SANDŽAK: REGIJA KOJA POVEZUJE ILI DELI SRBIJU I CRNU GORU?

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. IFIMES analizira aktuelnu političku situaciju i položaj Sandžaka, regije koja teritorijalno pripada i Srbiji i Crnoj Gori. Iz opširne analize izdvajamo najvažnije i najzanimljivije delove:

Sandžak je regija koja je podeljena između Srbije i Crne Gore. Šest opština nalazi se u Srbiji (Novi Pazar, Sjenica, Tutin, Prijepolje, Priboj i Nova Varoš) i šest opština u Crnoj Gori (Bijelo Polje, Rožaje, Berane, Pljevlja, Gusinje i Plav). Na osnovu popisa iz 1991. godine broj stanovnika Sandžaka iznosio je 420.000 - 278.000 u Srbiji i 162.000 u Crnoj Gori - od kojih su 54 odsto Muslimani.
Sandžak, koji nosi ime po turskoj reči za vojnu oblast bio je deo Bosanskog pašaluka u okviru Otomanske imperije sve do 1878. godine. Na Berlinskom kongresu koji je održan iste godine, velike sile su odlučile da ostave Sandžak u sastavu Otomanske imperije ali su dozvolile Austro-Ugarskoj da razmesti svoje snage u delu ovog regiona. Dogovorom kralja Petra I Karađorđevića i crnogorskog kralja Nikole Petrovića, a zahvaljujući Rusiji, Srbija i Crna Gora preuzele su kontrolu nad Sandžakom u Prvom balkanskom ratu 1912. godine. Sve do balkanskih ratova 1912. i 1913. godine, Sandžak je činio jedinstvenu admninistrativnu celinu sa upravom u kulturnim sedištem u Novom Pazaru. Posle završetka balkanskih ratova nastavljen je proces iseljavanja bošnjačkog stanovništva u Tursku. Preko luke Bar u Tursku se iz crnogorskog dela Sandžaka tokom aprila i juna 1914. godine iselilo 16.500, a iz srbijanskog dela 40.000 Bošnjaka.
Na prostoru Sandžaka u okolini Novog Pazara koreni su srednjevekovne srpske državnosti (Nemanjina Raška država). U etničkom smislu Sandžak naseljavaju Bošnjaci koji su većinsko stanovništvo, Srbi i Crnogorci. Sandžačko pitanje se aktuelizuje u periodu jugoslovenske krize kada dolazi do otvaranja nacionalnih pitanja i osamostaljivanja republika.
11. maja 1991 formira se Muslimansko nacionalno vijeće Sandžaka (MNVS), koje je 1993. godine preimenovano u Bošnjačko nacionalno vijeće Sandžaka (BNVS). MNVS ubrzo potom donosi memorandum o specijalnom statusu za Sandžak. Tada su u sastavu MNVS bili i Bošnjaci iz Crne Gore. MNVS donosi memorandum o specijalnom statusu koji ima elemente državnosti i taj dokument je još uvek zvanično na snazi i nije opozvan. Na ta dokumenta vlast u Srbiji i Crnoj Gori reagovala je optužbama za secesionizam i ugrožavanje suvereniteta Srbije i Crne Gore i to je rezultiralo političkim procesom u kojem su čelnici SDA u Srbiji i Crnoj Gori bili optuženi i uhapšeni (Harun Hadžić i drugi).
Referendum na Sandžaku održan je 25. - 27. oktobra 1991. godine na kojem se narod Sandžaka (pre svega Bošnjaci) izjašnjavaju o autonomiji sa mogućnošću priključenja nekoj od republika (nije eksplicitno rečeno kojoj od republika). Značajno je da u tom periodu nije bilo nacionalnih ekcesa.
