Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES)[1] iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira dešavanja na Bliskom istoku, Balkanu i po svijetu. U analizi „Budućnost Perzijskog zaliva: pretvaranje dijaloga u regionalnu sigurnost”, Ana Birchall, bivša potpredsjednica Vlade Rumunije zadužena za strateška partnerstva, savjetnica predsjednika Republike, ministrica pravosuđa i ministrica za evropske poslove, razmatra potencijal „Procesa iz Muskata” kao regionalno utemeljenog okvira za unapređenje sigurnosti u Perzijskom zalivu. Autorica ističe značaj efikasne krizne komunikacije, pomorske saradnje i mjera za izgradnju povjerenja u smanjenju rizika od pogrešnih procjena i vojne eskalacije. Poseban naglasak stavlja na potrebu da se diplomatski dijalog pretoči u konkretne mehanizme saradnje koji mogu doprinijeti jačanju regionalne stabilnosti i dugoročne sigurnosti.
O sigurnosti u Perzijskom zalivu obično se govori u kontekstu odvraćanja, vojnih kapaciteta i vanjskih partnerstava. Sve troje je važno. Ipak, kada kriza počne, presudan faktor može biti mnogo jednostavniji: mogu li vlade brzo međusobno komunicirati dok su činjenice još uvijek nejasne.
Tokom svog rada u diplomatiji, strateškim partnerstvima i međunarodnim pregovorima, vidjela sam kako se neizvjesnost može vrlo brzo pretvoriti u sigurnosni izazov. Više vlada može uočiti isto kretanje plovila ili isti poremećaj u kritičnoj infrastrukturi, a ipak donijeti potpuno različite zaključke. Otkrivanje je tek početak. Ono što se dešava u satu koji slijedi predstavlja veći izazov: ko s kim komunicira, koje informacije stižu do donosilaca odluka i koliko se brzo mogu razjasniti nesporazumi. Upravljanje ovim vremenskim intervalom ključni je element strateške otpornosti.
Zbog toga predloženi Proces iz Muskata zaslužuje ozbiljnu pažnju. Inicijativa, koja se trenutno razvija kroz Grupu prijatelja Procesa, predviđa uspostavljanje kontinuiranog dijaloga pod regionalnim vodstvom, u kojem bi učestvovalo šest članica Vijeća za saradnju u Zalivu (GCC), uz Iran i Irak, dok bi Oman imao ulogu potencijalnog posrednika. Oslanjajući se na iskustva Helsinškog procesa u uspostavljanju i održavanju dijaloga među suprotstavljenim stranama, inicijativa ima za cilj uspostavljanje redovnih političkih konsultacija, izgradnju međusobnog povjerenja i razvoj praktične saradnje, uz očuvanje postojećih sigurnosnih partnerstava.
Objavljeni prijedlog predviđa postepeni razvoj procesa, počevši od redovnih konsultacija zasnovanih na konsenzusu, preko formiranja tehničkih radnih grupa i održavanja godišnjih ministarskih sastanaka, do eventualnog uspostavljanja manjeg stalnog sekretarijata u Muskatu, uz saglasnost država učesnica. Zadatak takvog sekretarijata bio bi osiguravanje kontinuiteta dijaloga i koordinacije, a ne nametanje određenog sigurnosnog poretka u regiji. O svim eventualnim daljnjim institucionalnim oblicima saradnje odlučivale bi isključivo države učesnice.
Iskustvo Omana u održavanju komunikacijskih kanala između politički suprotstavljenih strana daje ovoj zemlji značajnu ulogu u olakšavanju uspostavljanja takvog mehanizma. Istovremeno, države regije zadržale bi puno vlasništvo nad procesom, uključujući određivanje njegovih prioriteta, procedura i dinamike razvoja saradnje.
Hormuški moreuz predstavlja konkretan primjer značaja diplomatskog dijaloga i praktične saradnje u očuvanju regionalne sigurnosti. U julu 2026. godine Oman i Iran održali su razgovore u Muskatu o pomorskoj sigurnosti i slobodi plovidbe, uz saglasnost da dijalog nastave na političkom i tehničkom nivou, u skladu s međunarodnim pravom. U augustu su njihovi ministri vanjskih poslova razmatrali fazni okvir saradnje koji obuhvata mogućnost uspostavljanja privremenog plovidbenog koridora, zajedničko razminiranje, razmjenu informacija, upravljanje pomorskim saobraćajem i dugoročno uređenje uslova plovidbe. Naglašena je i važnost uključivanja drugih regionalnih država koje izlaze na Perzijski zaliv.
