009. godine ovaj datum proglasila Međunarodnim danom protiv nuklearnih proba.
Time je odluka o zatvaranju Semipalatinska dobila širi međunarodni značaj: od nacionalnog odgovora na posljedice nuklearnih testiranja prerasla je u simbol globalnih napora za nuklearno razoružanje i neširenje nuklearnog oružja.
Nakon raspada Sovjetskog Saveza, Kazahstan je naslijedio četvrti najveći nuklearni arsenal na svijetu, koji je obuhvatao više od hiljadu nuklearnih bojevih glava, interkontinentalne balističke rakete, strateške bombardere i prateću infrastrukturu. Za novu nezavisnu državu takav arsenal mogao je predstavljati značajan izvor strateške težine i međunarodnog utjecaja, ali je Kazahstan izabrao drugačiji put.
Kazahstan se odrekao nuklearnog oružja i 1994. godine pristupio Ugovoru o neširenju nuklearnog oružja (NPT) kao država koja ne posjeduje nuklearno oružje. Do 1995. godine nuklearno oružje bilo je u potpunosti uklonjeno s njegove teritorije.
Ova historijska odluka postala je jedan od temelja vanjskopolitičkog identiteta savremenog Kazahstana. Ona je pokazala da odricanje od nuklearnog odvraćanja ne mora značiti i odricanje od strateške autonomije, već da se sigurnost i međunarodni utjecaj mogu graditi i kroz diplomatiju, međunarodno pravo, regionalnu saradnju i odgovorno djelovanje u međunarodnoj zajednici.
Kazahstan se nije zaustavio na odricanju od naslijeđenog nuklearnog arsenala, već je svoju antinuklearnu opredijeljenost postupno razvio u važnu dimenziju vanjskopolitičkog djelovanja. Sveobuhvatni ugovor o zabrani nuklearnih proba (CTBT) potpisao je 1996. godine, a ratificirao 2002. godine.
Kazahstan i danas aktivno doprinosi njegovoj praktičnoj primjeni. Na njegovoj teritoriji nalazi se pet objekata međunarodnog sistema za praćenje, koji su dio globalne mreže za detekciju potencijalnih nuklearnih eksplozija. Na prostoru bivšeg poligona Semipalatinsk 2008. godine održana je i međunarodna vježba posvećena pripremi za buduće inspekcije na licu mjesta.
Semipalatinsk je time postao ne samo simbol posljedica nuklearnih testiranja, već i važna lokacija međunarodnog monitoringa i verifikacije nuklearnih rizika. Kazahstansko iskustvo pritom nije univerzalni recept za sigurnost, već prije svega model političkog djelovanja čija se vrijednost ogleda u pokazivanju da država može graditi stratešku autonomiju i međunarodni utjecaj i bez posjedovanja nuklearnog oružja.
Kazahstanska antinuklearna politika dobila je i izraženu regionalnu dimenziju. Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan, Turkmenistan i Uzbekistan potpisali su 8. septembra 2006. godine u Semipalatinsku Ugovor o zoni bez nuklearnog oružja u Centralnoj Aziji, koji je stupio na snagu 2009. godine.
Ugovorom je uspostavljen regionalni sigurnosni okvir zasnovan na neširenju nuklearnog oružja, međusobnom povjerenju i saradnji država Centralne Azije. Time je Centralna Azija pokazala da i države koje ne posjeduju nuklearno oružje mogu aktivno oblikovati vlastite regionalne sigurnosne mehanizme i dati konkretan doprinos globalnoj nuklearnoj stabilnosti.
Povodom 20. godišnjice potpisivanja Ugovora, Kazahstan je 2026. godine preuzeo rotirajuće predsjedavanje, čime dodatno potvrđuje svoju vodeću ulogu u regionalnim naporima usmjerenim na neširenje nuklearnog oružja, jačanje regionalne sigurnosti i produbljivanje saradnje s međunarodnim organizacijama.
Kazahstanska politika jasno razdvaja neširenje nuklearnog oružja od mirnodopske upotrebe nuklearne energije. Kao jedan od vodećih svjetskih proizvođača urana, Kazahstan nuklearnu energiju istovremeno posmatra kao potencijalno važan faktor vlastitog energetskog i tehnološkog razvoja.