Na osnovu odluke Bošnjačkog nacionalnog vijeća Sandžaka (BNVS) raspisan je referendum o političkoj autonomiji Sandžaka. Ukupno biračko telo brojalo je 264.156 birača, dok je na referendumu učestvovalo 1875.473 birača, što predstavlja 70,19% ukupnog biračkog tela. Važećih je bilo 185.284 biračka listića, protiv autonomije Sandžaka glasalo je ukupno 1.982 birača ili 1,069%, za političku autonomiju Sandžaka glasalo je 183.302 birača ili 98,90% svih koji su učestvovali na referendumu. Rezultati referenduma objavljeni su u formi zahteva, ali tek kada je postalo izvesno da se SFRJ raspada i kada je stvaranje novih država pravno zaobličeno od strane međunarodne zajednice. Pošto se referendum za autonomiju Sandžaka održao u vreme cepanja Jugoslavije, Bošnjačko nacionalno vijeće Sandžaka je sredinom 1993. godine usvojilo i objavilo memorandum, po uzoru na vojvođanske Mađare, za »specijalni status Sandžaka«.
Početak političko-sudskog procesa grupi od 25 Muslimana iz Novog Pazara, Sjenice i Tutina, optuženih za pokušaj narušavanja teritorijalnog integriteta SRJ i stvaranja republike »Sandžak»« počinje 31.1.1994. U januaru, februaru i martu 1994. započela su hapšenja Bošnjaka-Muslimana u Bijelom Polju, Rožaju i Pljevljima pod istom optužbom.
Pre toga u isto vrijeme je režim u Srbiji i Crnoj Gori sprovodio hajku na Bošnjake kroz traženje oružja i veliki broj stanovništva je bio podvrgnut specijalnim torturama službi bezbednosti. To je period represije u Sandžaku i masovnih iseljavanja u evropske zemlje (Njemačka, Skandinavija) cca. 70.000 ljudi se iselilo pred terorom. Pred optužbama za secesionizam predsjednik MNVS Sulejman Ugljanin odlazi u Tursku i vraća se pred izbore 3. novembra 1996. godine i kandiduje se na izborima na kojima SDA u koaliciji svih bošnjačkih partija pobeđuje. Koalicija osvaja vlast ali ubrzo, posle šest meseci Milošević uvodi prinudnu upravu nad opštinom 10. jula 1997. godine pod izgovorom da je lokalna vlast na čelu sa Sulejmanom Ugljaninom navodno »izazvala nacionalnu i versku netrpeljivost tako što je na zgradu opštine stavljena zastava SDA, i to između zastava Srbije i Jugoslavije«. U tadašnjem saopšenju Vlade Srbije takođe se kaže: »SDA je organizovala vlast na jedan besprimeran način, dovodili su na rukovodeća mesta isključivo svoje ljude, izazivali uznemirenost među srpskim življem, odbijali saradnju sa Republikom«. Jedna od bošnjačkih partija, Reformska demokratska stranka Sandžaka, na čijem čelu je Izudin Sušević, izašla je iz koalicije sa SDA takođe optužujući Ugljanina da na čelna mesta pazarskih institucija postavlja ljude po partijskoj pripadnosti. Nakon burnih političkih dešavanja koja su obeležila period 1996/1997. godine, oglasio se predsednik Helsinškog odbora u Sandžaku Šefko Alomerović, koji je rekao da je u Sandžaku »stanje ljudskih prava poražavajuće.« (Za vreme prinudne uprave SPS-a i JUL-a)
