- član Savjetodavnog odbora Međunarodnog instituta IFIMES
Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. General Blagoje Grahovac, član Savjetodavnog odbora Međunarodnog instituta IFIMES piše o Jugoslaviji, kao državnom, društvenom, etičkom i kulturološkom unikatnom dragulju. Njegov članak „Lomljenje unikatnog dragulja“ objavljujemo u cijelosti.
Većina građana ex-Yu prostora, a koji pamte Jugoslaviju, imaju skoro pa identično mišljenje o toj državi. To mišljenje bi se moglo uobličiti zaključkom da je Jugoslavija bila državni, društveni, etički i kulturološki unikatni dragulj. Društveni, a zatim i državni socijalizam je bio postavljen kao politički, ekonomski, socijalni, kulturološki i etički cilj, koji je bio programski ugrađen kako u ustavne i zakonske odredbe na svim nivoima, tako i u programe svih pet društveno-političkih organizacija (SKJ, SSRN, SUBNOR, SSOJ, te Savez sindikata). Pojam „komunizam“ nije postojao u bilo kom ustavnom, zakonskom ili programskom dokumentu bilo koje društveno-političke organizacije, pa čak ni u programu i statutu SKJ. Naglašavan je princip da je SKJ “vodeća” društveno-politička organizacija, jer je u svim njenim dokumentima striktno naglašavano da ta organizacija nikako ne smije prerasti u rukovodeću, nego uvijek treba da ima vodeću društveno-političku ulogu. Pojam i funkcija „rukovodeći“ strogo je ostavljena državnim institucijama. Ovo treba naglasiti iz razloga što razbijači Jugoslavije pojmove „komunizam“ i „komunistički“ neprekidno ponavljaju kao mantru, da bi u nekakvom njihovom vulgarnom racionalizmu pokušali opravdati sve one njihove gnusne postupke u razbijanju državnog, socijalnog, političkog, etičkog i kulturološkog unikatnog dragulja.
Mnoštvo je parametara koji pokazuju i dokazuju prethodni kvalifikativ. Evo jednog koji svjedoči da je većina građana Jugoslaviju doživljavala kao svoju kuću. Naime, iz popisa stanovnika 1981. godine može se utvrditi da je 1.998.000 Srba živjelo izvan Srbije, da je 645.000 Hrvata živjelo izvan Hrvatske, a da je 353.000 Muslimana živjelo izvan BiH. Sljedeći parametar se odnosi na Bosnu i Hercegovinu, koju je većina građana doživljavala kao Jugoslaviju u malom. Rezultati popisa stanovnika iz te 1981. godine govore da su Muslimani živjeli u 92%, Srbi u 84%, a Hrvati u 76% prostora Bosne i Hercegovine. Od ukupno 10.000 naseljenih mjesta, preko 80% njih je bilo dvonacionalno ili tronacionalno, a ispod 20% je bilo jednonacionalno. Dodamo li tome da se na tom istom popisu preko 1.200.000 građana Jugoslavije nacionalno izjasnilo kao “Jugosloveni”, a što je predstavljalo preko 7% ukupnog stanovništva, dovoljno govori o snazi tog nacionalnog identiteta. Takav zaključak pojačava činjenica da je broj mješovitih brakova bio preko 1.200.000, a da je preko tri miliona radnika radilo izvan svoje matične republike.
Antifašizam i poštivanje različitosti su dvije temeljne evropske vrijednosti na kojima je konstituisana današnja EU. Ovu drugu vrijednost mi smo nazivali bratstvom i jedinstvom. Te dvije vrijednosti su bile konstanta, kako u kolektivitetima, tako i u većinskom pojedinačnom doživljaju istih. Pojedinačni ili grupni nacionalizmi, šovinizmi i klerofašizmi su doživljavani kao nakazni, nedozvoljivi ili sramotni oblici nečijeg ponašanja, pa je to uticalo da se profiliše etičko, duhovno i kulturološko biće jugoslovenske nacije na zdravim osnovama. Kažem jugoslovenske nacije iz razloga što je to bio većinski doživljaj stanovništva, uz istovremeno poštovanje svoje nacionalne i republičke pripadnosti.