Posebno značajan primjer predstavlja Banka nisko obogaćenog urana IAEA u Kazahstanu, koja državama omogućava pouzdan pristup nuklearnom gorivu za mirnodopske programe i time smanjuje potrebu za razvojem vlastitih kapaciteta za obogaćivanje urana.
Kazahstansko iskustvo stoga pokazuje da se nuklearna sigurnost, neširenje nuklearnog oružja i mirnodopska upotreba nuklearne energije mogu međusobno dopunjavati, pod uslovom da se zasnivaju na učinkovitim mehanizmima kontrole i verifikacije, transparentnosti i međunarodnom povjerenju.
Operacija Safir iz 1994. godine, kojom je iz Kazahstana uklonjeno približno 600 kilograma visoko obogaćenog urana, predstavlja jedan od najznačajnijih konkretnih doprinosa Kazahstana međunarodnoj nuklearnoj sigurnosti. U periodu raspada Sovjetskog Saveza, ovom operacijom značajno je smanjen rizik od nekontroliranog širenja nuklearnih materijala, čime je potvrđeno da nuklearno razoružanje zahtijeva konkretne mjere, međunarodnu saradnju i dugoročno osiguranje nuklearnog materijala.
Iskustvo Kazahstana ima i snažnu humanitarnu i ekološku dimenziju. Zatvaranjem poligona Semipalatinsk nisu nestale posljedice višedecenijskih nuklearnih testiranja, zbog čega Kazahstan nuklearno razoružanje posmatra i kao pitanje dugoročne odgovornosti prema pogođenom stanovništvu i životnoj sredini. U tom kontekstu, Kazahstan je potpisao i ratificirao Ugovor o zabrani nuklearnog oružja (TPNW) te podržao međunarodne mjere usmjerene na pomoć žrtvama nuklearnih testiranja i rehabilitaciju kontaminiranih područja.
U današnjem okruženju sve veće strateške konkurencije, modernizacije nuklearnih arsenala i erozije povjerenja između velikih sila, ovaj pristup je posebno relevantan. Kazahstan se zalaže za sigurnost zasnovanu ne samo na nuklearnom odvraćanju, već i na međunarodnom pravu, provjerljivim obavezama, dijalogu i institucijama.
Njegova aktivna uloga u Ugovoru o neširenju nuklearnog oružja (NPT), koji povezuje neširenje nuklearnog oružja, razoružanje i mirnodopsku upotrebu nuklearne energije, odražava ovaj pristup. Iskustvo Kazahstana stoga nije univerzalni recept za sigurnost, već primjer kako zemlja može transformirati svoje nuklearno naslijeđe u dugoročni doprinos međunarodnoj sigurnosti.
Kazahstanska multivektorska diplomatija zasniva se na saradnji s različitim centrima moći, uz očuvanje strateške autonomije. U oblasti nuklearne sigurnosti to se ogleda u saradnji s Rusijom, Sjedinjenim Američkim Državama, Kinom, Evropskom unijom, Ujedinjenim nacijama i Međunarodnom agencijom za atomsku energiju (IAEA), kao i u jačanju regionalne saradnje u Centralnoj Aziji. Kazahstanska antinuklearna politika stoga nije usmjerena protiv bilo koje pojedinačne države ili bloka, već polazi od spoznaje da nuklearni rizici nadilaze nacionalne i geopolitičke granice.
Kazahstan je svoje historijsko iskustvo postepeno pretvorio u vanjskopolitički kapital, povezujući nuklearno razoružanje, neširenje nuklearnog oružja, mirnodopsku upotrebu nuklearne energije, humanitarnu odgovornost i regionalnu sigurnost. Za državu srednje veličine to predstavlja važan izvor međunarodnog utjecaja, zasnovan ne na vojnoj moći, već na aktivnom doprinosu rješavanju pitanja od globalnog značaja.