U periodu jedinstva svih bošnjačkih političkih partija, do 1999. godine, donet je Memorandum o autonomiji Sandžaka i posebnim odnosima sa BiH, koji je usvojilo Bošnjačko nacionalno vijeće na osmom redovnom zasedanju 19. jula 1999. godine. U to vreme Srbija se suočavala sa gubitkom Kosova i najavljenim odlaskom Crne Gore iz zajedničke države. Umesto da su do tog perioda Bošnjaci jedinstveno radili na realizaciji iskazane volje građana na referendumu iz 1991. godine, lideri partija bavili su se isključivo stranačkim aktivnostima propustivši priliku da izvrše javni pritisak na vlasti u Podgorici i Beogradu da pokrenu pitanje povratka izbeglica u 28 bukovičkih sela u opštini Pljevlja i izvođenje pred lice pravde ratnih zločinaca, koji su kidnapovali 12 Bošnjaka iz sela Bukovica. Tada još nepodeljena SDA gotovo da ništa nije uradila povodom otmica 19 Bošnjaka na železničkoj stanici u selu Štrpci 27. februara 1993. godine, koji su u selu Prelovu kod Višegrada u garaži jedne od spaljenih kuća, na samoj obali Drine, mučki ubijeni. Zbog pritiska Haaškog tribunala, Crna Gora je izvršila aboliciju i isplatita odštete porodicama otetih, što je bio važan momenat za povratak poverenja Bošnjaka u tadašnju vlast, dok je za zločin u Štrpcima pred sudom u Bijeljini odgovarao samo Nebojša Ranisavljević, koji je osuđen na 15 godina zatvora, dok je komandir Milan Lukić (odlikovani general Republike Srpske) još uvek na slobodi, a u odsustvu je 2003. godine osuđen na 20 godina zatvora, ali ne za otmicu i ubistva Bošnjaka iz Štrpca, već za ubistva 16 Bošnjaka u mestu Mioče, slučaj Severin. Da Crna Gora nije počela izvršavati deo dužnosti prema tribunalu u Hagu, porodice tragično nastradalih Bošnjaka u selima Crne Gore ne bi nikada do kraja saznali celu istinu, pogotovo kada se uzme u obzir da je ogranak SDA u Crnoj Gori počeo polako da se deli odlaskom Haruna Hadžića iz partije i dolaskom Rasima Šahmana. Takva podela crnogorskog ogranka SDA rezultirala je zanemarivanjem rasparčanih bošnjačkih partija pred stvaranjem koalicije »Da živimo bolje«, na čelu sa Milom Đukanovićem. Nova vlast u Srbiji jasno poručuje da saradnja sa Haagom nije prioritet i tvrdi da se slučajevi poput ovih u Štrpcu i Sjeverinu mogu rešavati u domaćim sudovima. Međutim, nijedan krivični postupak protiv zločinaca koji su ubijali Bošnjake u pomenutim selima nije pokrenut.
Nakon Ugljaninovog odlaska u Tursku SDA je ostavljena potpredsedniku Rasimu Ljajiću, koji se u jednom trenutku imenuje za predsednika a potom osniva svoj SDP (Sandžačka demokratska partija). Zbog pritisaka koji traju na SDA i Sulejmana Ugljanina dolazi do disperzije te stvaranja i osnivanja većeg broja stranaka bošnjačke proviniencije, koje uglavnom Ugljanin kontroliše i koje su kasnije okupljene u »Listi za Sandžak – dr. Sulejman Ugljanin«. U političkom smislu te podele još uvek traju s tim da je došlo do osnivanja novih stranaka bivših Ugljaninovih najbližih saradnika, kao što je Stranka za Sandžak Fevzije Murića, koji je bio prvi demokratski izabran predsjednik opštine Novi Pazar i kojeg je Milošević smenio. U to vreme formira se Narodna koalicija Bošnjaka SRJ, kasnije Sandžaka, koju je inspirisao i kontrolisao Mešihat Islamske zajednice. Poslednje godine Miloševićeve vladavine u Sandžaku obeležene su na lokalnom nivou sukobom SPS i JUL-a, koji protežira promene politike prema Sandžaku i što je imalo izvesnog odjeka, ali i uključivanje IZ u politiku i inspirisanje te stranke kao eksponenta oponiranja politici SDA.
