Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES[1]) iz Ljubljane, redovno analizira događanja na Bliskom istoku, Balkanu i širom svijeta. U novoj analizi IFIMES razmatra rastući geopolitički značaj vode na Zapadnom Balkanu, s posebnim fokusom na slivove Ibra, Lepenca i Vardara, te predlaže uspostavljanje regionalnog mehanizma za upravljanje vodnim resursima i transformaciju koridora Dunav–Morava–Vardar–Egej u novu razvojnu, energetsku i infrastrukturnu osovinu Balkana. Iz opsežne analize „Voda kao nova geopolitička osovina Balkana: Od hidrogeopolitičkog nadmetanja do regionalnog razvojnog koridora“ izdvajamo najvažnije i najzanimljivije dijelove.
Voda postaje jedno od ključnih geopolitičkih pitanja Zapadnog Balkana. Klimatske promjene, duže suše, rast potreba za pitkom vodom i navodnjavanjem, energetska tranzicija i razvoj infrastrukture pretvaraju prekogranične vodne resurse u strateško pitanje regionalne sigurnosti i razvoja.
Političke najave o mogućim intervencijama u tok Ibra, kao i planovi Kosova za izgradnju akumulacija i transfere vode između slivova, nadilaze lokalni infrastrukturni okvir. Posebno je značajno preusmjeravanje vode iz gornjeg sliva Lepenca prema centralnom i istočnom Kosovu u okviru sistema Ibar–Lepenac, koje otvara pitanje hidroloških posljedica za Sjevernu Makedoniju, Vardar i nizvodno prema Grčkoj i Egejskom moru.
Istovremeno, istorijska ideja povezivanja Dunava, Morave, Vardara i Egeja može se redefinisati kao savremeni regionalni koridor koji objedinjuje vodu, energiju, transport i trgovinu. U taj koncept može se uključiti i Bosna i Hercegovina, preko Save i Luke Brčko, kao sjeverna tačka povezivanja Balkana s Dunavom i srednjoevropskim tržištima.
Takav pristup zahtijeva prelazak sa jednostranog upravljanja na regionalnu saradnju i zajedničko upravljanje prekograničnim slivovima. Prioriteti su razmjena hidroloških podataka, zajedničke procjene uticaja akumulacija i transfera, zaštita ekoloških protoka i koordinacija tokom suša, uz usklađivanje vodne, energetske, poljoprivredne i transportne infrastrukture. Evropska unija i međunarodne finansijske institucije mogu biti ključni partneri u tom procesu.
Budućnost Balkana zavisi i od toga hoće li voda postati predmet hidrogeopolitičkog nadmetanja ili osnova regionalne saradnje. Zajedničko upravljanje prekograničnim slivovima može vodu pretvoriti u infrastrukturu razvoja, povezivanja i stabilnosti.
Balkan je prostor u kojem se državne granice i granice riječnih slivova često ne podudaraju, što je posebno izraženo na prostoru Srbije, Kosova, Sjeverne Makedonije i Grčke. Vardar pripada egejskom, a Ibar dunavskom, odnosno crnomorskom slivu, dok je Lepenac pritoka Vardara i prirodna hidrološka veza Kosova sa Sjevernom Makedonijom. Zbog toga svaka veća intervencija u gornjim tokovima rijeka može imati posljedice nizvodno, čak i kada je njen primarni cilj lokalno vodosnabdijevanje.
Time se mijenja i tradicionalno shvatanje značaja vode. Rijeka više nije samo resurs unutar granica jedne države, već prekogranični strateški resurs čije upravljanje može imati ekonomske, energetske, sigurnosne i geopolitičke posljedice. Klimatske promjene, sve duži sušni periodi i rastuća potražnja za vodom dodatno povećavaju njegov značaj. Upravljanje vodnim resursima zato mora postati sastavni dio regionalnog političkog i sigurnosnog dijaloga.
