Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES)[1] iz Ljubljane, Slovenija, redovno rati ključna politička, sigurnosna i geopolitička kretanja na Bliskom istoku, Balkanu i u širem međunarodnom kontekstu, s posebnim naglaskom na dinamiku međunarodnih odnosa i promjene u globalnoj ravnoteži moći. Nakon predsjedničkih izbora u Sjedinjenim Američkim Državama, IFIMES je objavio analitičku studiju o potencijalnim pravcima vanjske politike nove administracije, ističući Latinsku Ameriku kao prostor preplitanja interesa SAD-a, Kine i Rusije, s posebnim osvrtom na Venezuelu. Studija „SAD 2026: Geopolitički preokret i reafirmacija Monroeove doktrine u zapadnoj hemisferi“ analizira ključne strateške odluke, njihove dugoročne posljedice te nudi pregled savremene reinterpretacije Monroeove doktrine i njenog utjecaja na globalnu raspodjelu moći.
U savremenim međunarodnim odnosima prisutno je sve izraženije strateško nadmetanje između Zapada, predvođenog Sjedinjenim Američkim Državama, i Narodne Republike Kine, dok Rusija istovremeno nastoji očuvati ili proširiti svoje prisustvo u regijama od strateškog interesa. Ovo sučeljavanje nadilazi isključivo ekonomske dimenzije i obuhvata političke i sigurnosne aspekte, s fokusom na ključne resurse, transportne pravce i strateški osjetljive regije. Takvi procesi utiču na raspodjelu moći u zapadnoj hemisferi i zahtijevaju pažljivo praćenje regionalnih tokova.
Administracija predsjednika Donalda J. Trumpa reagirala je na ove izazove kroz kombinaciju diplomatskih inicijativa, ekonomskih instrumenata i strateški tempiranih pritisaka, s ciljem zaštite američkih interesa u regiji i upravljanja utjecajem drugih globalnih aktera. U kontekstu Latinske Amerike, a naročito Venezuele, pristup se fokusirao na očuvanje stabilnosti i koordinaciju sa regionalnim partnerima. U poređenju s prethodnim administracijama, Trumpova politika bila je usmjerena na brzu implementaciju definisanih strateških prioriteta.
Svrgavanje Nicolása Madura 3. januara 2026. godine predstavlja značajan događaj u američkom pristupu regiji. Ovaj razvoj događaja pokazuje primjenu američke strategije u praksi, ali je važno napomenuti da reakcije međunarodne zajednice i regionalnih aktera variraju, a efekti ove akcije na dugoročnu stabilnost i regionalnu ravnotežu ostaju predmet daljnje analize. Događaji u Venezueli ilustruju složenost interakcija između američkih interesa i utjecaja drugih globalnih sila, naglašavajući potrebu za balansiranim i pažljivim pristupom u međunarodnoj politici ali bez snažnog suprotstavljanja SAD-u.
Venezuela posjeduje najveće potvrđene rezerve nafte[2] na svijetu, procijenjene na oko 303 milijarde barela, što joj osigurava ključnu ulogu u globalnoj energetici. Međutim, dugotrajni institucionalni problemi, oštećena infrastruktura i različiti vanjski političko-ekonomski pritisci doveli su do drastičnog smanjenja proizvodnje – sa 3,2 miliona barela dnevno početkom 2000-ih na oko 850.000 barela u 2024. godini.
U januaru 2026. najavljen je ulazak američkih energetskih kompanija s planiranim investicijama u obnovu i modernizaciju naftnog sektora. Očekuje se da će ove aktivnosti omogućiti ponovnu integraciju Venezuele u globalno energetsko tržište, stabilizaciju proizvodnih kapaciteta i potencijalno poboljšanje socioekonomskih uvjeta za stanovništvo. Model djelimično crpi iskustva iz sličnih stabilizacijskih inicijativa u drugim zemljama.
Strategija SAD-a u ovoj inicijativi objedinjuje strateški nadzor, ciljane ekonomske investicije i koordinaciju s regionalnim partnerima, s ciljem očuvanja međunarodnih standarda i stabilnosti ključnih energetskih sektora. Istovremeno, politika uzima u obzir geopolitičke implikacije i prisustvo drugih globalnih aktera, uključujući Kinu i Rusiju.
Tokom svojih predsjedničkih mandata (2017–2021 i 2025–2029), administracija Donalda J. Trumpa vodila je politiku usmjerenu na zaštitu strateških interesa Sjedinjenih Američkih Država u Venezueli i širem regionu. Pristup je kombinirao diplomatske i ekonomske mjere s ciljem oblikovanja regionalnih geopolitičkih tokova i ograničavanja utjecaja drugih globalnih sila, naročito Kine i Rusije.