Političke partije Sandžaka (Sandžačka demokratska partija Rasima Ljajića, Stranka za Sandžak Fevzije Murića, koji se odvojio od stranke Sulejmana Ugljanina, Bošnjačka demokratska alternativa, Liberalna bošnjačka organizacija Sandžaka i Bošnjačko-muslimanska organizacija), udruženja i nevladine organizacije (Sandžački intelektualni krug, Sandžački odbor za zaštitu ljudskih prava i sloboda, Udruženje »Damad«, Udruženje ekonomista Sandžaka, Helsinški odbor za ljudska prava u Sandžaku, Centar za multietnički dijalog) okupljene na zajedničkom sastanku 3. septembra 2003. godine u Novom Pazaru, usvojile su deklaraciju u kojoj se pored ostalog kaže da je neophodno rešiti status bošnjačke zajednice u Srbiji i Crnoj Gori, i status pripadnika drugih nacionalnosti sa Novim Pazarom kao političkim, kulturnim i privrednim centrom. Deklaracija još ističe da je novim ustavima Srbije i Crne Gore neophodno uvažiti interese svih nacionalnosti u skladu sa demokratskim standardima, principima i praksom u demokratskim državama, kao i da je novim ustavima i zakonima potrebno omogućiti »djelotvorno učešće predstavnika Bošnjaka u političkom, kulturnom i javnom životu na svim nivoima«.
U petak 5. septembra 2003. godine Izborna Skupština u Novom Pazaru izabrala je jednoglasno Bošnjački nacionalni savet od 35 članova. Pored toga doneta je i odluka da funkciju predsednika Nacionalnog saveta obavlja predsednik koalicije »Lista za Sandžak dr Sulejman Ugljanin«. »Osnivanjem ovog saveta dobijaju svi«, rekao je Ugljanin u zvaničnom obraćanju elektorima, »pre svih, državna zajednica koja će imati legitimne predstavnike bošnjačkog naroda koji će učestvovati u daljoj demokratizaciji i stvaranju novih uslova u multinacionalnoj zajednici«. U izjavi za B92, Ugljanin je rekao da je ovo veliki dan za bošnjačku zajednicu: »Danas se beru plodovi dugogodišnjeg rada Bošnjaka i bošnjačkih stranaka i Bošnjačkog nacionalnog vijeća Sandžaka na demokratizaciji ove zemlje i stvaranju jedne bolje klime i tim činom Bošnjaci počinju da stvaraju uslove za ostvarenje svoje nacionalne ravnopravnosti u ovoj državnoj zajednici«. U radu Elektorske skupštine nisu učestvovale Ljajićeva Sandžačka demokratska partija i Murićeva Stranka za Sandžak, koje su saopštile da još uvek nisu sazreli pravni i politički uslovi za formiranje ovog saveta. Smatra se da od tada počinju politički sukobi među Bošnjacima, a koji predstavljaju direktan okršaj zvaničnog Beograda i političkih oponenata koji kao svoju maticu vide isključivo u Bosni i Hercegovini, što ona faktički i jeste. U takav okršaj umešala se Islamska zajednica Sandžaka koju beogradska Islamska zajednica vidi samo kao versku organizaciju lokalnog karaktera pošto svoju organizacionu pripadnost uspostavlja van granica Srbije. Islamska zajednica u Sandžaku smatra da je u duhovnom smislu deo Islamske zajednice Bosne i Hercegovine, bez obzira na to što se nalazi izvan granica Bosne. Njena jurizdikcija je načelno Sandžak. Muftija sandžački Muamer efendija Zukorlić, govoreći za različite medije kazao je, da »jurizdikcija nailazi na probleme kada je u pitanju normalno funkcionisanje u južnom dijelu Sandžaka, a to je onaj dio koji je pod vlašću Crne Gore«, a takođe ističe da su se »vlasti počele miješati u rad Islamske zajednice«.
Islamska zajednica Srbije osnovana je 1868. godine sa centrom u Beogradu, kada se ukazom kneza Miloša Obrenovića država Srbija obavezala da izvrši restauraciju Bajrakli džamije kao njenog sedišta, i materijalno stane iza same zajednice. Po pitanju legitimnosti Islamske zajednice Srbije, Ministarstvo vera Republike Srbije dalo je svoje mišljenje: »Ministarstvo vera Republike Srbije potvrđuje da je Islamska zajednica Srbije, sa svima njoj pripadajućim organizacionim jednicama, u skladu sa osnivačkim i drugim unutrašnjim aktima, tradicionalna verska zajednica u Republici Srbiji, kao i da legalno deluje sa punim pravim subjektivitetom.« Islamska zajednica Srbije je klasifikovana u Registru jedinica razvrstavanja pri Republičkom zavodu za statistiku pod svojim matičnim brojem i šifrom delatnosti.