U tom kontekstu, Evropska unija trebala bi inicirati Balkanski pakt o vodama, koji bi obuhvatio Srbiju, Kosovo, Sjevernu Makedoniju, Grčku, Crnu Goru, Albaniju i Bosnu i Hercegovinu, uz mogućnost uključivanja Bugarske. Polazište ne bi trebale biti političke granice, već prekogranični riječni slivovi i zajednički interesi u upravljanju vodnim resursima.
Takav pakt mogao bi počivati na četiri stuba:
Takav pristup mogao bi vodu pretvoriti iz potencijalnog izvora sukoba u instrument regionalne saradnje i infrastrukturu mira. Umjesto hidrogeopolitičkog nadmetanja, Balkan bi mogao izgraditi zajednički sistem upravljanja vodama koji bi istovremeno jačao ekonomsku otpornost, energetsku sigurnost i infrastrukturnu povezanost regiona.
Pri tome je potrebno jasno definisati ko bi bio inicijator, gdje bi bilo sjedište mehanizma, da li bi imao politički ili tehnički karakter, kako bi se uklapao u postojeće međunarodne konvencije i pravnu tekovinu EU (EU acquis), te na koji bi se način rješavali eventualni sporovi među državama članicama.
Kosovo priprema više projekata akumulacija i transfera vode, među kojima se izdvajaju Kućica, Palatna, Desivojce, Dragačina i Firaja. Cilj ovih projekata je povećanje kapaciteta za skladištenje vode, unapređenje vodosnabdijevanja i ublažavanje posljedica sve izraženijih suša. U pripremu pojedinih projekata uključene su i međunarodne finansijske institucije, među njima Svjetska banka i Western Balkans Investment Framework (WBIF).
Prema dostupnoj dokumentaciji, sistem Ibar–Lepenac predviđen je u dvije faze. Prva bi trebala osigurati vodu za više od 400.000 stanovnika centralnog i istočnog Kosova, dok bi druga bila usmjerena na navodnjavanje. Ključni elementi prve faze su Donja brana u području Firaje, dok druga predviđa Gornju Štimsku branu i transferne kanale.
Ove projekte stoga ne treba posmatrati kao izolovane brane i akumulacije, već kao dijelove šireg sistema prikupljanja, skladištenja i distribucije vode. Takav razvoj može uticati na prirodni režim pojedinih tokova i imati prekogranične posljedice, zbog čega nove akumulacije na Kosovu treba sagledavati i u širem hidrogeopolitičkom kontekstu Balkana.
Firaja – prekogranična tačka prema Sjevernoj Makedoniji
Za Sjevernu Makedoniju posebno je značajan projekat Firaja[2], koji bi mogao uticati na prirodni tok Lepenca prema Vardaru. Prema projektnoj dokumentaciji, voda iz gornjeg sliva Lepenca bila bi cjevovodima usmjeravana prema korisnicima u centralnom i istočnom dijelu Kosova. Projektom Firaja predviđeno je preusmjeravanje do 1,0 m³/s vode iz gornjeg toka Lepenca, odnosno približno 31 milion m³ godišnje, uz uračunavanje ekološkog protoka.
Budući da bi se dio vode, bez intervencije, prirodno nastavio prema Sjevernoj Makedoniji, projekat ima jasnu prekograničnu dimenziju. Kosovska strana je zbog toga predložila razgovore sa Skopljem o mogućem uticaju projekta na vodni režim Lepenca i, posredno, Vardara.
Prema Water Balance Assessment Reportu[3], prosječni posmatrani protok Lepenca na hidrološkoj stanici Hani Elezit iznosi 9,97 m³/s, dok drugi izvori za Lepenc navode prosječne godišnje protoke od 7,9 do 8,4 m³/s, zavisno od korištenog profila i hidrološkog perioda. Iako je Lepenac značajna pritoka Vardara, njegov doprinos ukupnom protoku Vardara je znatno manji.
