Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES)[1] iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. Ambasador dr. Jožef Kunič, član Međunarodnog instituta IFIMES, počasni predsjednik Slovenskog društva za međunarodne odnose (SDMO) i bivši slovenski ambasador u Iranu i Francuskoj, u članku sa naslovom »Slovenija 2020: Slovenska vanjska politika – kako dalje« analizira,kakva treba da bude slovenska vanjska politika. Njegov članak objavljujemo u cijelosti.
Dr. Jožef KUNIČ
● član Međunarodnog instituta IFIMES
● počasni predsjednik Slovenskog društva za međunarodne odnose (SDMO)
● bivši slovenski ambasador u Iranu i Francuskoj
Politička ravnoteža unutar EU za vrijeme pandemije jasno je ukazivala na smjer značajnih promjena. Isprva se činilo, da se na solidarnost nekih naizgled vrlo prijateljskih zemalja jednostavno ne može računati. Ipak, zajednički veliki problem svih europskih zemalja rezultirao je većom solidarnošću, što je dovelo do odluka o zajedničkoj pomoći državama članicama. Međutim, postalo je jasno, da je suradnja država u regiji važna, jer je međuovisnost među njima više nego očita, s jasnim signalima iz Bruxellesa, da takva suradnja ne bi smjela ugroziti zajedničke ciljeve i vrijednosti EU. Europska pomoć za ublažavanje učinaka pandemije Covid-19 dijelom predstavlja nove dugove za države članice, ali za mnoge je zemlje važan resurs za ublažavanje teških ekonomskih posljedica korona krize. Međutim, postoje snažne tendencije, da je pomoć uvjetovana poštivanjem europskih vrijednosti, pa bi slovenska vanjska politika trebala biti takva da neće ostavljati trunku sumnje u njeno poštivanje vrijednosti EU. Korisnost podupiranja stavova pojedinih zemalja Višegradske grupe država (V4), koja su u suprotnosti sa stavovima zemalja osnivača EU, upitna je. Tjesnije povezivanje je moguće sa Hrvatskom i sa kojom bi bilo dobro raščistiti neka važna pitanja. Imalo bi smisla, da bi na neki način bili regionalni saveznici sa Slovenijom, kako bismo mogli računati jedni na druge u okviru EU. Objektivni interes obje države, Slovenije i Hrvatske, je rješavanje otvorenih pitanja. Vrijeme je, da ih riješimo.
Važna iskustva iz razdoblja pandemije virusa Covid-19 jeste ono što se događalo unutar EU. Kada je izbila korona pandemija, postalo je jasno, da se ne može računati na solidarnost između država članica EU. Prema riječima premijera Slovenije Janeza Janše, od početka epidemije od Europske unije nismo dobili niti jednu masku, komad zaštitne opreme ili ventilator... Možemo se osloniti uglavnom na sebe i prijatelje u regiji. Zbog snažnog pritiska pojedinih zemalja, gdje su učinci pandemije bili vrlo ozbiljni i prijetili su vrlo teškim ekonomskim posljedicama, vođeni su pregovori o pomoći. Pregovori su bili žestoki, iscrpljujući i pod ozbiljnim prijetnjama Italije, da bi situacija uz odsustvo pomoći mogla biti kobna za opstanak EU, postignut je samo kompromis, ali nije bilo popuštanja za tzv. „korona obveznice“, koje bi pomogle manje bogatima. Glavne prepreke sporazumu bile su nesuglasice između Nizozemske i Italije oko uvjetovanosti pomoći iz europskog stabilizacijskog mehanizma ESM i razilaženja između juga i sjevera oko pitanja zajedničkog zaduživanja. Ipak, unutar EU pronađen je put do solidarne pomoći, zajednički problem epidemije barem je zbližio interese, ako ne i ujedinio, a EU je još jednom pokazala svoju snagu unatoč naizgled kaotičnom načinu pronalaženja i donošenja odluka. Međutim, važan element ove pomoći je snažno zastupanje ideje od nekih, da pomoć treba biti uvjetovana poštivanjem europskih vrijednosti. Naravno, precizna definicija europskih vrijednosti prilično je problematična, ali radi se o slobodi medija, slobodnim i poštenim izborima, poštivanju zakona, poštovanju civilnih udruga i mogli bismo navesti još toga. Nije bilo formaliziranja takvih uvjeta, ali s obzirom na stavove najbogatijih, nije nemoguće da će takvih uvjetovanja biti u praksi. To je izuzetno važan element, koji bi slovenska vanjska politika trebala shvatiti krajnje ozbiljno.
Apsolutno je u okviru mogućnosti potrebno se založiti, da EU koliko je to moguće ostane snažna integracija u budućnosti, unutar koje će biti moguć napredak svake članice. Međutim, pogrešno je očekivati, da EU djeluje na područjima za koja ona nema nikakve nadležnosti. EU nema jedinstvenu vanjsku politiku, već zajedničku. Takvu za koju se članice međusobno dogovore. Međutim, ako takvog dogovora nema, onda svaka članica ima pravo djelovati u svom interesu. Obaveze i odgovornosti članica jasno su definirane, također mogu biti solidarne. Svaku solidarnost u EU treba pozdraviti, treba se zalagati za solidarnost među članicama, ali ni na koji način ne oslanjati se na nju. Slovenija mora djelovati kao aktivna i vjerodostojna članica unutar EU. Međutim, ne može se osloniti samo na EU. Trebamo prijatelje ili povezivanje sa zemljama s kojima imamo neke zajedničke interese. U vrijeme korona krize postala je jasna važnost odnosa sa susjednim zemljama. Koordinacija sa susjednim zemljama u rješavanju pitanja migracija imala je veliki značaj u rješavanju konkretnih problema i poteškoća.