U prvom mandatu, administracija je prema režimu Nicolása Madura postavljala zahtjeve i ultimatume u vezi politika koje su smatrane suprotnim američkim interesima, koristeći koordinirane diplomatske i ekonomske instrumente. Tokom drugog mandata, kako je utjecaj Pekinga i Moskve u Venezueli rastao, pritisak je eskalirao, kulminirajući svrgavanjem Madura 3. januara 2026. godine. Taj događaj označio je prekretnicu u američkom pristupu regiji i pokazao simultanu primjenu diplomatskih, ekonomskih i operativnih sredstava.
Reakcije međunarodne zajednice bile su podijeljene: saveznici su naglašavali važnost koordinacije i podrške, dok su druge zemlje izražavale zabrinutost zbog promjena u regionalnom statusu quo, ali bez otvorenog suprotstavljanja Washingtonu.
Pod Madurovom vladavinom, Venezuela se suočila s dubokom ekonomskom i socijalnom krizom, uključujući značajan pad proizvodnje nafte i visoke stope siromaštva. Posljedice su se reflektirale i u dijaspori, kao i u susjednim državama, gdje je zabilježen masovni odlazak stanovništva[3].
Američka strategija u Venezueli i regionu spajala je diplomatske i ekonomske mjere s ciljem očuvanja stabilnosti i upravljanja geopolitičkim rizicima. Plan jasno pokazuje nastojanje SAD-a da oblikuje tokove moći i sigurnosne okvire u skladu sa svojim interesima, u bliskoj koordinaciji sa saveznicima i regionalnim partnerima koji snažno zavise od američkog prisustva.
Tokom posljednjih dvadeset godina, Kina je razvila kreditnu diplomaciju kao ključni instrument svoje vanjske politike u Latinskoj Americi. Umjesto tradicionalne kolonijalne ekspanzije, fokus Pekinga stavljen je na strateške investicije, infrastrukturne projekte i dugoročne komercijalne ugovore, posebno u državama bogatim prirodnim resursima, velikim tržištima i važnim transportnim rutama.
Kreditni aranžmani istovremeno kombinuju finansijske i političke dimenzije. Primatelji često koriste kineske kompanije i tehnologiju, što može ograničiti njihovu autonomiju u odlučivanju o ključnim infrastrukturnim i energetskim projektima. Dugoročni rokovi otplate i specifični uvjeti kreditiranja omogućavaju Pekingu pristup strateškim resursima, dok domaćim partnerima pružaju kapital i stručnost za razvoj vitalne infrastrukture.
Venezuela je bila jedno od središta[4] kineskog angažmana, s posebnim fokusom na naftna polja Orinoco, modernizaciju rafinerija i transportnu infrastrukturu. Slične inicijative provedene su i u Brazilu, Argentini, Ekvadoru i Peruu, osiguravajući pristup logističkim čvorištima, energetskim postrojenjima i ključnim transportnim pravcima.
Primarni cilj kreditne diplomacije nadilazi neposredni ekonomski dobitak – Peking kroz ove projekte gradi dugoročne strateške odnose s državama primateljicama i osigurava trajnu prisutnost u regiji. Takvi aranžmani često ograničavaju samostalnost država u planiranju određenih politika, ali istovremeno omogućavaju pristup kapitalu i tehnologiji koji bi inače bio nedostupan.
Osim ekonomskih i političkih posljedica, kreditna diplomacija može utjecati i na socijalno-ekonomski razvoj: dugoročne finansijske obaveze ponekad smanjuju sredstva za obrazovanje, zdravstvo i lokalne projekte, dok angažman stranih kompanija može umanjiti ulogu domaćih firmi u ključnim sektorima. Često spominjan primjer u Evropi je Crna Gora, gdje su kineski krediti za izgradnju autoputa značajno utjecali na javne finansije i otvorili pitanja o dugoročnoj održivosti zaduživanja.
Sveobuhvatno, kineska kreditna diplomacija predstavlja sofisticiran instrument strateškog utjecaja. Kroz finansijske aranžmane, infrastrukturne projekte i dugoročne ugovore, Kina jača svoju prisutnost, osigurava pristup ključnim resursima i oblikuje odluke primateljskih država u skladu sa svojim dugoročnim političkim i ekonomskim interesima.
Američki pristup Latinskoj Americi temelji se na očuvanju strateških interesa, s posebnim fokusom na Venezuelu. Kroz diplomatske kanale, ekonomske instrumente i strateški nadzor, Washington nastoji oblikovati regionalne tokove moći i uskladiti djelovanje s lokalnim partnerima, smanjujući rizik da strane sile steknu trajnu kontrolu nad ključnim resursima i transportnim rutama.