To, međutim, ne znači da je njen uticaj zanemariv. Smanjenje dotoka Lepenca može imati lokalne i sezonske posljedice, posebno tokom ljetnih suša kada su prirodni protoci najniži. Konačan uticaj zavisit će od režima rada brane, ekološkog protoka, hidroloških i klimatskih uslova te stvarnog obima preusmjeravanja.
Ključno pitanje, dakle, nije hoće li Vardar ostati bez vode, već kako bi Firaja mogla uticati na sezonski režim njegovog protoka i, posredno, na vodni bilans nizvodno prema Grčkoj. Zbog toga su potrebni transparentni hidrološki podaci, prekogranične konsultacije i zajednička procjena uticaja.
Kumulativni uticaj i potreba za regionalnim hidrološkim modelom
Hidrološki i prekogranični uticaj ne može se procjenjivati izolovano za svaku branu ili akumulaciju. Kućica, Palatna, Desivojce, Dragačina i Firaja pripadaju različitim hidrološkim sistemima i njihov pojedinačni uticaj nije isti. Razlike između dostupnih hidroloških procjena posljedica su različitih mjernih profila, hidroloških perioda i metodologija obračuna. Neki projekti povezani su sa slivom Ibra i Morave, odnosno Dunava, dok drugi utiču na sliv Bijelog Drima ili egejski sliv preko Lepenca i Vardara.
Zato je potrebna jedinstvena regionalna hidrološka studija koja bi obuhvatila sve planirane akumulacije, brane, transferne cjevovode i kanale, kao i njihove međusobne i kumulativne efekte. Posebno bi trebalo modelirati scenario koji uključuje:
Tek objedinjena analiza može pokazati stvarni uticaj na regionalni vodni bilans i buduću raspodjelu vode. Pojedinačni projekat može imati ograničen efekat, ali njihov kumulativni uticaj može biti znatno veći.
Kosovski vodni projekti zato predstavljaju više od odgovora na potrebe za vodosnabdijevanjem i navodnjavanjem. Oni postepeno mijenjaju način upravljanja vodnim resursima na prostoru hidrološki povezanom sa Srbijom, Sjevernom Makedonijom i, posredno, Grčkom. Njihovo planiranje stoga treba povezati s regionalnom razmjenom podataka, prekograničnim procjenama uticaja i zajedničkim upravljanjem vodnim resursima.
Iskustvo Velike etiopske brane renesanse (GERD) na Plavom Nilu pokazuje kako hidroinfrastruktura može prerasti u pitanje regionalne geopolitike. Etiopija je proizvodnju električne energije iz GERD-a započela 2022. godine. Brana[4] ima instaliranu snagu od oko 5.150 MW i akumulacijski kapacitet od približno 74 milijarde m³ vode, a vrijednost projekta procjenjuje se na oko pet milijardi američkih dolara.
Za Etiopiju je GERD razvojni i energetski projekat, dok ga Egipat i Sudan, zbog velike zavisnosti od Nila, posmatraju i kao pitanje nacionalne sigurnosti. Spor se ne odnosi samo na postojanje brane, već i na način punjenja i upravljanja akumulacijom, posebno tokom sušnih perioda. Nedostatak dovoljno snažnih mehanizama za koordinaciju pretvorio je hidroinfrastrukturu u dugotrajan diplomatski spor.
Pouka je relevantna i za Balkan, iako su hidrološke, demografske i infrastrukturne razmjere neuporedive. Uzvodna država izgradnjom brana, akumulacija i transfernih sistema može uticati na količinu i režim vode nizvodno. U slučaju Firaje to znači da se moraju uzeti u obzir interesi Sjeverne Makedonije, a posredno i Grčke, jer bi dio vode preusmjerene prema slivu Ibra prestao prirodno oticati prema Vardaru i Egejskom moru.
Iskustvo Nila pokazuje da hidroinfrastruktura mora biti praćena hidrodiplomatijom – transparentnom razmjenom podataka, zajedničkim hidrološkim modelima, garantovanim ekološkim protocima i obavezujućim mehanizmima konsultacija.
