BEZ PROŠLOSTI I BEZ BUDUĆNOSTI

dr. Zlatko Hadžidedić

BOSNA I HERCEGOVINA:

BEZ PROŠLOSTI I BEZ BUDUĆNOSTI

Bosna i Hercegovina, od okončanja rata do danas, živi u stanju permanentne sadašnjosti, bez prošlosti i bez budućnosti. Prošlost, koja bi mogla poslužiti kao glavna referenca u konstrukciji vlastitog, bosanskohercegovačkog identiteta, nasilno je prognana iz bosanskohercegovačke javnosti logikom tzv. mirovnog procesa, nametnutog od strane tzv. međunarodne zajednice, (1) uz tezu da bi svako razmatranje i zazivanje prošlosti neminovno vodilo razbuktavanju novog ratnog sukoba. Ovakvo mehanicističko rezoniranje polazi od (lažne) pretpostavke da je rat 1992.-95. nastao kao rezultat perpetuiranja mitske svijesti, koja se sastoji od «drevnih mržnji», «neprestanog ponavljanja prošlosti na Balkanu», «osvete za II svjetski rat», «osvete za Kosovo» i sl., a ne kao rezultat nastojanja međunarodnih faktora i njihovih balkanskih partnera da nametnu model etnički čistih nacionalnih država na čitavom Balkanu (2). Ipak, glavni praktični problem koji ova logika stvara je u tome što ona eliminira svako potencijalno konstruktivno promišljanje prošlosti (3) radi održavanja apsolutno neproduktivnog statusa quo u kojem je (vještački iskonstruirana) sadašnjost u potpunosti konzervirana, te time u potpunosti prekriva bilo kakvu viziju budućnosti. Logika tzv. mirovnog procesa, koja tabuizira ne samo promišljanje prošlosti nego i razmatranje bilo kakvih pravnih, političkih, socijalnih i ekonomskih promjena koje bi (za)datu sadašnjost mogle transformirati u neku drugačiju budućnost (pod, podjednako lažnom, pretpostavkom da bi svaka suštinska promjena u dejtonskoj konstrukciji bosanskohercegovačkog društva neminovno vodila obnavljanju ratnog sukoba), eliminira i samu ideju budućnosti koja bi bila različita od ovakve, zadate sadašnjosti. Dakle, centralni problem sa kojim se bosanskohercegovačko društvo susreće nije pokušaj perpetuiranja prošlosti, već pokušaj eliminiranja budućnosti uz pomoć konzerviranja sadašnjosti i uz prijetnju da svaki pomak u odnosu na takvu konzerviranu sadašnjost znači neminovno obnavljanje ratnog sukoba. Da bismo pristupili razmatranju tog problema, neophodno je identificirati političke, društvene i ekonomske snage koje svoje vlastite interese artikuliraju i realiziraju pomoću takvog konzerviranja sadašnjosti.

Pored međunarodne birokracije, koja se predstavlja kao zastupnik interesa tzv. međunarodne zajednice i koja razlog vlastitog postojanja, posve logično, nalazi u dejtonskom modelu podijeljene BiH (4) a vlastiti opstanak poistovjećuje sa opstankom tog modela, političke snage koje su najviše zainteresirane za konzerviranje sadašnjosti i eliminiranje ideje budućnosti su upravo one snage koje su i 1992., tokom Lisabonskih pregovora, eksplicitno ili implicitno, prihvatile ideju etnički čistih teritorija i konsekventne podjele BiH.

U korijenu koncepta etnički čistih teritorija i etnoteritorijalizacije (5) nalazi se ideja «vlasništva» nad određenom teritorijom i resursima (6) koji se na njoj nalaze. Iako se to «vlasništvo» popularno prikazuje kao kolektivno vlasništvo čitave etničke skupine nad teritorijom i pripadajućim resursima,(7) u praksi je uvijek, naravno, riječ o uspostavljanju vlasničke kontrole od strane individualnih, fizičkih subjekata (tj. političkih snaga), koji svoju poziciju de facto vlasnika teritorije i resursa legitimiraju predstavljajući se isključivim zastupnicima «nacionalnih interesa» (čime ujedno isključuju sve potencijalne pretendente na takav oblik vlasništva nad teritorijom i resursima).