Venezuela se ističe kao ključni strateški prostor zbog svoje uloge u energetskim tokovima i regionalnoj stabilnosti. Moderna interpretacija Monroeove doktrine[5] preusmjerava američku strategiju sa sprječavanja evropskih kolonijalnih ekspanzija na ograničavanje pristupa novih globalnih sila – prvenstveno Kine i Rusije – resursima i prometnim pravcima u zapadnoj hemisferi.
Primjena doktrine podrazumijeva kontinuirano praćenje infrastrukturnih, političkih i ekonomskih aktivnosti drugih aktera, uz kombinaciju diplomatskih i ekonomskih instrumenata, dok vojna opcija ostaje krajnje sredstvo odvraćanja. Svrgavanje Nicolása Madura 3. januara 2026. ilustrira ovu strategiju u praksi, usporedivo s ranijim intervencijama, poput događaja u Panami 1989. godine, kada su geostrateške granice američkog interesa jasno definisane.
Geopolitička situacija u regiji ostaje složena. Aktivnosti Rusije i Kine u energetici i infrastrukturi oblikuju tokove moći i predstavljaju izazov za američku strategiju. U tom kontekstu politika SAD-a nastoji očuvati ravnotežu moći, smanjiti rizik destabilizacije i koordinirati akcije s regionalnim partnerima, sprječavajući da bilo koji vanjski akter stekne trajnu dominaciju nad ključnim resursima i transportnim pravcima.
Događaji poput svrgavanja Madura potvrđuju da SAD aktivno nadziru i oblikuju regionalne tokove moći, koristeći kombinaciju diplomatskih i ekonomskih instrumenata uz strateški nadzor. Ovaj pristup odražava američki interes za stabilnost i predvidljivost u zapadnoj hemisferi, s naglaskom na saradnji s partnerima i saveznicima.
Primjena moderne Monroeove doktrine odražava američki fokus na očuvanje stabilnosti i upravljanje geostrateškim interesima u ključnim regijama. Ova politika nije usmjerena protiv određenih država ili ideoloških aktera, već na smanjenje rizika od destabilizacije i zaštitu strateških interesa SAD-a.
Strategija Washingtona pokazuje nastojanje SAD-a da oblikuje međunarodne tokove moći kroz koordinaciju s partnerima i saveznicima. Saveznici – uključujući Japan, Južnu Koreju, Pakistan, UAE, Izrael, Egipat, Maroko, te države Zapadnog Balkana, uključujući Bosnu i Hercegovinu – imaju osiguranu podršku u očuvanju svojih interesa i regionalne stabilnosti[6]. Istovremeno, prisutna su upozorenja i zabrinutosti među akterima s ulaganjima iz Kine i Rusije, što dodatno ističe složenost regionalnih i globalnih interakcija.
Poruke američke politike imaju globalni domet: Kina je upozorena na prijetnje prema Tajvanu, Iran na pitanja sigurnosti Izraela i stabilnosti Perzijskog zaliva, dok situacija na Kavkazu, uključujući Armeniju i Azerbajdžan, svjedoči o pomnom praćenju regionalnih tokova moći i nastojanju očuvanja ravnoteže.
Ovaj pristup spaja diplomaciju, ekonomske instrumente i rezervnu vojnu opciju kao krajnje sredstvo odvraćanja. Strategija jasno ističe značaj poštovanja geostrateških granica i međunarodnih normi, dok saveznici i partnerske države primaju institucionalnu i političku podršku u zaštiti svojih interesa.
Ljubljana/Washington/ Bruxelles, 6.januar 2026
[1] IFIMES – Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije sa sjedištem u Ljubljani, Slovenija, ima specijalni konzultativni status pri Ekonomsko-socijalnim vijećem ECOSOC/UN, New York, od 2018.godine i izdavač je međunarodne naučne revije “European Perspectives”, link: https://www.europeanperspectives.org/en .
[2] Venezuela's Resurging Oil Exports and Geopolitical Tensions: A Strategic Window for Energy Investors, link: https://www.ainvest.com/news/venezuela-resurging-oil-exports-geopolitical-tensions-strategic-window-energy-investors-2508/?
[3] According to UNHCR data and joint migration statistics, nearly 7.9 million Venezuelans have left their country and become migrants or refugees worldwide, mostly in countries in Latin America and the Caribbean, link: https://www.unhcr.org/emergencies/venezuela-situation?
[4] Is China’s Belt And Road Initiative A Trojan Horse?, link: https://www.forbes.com/sites/greatspeculations/2025/10/13/is-chinas-belt-and-road-initiative-a-trojan-horse/?
[5] Monroe Doctrine, 1823, povezava: https://history.state.gov/milestones/1801-1829/monroe
[6] Notice—Continuation of the National Emergency With Respect to the Western Balkans, link: https://www.govinfo.gov/content/pkg/FR-2025-06-24/html/2025-11684.htm?