Balkan bi zato trebao izvući pouke iz iskustva Nila prije nego što pojedinačni vodni projekti prerastu u šire političke i međudržavne sporove. Voda više nije samo pitanje vodoprivrede, već sve više pitanje nacionalne sigurnosti, regionalne stabilnosti i geopolitike.
Bosna i Hercegovina zauzima važno mjesto u hidrogeopolitici Balkana. Sava, Drina, Neretva, Bosna, Una i Vrbas čine prekogranične vodne sisteme koji BiH povezuju sa Srbijom, Hrvatskom i Crnom Gorom. Poseban značaj ima sliv Save, koji povezuje Sloveniju, Hrvatsku, BiH i Srbiju te predstavlja važnu sjevernu vodnu i transportnu os Balkana, povezujući BiH preko Dunava sa evropskim riječnim sistemom i srednjoevropskim tržištima.
Ako se voda posmatra kao dio regionalne infrastrukture, hidrogeopolitika Balkana ne može biti ograničena na egejski i moravsko-vardarski prostor, već mora obuhvatiti i dunavski sliv. U tom kontekstu posebno mjesto ima Luka Brčko, jedina međunarodna[5] riječna luka u Bosni i Hercegovini, povezana plovnim putem rijekom Savom s lukama dunavskog i šireg crnomorskog sliva. Njena modernizacija, unapređenje plovnosti Save i povezivanje sa željezničkom, drumskom i logističkom infrastrukturom mogli bi Brčko razviti u značajno regionalno logističko čvorište.
U širem konceptu Dunav–Morava–Vardar–Egej, Brčko bi moglo predstavljati sjevernu tačku povezivanja BiH sa Savom i Dunavom. Istorijsku ideju ovog koridora treba redefinisati kao savremeni multimodalni sistem koji objedinjuje vodni, željeznički i drumski transport, energetiku, logistiku i upravljanje vodama. Potencijalna os Brčko–Sava–Dunav–Morava–Vardar–Solun dodatno bi povezala jadranski, dunavski i egejski prostor.
Prekogranični karakter Drine, Neretve, Une, Bosne i Vrbasa potvrđuje da se brane, hidroelektrane i akumulacije moraju procjenjivati prema njihovom kumulativnom uticaju na cijele slivove, uz zaštitu ekosistema, ekološkog protoka, vodosnabdijevanja, zaštite od poplava i interesa nizvodnih država.
Bosna i Hercegovina stoga treba biti jedan od ključnih partnera u uspostavljanju budućeg Balkanskog pakta o vodama, koji bi upravljanje prekograničnim slivovima povezao s evropskim vodnim i transportnim koridorima. Novi mehanizam ne bi predstavljao novu birokratsku strukturu, već političko-strateški koordinacioni okvir koji bi nadogradio i povezao postojeće sektorske i slivne mehanizme.
Hidrogeopolitika Balkana ne obuhvata samo Ibar, Lepenac i Vardar, već cijelu mrežu prekograničnih slivova. U tom sistemu BiH i Luka Brčko mogu imati važnu stratešku ulogu kao veza između Jadrana, Save, Dunava i šireg balkanskog prostora.
Nova hidrogeopolitika Balkana treba zato voditi od rijeke kao granice prema rijeci kao vezi, od nacionalnog prema zajedničkom upravljanju slivovima i od izolovanih projekata prema integrisanim regionalnim infrastrukturnim koridorima.
Najava[6] predsjednika Srbije Aleksandra Vučića o mogućnosti promjene, odnosno preusmjeravanja toka Ibra, predstavlja politički signal o rastućem strateškom značaju vodnih resursa u regionu. Važno je, međutim, razlikovati političku najavu od konkretnog infrastrukturnog projekta, jer bi značajnije preusmjeravanje zahtijevalo složene i skupe hidrotehničke zahvate, uz moguće ekološke posljedice.
