Ukrajinska kriza 2023: Implikacije rusko-ukrajinskog rata na Bliski istok

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES)[1] iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku, Balkanu i po svijetu. IFIMES je nakon šesnaest mjeseci od ruske vojne invazije na Ukrajinu pripremio analizu o implikacijama tog rata na Bliski istok. Iz opsežne analize „Ukrajinska kriza 2023: Implikacije rusko-ukrajinskog rata na Bliski istok“ objavljujemo najvažnije i najzanimljivije dijelove. 

Ukrajinska kriza 2023:

 

Implikacije rusko-ukrajinskog rata na Bliski istok

 

Rusko-ukrajinski rat, koji traje već 16 mjeseci pustio je značajne implikacije na političku scenu Bliskog istoka, gdje je rat otkrio složenosti kalkulacija s kojima su se suočile države regije, kao rezultat eskalacije međunarodnih odnosa te svrstavanje država svijeta u dva tabora, SAD i njihovih zapadnih saveznika s jedne strane, te Rusije i Kine s druge strane. Rat je imao reperkusije na geopolitičku usmjerenosti država regije, te na bilateralne odnose između država regije i svjetskih sila.

Odgovor država Bliskog istoka na rusko-ukrajinski rat bio je u potpunosti u suprotnosti s američkom i zapadnom pozicijom i njihovim željama, jer su izbjegavale da zauzmu čvrst stav protiv Rusije, kako ne bi ugrozile njihove zajedničke interese sa Moskvom, već su nastojale postići ravnotežu u svojim odnosima između te dvije strane, zasnovane na osudi invazije i podržavanju suvereniteta Ukrajine. Istovremeno su izbjegavale uvođenje sankcija Rusiji ili pružanje vojne pomoći te financiranje rata kao ostale zapadne zemlje. Njihova pomoć Ukrajini je bila ograničena na minimalnu  humanitarnu podršku, s izuzetkom Turske, koja je već imala vojnu saradnju sa Ukrajinom još prije izbijanja rata. 

Države Bliskog istoka podržale su rezoluciju Generalne skupštine UN-a, kojom se osuđuje ruska invazija na Ukrajinu, s izuzetkom protivljenja Sirije i suzdržanosti Irana, Alžira i Iraka. Također su podržale rezoluciju Generalne skupštine UN, kojom se odbacuje aneksija dijelova Ukrajine Rusiji. Međutim, zemlje regiona, koje su tradicionalni saveznici Washingtona, uključujući Tursku, Saudijsku Arabiju, UAE i Egipat, suzdržale su se od uvođenja sankcija te diplomatske izolacije Rusije, pri tome nisu kršile zapadne sankcije vezane za isporuku konkretnih komponenti Moskvi. Isto tako, većina zemalja u regionu suzdržala se od podrške suspenziji članstva Rusije u Savjetu za ljudska prava UN, s izuzetkom Libije, koja je podržala rezoluciju. S razvojem rata, Turska i zaljevske države Savjeta za saradnje u Zaljevu (GCC)[2]. zabilježile su tendenciju izvanrednog rasta ekonomske saradnje sa Rusijom, dok su Iran i Alžir ojačali vojnu saradnju.

Jedna od glavnih reperkusija rata na Bliskom istoku bila je pojava ekonomskih podjela između zemalja u regionu. Većina zemalja zaljeva je zbog rusko-ukrajinskog rata ostvarila rekordne profite od izvoza nafte i plina, dok se neke zemlje u regionu suočavaju s teškom ekonomskom krizom, zbog visokih cijena energenata i hrane, posebno Egipat, Jordan, Tunis i Liban. Turska je zabilježila rekordnu inflaciju usprkos rastu izvoza, dok se ekonomska kriza u Iranu sve više povezuje sa pooštravanjem sankcija, a ne zbog rata.

