Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES)[1] iz Ljubljane redovno analizira dešavanja na Bliskom istoku, Balkanu i širom svijeta. Dr. Masahiro Matsumura, profesor međunarodne politike i nacionalne sigurnosti na Pravnom fakultetu Univerziteta St. Andrew (Momoyama Gakuin Daigaku) i član Savjeta IFIMES-a, pripremio je članak pod naslovom “Strukturna krhkost Južne Koreje i rizik krize tipa 1997.” U svojoj analizi, dr. Matsumura razmatra rastuću strukturnu ranjivost Južne Koreje, tvrdeći da bi demografski pad, dug domaćinstava, ovisnost o izvozu, geopolitička izloženost i odgođene reforme mogli doprinijeti produženoj „sporo-gorećoj“ krizi, a ne ponavljanju finansijskog kolapsa iz 1997. godine.
Južnokorejska ekonomija se često opisuje kao visoko napredna, globalno integrirana i tehnološki sofisticirana. Pa ipak, ispod te površine leži skup strukturnih ranjivosti koje je postalo sve teže ignorisati. Centralno političko pitanje više nije da li Koreja može nastaviti rast u kratkom roku, već da li njen model rasta ostaje otporan u uslovima vanjskih šokova, demografskog pada i političkih ograničenja. Ovaj rad tvrdi da se Južna Koreja suočava sa visokim stepenom strukturne krhkosti. Iako je malo vjerovatno da će ponoviti azijsku finansijsku krizu iz 1997. u potpuno istom obliku, suočava se sa značajnim rizikom od sporije, hroničnije krize koju karakterišu vanjska zavisnost, domaća neravnoteža i ponovljeni neuspjeh reformi.[2]
Kriza iz 1997. nije bila samo valutni događaj. Bila je to sistemska pukotina koja je otkrila slabosti u upravljanju vanjskim dugom, korporativnom upravljanju, bankarskom nadzoru i koordinaciji politika. Južna Koreja se na kraju oporavila, ali tek nakon bolnog prilagođavanja pod nadzorom MMF-a. Ključno pitanje danas je da li je zemlja zaista izbjegla osnovne strukturne uslove koji su uopće omogućili krizu. Odgovor se čini samo djelimičan. Koreja sada ima veće devizne rezerve, širi set aranžmana valutnih swapova i razvijeniji finansijski sistem. Ali ova poboljšanja koegzistiraju sa velikom ovisnošću o izvozu, rastućim dugom domaćinstava, brzim starenjem, slabom domaćom potražnjom i političkim okruženjem koje otežava duboke reforme. U tom smislu, Koreja nije ranjiva na isti način kao 1997. godine, ali je ranjiva na drugačiji i možda uporniji način.[3][2]
Centralno pitanje u procjeni rizika krize je vanjska likvidnost. Godine 1997., nedostatak deviza u Južnoj Koreji postao je akutan jer su kratkoročne vanjske obaveze premašile sposobnost zemlje da ih refinansira. Ta dinamika je danas manje vjerovatna. Zemlja posjeduje značajne devizne rezerve, a Banka Koreje održava mrežu valutnih swap linija, uključujući aranžmane koji uključuju Kinu. Ovi tampon-i smanjuju vjerovatnoću iznenadnog kolapsa likvidnosti. Oni također otežavaju zamisliti ponavljanje dramatičnog iscrpljivanja rezervi koje je obilježilo krizu s kraja 1990-ih.[2][3]
Ipak, rezerve i swap linije ne treba miješati sa strukturnom samostalnošću. One su hitni instrumenti, a ne zamjena za uravnoteženu vanjsku poziciju. Zemlja s velikim rezervama i dalje može biti vrlo izložena ako njen model rasta uveliko ovisi o vanjskoj potražnji, ako njen privatni sektor ima značajan dug i ako njena financijska stabilnost ovisi o povjerenju stranih partnera. U tom smislu, južnokorejska sigurnosna mreža je stvarna, ali uvjetna. Ona može pomoći u apsorpciji šokova, ali ne može eliminirati ranjivosti koje te šokove uopće generiraju. [2][3]