Ukoliko Kosovo istovremeno intenzivira preusmjeravanje vode iz egejskog prema crnomorskom slivu, a Srbija razmatra intervencije u slivu Ibra, mogao bi nastati novi oblik hidrogeopolitičkog nadmetanja. Takav razvoj ne bi bio u interesu nijedne strane, posebno u uslovima klimatskih promjena, učestalijih suša i rastuće potražnje za vodom.
Posebno mjesto u toj dinamici ima Vardar, koji izvire u Sjevernoj Makedoniji, protiče kroz Grčku i ulijeva se u Solunski zaljev, dok je Lepenac jedan od njegovih značajnijih pritoka. Zbog prekograničnog karaktera Vardar treba posmatrati kao jedinstven vodni sistem čije upravljanje zahtijeva uvažavanje interesa država uzvodno i nizvodno.
Moguće preusmjeravanje vode iz gornjeg sliva Lepenca zato daje Sjevernoj Makedoniji legitiman interes za obim zahvata, ekološki protok, režim protoka tokom sušnih perioda i kumulativne efekte planiranih akumulacija. Isti princip odnosi se i na Grčku, kao nizvodnu državu Vardara/Aksiosa. Promjene vodnog režima ne treba dramatizovati, ali ih zbog klimatskih promjena i sve veće konkurencije za vodne resurse ne treba ni zanemarivati.
Kosovo mora biti sastavni dio svake regionalne strategije upravljanja vodnim resursima. Projekti na Lepencu daju mu sve značajniju ulogu u regionalnoj hidrogeopolitici, jer je istovremeno korisnik vodnih resursa i akter čije odluke mogu uticati na nizvodne tokove prema Sjevernoj Makedoniji i Grčkoj. Srbija, s druge strane, ima interes za održivo upravljanje Ibrom i Moravom, dok su za Sjevernu Makedoniju i Grčku ključni predvidiv režim Vardara/Aksiosa i sigurnost vodosnabdijevanja.
Zbog toga je zajednički razvojni interes snažniji od interesa za jednostrano upravljanje. Umjesto jednostranih zahvata, potrebno je uspostaviti regionalni dijalog o prekograničnim slivovima, razmjeni hidroloških podataka i dugoročnom korištenju vode.
Saradnja je racionalnija od konkurencije. Zajedničko upravljanje Ibrom, Lepencem i Vardarom može potencijalnu hidrogeopolitičku liniju podjele pretvoriti u instrument smanjenja napetosti, regionalnog povjerenja i zajedničkog razvoja.
U tom kontekstu ponovo se otvara ambiciozno strateško pitanje: može li istorijska ideja povezivanja Dunava s Egejskim morem preko Morave i Vardara dobiti novu regionalnu funkciju?
Ideja nije nova. Mogućnost plovnog povezivanja Dunava sa Solunskim zaljevom preko Morave i Vardara razmatra se još od 19. stoljeća. Profesor Tehničkog fakulteta Univerziteta u Beogradu Nikola Stamenković bio je angažovan na razradi projekta[7] plovnog puta Dunav–Solun, a izvještaj, preliminarni projekt i procjena troškova predati su srpskim i turskim vlastima 1909. godine. Nove studije izrađivane su i tokom 20. stoljeća, uključujući projekte iz 1961. i 1973. godine.
Osnovna geografska ideja počiva na povezivanju Dunava, Morave, područja Preševa, Pčinje i Vardara, čime bi Podunavlje bilo povezano sa Solunom i Egejskim morem. Istorijski projekti predviđali su oko 650 kilometara plovnog puta, uz izgradnju niza brana, prevodnica i drugih hidrotehničkih objekata.
Međutim, takav projekat danas nije realno opravdavati isključivo izgradnjom plovnog kanala. Njegova finansijska i tehnička zahtjevnost, ekološki rizici i potreba za međunarodnim sporazumima predstavljali bi velike izazove. Zbog toga istorijsku ideju treba redefinisati – ne kao projekat jednog kanala, već kao viziju savremenog regionalnog infrastrukturnog koridora.