Strahovi Washingtona od širenja ruskog i kineskog utjecaja na Bliski istok

Rusko-ukrajinski rat, uz eskalaciju američko-kineskih odnosa zbog Tajvana,  konkurencije i ekonomskih interesa, usporio je povlačenje SAD-a od tradicionalne sigurnosne odgovornosti na Bliskom istoku. Američke prioritete u vanjskoj politici u ovom periodu je smanjenje širenja ruskog i kineskog utjecaja na Bliskom istoku, te da ostaju odnosi ovog regiona sa Pekingom i Moskvom daleko od strateškog, vojnog i tehnološkog aspekta. Washington sada nastoji stvoriti mirno geopolitičko okruženje na Bliskom istoku i izbjeći zaoštravanje odnosa sa svojim saveznicima u regionu, kako bi se mogao fokusirati na rusko-ukrajinski rat i konfrontaciju sa Kinom.

U tom kontekstu, Washington je, u okviru dokumenta Strategije nacionalne sigurnosti[3]. objavljenog u oktobru 2022.godine, definirao svoju politiku i obaveze prema Bliskom istoku. Dokument se sastoji od pet poglavlja, sa fokusom na nastavak svoje sigurnosne uloge u regiji, uključujući promicanje regionalne integracije (uspostava diplomatskih odnosa arapskih država sa Izraelom), zaštita svojih saveznika od regionalnih prijetnji, te jačanje partnerstva, koje traje sve od Drugog svjetskog rata.

Odnosi SAD i GCC su imali mnogo uspona i padova. Najvažniji dokument su zvanične američke obaveze i posvećenost sigurnosti zaljeva zapisan je u doktrini predsjednika Jimmy Cartera 1980.godine[4], koji je prepoznao važnost i centralnu ulogu regije arapskog zaljeva za američku nacionalnu sigurnost i interese, te da je spreman, da koristi vojnu silu da zaštiti svoje interese u toj regiji. Ovo je bila jasna poruka Sovjetskom Savezu nakon okupacije Afganistana u decembru 1979.godine.

Američke administracije su u protekle dvije decenije smanjile svoj interes za Bliski istok i arapske države Perzijskog zaljeva. Tako da su ti odnosi bili neprestano u nekoj oscilaciji. Neki analitičari smatraju razlog u američkom „ratnom umoru“, od dva velika rata u Afganistanu i Iraku. Iz prvog su se povukle 30.avgusta 2020.godine bez posebne najave iznenađujući svoje saveznike kako su SAD spremne u momentu da napuste neku državu. U slučaju Iraka Amerikanci su prepustili državu po invaziji Iranu. Tako da jednadžba na kojoj su temeljili odnosi između SAD-a i zaljeva u proteklih osam decenija: „Zaljevska nafta u zamjenu za zaštitu SAD-a“ više ne postoji. 

Danas u odnosima zaljevskih država s Bidenovom administracijom ima sve više  razmimoilaženja i konfrontacija, posebno sa Saudijskom Arabijom oko povećanja proizvodnje nafte unutar grupe OPEC Plus u kojoj je i Rusija, te odbijanja te države da povećaju proizvodnju nafte, kako je predsjednik Joseph Biden zahtijevao, da bi oslabio Rusiju. Saudijci ne samo da nisu htjeli povećati proizvodnju, nego su drastično smanjili svoju izvoznu kvotu i to u dogovoru sa Rusijom. Biden je javno zaprijetio da će preispitati odnose sa Saudijskom Arabijom, ali ništa nije mogao da uradi. Obavještajne informacije koje su procurile otkrile su, da je Saudijska Arabija upozoravala SAD da će platiti visoku ekonomsku cijenu ako to učini. To je bio presedan u odnosima dva dojučerašnja saveznika.

Saudijska Arabija je prihvatila posredovanje Kine za normalizaciju odnosa sa vječitim rivalom Iranom u martu 2023.godine te obnovu diplomatskih odnosa. To je bila pobjeda kineske diplomacije u srcu američke zone interesa u Perzijskom zaljevu.

Nije realno očekivati kraj  jednadžbe „zaljevska nafta u zamjenu za zaštitu SAD-a“, jer zasada nema alternative, i nije za očekivati da će  Kina i Rusija u dogledno vrijeme biti alternativa, gdje SAD imaju u regiji na desetine svojih vojnih baza od Kuvajta do Omana s oko 40.000 vojnika. Zaljevsko naoružanje uglavnom je američko. Posljedično, ova realnost će se nastaviti u doglednoj budućnosti, sa tendencijom da države GCC-a, predvođene Saudijskom Arabijom, da se u svojim odnosima nose s velikim silama multipolarno. Tako se očekuje smanjenje i  kraj američke unipolarne ere i monopola u sigurnosti Zaljeva.