Riječ je o bilateralnim razgovorima i predloženim aranžmanima, čiji značaj za širi regionalni proces proizlazi prvenstveno iz primijenjenog pristupa. Oni pokazuju kako se konkretni sigurnosni izazovi mogu razmatrati kroz diplomatski dijalog i tehničku saradnju, uz međunarodno pravo kao temelj djelovanja. Takav pristup mogao bi poslužiti kao polazište za razvoj širih regionalnih mehanizama saradnje, usmjerenih na smanjenje rizika, jačanje povjerenja i očuvanje slobode plovidbe.
Predloženi proces poboljšala bi tako što bih ograničeni pomorski pilot projekat učinio njegovim prvim operativnim prioritetom. Dobrovoljni, neobavezujući „Protokol iz Muskata“ za kriznu komunikaciju tokom pomorskih incidenata i perioda pojačane pomorske ili vojne napetosti u Hormuzskom moreuzu mogao bi pružiti kao početno ishodište. Mogao bi početi s tri praktične obaveze.
Prvo, vlade učesnice bi odredile stalne nacionalne kontaktne tačke, koje bi bile dostupne 24 sata dnevno i sposobne da uspostave kontakt s diplomatskim i vojnim vlastima kad god neki incident zahtijeva pojašnjenje.
Drugo, dogovorili bi se o osnovnim procedurama za prijavljivanje incidenata i potvrđivanje poruka. Početno obavještenje moglo bi sadržavati vrijeme, lokaciju i prirodu događaja, razgraničavati potvrđene informacije od preliminarnih procjena, te zahtijevati pojašnjenje. Cilj bi bio prikupiti dovoljno zajedničkih informacija kako bi se smanjio rizik od pogrešne procjene, uz istovremenu zaštitu osjetljivih obavještajnih podataka.
Treće, kanali bi se testirali putem redovnih vježbi. Zvaničnici bi morali znati koga treba pozvati, na koji način se poruka verifikuje i kako neriješena pitanja dospijevaju do nadležnih organa – a sve to prije nego što stvarna kriza stavi sistem na probu. Oman bi mogao olakšati uspostavljanje ovih aranžmana te, uz saglasnost učesnika, pomoći u prosljeđivanju komunikacija u situacijama kada direktni kanali nisu dostupni.
Ovo bi osiguralo početnu operativnu sposobnost unutar šireg regionalnog procesa. Učešće bi moglo početi dok traju strateška neslaganja, uz očuvanje suvereniteta, sigurnosnih interesa i obaveza svake države prema međunarodnom pravu.
Operativna jasnoća može biti na prvom mjestu, a predvidljivost zatim može stvoriti uslove u kojima postaje moguće veće povjerenje. Razlika između percepcije prijetnje i utvrđenih činjenica ovdje je važna. Mehanizam komunikacije ne može učiniti da suprotstavljene percepcije nestanu niti garantovati da će svaki izvještaj biti prihvaćen. Može dati vladama bolju priliku da preispitaju pretpostavke, razjasne namjere i procijene incident prije nego što odluče kako da reaguju.
Njegova vjerodostojnost stoga treba da počiva na mjerljivim performansama: da li poruke stižu do određenih službenika, koliko brzo se priznaju, da li se koriste procedure razjašnjenja i da li vježbe otkrivaju slabosti koje se naknadno ispravljaju.
Postupak bi također trebao biti osmišljen tako da očuva praktičnu saradnju čak i kada se politički odnosi pogoršaju. Sporazum bi trebao uspostaviti zajednički okvir, dok bi pravila, oko kojih su se svi usaglasili, omogućila državama koje to žele da provode konkretne, dobrovoljne tehničke projekte. Neslaganje o jednom pitanju ne bi trebalo automatski zaustaviti rad na svim ostalim pitanjima.
Ministri bi pružali političke smjernice, dok bi nacionalni koordinatori i tehničke grupe bili odgovorni za provedbu. Mali sekretarijat bi mogao voditi liste kontakata, organizirati vježbe i pratiti dogovorene aktivnosti. Povjerljive analize nakon značajnih incidenata, uz godišnju procjenu učinka na ministarskom nivou, osigurale bi discipliniran pristup učenju i unapređenju u okviru ovog procesa. Vlade učesnice bi odlučivale o tome šta će, ako išta, biti objavljeno u javnosti.
Osim pomorskog pilot-projekta, slične prakse praktične saradnje mogle bi se proširiti na zaštitu energetske infrastrukture i kibernetičku otpornost. Napredak bi zavisio od jasno definiranih zadataka, dogovorenih procedura i ishoda koje države učesnice mogu procijeniti.