U traženju rešenja za »slučaj« Islamske zajednice u Srbiji, muftija sandžački Muamer Zukorlić je zatražio od premijera Srbije da podrži njegovu inicijativu za stvaranje jedinstvene Islamske zajednice u Srbiji, verovatno sa molbom da ga premijer podrži u nastojanju da se centar Islamske zajednice premesti iz Beograda u Novi Pazar. Jedino što je ostalo van okvira tih razgovora je da unutrašnje odnose i principe organizacije Islamske zajednice uređuje sama Islamska zajednica. »Pregovori između već postojećih islamskih zajednica su naše unutrašnje pitanje«, rekao je Zukorlić. Bivši premijer Srbije Zoran Živković smatrao je da je problem nastao zato što Srbija još uvek nema moderan zakon o verskim slobodama, i jednom prilikom je rekao da je »prošlo vreme kada je odnos države prema verskim zajednicama bio negativan«.


BOŠNJACI U CRNOJ GORI

Do »žabljačkog« Ustava 1992. godine Muslimani (tada još ne Bošnjaci) bili su jedan od konstitutivnih naroda u bivšoj SFRJ. Odluka o preimenovanju imena Musliman u Bošnjak doneta je na Svebošnjačkom saboru u Sarajevu 1993. godine. Tri godine kasnije termin Bošnjak prihvaćen je i u Novom Pazaru, a nakon toga na Kosovu, u Makedoniji, Hrvatskoj, Sloveniji, a odnedavno i u Srbiji. Najteže je bilo u Crnoj Gori.
Izbori u Crnoj Gori stavili su Bošnjake u poziciju da biraju između tadašnjeg demokratskog kandidata Mila Đukanovića i Momira Bulatovića kao Miloševićevog eksponenta što je Bošnjake opredelilo da glasaju za Đukanovića. Međutim, to je rezultiralo minimiziranjem političke uloge SDA u Crnoj Gori. Veliki broj Bošnjaka u Crnoj Gori pristupa crnogorskim strankama: DPS, Liberali i SDP i to stanje traje do danas što u velikoj meri ideju Sandžaka u Crnoj Gori eliminiše sa političke scene. U današnjem periodu podeljenosti pravoslavnog stanovništva u Crnoj Gori na Crnogorce i Srbe, pozicija Bošnjaka igra ulogu »jezička na vagi«, koji održava Đukanovićevu vlast. Pored albanskog stanovništva i Bošnjaci predstavljaju odlučujući faktor u eventualnoj crnogorskoj nezavisnosti. Đukanovićeva politika i podanici sa strane Bošnjaka razbili su jedinstveno bošnjačko telo u Crnoj Gori, kao i mogućnost stvaranja jedinstvenog duhovnog i kulturnog prostora Sandžaka sa centrom u Novom Pazaru.
U prilog takvoj politici u Crnoj Gori deluje Matica muslimanska Avdula Kurjepovića, bivšeg ministra u Vladi Crne Gore i direktora Republičkog zavoda za planiranje, koji negira nacionalni identitet Bošnjaka u Crnoj Gori. Ova institucija je potpomognuta od vladajućih i opozicionih struktura u Crnoj Gori, koje šalju agitatore da u neposrednim razgovorima zagovaraju da je Bošnjacima više u interesu da se opredele kao Crnogorci muslimanske vere i da je to jedini način za sticanje veće slobode i građanskih prava. Matica muslimanska sa sedištem u Podgorici po zadatku najviše odlazi u Plav i Gusinje da bi većinskom bošnjačkom stanovništvu »otvorila oči« kako u Crnoj Gori ne postoje Bošnjaci, već samo Muslimani koji nemaju nikakve veze sa Bošnjacima u Bosni. Sve ovo vodi do zaključka da Bošnjaci u Crnoj Gori ne poseduju demokratska nacionalna prava i slobode, jer se neumitno negira njihova nacionalna samobitnost, što se jednako dešavalo za vreme komunizma kada su vladajuće strukture tvrdile da bošnjačka nacija ne postoji. Takvim smišljenim potezom vlast je ostvarila više efekata – umesto nacionalnog priznanja, Bošnjaci su gurnuti u okvire verske institucije i taj način su bili onemogućeni da se integrišu u društvo.