Geopolitički utjecaj Kine na Bliskom istoku

Kina nastoji ojačati svoj geopolitički utjecaj u regiji Bliskog istoka, ona ostaje zainteresirana za dvije stvari: prva, ojačanje svojih odnosa sa Saudijskom Arabijom i Iranom, kao dvije najveće i najbogatije države zaljeva. Peking je postigao važan pomak sa svojim posredovanjem u sporazumu o normalizaciji saudijsko-iranskih odnosa. Što se tiče druge stvari; to ne mijenja regionalnu sigurnosnu jednadžbu na Bliskom istoku, koja se i dalje temelji na američkoj ulozi, budući da Peking ima koristi od uloge Washingtona u regiji kao jamca sigurnosti i stabilnosti, što Kini pruža razvoj ekonomskih interesa bez uplitanja u skupe i opasne sigurnosne aranžmane.

Saudijska Arabija i Kina imaju snažne gospodarske odnose, posebice na području energetike, jer je Kraljevina najveći partner Pekinga na Bliskom istoku uz to je i prvi izvoznik nafte Kini, nadmašujući Rusiju kao strateškog partnera Pekinga.

Trgovinska razmjena Kine s arapskim državama porasla je na rekordnu razinu tokom 2022., dosegnuvši 431,4 milijarde dolara, u usporedbi s 330,3 milijarde dolara u 2021., što je povećanje od 31 posto (101 milijarda dolara). Kina ima sa Iranom strateški sporazum imenovan „Comprehensive Strategic Partnership between I.R. Iran, P.R. China[5]“ iz2020.godine. Kina će uložiti 400 milijardi američkih dolara u iransku privredu u narednih 25 godina, koliko će trajati ovaj sporazum u zamjenu za stalnu opskrbu naftom iz Irana sa velikim popustom.

Kina je ohrabrena sa posredništvom između Saudijske Arabije i Irana, te je pokrenula svoju mirovnu inicijativu za rusko-ukrajinski rat. Tu je i  najnovija mirovna inicijativa za izraelsko-palestinski spor, te je pozvala predsjednika palestinske samouprave Mahmouda Abbasa da posjeti Peking 13.juna 2023.godine. Ova posjeta na najvišem nivou je protokolarnog karaktera i nije riječ o miru, već o jačanju pozicije Kine u svijetu. Kina s time želi pokazati svoju snagu i pokazati da su Sjedinjene Države „već oslabile.”

Posljednji diplomatski pokušaj između Izraelaca i Palestinaca sa strane Washingtona bio je 2013.godine, koji je završio neuspjehom. U zadnjih 10 godina masovno širenje naselja na okupiranoj Zapadnoj obali onemogućavaju nastavak razgovora i dugoročno rješenje na osnovu dogovora, da dvije države žive jedna pored druge „The two-state solution[6]. Izraelska politika sve više je desničarska, a istovremeno palestinska samouprava gubi legitimitet zbog neodržavanja izbora još od 2006.godine te visoki stepen korupcije i represije njenih sigurnosnih organa. Palestinski promatrači smatraju, da je ova posjeta i visoka pažnja posvećena Abbasu usmjerena na poboljšanje položaja kineskog predsjednika Xi Jinpinga i predstavlja ga kao globalnog državnika te, da se ne očekuju nikakav diplomatski iskorak.

Odnosi između Kine i Izraela trenutno su hladni, budući da je Izrael vrlo zabrinut zbog odnosa Kine s Iranom. Izrael je u svojoj vanjskoj politici još uvijek povezan s SAD pa tako je Izrael osudio politiku Kine prema Ujgurima, a Peking je odgovorio osudom politike Tel Aviva na okupiranim palestinskim područjima, te vojnih operacija i opsade pojasa Gaze. Ne postoje uvjeti ili temelji, da mir postane stvarnost u bliskoj budućnosti i Peking to zna, ali to je znak pozicioniranja Kine kao globalnog prijatelja islama i Arapa, usprkos onome što se događa muslimanskim Ujgurima u Kini. 