Za Rumuniju, crnomorsku državu s direktnim interesom u evropskoj i transatlantskoj sigurnosti, ovo nije apstraktno pitanje. Rumunija, Bugarska i Turska razvile su praktičnu saradnju putem Radne grupe za suzbijanje mina u Crnom moru. U julu 2026. godine njen mandat je proširen kako bi uključio zaštitu kritične podvodne infrastrukture.
Ova saradnja počiva na drugačijoj političkoj osnovi: tri zemlje su saveznici NATO-a. Ono što ona nudi Zalivu je stoga specifično. Pokazuje kako definirani sigurnosni zadatak može proizvesti radne procedure, održivu koordinaciju i regionalni kapacitet koji dopunjuje šira partnerstva. Izgradnja uporedivih aranžmana među državama sa suprotstavljenim interesima zahtijevala bi vlastiti strpljivi diplomatski rad.
Kredibilitet procesa iz Muskata će u konačnici zavisiti od njegove regionalne odgovornosti. Države učesnice bi određivale njegov dnevni red, procedure i tempo, dok bi vanjski partneri mogli podržati proces tamo gdje je njihov doprinos koristan i prihvatljiv za učesnike. Sjedinjene Američke Države, Evropa i drugi partneri posjeduju kapacitete, iskustvo i diplomatski doseg koji bi mogli dopuniti regionalne aranžmane, ali sam proces treba ostati regionalno utemeljen i otvoren za sve države regije. Njegova vrijednost bi ležala upravo u stvaranju kanala putem kojeg države s različitim sigurnosnim odnosima i interesima mogu direktno komunicirati i zajedno upravljati praktičnim rizicima.
Vanjska podrška, poput nedavnih konsultacija Omana i SAD-a i kontinuiranog, uglavnom bilateralnog angažmana Omana, u različitim formatima, s regionalnim, perifernim i vanjskim akterima, može ojačati multilateralizaciju procesa, pod uslovom da jača, a ne zamjenjuje regionalnu odgovornost.
Evropa – kao i šire azijsko područje, također ima direktan ulog. Njena energetska sigurnost, pomorska trgovina i lanci snabdijevanja povezani su sa stabilnošću u Zalivu. Evropska podrška treba da odgovori na prioritete koje su definirale države učesnice, uključujući tehničku saradnju gdje je to zatraženo. Pouzdana navigacija i otporna infrastruktura služe regionalnim interesima i širim ekonomijama koje od njih zavise.
Najlakše je uspostaviti kanale komunikacije prije nego što postanu prijeko potrebni; kada se vlade jednom nađu na suprotstavljenim stranama, čak i rutinski kontakti mogu postati politički opterećeni. Stoga bi komunikaciju trebalo posmatrati kao dio sigurnosne infrastrukture – nešto što se organizuje, održava i testira mnogo prije nego što bude izloženo pritisku.
Pouzdani kanali mogu pomoći u razlikovanju slučajnog incidenta od namjernog čina, razjasniti namjere i smanjiti rizik da se odbrambena mjera protumači kao eskalacija. Na taj način, oni mogu ojačati stabilnost odvraćanja i donosiocima odluka pružiti veći manevarski prostor pri poduzimanju promišljenih koraka u uslovima pritiska.
Strateški cilj je predvidljivost: funkcionalna komunikacija, primjenjive procedure i praktična saradnja koja može odoljeti političkim tenzijama. U kriznim situacijama, vrijeme dostupno za donošenje odluke može se mjeriti u svega nekoliko minuta. Regionalni proces koji pomaže vladama da te minute iskoriste na mudriji način predstavljao bi vrijedan sigurnosni kapacitet i temelj za ambiciozniju saradnju.
O autorici:
Ana Birchall je bivša zamjenica premijera Rumunije zadužena za strateška partnerstva. Također je obnašala dužnosti savjetnice predsjednika, ministrice pravde i ministrice delegirane za evropske poslove. Diplomirala je na Pravnom fakultetu Univerziteta Yale (Yale Law School).
Stavovi izneseni u ovom članku pripadaju autorici i ne odražavaju nužno stavove instituta IFIMES.
Ljubljana/Bukurešt, 29. oktobar 2026
[1] IFIMES – Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije, Ljubljana, Slovenija; ima specijalni konsultativni status pri Ekonomsko-socijalnom vijeću (ECOSOC/UN), New York, od 2018. godine; izdavač međunarodne naučne revije European Perspectives, link: https://www.europeanperspectives.org/en