Ali uporedo sa tim djeluje društvo intelektualaca Bošnjaka-Muslimana okupljeni oko časopisa »Almanah«, koji pokreću raspravu o nacionalnom identitetu Bošnjaka u Crnoj Gori što će rezultirati činjenicom da na poslednjem popisu stanovništva u Crnoj Gori pored Bošnjaka ima i Muslimana. Od ukupno 672.656 građana Crne Gore, Crnogoraca je 273.366 ili 40,64 odsto, Srba 201.892 ili 30,01 odsto, Bošnjaka 63.272 ili 9,41 odsto, Albanaca 47.682 ili 7,09 odsto, Muslimana 28.714 ili 4,27 odsto, Hrvata 7.062 ili 1,05 odsto i Roma 2.875 ili 0,43. Treba imati u vidu da se jedan broj Bošnjaka izjašnjavaju kao Muslimani ili kao Crnogorci muslimanske veroispovijesti. U ukupnoj strukturi stanovništva je cca. 15-20% Bošnjaka što rezultira opštim stavom Bošnjačkog stanovništva u Crnoj Gori da rešenje svog statusa sagledaju kroz status konstitutivnog naroda na primjeru Crne Gore kao građanske države. Poslednji procesi stanovništva u Crnoj Gori pokazali su da etnički procesi još uvek nisu završeni i da politička opredeljenost utiče na nacionalno izjašnjavanje. Tako je registrovan značajno veći broj Srba u odnosu na prošli popis što u priličnoj meri otežava uspeh reformi u Crnoj Gori i pokazuje značaj Bošnjaka i Albanaca na konačni ishod statusa Crne Gore, s tim što Albanci svoj status vide u regionalizaciji Crne Gore dok Bošnjaci ne postavljaju nikakva pitanja i zbog toga što 5-6% Albanaca ima veća prava nego 15% Bošnjaka. Prema ovim podacima čini se da vlasti u Crnoj Gori u težnji ka konačnom otcepljenju koriste sve metode osporavanja bošnjačkog naconalnog identiteta.
Novi momenat u Crnoj Gori predstavlja namera vlasti (režima) da uvede termin »maternji jezik« u nastavu, kojim bi se pružila mogućnost da nacionalne zajednice imenuju svoj jezik bosanskim, srpskim, crnogorskim ili hrvatskim što izaziva veliku reakciju prosrpskih krugova u Crnoj Gori koji se protive ovom projektu. Međutim, ovo još uvek nije ugasilo rad i izvesni uticaj BNVS koji ima svoje protagoniste i u Crnoj Gori među nekim intelektualcima i marginalnim bošnjačkim strankama, ali su porasle ambicije Islamske zajednice da protežira svoj uticaj na Crnu Goru s tim da treba imati u vidu delovanje IZ Crne Gore. Đukanovićeva politika je usmerena na cepanje jedinstvenog nacionalnog tela Bošnjaka i Albanaca i crnogorskih Srba ali i hrvatske zajednice u Boki Kotorskoj. Đukanovićeva politika stvara višestruku konfrotaciju unutar Bošnjačkog korpusa na relaciji Sandžak-BiH u smislu matične države ali i lociranju svog regionalnog identiteta koji, naravno, u Crnoj Gori nije moguć bez vezivanja za Sandžak. Pitanje bosanskog jezika u Crnoj Gori je takođe i pitanje povratka Bošnjaka svojoj naciji i kulturi. Svaki potez režima u Podgorici ovaj narod vodi do obezličenja i totalne političke dezorjentacije 15% stanovništva Crne Gore, Bošnjaka. Međutim, da bi mogli rešavati svoje nacionalno pitanje, Bošnjaci moraju znati da njima nisu dovoljne samo političke proklamacije političkih partija i lidera, već snaga duha i njihova kultura, koja se decenijama u nazad guši kako u Crnoj Gori tako i u Srbiji. Tragom jedinstva i kulturološkog razvoja, Bošnjaci bi uspeli da stvore jaku političku klimu kako bi se rešio problem ustavno pravnog statusa kao jedinog puta za potpunu integraciju u državu i društvo.