Ova razlika je važna jer politička ekonomija podrške nije neutralna. Linija razmjene nije isto što i bezuvjetno spašavanje. U krizi, da li se vanjska podrška može brzo mobilizirati ovisit će o diplomatskim odnosima, strateškim interesima i procjeni stranih vlada. Južnokorejska sigurnosna mreža stoga ostaje ugrađena u geopolitiku. Zemlja nije potpuno izolirana.[3]
Južnokorejski model rasta i dalje je visoko koncentriran na izvoz, posebno poluprovodnika. Ova koncentracija je jedna od najvećih snaga zemlje, ali i jedna od njenih najvećih ranjivosti. Kada je globalna potražnja za čipovima jaka, zemlja nesrazmjerno profitira. Izvoz poluprovodnika podržava industrijski profit, investicije i ukupni rast. Ali kada se ciklus okrene, ekonomija je izložena iznenadnoj slabosti. OECD predviđa da će rast ojačati na 2,6% u 2026. i 1,9% u 2027. godini, pri čemu će izvoz poluprovodnika nastaviti pokretati rast i privatna ulaganja.[4]
Ovo nije mali problem sektorske volatilnosti. To je strukturna briga jer izvozni sektor i dalje djeluje kao glavni motor ekonomije. Ako vanjska potražnja oslabi, Južna Koreja nema dovoljno snažnu domaću bazu potražnje da ublaži šok. To čini ekonomiju neobično ovisnom o globalnim ciklusima, posebno onima vezanim za tehnologiju i lance snabdijevanja. MMF također napominje da je rast u 2025. godini bio slab i da oporavak dijelom ovisi o snažnoj vanjskoj potražnji za poluvodičima.[5]
Štaviše, zavisnost od izvoza je u interakciji sa strateškim rizikom. Industrijska snaga Južne Koreje dijelom se zasniva na inputima, komponentama i tehnologijama koje su ugrađene u širi istočnoazijski i globalni proizvodni sistem. To znači da šokovi ne moraju biti isključivo makroekonomski. Oni također mogu proizaći iz trgovinskih ograničenja, poremećaja u lancu snabdijevanja, sankcija ili diplomatskih tenzija. Drugim riječima, izvozni model zemlje je efikasan, ali krhak. Dobro funkcionira u uslovima stabilnosti, ali je vrlo izložen vanjskim poremećajima.[4][5]
Jedan od najdubljih strukturnih izazova s kojima se suočava Južna Koreja je demografski pad. Niska plodnost i brzo starenje stanovništva nisu kratkoročni problemi. Oni će decenijama oblikovati tržište rada, fiskalne kapacitete, formiranje domaćinstava i ponašanje u potrošnji. Demografska putanja zemlje je među najtežim u razvijenom svijetu. To je važno jer rast ne zavisi samo od konkurentnosti izvoza, već i od veličine i zdravlja domaćeg tržišta. Podaci OECD-a pokazuju da je siromaštvo starijih osoba posebno ozbiljno u Koreji: relativna stopa siromaštva u prihodima za osobe starije od 66 godina iznosi 40%, što je najviše među zemljama OECD-a.[6][7]
Smanjenje i starenje stanovništva stvara višestruke pritiske odjednom. Smanjuje radnu snagu u radno sposobnom dobu, slabi potrošačku potražnju, povećava teret penzija i zdravstvene zaštite i sužava poresku osnovicu. Također pojačava međugeneracijske tenzije. Ako mlađi radnici imaju ograničenu mobilnost i visok kućni dug, dok se starije grupe suočavaju sa siromaštvom i nesigurnošću, socijalnu koheziju postaje teže održati. Rezultat nije nužno neposredna kriza, već postepeno opadanje otpornosti.[6] [7]
Teret duga domaćinstava u Južnoj Koreji ostaje još jedan glavni izvor ranjivosti. Visoka zaduženost domaćinstava čini ekonomiju osjetljivijom na promjene kamatnih stopa i šokove u prihodima. Također smanjuje sposobnost potrošnje da služi kao stabilizator tokom padova. Banka Koreje izvještava da su krediti domaćinstava dostigli 1.978,8 biliona KRW na kraju 2025. godine.[8] U zdravijoj domaćoj ekonomiji, domaćinstva mogu apsorbovati privremene šokove kroz štednju ili umjereno zaduživanje. Međutim, u Koreji obim duga domaćinstava ograničava ovu fleksibilnost.
