PORAŽENI: OD SANKT PETERSBURGA DO RIJADA

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane analizira najnovija događanja u vezi s Irakom odnosno vanredni samit ministara vanjskih poslova država, koje graniče sa Irakom: Irana, Turske, Jordana, Saudijske Arabije, Sirije, Kuvajta te Egipta i Bahreina u saudijskom glavnom gradu Rijadu. Iz opširne analize izdvajamo najvažnije i najzanimljivije dijelove:

Prijestolnica Saudijske Arabije – Rijad 19. aprila 2003 bila je domaćin ministrima vanjskih poslova država koje graniče sa Irakom: Irana, Turske, Jordana, Saudijske Arabije, Sirije, Kuvajta te ministara vanjskih poslova Egipta i Bahreina, koji predsjedava Arapskoj Ligi. Zaključci tog samita ministara veoma su slični zaključcima samita trojice predsjednika: Rusije, Francuske i Njemačke u Sankt Petersburgu poslije pada Bagdada. Tada je ruski dnevnik »Izvestija« na dan samita na prvoj stranici taj sanktpeterburški samit nazvao samitom »poraženih«, samit u Rijadu možemo nazvati samit »ustrašenih«. Učesnice samita u Rijadu deklarativno su zabrinute za budućnost i cjelovitost Iraka, stvarni strah tih država je u nečemu potpuno drugom.
Države učesnice samita u Rijadu možemo podijeliti u dvije grupe. Prvu grupu čine države koje podržavaju terorizam, to su Iran i Sirija. Drugu grupu čine države koje su saveznice SAD, to su: Saudijska Arabija, Egipat, Kuvajt, Jordan i Turska. U zajedničkoj izjavi ministri su zahtjevali, da »okupacione« snage što prije napuste Irak. Te države takvom izjavom obmanjuju arapsku i svjetsku javnost jer su upravo te države niz godina domaćini na svojoj teritoriji američkim trupama neke zbog finansijske podrške – Turska i Egipat a neke zbog obezbjeđivanja vlastite sigurnosti (države Zaliva).
Zajednička izjava zahtjeva od SAD, da se dozvoli iračkom narodu, da sam izabere svoju vladu demokratskim putem. Posmatrajući tu izjavu postavlja se pitanje, da li su vlade tih država (izuzev Turske) izabrane od strane naroda i demokratskim putem i zašto poslednjih 35 godina te iste države nisu digle svoj glas i zahtjevale ta prava za irački narod – da sam izabere svoju vladu?
Ministru su mišljenja, da privremena uprava Iraka nema legaliteta i prava upravljati iračkom naftom. U pogledu tog mišljenja postavlja se pitanje: da li je režim Sadama Huseina imao pravo upravljati iračkom naftom upotrebljavajući od nje zarađen novac za ubijanje milion Iračana te finansiranje dvije ratne avanture prema Iranu i Kuvajtu?
Ministri vanjskih poslova ponovili su zahtjeve Rusije, Francuske i Njemačke, da sankcije Iraku mogu biti ukinute poslije uspostavljanja izabrane vlade, koja bi mogla biti izabrana u naredne dvije godine. To je odsjev njihovog straha, da se Irak ponovno vrati na naftno tržište. Neke države kao što su Saudijska Arabija i Egipat zavise od količina i cijena nafte na svjetskom tržištu, dok su neke države kao Turska, Jordan, Sirija i Egipat zaradile na desetine milijardi dolara od ilegalne prodaje iračke nafte pomoću svog priveligiranog statusa u okviru UN-ovog programa »Nafta za hranu«.
Prema mišljenju Međunarodnog instituta IFIMES oba značajna samita u Sankt Petersburgu i Rijadu previdjeli su dvije bitne činjenice, koje se tiču svakog Iračanina npr. sigurnost i nemiješanje u njihova unutrašnja pitanja u tom prelaznom i osjetljivom periodu. Tu prije svega mislimo na ulogu prosaudijskog političara Adnana Pachachija i proiranskog šiitskog vođu Abdulaziza Alhakima, koji su postali tiskovni predstavnici Rijada i Teherana. Druga značajna činjenica su dugovi bivšeg iračkog režima, koji iznose 47-127 milijardi dolara. Prema podacima Centra za strateške i međunarodne studije u Washingtonu Irak je dužan u milijardima dolara Saudijskoj Arabiji 25, ostalim zalivskim državama (bez Kuvajta) 17, Kuvajtu 5, pariškom klubu (bez Francuske) 12.5, Francuskoj 8, Rusiji 8, komercijalnim bankama 6.2, državama istočne Evrope 4, itd. Pitanje otpisa tih dugova (u cijelosti ili djelimično) predstavljao bi gest dobre volje i zavisi od izraženih namjera tih država za početak izgradnje nove političke i privredne saradnje sa novim Irakom.
Prema mišljenju Međunarodnog instituta IFIMES svaki ministar, koji je došao u Rijad imao je svoje razloge za učešće na samitu, izuzev Kuvajta kojeg jedino interesuje mir i stabilnost sa svojim sjevernim susjedom. Sastanak bi bio zanimljiv i vrijedan pohvale ukoliko u njegovoj pozadini ne bi bile sakrivene slabe namjere učesnika, koji su imali jedinstveno stajalište uprkos međusobnoj ideološkoj nepodnošljivosti. Tu mislimo na Natovsku Tursku, Šiitski Iran, Konzervativnu sunitsku Saudijsku Arabiju, Baathovsku Siriju... itd.