I poslije toliko vremena od završetka ratova na ex-Yu prostoru, pouzdano se mogu izvući dva zaključka: prvo, ni danas nemamo tačan podatak o broju poginulih, ranjenih i nestalih lica; i drugo, i poslije svih sporazuma o završetku ratova, faktičko stanje je da (analizirajući društveno i duhovno stanje nacija) možemo konstatovati da se Hrvatska, Srbija, BiH i Kosovo i dalje nalaze u produženom ratnom stanju. Masovna pojava PTSP na to upućuje. Ovi zaključci upućuju da su i danas u tim državama na vlasti one političke snage i pojedinci koji su neposredni izazivači tih ratova.
Kao što rekoh, nema pouzdanih podataka o broju nastradalih u svim tim ratovima. Prema podacima iz knjige „Karakter i fizionomija jugoslovenskih ratova 1991-2001.“ autora Jova Ninkovića, broj poginulih prelazi brojku od 200.000, od čega je broj poginulih Bošnjaka-Muslimana prešao 100.000, Srba 65.030, Hrvata 27.000, Albanaca 8.040, te nešto manji broj Crnogoraca, Makedonaca i Slovenaca. Zapanjujuća činjenica je da je broj poginulih civila neuporedivo veći od broja poginulih vojnika. Ovo se može objasniti činjenicom koju je iznijela Ekspertska komisija OUN, koja je već 1993. godine identifikovala 83 paravojne oružane grupe, od čega 56 srpskih sa skoro 40.000 pripadnika, 13 hrvatskih sa blizu 20.000 pripadnika, te 14 bošnjačkih sa blizu 6.000 pripadnika. To je za posljedicu imalo da su kriminalitet i banditizam bili osnovno obilježje ratova na ex-Yu prostoru, što se ogledalo kroz: razbojništvo, pljačku i prisvajanje tuđe imovine, šverc, silovanja, ucjene, ratno profiterstvo, te pljačkaška privatizacija društvene i državne imovine kao jednim od oblika državnog kriminala.
Pokazatelji nedvosmisleno ukazuju na tijesnu povezanost karaktera i ciljeva ratova i kriminaliteta kao pojave u destrukciji i devastaciji svega postojećeg uz permanentno nasilje nad civilnim stanovništvom. Sve to se kroz političku propagandu pokušavalo opravdati borbom protiv komunizma, protiv - kako oni kažu - partijskog jednoumlja, te tobožnje njihovo nacionalno i vjersko samoosvješćivanje. Tako je došlo do čvrste sprege između ekstremnih nacionalista, šovinista, klerofašista i lopova. Tada neminovno dolazi do političke ekspanzije poraženih klerofašističkih ideologija, prvenstveno kod mnogih potomaka klerofašističke kolaboracije sa Trojnim paktom, kao jedne, te one staljinističko-informbirovske kao druge ideološke profilacije. Neminovno je da je sve ovo impliciralo tragičnu logiku da se ratovi na ex-Yu prostoru svrstaju u grupu prljavih, nehumanih i anticivilizacijskih. Ovo je rijedak presedan u istoriji ratova. Zbog toga, a u skladu sa odredbama Ženevskih i Haških konvencija koje tretiraju međunarodno ratno i humanitarno pravo, nije bilo teško kvalifikovati najteže zločine koji su počinjeni na ex-Yu prostoru među kojima su: zločin genocida, zločin protiv čovječnosti, zločin etničkog čišćenja, zločin deportacije i slično.
Pored velikog broj poginulih, i broj ranjenih se mjeri stotinama hiljada ljudi. Ni to nije precizno utvrđeno, a brojke govore da se radi između 180.000-240.000 ljudi. Broj nestalih se još uvijek broji hiljadama. Broj onih koji su zbog ratnih dejstava privremeno morali napustiti svoj dom dostiže šest miliona, dok broj onih koji su trajno promijenili svoje prebivalište prelazi jedan milion. Materijalne štete zbog ratova se mjere hiljadama milijardi dolara, dok se zaostajanje u razvoju mjeri sa 3-4 decenije. Poslijeratno iseljavanje stanovništva iz ex-Yu država, a posebno mladih i obrazovanih ljudi, te demografsko pražnjenje prostora poprima biblijske razmjere. To bi moglo prouzrokovati dugoročnije i veće štete, nego što su bile one ratne.