Ovo je posebno važno jer Koreji treba domaća potražnja kako bi kompenzirala vanjsku volatilnost. Ako izvoz oslabi, domaćinstva i mala preduzeća bi idealno trebali pružiti rezervu. Ali kada su domaćinstva već jako zadužena, ta rezerva postaje tanka. Potrošnja se usporava, nekretnine slabe, a finansijske institucije postaju izloženije kreditnom stresu. Rezultat je povratna sprega u kojoj slaba potražnja i dug međusobno pojačavaju.[8]
Političke implikacije su jednostavne, ali teške: Južna Koreja se ne može neograničeno oslanjati na kreditnu ekspanziju kako bi održala rast. Model potrošnje koji zavisi od duga može kupiti vrijeme, ali također povećava krhkost. Bez strukturnih reformi za povećanje produktivnosti, poboljšanje rasta plata i diverzifikaciju potražnje, ekonomija ostaje ranjiva na bilo koji vanjski šok koji utiče na prihode od izvoza ili finansijsko povjerenje.[5][8]
Posebno važna dimenzija ranjivosti Južne Koreje je geopolitička. Za razliku od isključivo domaćeg usporavanja, vanjska kriza likvidnosti djelimično zavisi od odnosa s ključnim silama: Sjedinjenim Američkim Državama, Japanom i Kinom. Ovi odnosi nisu zamjenjivi. Svaki od njih utiče na Južnu Koreju na različite načine i svaki je podložan političkim tenzijama.
Sjedinjene Američke Države ostaju centralni sigurnosni partner, ali podrška SAD-a u finansijskoj krizi nije automatska. Japan je važan za finansiranje trgovine, lance snabdijevanja i aranžmane razmjene, ali bilateralni odnosi su često napeti historijskim i političkim sporovima. Kina je i glavni trgovinski partner i izvor moguće finansijske podrške, ali njen strateški odnos s Južnom Korejom je podjednako složen. Stoga je kapacitet Južne Koreje za upravljanje krizama uslovljen politikom na međunarodnom nivou.[3]
Ovo je važno jer zemlji koja se suočava s vanjskim stresom nisu potrebne samo rezerve, već i povjerenje. Ako je povjerenje krhko, vrijednost razmjenskih linija i finansijske saradnje postaje manje sigurna. Zato je ekonomska ranjivost Koreje neodvojiva od diplomatije. U stabilnijem geopolitičkom okruženju, vanjska podrška bi mogla biti lakša za mobilizaciju. U trenutnom okruženju, to je manje predvidljivo.[9] [10][3]
Još jedan razlog zbog kojeg su se strukturne ranjivosti Južne Koreje produbile je stalna poteškoća u provođenju reformi. Zemlja nije propustila u potpunosti provesti reforme. Od 1997. godine napravila je stvarne institucionalne promjene. Međutim, mnoge od najbolnijih reformi su odgođene, oslabljene ili samo djelimično provedene. Penzijska reforma, reforma tržišta rada, fiskalno restrukturiranje i povećanje korporativne produktivnosti ostaju politički teški. Ta poteškoća nije slučajna; ona odražava distributivnu prirodu same reforme.[5][9]
Svaka strukturna reforma stvara pobjednike i gubitnike. Vlade često preferiraju privremenu stabilizaciju u odnosu na dugoročno prilagođavanje jer ovo drugo nosi neposredne političke troškove. Kao rezultat toga, reforma se često odgađa sve dok je kriza ne učini neizbježnom. To je bio obrazac Južne Koreje u nekoliko oblasti: zemlja efikasno reaguje na neposrednu opasnost, ali se muči da sprovede preventivne promjene. Ta tendencija povećava vjerovatnoću da se ranjivosti polako akumuliraju sve dok ne postanu politički i finansijski remetilačke.[5][9]
Analiza politike Južne Koreje stoga mora prepoznati poznati paradoks. Zemlja ima administrativni kapacitet da razumije svoje strukturne probleme, a često čak i tehnički kapacitet da ih riješi. Ono što joj nedostaje je održiva politička spremnost da apsorbuje troškove promjena. To je jedan od ključnih razloga zašto ranjivost i dalje postoji.[9]
Hoće li Južna Koreja doživjeti još jednu krizu u stilu MMF-a? Ne nužno u istom obliku. Institucionalni pejzaž je danas drugačiji, rezerve su veće, a finansijski sistem je sofisticiraniji. Ali relevantno pitanje nije hoće li se ista kriza ponoviti. Pitanje je hoće li isti obrazac strukturne slabosti ponovo proizvesti ozbiljnu epizodu prilagođavanja.
