Došla voda do poda

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES[1]) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku, Balkanu i po svijetu. General Blagoje Grahovac, član Savjetodavnog odbora Međunarodnog instituta IFIMES piše povodom 15. godišnjice obnove crnogorske nezavisnosti. Njegov članak „Došla voda do poda[2] objavljujemo u cijelosti.

 General Blagoje Grahovac, član Savjetodavnog odbora Međunarodnog instituta IFIMES 

Došla voda do poda

Zvanično saopšteni stavovi predstavnika i vlasti i opozicije na sjednici Odbora za odbranu i bezbjednost Skupštine Crne Gore, održanoj 16. aprila ove godine, su pa identični - u Crnoj Gori malo se koji građanin može osjećati sigurnim. Otkud ovakvo saglasje u podijeljenoj i posvađanoj Crnoj Gori? Odgovor je jednostavan -  došla je voda do poda. Upravo tako se može ocijeniti politička pamet, politička etika, te i lična odgovornst - sve to se pojavi tek onda kada dođe „voda do poda”. Tako je to u društvima u kojima politika predstavlja biznis, a zloba, zavist, netrpeljivost i inat predstavljaju mentalitetsku odrednicu. Gdje ovo stoluje, tu je oskudica racionalne političke pameti.

 

Šta je uzrok ovako teškom i upozoravajućem stanju? Kada je 2009.godine u ovoj rubrici objavljen moj tekst pod naslovom “Novofašizam”, sa svih strana grmjelo je ruženje s vidljivom prepotencijom od onih koji ruže. Logično, narcisoidnost nikada ne dopušta da se realno ocjenjuje trenutno stanje, a pogotovo da se realno procjenjuje vrijeme koje dolazi.

 

Godinama javno upozoravam da se Crna Gora nalazi u društveno-političkom ambijentu u kojem egzistiraju srpski klerofašizam s jedne, i crnogorski neofašizam s druge strane. Generika onome prvome je srpski nacionalizam pa i šovinizam, dok  je generika onom drugom kapilarni kriminal, koji emituje neskriveni i arogantni crnogorski šovinizam čiji osnovni znak prepoznavanja je ne više pritajeno, nego otvoreno antisrpstvo. Ne treba imati dilemu da se politički tutor onome prvome nalazi u udbaškom političkom komesarijatu SPC, dok se politički tutor onome drugome nalazi u udbaškoj i kriminalnoj Demokratskoj partiji socijalista.

 

Gle čuda, danas i jedni i drugi upozoravaju na fašizaciju crnogorskog društva, ali naravno, koja dolazi, kako oni kažu, s one druge strane. U pravu su i jedni i drugi, a upravo su i jedni i drugi tumor u društvenom i političkom biću Crne Gore. Vrlo smišljeno održavaju strah građana i na ravnoteži tog straha održavaju svoju poziciju kako onu vladajuću tako i onu opozicionu. Samo određenom broju i jednih i drugih to se veoma isplati.

 

A narod? A građani? Čekaju dok im ne dođe “voda do poda”. I došla je. Donedavna i višedecenijska vlast je otišla u opoziciju, višedecenijska opozicija je preuzela vlast i, na veliko razočarenje građana, situacija je skoro pa identična. I jedni i drugi vrebaju iz zasjede. Donedavno je vladao apsolutizam, ali nije bio niti prosvijećen niti moralan, a sada vlada diletantizam u kome se glumi moralnost, ali se ne može prikriti neprosvijećenost. Kada bi kojim slučajem postojao prosvijećeni a moralni apsolutizam, možda bi on bio pravi lijek za ovakvu mentalitetsku prirodu i ovakvu političku aroganciju. Ako je to tako, a bojim se da jeste, onda se teško sadašnji politički subjekti mogu nazvati političkim - bolje ih je nazvati remetilačkim faktorima.

Potpuno je tačno da se u vrijeme aneksije Crne Gore ne mali broj Crnogoraca ogrnut vunenim gunjevima odmetnuo u šume i pećine. Vodili su političku rodoljubivu borbu. Ko može da povjeruje da će se ovih dana velika grupa borbeno raspoloženih djevojaka u najskupljim štiklama i haljinama zaista odmetnuti u šume i pećine da vode nekakvu rodoljubivu borbu? Ili možda pod vođstvom pendrek policajaca, a donedavnih velmoža, žele očuvati sopstveni položaj u Vođinoj svemoći.