Za vrijeme vlade Janeza Drnovšeka Slovenija nije željela povezivanje s „Višegradom“ (V4). U to vrijeme nekako smo se smatrali zapadno orijentiranima, onima koji su se trebali pridružiti „prvom vlaku“ ili „užoj EU skupini“. Oholo smo odbili ponudu za ulazak. Danas neki koji su radili u timu, koji je u to vrijeme odbio ući u Višegradsku skupinu država promoviraju suradnju sa zemljama tog područja. Na posljednjem Strateškom forumu Bled, na kojem su sudjelovali neki od najvažnijih političkih predstavnika tih zemalja, primijećeno je, da se Slovenija približava, ako ne i pridružuje ovoj skupini (V4+1). Ovo bi značilo odmicanje od smjera, koji je nekoliko puta deklariran, na primjer, željom da budemo u dijelu, koji pripada prvoj brzini u slučaju Europe sa dvije brzine. Da želimo biti u bržem vlaku, da smo za produbljenu EU i da smo čak i za Sjedinjene Europske države. Naravno, to naše odmicanje su percipirale članice utemeljiteljice EU i na nekoliko razina naglašeno je u razgovorima, da se treba zalagati za jedinstvenu i snažnu EU, što između redova znači kako nisu u potpunosti zadovoljne nekim aktivnostima članica Višegradske skupine. Signal Sloveniji bio je više nego jasan. Više puta ponovljena podrška stavovima, koji podržavaju politiku, koju utjecajne i ekonomski jake članice EU shvaćaju kao odmicanje od europskih demokratskih vrijednosti, sa njihove strane nije poželjna.
Povezanost između zemalja gradi se dugoročno. Političari će se mijenjati, ali povezanost ostaje. Međutim, temelji suradnje moraju biti u interesu Slovenije, a ne u interesu manjih skupina, koje predstavljaju samo mali dio nacije.
U razdoblju nakon neovisnosti slovenska vanjska politika nije imala za cilj bližu povezanost sa zemljama bivše Jugoslavije. To je bilo sasvim razumljivo, ali od tada su se odnosi između zemalja bivše Jugoslavije i njihovi odnosi s EU i šire promijenili. Međusobni odnosi s Hrvatskom potpuno su nelogični. U povijesti gotovo nikada nismo ratovali s njima, zajedno smo u EU, zajedno u NATO-u, mnogo slovenskih građana tamo ima poznanike i prijatelje, mnogi Hrvati također i u Sloveniji. Imalo bi smisla, da na neki način budemo regionalni saveznici, kako bismo mogli računati jedni na druge unutar EU. To bi sasvim sigurno bilo korisno i u interesu obje države. Znamo da su zemlje koje se danas povezuju, poput baltičkih država, Švedske i Norveške, Beneluksa, Višegradske skupine, u prošlosti imale ozbiljnih međusobnih sukoba i nekada su bile teški protivnici. A bliskost, u mnogim elementima zajednička povijest, međusobno poznavanje i još mnogo toga bi mogli nabrajati, na dugi rok prevagnuli su nesuglasice i shvatili su, da je korist od povezivanja i zajedničkog nastupa daleko korisnija od njegovanja ozlojeđenosti korištene za domaću unutarnjopolitičku upotrebu.
Objektivni interes obje države, Slovenije i Hrvatske, je rješavanje međusobno otvorenih pitanja. Mnogo su puta u prošlosti ta otvorena pitanja bila riješena, mnogo puta se činilo, da se rješavaju sa ciljem da se ne riješe, ali unatoč nekim mišljenjima da su barem najvažnija pitanja riješena, ispostavilo se da još uvijek nisu riješena. Vrijeme je da ih riješimo.
Sa područjem Zapadnog Balkana imamo snažne međuljudske odnose. Imamo važne ekonomske veze i još uvijek imamo relativno visok ugled među tamošnjim stanovništvom. Imamo nešto i reći o tom području. Suradnja Slovenije sa zemljama Zapadnog Balkana važan je element regionalne suradnje.
Naravno, vrlo su važni i odnosi s drugim susjedima. Moramo težiti dobrosusjedskim odnosima, ali kad je riječ o važnosti slovenstva, moramo se jasno zalagati za očuvanje slovenske manjine.
Učvršćivanje veza, koje su u interesu jedne vladajuće garniture i koje donose kratkoročne političke i financijske učinke djelo je spretnih i sposobnih političara. Učvršćivanje veza, koje se temelje na interesima većine nacije i koje dugoročno postavljaju temelje za veze, koje su dugoročno korisne za naciju posao je državnika.
Ljubljana, 12.oktobar/listopad 2020
Fusnota:
[1] IFIMES – Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije sa sjedištem u Ljubljani, Slovenija, ima specijalni konzultativni status pri Ekonomsko-socijalnim vijećem ECOSOC/UN od 2018.godine.