Odgovor je da. Malo je vjerovatno da će se kolaps u stilu 1997. mehanički ponoviti, ali je kriza povjerenja, vanjskog stresa i političkih ograničenja vjerojatna. Vjerovatniji rizik nije iznenadni kolaps uzrokovan jednim događajem, već sporo pogoršanje u kojem se nizak rast, visok dug, slaba domaća potražnja, demografska kontrakcija i geopolitička neizvjesnost međusobno pojačavaju. Drugim riječima, Južna Koreja bi mogla biti manje ranjiva na jedan dramatičan šok nego što je bila 1997. godine, ali ranjivija na produženu strukturnu iscrpljenost.[2][3][5]
Upravo je zato koncept „strukturne krize“ koristan. On obuhvata situaciju u kojoj ekonomija ne propada odjednom, već postepeno gubi kapacitet. Taj proces može biti politički lakše ignorisati, ali ekonomski štetniji tokom vremena.
Ako Južna Koreja želi smanjiti rizik od krize, mora tretirati strukturno prilagođavanje kao nacionalni prioritet, a ne kao tehnokratsku opciju. Nekoliko smjerova politike je posebno važno.
Prvo, Južna Koreja treba ojačati svoju domaću bazu potražnje. To zahtijeva smanjenje ovisnosti domaćinstava o dugu, podršku rastu prihoda i poboljšanje produktivnosti malih i srednjih preduzeća. Drugo, mora nastaviti diverzifikaciju od prekomjernog oslanjanja na poluprovodnike i druge uske izvozne sektore. Treće, demografska politika mora ići dalje od simbolične podrške za rađanje djece i prema širim reformama rada, stanovanja, brige o djeci i imigracije. Četvrto, fiskalna i penziona reforma moraju se riješiti prije nego što ih starenje učini daleko skupljim. Peto, zemlja bi trebala tretirati vanjske finansijske sigurnosne mreže kao dodatke, a ne zamjene, za strukturnu otpornost.[4][5][6][8][9]
Konačno, korejsko političko rukovodstvo mora prihvatiti da je samo odlaganje reformi faktor rizika. Što se duže odlažu strukturni problemi, veća je vjerovatnoća da će se pojaviti pod nepovoljnim vanjskim uslovima. Pouka iz 1997. nije samo da se kriza može dogoditi, već da kriza često dolazi nakon previše izbjegavanja.
Južnoj Koreji nije suđeno da u potpunosti ponovi krizu iz 1997. Ali ona je i dalje duboko izložena kombinaciji vanjske zavisnosti, domaće krhkosti, demografskog pada, uticaja domaćinstava i političkih ograničenja. Njene rezerve i swap linije pružaju stvarnu zaštitu, ali ne i potpunu autonomiju. Njena izvozna snaga je značajna, ali koncentrisana. Njene institucije su zrelije nego prije, ali reforma ostaje nepotpuna.
