Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES[1]) iz Ljubljane, Slovenija, već decenijama prati i analizira ključna zbivanja na Bliskom istoku, Balkanu i širom svijeta. Povodom 30. godišnjice Dejtonskog mirovnog sporazuma, akademik dr. Mirko Pejanović – potpredsjednik Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine (ANUBiH), profesor emeritus Univerziteta u Sarajevu i bivši član Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine (1992–1996) – u svom članku „Dejtonski mirovni sporazum: uspjesi i izazovi u njegovoj implementaciji“ sagledava istorijski značaj i savremene izazove ovog važnog mirovnog sporazuma.
Dejtonski[2] mirovni sporazum, potpisan 1995. godine, predstavljao je istorijski preokret u očuvanju države Bosne i Hercegovine na kraju XX stoljeća. Konsenzus vodećih svjetskih sila, usmjeren na okončanje troipogodišnjeg rata, rezultirao je usvajanjem međunarodnog sporazuma koji je garantovao državni suverenitet, teritorijalni integritet i međunarodno-pravni subjektivitet Bosne i Hercegovine. Članice Vijeća sigurnosti UN-a – Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija, Francuska, Ruska Federacija i Savezna Republika Njemačka – djelovale su kroz Kontakt grupu, kreirajući okvir za trajni mir u zemlji.
Većina autora se slaže da je Dejtonski mirovni sporazum odigrao ključnu ulogu u zaustavljanju rata u Bosni i Hercegovini. Istovremeno, kritičari, naročito u kontekstu Aneksa IV[3], ističu da je ustavno-pravno i teritorijalno uređenje zasnovano na etničkoj osnovi ograničilo razvoj funkcionalne države.
Za razliku od mnogih drugih međunarodnih sporazuma o miru, Dejtonski sporazum međunarodnim institucijama dodjeljuje jasna ovlaštenja za njegovu implementaciju.
Ključni subjekti u ovom procesu su:
Tokom prve decenije postratnog perioda (1995–2005), uz aktivno sudjelovanje međunarodnih institucija, ostvareni su značajni pomaci u uspostavi sigurnosti i slobode kretanja građana širom BiH. U prvim poslijeratnim godinama rad Predsjedništva BiH odvijao se u Zemaljskom muzeju zbog neslaganja tadašnjeg srpskog člana Predsjedništva oko korištenja zgrade Predsjedništva u Sarajevu kao službenog sjedišta državnih institucija.
U prvih pet godina Visoki predstavnik, u saradnji s organizacijama civilnog društva, oblikovao je i nametnuo rješenja za grb, zastavu i himnu, budući da među vladajućim parlamentarnim strankama nije postojao konsenzus.
Parlamentarni izbori 1996., 1998. i 2000. godine, s dvogodišnjim mandatom državnog i entitetskih parlamenata, predstavljali su eksperiment u cilju ubrzane demokratske konsolidacije i jačanja multietničkih građanskih stranaka, iako su etničke stranke i dalje dominirale izbornim rezultatima.
Zbog nedostatka konsenzusa među etničkim strankama o izgradnji mira i državnih institucija, Vijeće za implementaciju mira (PIC) 1998. godine Visokom predstavniku dodjeljuje tzv. bonska[4] ovlaštenja, na osnovu kojih je donio 145 zakona iz nadležnosti Parlamentarne skupštine BiH.
Ovim zakonima omogućeno je provođenje reformi radi učvršćivanja mira i uspostave ključnih državnih institucija. Reformama su uspostavljene Državna granična služba (kasnije Granična policija) i Uprava za indirektno oporezivanje, a struktura Vijeća ministara BiH je proširena s tri na devet ministarstava, uključujući sigurnost, pravosuđe, ljudska prava i izbjeglice, saobraćaj i veze, trezor i finansije, te odbranu. Time je stvoren snažniji izvršni kapacitet za provođenje reformi i podršku procesu integracije Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju.
Spajanje entitetskih vojski u jedinstvene Oružane snage Bosne i Hercegovine predstavlja jednu od najvažnijih reformi postdejtonskog perioda, omogućivši potpunu integraciju entitetskih snaga i institucija u oblasti odbrane. Razvoj Oružanih snaga BiH u skladu s NATO standardima otvorio je put za postepeno uključivanje zemlje u NATO savez, što je definisano Zakonom o odbrani Bosne i Hercegovine.
Značajne reforme provedene su i u oblasti pravosuđa i sigurnosti: formirani su Sud i Tužilaštvo BiH, Visoko sudsko i tužilačko vijeće (VSTV), dok su Obavještajno-sigurnosna agencija (OSA) i Državna agencija za istrage i zaštitu (SIPA) postavili temelje za funkcionalni sigurnosni sistem države.
Cjelovita implementacija Dejtonskog mirovnog sporazuma odvija se kroz proces integracije Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju i NATO, koji je tekao sporije zbog nedostatka konsenzusa vladajućih stranaka u Parlamentarnoj skupštini BiH. Od 2015. godine primjena bonskih ovlaštenja Visokog predstavnika međunarodne zajednice (OHR) postupno je smanjivana.