Jugoslavija je očigledno bila najveći državni i društveno-politički evropski projekat u dvadesetom vijeku, pa je samim tim razbijanje Jugoslavije najveći zločin u Evropi poslije Drugog svjetskog rata. Ko su sve krivci ovakvih zločina?
Da međunarodna zajednica nije formirala međunarodni haški Tribunal za ratne zločine u Jugoslaviji (ICTY), rat na našim prostorima bi, siguran sam, još uvijek trajao. Profesionalne „patriote“ koje su godinama oružjem vladale tuđim životima odjednom su postale ponizni saradnici haških istražitelja. Ta činjenica je ozbiljno dovela u zabludu institucije međunarodne zajednice. Jednostavno, stekao se dojam da su glavni krivci rata ukroćeni i kažnjeni, ali to ni približno nije tačno. Glavni izvršioci razbijanja Jugoslavije su mreže banditosa sastavljene od vojnih i državnih tajnih službi, kriminogenog i podzemlja i nadzemlja, te od izabranih političara iza kojih su čvrsto stajale njihove političke partije. Ti političari su birani po profilu ličnosti, u kojem je dominirala njihova pohlepa za moći novca i moći vlasti. Slobodan Milošević, Franjo Tuđman, a nešto kasnije i Alija Izetbegović su tipični primjeri tih političara. Apsolutno su ovladali svojim partijama, a njihove partije, tj. oni lično, su (kao svoje privatno preduzeće) prisvojili države (i entitete) na čijem čelu su bili. Rad mreže domaćih banditosa na terenu uglavnom je koordinirala jedna moćna služba sa Istoka, ali i neke sa Zapada su itekako bile u to uključene.
Ko su glavni krivci za razbijanje Jugoslavije kao najvećeg zločina, u kojem su počinjeni svi oni drugi? To su vladajuće ratne političke partije i sa njima spregnute njihove crkve i vjerske zajednice. Kriminogeno podzemlje i nadzemlje inače se nalaze u zoni krivice, kako u miru, tako jednako i u ratu. Vezom sa političkim partijama, te sa crkvama i vjerskim zajednicama, itekako se prikriva njihova krvava uloga.
Političko rukovodstvo Srbije je permanentno glumilo kako Srbija nije bila u ratu, a danas je vidljivo da je sve to bilo puko foliranje. Pored Hrvatske, rat je i danas težišna tema kod Srba. Sociološko-psihološki nije teško utvrditi razlog – Srbi danas ne mogu sakriti da su u tim ratovima politički i vojnički poraženi, a građani Srbije i Republike Srpske najprije su izmanipulisani, a zatim su prevareni, zloupotrijebljeni, osramoćeni i osiromašeni. U isto vrijeme, ratne političke partije su nabrekle od „pobjedničkog“ patriotizma i ličnog bogatstva. Socijalistička partija Srbije, JUL Mirjane Marković i Srpska radikalna stranka, te sve stranke koje su se izlegle u njihovom političkom inkubatoru snose najveću odgovornost za posljedice rata na ex-Yu prostoru. Ponovnim dolaskom na vlast koalicije Vučić-Dačić otvorio se proces društvene i političke hitlerizacije Srbije. SNS Aleksandra Vučića nosi politički DNK svoje političke majke, tj. SRS. „Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikako“, kaže stara mudrost.
Hrvatska je pet godina bila u ratnom, dok se preko 20 godina nalazi ne u mirnodopskom, nego u produženom ratnom stanju. Dokaz za to je u činjenici da PTSP uzima danak u miru jednako toliko koliko su i one traume tokom samog rata. Decenijska politička sprega HDZ i dijela braniteljskih udruga najbolji je dokaz da se u Hrvatskoj nije vodio samo odbrambeni, nego i onaj građanski rat. Otvoreno antisrpstvo u dijelu braniteljskih udruga i HDZ odraz je onog pritajenog, nacionalističkog i klerofašističkog bića u HDZ.