Godina 2026. simbolično povezuje ovaj razvojni put s tri značajne godišnjice: 35 godina od zatvaranja poligona Semipalatinsk, 30 godina od otvaranja Ugovora o sveobuhvatnoj zabrani nuklearnih proba (CTBT) za potpisivanje i 20 godina od potpisivanja Ugovora o zoni bez nuklearnog oružja u Centralnoj Aziji. One predstavljaju tri povezane faze istog procesa: prestanak nuklearnih testiranja, napuštanje naslijeđenog nuklearnog arsenala i institucionalizaciju politike neširenja nuklearnog oružja na regionalnom i globalnom nivou.
Širi značaj kazahstanskog iskustva upravo je u toj transformaciji: zemlja koja je nekada bila prostor provedbe nuklearne strategije velike sile svoje je historijsko naslijeđe pretvorila u diplomatski kapital i instrument strateške autonomije. Tri godišnjice koje se obilježavaju 2026. godine stoga nisu samo podsjetnik na prošlost, već i prilika za promišljanje o tome kako države srednje veličine mogu doprinositi strateškoj stabilnosti i međunarodnom poretku zasnovanom na međunarodnom pravu, provjerljivim obavezama i saradnji.
Međunarodni sistem nuklearne sigurnosti danas je pod sve većim pritiskom. Modernizacija nuklearnih arsenala, slabljenje režima kontrole naoružanja i smanjenje strateškog povjerenja povećavaju rizik od pogrešnih procjena i eskalacije. U takvom okruženju kazahstansko iskustvo nije univerzalni recept za sigurnost, već konkretan primjer dugoročne i dosljedne državne politike.
Njegova posebnost ogleda se u tome što je Kazahstan povezao odricanje od nuklearnog oružja s međunarodnim pravom, neširenjem nuklearnog oružja, regionalnom saradnjom i aktivnom diplomatijom. Međutim, kazahstanski model ne treba idealizirati. Nuklearne sile nastavljaju modernizirati svoje arsenale, CTBT još nije stupio na snagu, režim NPT-a suočava se s ozbiljnim izazovima, a sigurnosna dilema između nuklearnih i nenuklearnih država i dalje postoji. Kazahstan istovremeno mora svoju multivektorsku diplomatiju usklađivati s kompleksnim odnosima i interesima Rusije, Kine i zapadnih država.
Zato kazahstansko iskustvo nije konačan odgovor, već dugoročni politički proces. Njegova šira poruka jeste da se nacionalna sigurnost može dodatno osnažiti povjerenjem, međunarodnim pravom, provjerljivim obavezama, regionalnom saradnjom i aktivnom diplomatijom.
Godina 2026. stoga nije samo godina historijskog sjećanja, već i prilika za promišljanje budućnosti globalne nuklearne sigurnosti. Tri godišnjice povezuju različite faze istog historijskog procesa: zatvaranje poligona za nuklearna testiranja, konsolidaciju globalnog režima zabrane nuklearnih proba i uspostavljanje regionalne zone bez nuklearnog oružja.
Kazahstansko iskustvo pokazuje da strateška stabilnost ne počiva isključivo na vojnoj moći. Ona se može graditi i na međunarodnom pravu, provjerljivim obavezama, regionalnoj saradnji i diplomatiji.
U tome se ogleda njegov širi značaj. Semipalatinsk više nije samo simbol posljedica nuklearne utrke, već i snažan podsjetnik da se historijsko naslijeđe može pretvoriti u temelj odgovornije i održivije sigurnosne politike.
Godina 2026. stoga je, prije svega, godina odgovornosti. U vremenu obnovljenih geopolitičkih napetosti, nuklearna sigurnost ostaje zajednička odgovornost međunarodne zajednice. Budućnost globalne strateške stabilnosti u velikoj će mjeri zavisiti od sposobnosti država da obnove povjerenje, očuvaju dijalog i unaprijede učinkovite mehanizme kontrole naoružanja.
Ljubljana/Brisel/Astana, 26. avgust 2026
[1]IFIMES - Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije sa sjedištem u Ljubljani, Slovenija, ima specijalni konzultativni status pri Ekonomsko-socijalnim vijećem ECOSOC/UN, New York, od 2018.godine i izdavač je međunarodne naučne revije „European Perspectives“, link: https://www.europeanperspectives.org/en