Koncept Dunav–Morava–Vardar–Egej mogao bi objediniti integrisano upravljanje vodnim resursima, akumulacije i regulaciju vodnog režima, obnovljive izvore energije, navodnjavanje i vodosnabdijevanje, zaštitu od poplava, željeznički i drumski transport, logistiku, industriju i trgovinu. Njegova vrijednost stoga ne bi bila samo u mogućem povezivanju Podunavlja i Egejskog mora plovnim putem, već u stvaranju integrisanog sistema koji povezuje vodu, energiju, infrastrukturu, tržišta i regionalne razvojne kapacitete.
U tom smislu, Dunav–Morava–Vardar–Egej mogao bi prerasti iz istorijske ideje o plovnom kanalu u razvojnu os Balkana – koridor vode, energije, transporta, logistike i trgovine.
U takvom konceptu Sjeverna Makedonija imala bi centralnu stratešku poziciju. Vardar predstavlja prirodnu geografsku osu između Srbije i Grčke, dok bi Skoplje moglo postati jedno od ključnih logističkih i infrastrukturnih čvorišta koridora. Istovremeno, Solun bi dobio snažniju vezu s Podunavljem i srednjoevropskim tržištima.
Time bi se promijenila i geopolitička vrijednost Sjeverne Makedonije – od tranzitnog prostora između Srbije i Grčke prema strateškom čvorištu između Podunavlja i Egeja.
Takav razvoj mogao bi biti u interesu svih uključenih država. Srbija bi dobila potencijalno efikasniju vezu prema Egejskom moru, Grčka snažniju vezu sa srednjoevropskim tržištima, dok bi Sjeverna Makedonija mogla postati regionalno čvorište transporta, energetike, logistike i vodne infrastrukture.
U širem smislu, ovaj koridor mogao bi dodatno ojačati evropsku povezanost Zapadnog Balkana i otvoriti novu razvojnu geografiju regiona, u kojoj bi vodni resursi, energetska infrastruktura i transportne veze djelovali kao međusobno povezani elementi zajedničkog ekonomskog prostora.
Jedan od značajnih geopolitičkih rizika u narednim decenijama mogla bi biti pojava „vodnog nacionalizma“ – pristupa prema kojem država svoje pravo na korištenje vodnih resursa posmatra prvenstveno kao teritorijalno pravo, uz nedovoljno uvažavanje prekograničnih posljedica svojih odluka i zahvata. U takvom pristupu nacionalni interesi stavljaju se ispred principa zajedničkog i održivog upravljanja vodnim resursima, što može povećati rizik od političkih tenzija i međudržavnih sporova.
Ukoliko takav pristup prevlada, svaki novi rezervoar, brana, kanal ili sistem za transfer vode mogao bi postati potencijalni izvor političkih tenzija i međudržavnih sporova.
To bi bilo posebno rizično na Balkanu, gdje neriješena politička pitanja, posljedice ratova iz 1990-ih i složeni prekogranični odnosi dodatno povećavaju osjetljivost strateških resursa.
Voda bi tako mogla postati nova linija podjele i geopolitičkog nadmetanja. Ali izbor nije unaprijed određen. Uz transparentnost, zajedničko upravljanje i regionalnu saradnju, voda može postati upravo suprotno – infrastruktura mira, povezivanja i zajedničkog razvoja Balkana.
Najave novih vodnih projekata na Ibru i Kosovu potvrđuju da voda postaje jedan od ključnih strateških resursa i sve važniji faktor regionalne geopolitike, posebno u uslovima klimatskih promjena i sve izraženije neujednačene dostupnosti vode. Planirane transfere vode ne treba dramatizovati, ali njihove moguće prekogranične posljedice zahtijevaju transparentnost, razmjenu hidroloških podataka i kontinuiran institucionalni dijalog.
Jednostrano upravljanje vodnim resursima moglo bi otvoriti prostor za novo hidrogeopolitičko nadmetanje. Zbog toga je potrebno uspostaviti mehanizme zajedničkog upravljanja prekograničnim slivovima Ibra, Lepenca, Vardara i Morave, uz uključivanje Srbije, Kosova, Sjeverne Makedonije i Grčke.