Danas je vidljiva i dokaziva ratna brutalnost Karadžićeve SDS, baš kao što je vidljiva i dokaziva perfidnost HDZ i SDA u BiH. Ta njihova perfidnost se ne smanjuje ni danas u miru, nego se samo vješto prilagođava novoj političkoj realnosti, dok današnja SDS izgleda nešto drugačije. Ili se možda samo pritajila. SNSD Milorada Dodika je preuzela ulogu Karadžićeve nacionalističke SDS. Barjači li, barjači. Mitinzi podrške optuženim za ratne zločine samo su dio njihovog „patriotskog“ folklora. Vidljiva je njihova ostrašćenost prema svemu što je drugo ili drugačije.
DPS Crne Gore je političko, moralno i udbaško čedo Miloševićeve SPS. Razlika je samo u tome što su Crnogorci vještiji, prefriganiji i halapljiviji udbaši od onih srbijanskih. Danas barjače sa samostalnošću Crne Gore, a oni isti su devedesetih godina prošlog vijeka dva puta potopili tu istu državnu samostalnost. Naravno, zbog ličnih pljačkaških poriva, te zbog ličnih srbočetničkih strasti.
VMRO-DPMNE Makedonije u svojoj genezi ima fašističko utemeljenje. Ono koruptivno, pljačkaško i kriminalno obilato koristi posljednje tri decenije. Uvijek je dobro sarađivala sa ostalim ratnim partijama na ex-Yu prostoru.
Postavlja se pitanje zašto institucije i zvaničnici međunarodne zajednice tako dugo i tako blisko sarađuju sa balkanskim kriminalnim političkim hazarderima. Odgovor je u činjenici da neoliberalizam kao najopakiji oblik fašizma hara planetom, a da su se balkanski ratni hazarderi veoma vješto prilagodili tom procesu. Imaju skoro identičan politički vokabular kao i zvaničnici Evrope i Amerike, dok istovremeno u praksi i na terenu ordiniraju ratnim pljačkaškim, te koruptivno-špekulativnim poslovima. Te iste ratne partije su privatizovale novonastale države koje im služe kao njihova partijska preduzeća. Njihove privatne države, a u našim zemljama, funkcionišu na principu legalne nemoralnosti. Njihovo ratno političko bratstvo besprijekorno funkcioniše i dan-danas. Većina građana je ugroženija nego ikada do sada. Ratnim partijama nije bilo teško da za sebe vežu crkve i vjerske zajednice, jer u njima istim decenijama bujaju nacionalizam i klerofašizam. Crno bratstvo je spakovano, pa ne treba da čudi što su rehabilitacije mračnih ideologija i svakojakih zločinaca postale svakodnevna praksa na ex-Yu prostoru.
Kako se iz svega ovoga izbaviti? Ako se ne ukroti svevlašće ratnih političkih partija, antifašistički ustanak naroda će biti neizbježan! Nužno je zabraniti rad partija koje su najodgovornije za najveći zločin u Evropi poslije Drugog svjetskog rata, a to je razbijanje Jugoslavije. Tu odgovornost nose mnoge institucije i pojedinci iz međunarodne zajednice. Vrijeme utvrđivanja te odgovornosti neminovno dolazi. Da bi EU izbjegla svoju dezintegraciju i sopstvenu destrukciju, najvažniji korak je da njeni zvaničnici prekinu svaku komunikaciju sa ratnim partijama na ex-Yu prostoru. One se i danas mogu smatrati ratnim, jer niti jedna nije uzela otklon od svoje politike iz ratnih vremena, nego se blagoglagoljivim vokabularom samo vješto prikrivaju. Sve one međusobno veoma dobro sarađuju, a zbog sopstvenog opstanka na vlasti udaraju u ratne bubnjeve, čime građane svojih država drže u stalnom strahu od rata. Tek prekidom kontakta sa ratnim partijama može otpočeti utvrđivanje političke odgovornost za razbijanje Jugoslavije i za sve posljedice tog čina. Na taj način EU će spriječiti da i ona ne doživi istu sudbinu. Briselske birokrate, urazumite se!
Ljubljana/Podgorica, 27.septembar 2017