Ovakva situacija u Crnoj Gori direktno dovodi u pitanje ideju integralnog Sandžaka i svodi ga faktički na prostor u Srbiji, koji je takođe izložen daljoj fragmentaciji zahvaljujući srpskoj politici. Time u Crnoj Gori deo Sandžaka prestaje imati politički subjektivitet, koji ostaje delimično samo u srbijanskom delu Sandžaka.
Tragični događaji na Kosovu 17.marta 2004. godine sigurno predstavljaju bitan momenat i za Sandžak, jer je paljenjem džamija u Nišu i Beogradu došlo do dvostruke reakcije Bošnjaka u Sandžaku, sa jedne strane povećanjem poverenja u državu jer nisu stradali objekti na Sandžaku, čime je na neki način potvrđeno međusobno poverenje unutar ove regije. Značajan momenat je bila deklaracija svih Bošnjačkih institucija u smislu traženja odgovora, da li su Bošnjaci u Sandžaku sigurni u SCG, a kojom su obavestili evropske institucije za ljudska prava. Moglo bi se reći da je položaj Bošnjaka u Srbiji izložen varijabilnosti, od znatnog poboljšanja za vreme vladavine Zorana Đinđića što je rezultiralo otvaranjem dva univerziteta, pa sve do postavljanja Rasima Ljajića za predsednika Nacionalnog saveta za saradnju sa Haškim tribunalom, što predstavlja krajnje ciničan stav Koštuničine vlade koja nema snage sama da se suoči sa optužbana za ratne zločine i isporučivanjem svih optuženih generala zajedno sa Radovanom Karadžićem.
Doskorašnju dominantnu poziciju u poverenje među Bošnjacima držao je Sulejman Ugljanin kao predsjednik BNVS. Međutim, to poverenje je poljuljano posle lokalnih izbora u septembru 2004. godine, na kojima se Ugljaninu približio Rasim Ljajić, aktuelni ministar za ljudska i manjiska prava SCG. U predizborno »zapaljenom« Novom Pazaru za predsednika opštine nadmetali su se Ugljanin i Sait Kačapor (SDP). Razlika u korist Ugljanina je bila mala, a izborima se odazvalo više od 51% glasača. Ovo sa jedne strane može značiti početak demokratizacije unutar Bošnjačkog nacionalnog korpusa, a sa druge strane otvara pitanje podele unutar korpusa i krize liderstva koja se ovime otvorila.
Decenijski sukob nekada čelnih ljudi SDA Ugljanina i Ljajića danas rezultira otvorenim neprijateljstvom i ulaženjem u igru njihovih najbližih saradnika Fevzije Murića, predsjednika Stranke za Sandžak. Aktuelna pozicija ove dvojice sandžačkih lidera u velikoj meri uzrokovana je podelom unutar srpskih političkih stranaka. Plebiscitarnu podršku Bošnjaci su dali Borisu Tadiću, aktuelnom predsjedniku Srbije, zbog toga što su se Ugljaninovi ljudi našli na poslaničkoj listi DS za Skupštinu Srbije (Bajram Omeragić, Esad Džudžević). Vojislav Koštunica zadržao je Rasima Ljajića na mestu ministra za ljudska i manjinska prava, koji je sa svojom listom «Zajedno za toleranciju» vanparlamentarna stranka zbog izbornog cenzusa od 5%, koji je tek posle parlamentarnih izbora smanjen na 2%. Ljajić je time ostvario znatan uticaj u Sandžaku, jer prema ovom bošnjačkom lideru gravitiraju privredni i drugi lobiji. Tokom lokalnih izbora evidentnu podršku iz Sarajeva dobio je Sulejman Ugljanin, dok je podršku Ljajiću slao Beograd. Na takav način je građanska opcija u Sandžaku potpuno marginalizovana, što je stvorilo dvostruki efekat - nacionalnu homogenizaciju i polarizaciju kako unutar Bošnjaka i srpskog biračkog tela, ali i podelu unutar ovih nacionalnih korpusa.