Izraelsko balansiranje između Zapada i Rusije

Izrael je nastojao održati ravnotežu u odnosima između Rusije i Zapada, što ga je stavljalo pred teške izbore. Izbjegavao je zauzimati oštre stavove protiv Rusije, usprkos deklarativnoj  osudi ruske invazije na Ukrajinu u UN-u, a također je izbjegavao pridružiti se svim zapadnim sankcijama Rusiji, a s druge strane pruža skromnu  diplomatsku i humanitarnu potporu Ukrajini i to samo na američki zahtjev i insistiranje.

Izrael želi da zadrži snažno sigurnosno razumijevanje s Moskvom u Siriji, te dalju koordinacije s Rusijom, koja kontrolira sirijski zračni prostor. To je za Izrael sigurnosni prioritet, jer mu daje slobodu pokretanja zračnih napada na iranske ciljeve u Siriji i s time ograničava rastuće iranske vojne prijetnju Izraelu iz Sirije.

Stopa tenzija između ruske i izraelske strane i dalje će biti povezana na dva glavna faktora tokom rata:

  1. stepen razvoja rusko-iranskih odnosa, jer bi jačanje odnosa između dvije strane moglo dovesti do toga da Moskva postavi određena ograničenja na izraelske aktivnosti u Siriji i spriječiti ga, da cilja iransku infrastrukturu u Siriji. Osim toga, produbljivanje vojne saradnje između Moskve i Teherana, posebno ako je Rusija Iranu već dostavila dio dogovorenih 73 lovaca Su-35 (Su-35 Flanker M) i raketnu tehnologiju pete generacije, te nadogradnja iranskih ofanzivnih sposobnosti, koje bi povećale rizik i iranske prijetnje za sigurnost Izraela.
  2. nivo vojne i tehničke podrške koju Izrael može pružiti Kijevu. U februaru 2023.godine izraelski ministar vanjskih poslova Eli Cohen najavio je tokom posjete Kijevu, da će Izrael pomoći Ukrajini da razvije inteligentni sistem ranog upozorenja za otkrivanje projektila. Istina je da se ovaj sistem ne može usporediti sa izraelskim modernim  sistemom Iron Dome-Željezna kupola, na kojem Ukrajina insistira od izbijanja rata ali Izrael nikako ne želi  opskrbiti Ukrajinu tim sistemima.

Prvih dana rata 2022.godine, tadašnji Izraelski premijer Naftali Bennett vodio je usporedno sa turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom donekle uspješnu mirovnu misiju između Moskve i Kijeva. Zapadne sile su blokirale mirovnu inicijativu[7] to je potvrdio i sam  bivši izraelski premijer u februaru 2023.godine.

Turska jača svoju geopolitičku poziciju na međunarodnom planu

Politika Turske prema ratu u Ukrajini uspjela je postignuti tešku formulu balansiranja između želja dviju zaraćenih strana. Turska je reafirmirala svoju važnu geopolitičku poziciju za zapad, kao važna članica NATO pakta s jedne strane te održavanje korisnih ekonomskih i prijateljskih odnosa sa Rusijom s druge strane. Međunarodni diplomatski napori, koje je Ankara preduzela tokom rata također su ojačali poziciju Turske kao moćnog posrednika između zapada i Rusije, jer je uspjela da uvjeri Rusiju na koristi sporazuma o izvozu žitarica u julu 2022.godine, u kojem je uglavnom posredovala Ankara. Turska je bila domaćin rijetkog sastanka između direktora američke i ruske obavještajne službe u novembru 2022., a prije toga Turska je također pomogla u razmjeni 270 zarobljenika između Rusije i Ukrajine.

Turska politika prema ratu nastojala je, da osigura ekonomske dobitke u vidu  kontinuiranih priliva ne samo ruskih turista, već i ruskih biznismena i investitora, koji su u Turskoj mogli pronaći odgovarajuće poslovno okruženje u sadašnjoj situaciji, gdje su zapadne sankcije oštetile i ruske građane. S druge strane, turski pristup u svjetlu stanja zapadnih sankcija protiv Rusije, predstavlja priliku Rusiji, da održi neka važna prijateljstva u Evropi, što predstavlja koristan kanal za upravljanje svojim taktičkim interesima i neku alternativu zatvaranju evropskog tržišta, pored toga Turska je važno čvorište za ruski izvoz energenata.