  • TURSKA: je svjesna, da je kraj njene historijske uloge. Američka uporišta na Kavkazu, Srednjoj Aziji, Afganistanu i Iraku mogu postepeno zamijeniti njena uporišta, koja su postala opasna zbog utjecaja islamista te skupe i slabe turske ekonomije. Turska želi imati riječ i učešće u poslijeratnoj obnovi Iraka, njen trojanski konj je jedna mala Turkmenska stranka sa sjedištem u Ankari, koju vodi Sanan Aga i koja je u poslednjoj deceniji bojkotira ulazak u regionalnu vladu Kurdistana.

  • IRAN: ima najveće strahove od američke prisutnosti na njegovoj zapadnoj granici, koja će po svemu sudeći biti trajna na aerodromima: Bagdad, H3, Talil i Harir. Strahovi Irana odrazili su se SCIRI-jevim (Vrhovni savjet šiitske islamske revolucije u Iraku) bojkotom sastanka opozicije u Nasiriyi sredinom aprila ove godine te svakodnevne demonstracije Šitta protiv američke prisutnosti. Transparenti na tim demonstracijama kopije su sličnih demonstracija u Teheranu protiv »velikog Satane«.

  • SAUDIJSKA ARABIJA: strahuje jer je svjesna, da je slijedeća kocka u demokratskom dominu poslije pada Sadama Huseina. Prema mišljenju Johna Altermana iz Centra za međunarodne i strateške studije: »Saudijskoj Arabiji je u interesu, da je Irak nestabilan, da bi dokazala pogrešnu politiku SAD na tom području i kako bi izbjegla vjetrove promjena, koje ubrzano pušu upravo prema njoj.« Saudijska Arabija je svjesna, da svaka najmanja demokratska promjena znači opasnost monarhiji, koja je sagrađena na osnovama radikalnih Wehabitskih učenja. Upravo ta učenja najviše su doprinijela neprijateljstvu muslimana prema Zapadu i njegovim vrijednostima. Prema mišljenju uglednog Saudijskog publiciste Turki Alhamada: »... svaku državu brine nastala situacija, posebno Saudijsku Arabiju, koja može birati između reformi ili pada režima prema uzoru na Sadama Huseina – treće alternative nema.« Sličnog mišljenja je i Saudijski analitik Mashari Thaidi, koji smatra: »... da je krajnje vrijeme za političku, socijalnu i privrednu reformu u državi, koja ima 250 milijardi dolara javnog duga, 10 milijardi deficita u tekućem budžetu i tri miliona nezaposlenih.«

  • SIRIJA: je na tom samitu u najslabijem položaju. Ona mora dokazati SAD, da ne nudi utočišta nekim vodećim zvaničnicima iz bivšeg režima Sadama Huseina. Sirija je ostala i bez milijarde dolara dobiti od prodaje iračke nafte (naftovod Kirkuk – Baniyas).

  • JORDAN: ima isključivo privredne interese. Ta država je bez nafte i vode i u poslednje dvije decenije preživljavala je zahvaljujući Iraku. U vrijeme iračko-iranskog rata bila je logistička pozadina Iraku, poslije zalivskog rata imala je istu ulogu i bila je jedini irački prozor u svijet. Preko Jordana odvijao se veliki dio ilegalne trgovine naftom. Irak je dobavljao Jordanu polovinu naftnih potreba po simboličnoj cijeni sedam dolara za barel, druga polovina bila je poklonjena jordanskom narodu. Danas Jordan za izlaz iz te krize mora davati neke bolne ustupke Izraelu i novoj iračkoj vladi.