Međunarodni institut IFIMES smatra, da u situaciji kada se u Srbiji aktueliziju nacionalna pitanja potrebno je rešiti pitanje odnosa između većinskog naroda i nacionalnih manjina pogotovo u sferi participiranja manjina u političkom životu što zasada nije slučaj. Nacionalne manjine su politički diskriminisane, jer ne postoji politički akt koji nacionalnim manjinama garantuje adekvatnu zastupljenost u političkom životu. Prostor Sandžaka takođe postao je prostor moguće aktuelizacije Bošnjačkog pitanja u Srbiji. Najnoviji potezi Ministarstva obrazovanja i sporta Republike Srbije, koje je izašlo sa stavom da ne postoji bosanski jezik jeste veliki korak unazad kada su u pitanju nacionalne manjine, jer je prethodna ministarka, odnosno isto ministarstvo imalo blagonaklon stav prema ovom pitanju što je čak rezultiralo izradom udžbenika za bosanski jezik. Nepriznavanje bosanskog jezika je istovremeno potez kojim se negira opstanak bošnjačke nacije i kojim se politika vraća u neka stara i mračna vremena. Pitanje jezika očito u aktuelnom političkom kontekstu više govori o tome. Promene kursa politike prema manjinama u negativnom smislu. U Srbiji i Crnoj Gori se nacionalne vrednosti većinskog naroda nameću manjinama kao opštedruštvene vrednosti, što znači da Državna zajednica SCG nije spremna za multikulturalizam, odnosno interkulturalizam i građansko društvo. U Crnoj Gori, gde je u jeku moderni i probuđeni nacionalizam, Bošnjaci su dovedeni u situaciju da ako ne bi na izborima podržali premijera Đukanovića, onda bi im se prišila etiketa da su prosrpski orijentisani, pošto se u Crnoj Gori indirektna podrška očuvanju države zbog očuvanja Sanžaka gleda kao »srpska stvar«. Na ovakav način crnogorske vlasti direktno sprečavaju ostvarivanje elementarnih ljudskih, građanskih, nacionalnih i političkih prava i sloboda bošnjačkog naroda u Sandžaku. Samostalnost Crne Gore donela bi još veću nestabilnost u regionu, pogotovo kada se u obzir uzme činjenica da bi u samostalnoj Crnoj Gori sami Crnogorci bili manjina, dok bi Srbi, Bošnjaci, Albanci i Romi u bukvalnom smislu bili u većini.
Međunarodni institut IFIMES smatra, da se u postupku donošenja novog Ustava ne može minimizirati činjenica neophodnosti odgovorne prirodne regionalizacije Srbije uvažavajući geografiju, privrednu, etničku i druge osnove u kojoj bi regija Sandžak imala mjesto i afirmaciju, a samim tim i država Srbija.
Međunarodni institut IFIMES smatra, da je pitanje statusa regije Sandžak centralno pitanje srpsko-crnogorskih odnosa i treba mu s obzirom na važnost tako i pristupati. Očuvanje etničke slike, kao multietničke teritorije Sandžaka sa tradicionalnim i modernim mozaikom, je veoma važno pitanje u cilju političkog, socijalnog i ekonomskog rešavanja krize ovog prostora. Očuvanje teritorije Sandžaka uslov je za opstanak Bošnjaka između dve političke vatre između Crne Gore i Srbije. Takođe, međunarodna zajednica trebalo bi imati više razumevanja za aktuelne probleme Bošnjaka u Srbiji i Crnoj Gori kako bi konačno stavila pitanje Sandžaka na dnevni red u cilju stvaranja uslova za demokratska nacionalna prava, što je par-excellence građansko demokratsko pitanje.