Općenito, Turska politika „ravnoteže“ prema ratu u Ukrajini dolazi u kontekstu nastojanja Ankare da uspostavi vanjsku politiku, koja je nezavisna od zapada, ali ne i neprijateljska prema njemu. Pri čemu Turska ne planira napustiti svoje strateško vojno savezništvo sa zapadom, pa čak i tursko postavljanje uvjeta za pristanak na ulazak Švedske u članstvo NATO-a može se razumjeti u okviru želje Ankare da sve članice NATO-a zauzmu pozitivan stav prema njezinoj nacionalnoj sigurnosti.

Ankara također ne namjerava ograničiti svoje opsežne ekonomske odnose sa zapadom, već Turska radi aktivnije na jačanju svojih sigurnosnih i ekonomskih odnosa sa zapadnim partnerima, ali zauzvrat radi na diverzifikaciji svojih odnosa, kako bi smanjila rizike, da bude izložena pritiscima svojih saveznika i neprijatelja podjednako.

Američka (samo)izolacija

Sjedinjene Države napravile su teške greške na Bliskom istoku, do te mjere da su nenamjerno potkopale svoju hegemoniju i odlučile se za izolaciju, što prijeti daljnjem smanjenju njezina utjecaja, posebice u arapskim zaljevskim državama, tako da je zadatak stjecanja povjerenja regije postao teži. 

Američka (samo)izolacija imala je strašne posljedice za američku vodeću ulogu na Bliskom istoku. To je dovelo do ogromnog vakuuma moći. Dok Rusija nastoji popuniti ovu prazninu u državama poput Sirije i Libije, Sudanu.. itd.,  regionalne sile poput Irana, Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Turske nastoje ostvariti što veći utjecaj unutar bivše američke interesne zone. 

Ako države regije ne vide aktivnu ulogu Sjedinjenih Država u sigurnosnim garancijama i ako ne budu uvjereni o trajanju američke potpore (da se ne ponovi kaotično povlačenje iz Afganistana 2020.), onda će naravno morati potražiti druge potencijalne partnere i saveznike.

Ljubljana/Washington/Bruxelles/Kijev, 16.juni 2023                                                        


[1] IFIMES – Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije sa sjedištem u Ljubljani, Slovenija, ima specijalni konzultativni status pri Ekonomsko-socijalnim vijećem ECOSOC/UN od 2018.godine i izdavač je međunarodne naučne revije „EuropeanPerspectives“.

[2] Savjet za saradnju u zaljevu (engl. Gulf Cooperation Council - GCC), regionalna je međuvladina politička i ekonomska unija arapskih država Perzijskog zaliva: Bahrein, Kuvajt, Oman, Katar, Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata, link: www.gcc-sg.org/en-us/AboutGCC/Pages/Primarylaw.aspx

[3] The 2022 National Security Strategy outlines how my Administration will seize this decisive decade to advance America's vital interests, position the United States to outmaneuver our geopolitical competitors, tackle shared challenges, and set our world firmly on a path toward a brighter and more hopeful tomorrow, link: www.whitehouse.gov/wp-content/uploads/2022/10/Biden-Harris-Administrations-National-Security-Strategy-10.2022.pdf  

[4] The Carter Doctrine 1980, link:  https://web.archive.org/web/20120915113622/http://www.jimmycarterlibrary.gov/documents/pddirectives/pd63.pdf    

[5] Comprehensive Strategic Partnership between I.R. Iran, P.R. China, link: https://rasanah-iiis.org/english/wp-content/uploads/sites/2/2021/04/The-Iran-China-25-Year-Comprehensive-Strategic-Partnership-Challenges-and-Prospects.pdf

[6] Two-state solution, link:  www.britannica.com/topic/two-state-solution

[7] Former Israeli Prime Minister Claims, Russia–Ukraine Peace Was Blocked By Western Powers, link:  www.hungarianconservative.com/articles/current/russia_ukraine-peace_blocked_western_powers_naftali_bennett_mediationraeli-prime-minister-claims/