Geopolitička kretanja krajem treće decenije sprovođenja Dejtonskog sporazuma, posebno agresija Ruske Federacije na Ukrajinu 2022. godine, ugrozila su mir u Evropi, ali su istovremeno ubrzala procese evropskih integracija. U tom kontekstu, Vijeće Evropske unije dodijelilo je Bosni i Hercegovini status kandidata za članstvo u EU, uz plan otvaranja pregovora krajem 2025. godine.
Blokade institucija BiH i destruktivne aktivnosti Narodne skupštine Republike Srpske usporile su donošenje zakona i provođenje reformi, no tokom 2025. godine presudama Suda Bosne i Hercegovine ove prepreke su prevaziđene. Smjena Milorada Dodika (SNSD) s funkcije predsjednika Republike Srpske označila je prekretnicu u jačanju državnih institucija i nastavku procesa evropskih integracija.
Sve dok političko stanje u Bosni i Hercegovini ostaje nestabilno, obilježeno manjim i većim krizama, neophodno je postojanje i djelovanje institucije Visokog predstavnika međunarodne zajednice (OHR). Njegova uloga posebno je značajna u:
U protekle tri decenije OHR je, primjenom bonskih ovlaštenja, intervenisao kada vladajuće stranke nisu uspijevale postići konsenzus u Parlamentarnoj skupštini. Ova funkcija ostaje nužna sve do punopravnog članstva Bosne i Hercegovine u EU, a nastavak mandata OHR-a u narednim godinama direktno je povezan s ubrzanjem integracije BiH u EU i NATO, te prevencijom novih sigurnosnih izazova i prijetnji.
Preporuke za ubrzanje evropske integracije BiH:
Ključna mjera OHR-a odnosi se na podršku usvajanju evropske klauzule u ustavu BiH, čime bi se ubrzala implementacija evropske pravne stečevine. Također, OHR bi trebao vršiti pritisak na parlamentarne stranke da nakon izbora 2026. formiraju široku koaliciju za evropsku, demokratsku i pravnu BiH, čime bi pobjedničke stranke pokazale odgovornost za provođenje politike evropskih integracija.
OHR ima važnu ulogu i u stvaranju geopolitičkih pretpostavki za provođenje ustavnih reformi, nužnih za ubrzanje integracije BiH u EU. Predviđa se jačanje demokratskog kapaciteta državnih institucija kroz izmjenu strukture Parlamentarne skupštine BiH: Predstavnički dom bi umjesto sadašnjih 42 poslanika imao 97, a teritorijalne jedinice za izbor poslanika prelazile bi entitetske granice. Povećanjem broja poslanika, zakonodavni proces bi se intenzivnije pripremao kroz komisije i odbore, uz aktivnije uključivanje stručnih udruženja i organizacija civilnog društva. Paralelno bi se reformirala i struktura te nadležnosti Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine.
Što se tiče Vijeća ministara BiH, predlaže se proširenje za dva nova ministarstva: Ministarstvo nauke i tehnološkog razvoja te Ministarstvo poljoprivrede i ekologije.
Ljubljana/Sarajevo, 20.novembar 2025
[1] IFIMES – Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije sa sjedištem u Ljubljani, Slovenija, ima specijalni konzultativni status pri Ekonomsko-socijalnom vijeću UN-a (ECOSOC) od 2018. godine i izdavač je međunarodne naučne revije European Perspectives.
[2] Dejtonski mirovni sporazum – parafiran 21. novembra 1995. godine u Dejtonu, Ohio, SAD, a zvanično potpisan 14. decembra 1995. godine u Parizu, Francuska; formalno je okončao troipogodišnji rat u Bosni i Hercegovini i osigurao međunarodno-pravnu potvrdu njenog suvereniteta, teritorijalnog integriteta i državnog ustrojstva, link: https://propisi.ks.gov.ba/sites/propisi.ks.gov.ba/files/opci_okvirni_sporazum_za_mir_u_bosni_i_hercegovini.pdf
[3] Aneks 4 - Ustav Bosne i Hercegovine, link: https://www.ustavnisud.ba/public/down/USTAV_BOSNE_I_HERCEGOVINE_bos.pdf
[4] Bonska ovlaštenja OHR-a (engl. Bonn Powers) – skup nadležnosti i ovlaštenja Visokog predstavnika međunarodne zajednice (OHR) u Bosni i Hercegovini, koji mu omogućavaju intervenisanje kada domaće vlasti ne mogu ili ne žele provesti Dejtonski mirovni sporazum i zakone BiH. Naziv potiče od Bonske konferencije 1997. godine u Bonnu, Njemačka, kada je formalno proširen mandat OHR-a. Ključne karakteristike bonskih ovlaštenja uključuju pravo donošenja zakona i uredbi, smjenu zvaničnika, provođenje sankcija i osiguranje provedbe mira i reformi. Bonska ovlaštenja služe kao „posljednje sredstvo“ međunarodne zajednice za funkcioniranje institucija i sprovođenje reformske agende u BiH.