U tom kontekstu, koncept Dunav–Morava–Vardar–Egej može dobiti novu stratešku dimenziju kao regionalni razvojni koridor koji povezuje vodne resurse, energetiku, transport, logistiku i trgovinu. Time bi istorijska ideja povezivanja Podunavlja i Egeja mogla biti redefinisana u savremeni okvir regionalne infrastrukturne i ekonomske integracije.
Međunarodni institut IFIMES predlaže formiranje regionalne radne grupe, uz podršku Evropske unije, Svjetske banke i Evropske investicijske banke, čiji bi prvi zadatak bio izrada zajedničke hidrološke studije, uspostavljanje sistema razmjene podataka i definisanja okvira za prekogranično planiranje i realizaciju vodnih projekata.
Budućnost Balkana stoga ne bi trebala biti obilježena nadmetanjem oko vode, već njenim zajedničkim i održivim upravljanjem. Strateška vrijednost vode neće zavisiti samo od raspoloživih količina, već i od sposobnosti država da je pretvore u osnovu regionalne sigurnosti, energetske otpornosti i ekonomskog razvoja.
Ako se vodni resursi budu nacionalizirali, Balkan dobija novu liniju konflikta. Ako se prekogranični slivovi budu zajednički razvijali, Balkan dobija novu razvojnu geografiju.
Ljubljana/Brisel/Washington, 10. septembar 2026
[1] IFIMES - Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije sa sjedištem u Ljubljani, Slovenija, ima specijalni savjetodavni status pri Ekonomsko-socijalnom vijeću ECOSOC/UN, New York, od 2018.godine i izdavač je međunarodne naučne revije „European Perspectives”, link: https://www.europeanperspectives.org/en
[2] Ministry of Environment, Spatial Planning and Infrastructure of Kosovo, Review of the State Water Strategy 2023–2027 and Action Plan 2023–2025, Pristina, 2023, u dijelu koji se odnosi na razvoj vodnih resursa rijeke Lepenac i izgradnju brane Firaja.
[3] Integrated Water Resources Management in Kosovo (IWRM-K), Water Balance Assessment, Phase 1, May 2020–May 2024, Deliverable 2, Skat Consulting Ltd., in consortium with Environment Agency Austria, Swiss Agency for Development and Cooperation (SDC) and Government of Kosovo.
[4] Basheer, M., Nechifor, V., Calzadilla, A. et al. Collaborative management of the Grand Ethiopian Renaissance Dam increases economic benefits and resilience. Nature Communications, 12, 5622 (2021). DOI: 10.1038/s41467-021-25877-w., link: https://discovery.ucl.ac.uk/id/eprint/10135695/?utm_source
[5] Delegacija Evropske unije u Bosni i Hercegovini i Ured specijalnog predstavnika Evropske unije u Bosni i Hercegovini: Na svečanosti povodom završetka modernizacije Luke Brčko, EU najavila 8 miliona eura bespovratnih sredstava za deminiranje rijeke Save, link: https://www.eeas.europa.eu/delegations/bosnia-and-herzegovina/na-sve%C4%8Danosti-povodom-zavr%C5%A1etka-modernizacije-luke-br%C4%8Dko-eu-najavila-8-miliona-eura-bespovratnih_bs?utm_source
[6] RTV/Tanjug: Predsednik: Radimo sve da olakšamo užasno težak život Srbima na Kosovu i Metohiji, 9. avgust 2026., link: https://www.rtv.rs/sr_lat/politika/predsednik-radimo-sve-da-olaksamo-uzasno-tezak-zivot-srbima-na-kosovu-i-metohiji_1734936.html?utm_source
[7] Journal of Regional Cooperation – Časopis za regionalnu saradnju: Morava – Vardar (Axios) Navigation Route, link: https://danube-cooperation.com/danubius/2011/11/28/morava-vardar-axios-navigation-route/index.html?utm_source