 

Šta sad? Više zbog geopolitičkih okolnosti, a manje zbog ljudske i političke pameti, Crna Gora je imala veliku sreću. Zadovoljena je istorijska i politička pravda -  ona je danas samostalna i međunarodno priznata suverena država. Političkim djelovanjem trodecenijske vlasti svakojako je podijeljena i posvađana, ali je na svu sreću, prirodnim pravom, opstala kao multietnička i multikonfesionalna. Neofašisti sa oba pola podmuklo rade sve da ona bude nacionalna, iako javno zagovaraju njen građanski koncept. Ali ipak sreća je što je ona, opet prirodnim pravom, ostala građanska. Geopolitički procesi su joj išli na ruku pa ide tamo gdje geografski i civilizacijski pripada, a to je Evropa. Iako je bio i tada, a ima i sada, ne mali broj onih koji bi radije ostali u panslavenskoj mitomaniji i u klerofašističkoj iluziji o srpskom svetu. Geopolitički procesi su je učlanili u odabrano društvo država, pa je postala članica NATO saveza, čime se sužava prostor onima koji imaju nagon za krađom, pljačkom i švercom, koji su izdigli na nivo državnog projekta.

 

Trodecenijska DPS vlast je pokazala da se malo razumije u vođenje ekonomske politike u zemlji, ali je pokazala virtuoznu sposobnost za špekulativne poslove.

 

Elem, u vremenu, nekada kao sukobi, a nekada kao sinergija geopolitičkih, društveno-političkih i prirodnih procesa, te mentalitetskih odredica, koje nekada djeluju kao kočnica a nekada kao mobilizator, može se zaključiti da država Crna Gora i njeni građani imaju veliku, veliku i veliku sreću. Dosta toga već imaju, dosta toga se može popraviti, a nije mala količina onoga čega se treba osloboditi. Iz svega se može zaključiti da je njena sudbina samo i jedino u rukama njenih građana. Izbor se mora tražiti između onih koji su bili donedavno i onih koji su težišno sadašnja vlast, ne isključujući pojedince ni u onoj bivšoj niti u ovoj sadašnjoj. Kako? Vrlo brzim promjenama u kratka tri-četiri ciklusa! Ne zanemarujući činjenicu, da je sve ono što opterećuje državu Crnu Goru generisala DPS s njenim liderom i ne zanemarujući činjenicu da i u toj partiji postoji zdravo tkivo. (Kako će se na ovu moju, po ko zna koji put ponovljenu konstataciju, ražestiti oni koji imaju fiksaciju njega, njega ili njega, a upravo ti isti žele da se predstave kao objektivni analitičari. Možda i sa skrivenom željom da budu i političari). I ne zanemarujući činjenicu da antifašizam predstavlja temeljnu evropsku vrijednost. I ne zanemarujući činjenicu da fašizaciju crnogorskog društva generišu oba ona bloka s početka ovog teksta.

 

Imam veliko povjerenje u crnogorsku hrabrost u borbi protiv svakog oblika fašizma. Imam i nadu da će politička vlast prestati biti biznis pojedinaca i određenih klanova, a da će državne institucije ukrotiti nagone pojedinaca i grupa da kradu, otimaju, švercuju i da se bave špekulativnim poslovima. Moja nada je vrlo realna i znam da mi većina građana Crne Gore vjeruje. Upravo je 9. maj, Dan pobjede protiv nacifašizma ujedno i veliki dan Crne Gore. Zavjetni dan istinskih antifašista! Uz petnaestogodišnjicu samostalnosti države Crne Gore, siguran sam, otvaraju se prostori za njenu sve bolju i srećniju budućnost.

Ljubljana/Podgorica, 10. maj 2021

Fusnote:

[1] IFIMES – Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije sa sjedištem u Ljubljani, Slovenija, je nosilac specijalnog konzultativnog statusa pri Ekonomsko-socijalnom vijeću ECOSOC/UN, New York, od 2018.godine.

[2] Objavljeno u dnevnoj novini »Vijesti« u Podgorici dana 8.5.2021. u serijalu “Gdje je sada i kuda ide Crna Gora” upriličenog povodom 15. godišnjice obnove crnogorske nezavisnosti.