Najtačniji zaključak stoga nije da je Koreja na ivici kolapsa, već da je ušla u period povećane strukturne ranjivosti. Ako politika ostane reaktivna, a ne preventivna, ova ranjivost će se produbiti. Rizik nije samo finansijska kriza, već šira erozija ekonomskih kapaciteta. Za Južnu Koreju, izazov više nije samo izbjeći još jednu 1997. godinu. Radi se o tome da se spriječi da sporo akumuliranje slabosti postane produženi nacionalni pad ili, u najgorem slučaju, sistemski kolaps. [2][3][5][9]
O autoru:
Prof. dr. Masahiro Matsumura je profesor međunarodne politike i nacionalne sigurnosti na Univerzitetu St. Andrew u Osaki, a bio je i stipendista ROC-MOFA Tajvan 2024. godine u Centru za sigurnosne studije NCCU-IIR Tajvan u Taipeiju. Član je Savjeta IFIMES-a.
Stavovi izneseni u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno službeni stav IFIMES-a.
Ljubljana/Osaka, 13. oktobar 2026
[1] IFIMES – Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije sa sjedištem u Ljubljani, Slovenija, ima specijalni savjetodavni status pri Ekonomsko-socijalnom vijeću ECOSOC/UN, New York, od 2018.godine i izdavač je međunarodne naučne revije „European Perspectives“, link: https://www.europeanperspectives.org/en
[2] IMF’s published data shows gross reserves of about $415.4 billion and short-term external debt of about $150.6 billion. See, “Republic of Korea: 2025 Article IV Consultation-Press Release; Staff Report; and Statement by the Executive Director for Republic of Korea,” IMF Staff Reports 25/308, November 4, 2025, link: https://www.elibrary.imf.org/view/journals/002/2025/308/article-A001-en.xml?utm_source=openai&tab_body=fulltext.
[3] The Bank states that as of the end of March 2026, Korea had currency swap arrangements totaling approximately $150.6 billion. “Current Status of the Bank of Korea’s Currency Swap Arrangements,” March 31, 2026, link: https://www.bok.or.kr/eng/main/contents.do?menuNo=400198&utm_source
[4] “Korea,” OECD, Economic Outlook, Volume 2026 Issue 1, June 3, 2026, link: https://www.oecd.org/en/publications/oecd-economic-outlook-volume-2026-issue-1_2d1956f0-en/full-report/korea_19213db6.html?utm_source .
[5] “IMF Staff Completes 2025 Article IV Mission to Republic of Korea,” IMF Press Release, September 23, 2025, No. 25/308, link: https://www.imf.org/en/news/articles/2025/09/23/pr-25308-republic-of-korea-imf-staff-completes-2025-article-iv-mission?utm_source
[6] “Pensions at a Glance 2025: Korea, “ OECD, November 27, 2025, link: https://www.oecd.org/en/publications/pensions-at-a-glance-2025-country-notes_8a53ef12-en/korea-republic-of_5cd52913-en.html?utm_source
[7] “Old-age income poverty: Pensions at a Glance 2025,“ OECD, November 27, 2025, link: https://www.oecd.org/en/publications/pensions-at-a-glance-2025_e40274c1-en/full-report/old-age-income-poverty_3cd946d7.html?utm_source
[8] Gaehoe 2026-03-15-ho (Household credit Statistics), Bank of Korea Official Bulletin, Press Release No. 2026-03-15, link: https://file-cdn.bok.or.kr/portal/39fb32cf9b6a41699d7cb691ea9fb6e3/1/a36fc3af1bc34e3293797d41db1ba201.pdf.
[9] “South Korea Country Commercial Guide—Trade Financing,“ U.S. Trade Administration, June 29, 2026, link: https://www.trade.gov/country-commercial-guides/south-korea-trade-financing?utm_source
[10] Masahiro Matsumura, “Is South Korea Voluntarily Sliding into China’s Orbit?” World Geostrategic Insights, January 17, 2026, link: https://www.wgi.world/is-south-korea-voluntarily-sliding-into-chinas-orbit/