U slučaju BiH, sve one političke snage koje su eksplicitno ili implicitno prihvatile princip etničke podjele (počevši od Lisabonskih pregovora, a zaključno sa Dejtonskim sporazumom) ujedno su istakle svoje pretenzije na individualno vlasništvo nad etnički konstituiranim (tj. nasilno «očišćenim») teritorijama i pripadajućim resursima. S obzirom na učinak ratnih dejstava, etničkog čišćenja i mirovnih sporazuma (Vašingtonski i Dejtonski sporazum) na implementaciju koncepta etnoteritorijalizacije na tlu BiH, slijedi logičan zaključak da su ove političke snage u pomenutim vojno-političkim procesima dobile snažnu podršku u realizaciji svojih pretenzija. To praktično znači da je u BiH u navedenom periodu izvršena preraspodjela u oblasti vlasničkih odnosa: teritorija BiH i njoj pripadajući resursi koji su do 1992. de jure bili vlasništvo građana BiH (8), podijeljeni su i de jure preneseni u vlasništvo etničkih kolektiviteta, što je za posljedicu imalo uspostavljanje de facto vlasništva nad podijeljenim teritorijama i resursima od strane individualnih političkih snaga koje su pretendirale da zastupaju te etničke kolektivitete. Sa jedne strane, taj proces doveo je do konstituiranja tih političkih snaga kao etnonacionalističkih vlasničkih oligarhija; (9) sa druge strane, proces etnoteritorijalizacije i konsekventne vlasničke transformacije doveo je do disolucije bosanskohercegovačkog demosa (tj. korpusa građana BiH), čime je u BiH predstavnička demokracija zamijenjena oligarhijskom etnokracijom. Logično je da se ove političke snage, koje su tokom procesa etnoteritorijalizacije težile uspostavljanju isključive oligarhijske etnokracije tj. oligarhijskog vlasništva nad etnički konstituiranim (tj. podijeljenim i «očišćenim») teritorijama i njima pripadajućim resursima, opiru bilo kakvim pokušajima rekonstituiranja bosanskohercegovačkog demosa i građanske demokracije, jer prirodno teže konzerviranju sistema oligarhijske etnokracije i svoje vlastite etnonacionalističke oligarhijske pozicije. U tom smislu, ove političke snage su i po formi i po suštini konzervativne: na javnom planu, njihov konzervativizam se formalno očituje pozivanjem na zaštitu «nacionalnih interesa», «vjere» i «tradicije»; u praksi, riječ je o konzerviranju postojećeg sistema vlasničkih odnosa, u kojem ove javno deklarirane kategorije predstavljaju šifru za oligarhijsko vlasništvo.

Sistem oligarhijskog vlasništva, naravno, podrazumijeva kapitalistički sistem odnosa, te je stoga tranzicija ka kapitalizmu uslov bez kojeg bi bilo nemoguće zamisliti okvir za uspostavljanje takvog sistema vlasništva. Međutim, u ovom slučaju radi se o specifičnom obliku proto-kapitalizma, koji ove političke snage nastoje promovirati kao jedini mogući oblik, a koji podrazumijeva uspostavljanje monopolističke kontrole nad resursima i njihovom distribucijom.(10) U tom smislu, monopol na distribuciju postojećih resursa predstavlja osnovni konstitutivni princip ovakve forme proizvodno-distributivnih odnosa, koja se u teoriji naziva rentijerskim kapitalizmom. Proizvodnja novih dobara, njihova distribucija na slobodnom tržištu, konkurencija, inicijativa, poduzetništvo, ekonomski rast, industrijski i društveni razvoj, otvaranje novih radnih mjesta, i sve ono što je u teoriji asocirano uz pojam poduzetničkog kapitalizma, stoga predstavljaju antipod sistemu monopolističkog, distributivnog, rentijerskog kapitalizma: u suštini rentijerstva je princip distribucije postojećih resursa (i ekstrakcije kapitala iz njih) a ne princip stvaranja novih, princip monopolističke kontrole a ne princip slobodnotržišne konkurencije, princip stagnacije a ne princip inicijative, rasta i razvoja, princip reduciranja dostupnih opcija a ne princip otvaranja novih.(11)

Naravno, nije potrebno biti ekonomski stručnjak da bi se shvatilo da takav sistem ne može dugoročno opstati i da nema budućnost.(12) Ali, upravo o tome se i radi: sistem rentijerskog kapitalizma nastoji eliminirati i samu ideju budućnosti i samu ideju društveno-ekonomskog dinamizma; u njegovoj suštini nalazi se koncept statičkog konzerviranja sadašnjosti, što podrazumijeva eliminiranje ideje budućnosti kao eminentno dinamičke ideje, kao i eliminiranje srodnih ideja kretanja, inicijative, promjene, rasta i razvoja. S obzirom na već pomenuti okvir koji je nametnut u post-dejtonskoj BiH, u kojem je a priori uskraćena mogućnost njegove temeljne promjene – i u kojem ima mjesta samo za konzerviranu sadašnjost, dok je promišljanje prošlosti i budućnosti dekretom ukinuto pod prijetnjom obnavljanja ratnog sukoba – nije teško zaključiti da se ideje reforme, poduzetničke inicijative, konkurencije, slobodnog tržišta, rasta i razvoja, i svega što je vezano za pojam poduzetničkog kapitalizma, nisu mogle naći u nepovoljnijem okruženju. Pri tome, važno je opet napomenuti da konzervatori takvog okruženja nisu samo domaće etnonacionalističke oligarhije nego i međunarodna birokracija zadužena za «partition-management»: proces etnoteritorijalizacije tj. etničke podjele u startu je podrazumijevao uspostavljanje etnonacionalističkog oligarhijskog vlasništva nad teritorijom i resursima, a upravljanje tim procesom u startu je podrazumijevalo kontrolu nad njegovim tokom i održavanje njegovih principa kao jedino vladajućih principa u ciljanom društvu (BiH).

U ovakvom okruženju razvila se čitava rentijerska kultura, unutar koje je ideal prosperiteta poistovjećen sa idejom individualnog vlasništva nad resursima i idejom rentijerske eksploatacije tih resursa. U tom kontekstu, prosperitet koji nastaje uslijed ekspanzije proizvodnje, prodaje, obrta ili poduzetničke inicijative nije čak tretiran ni kao poželjan: ideal je samo-rentirajući kapital nastao nedjelovanjem, a ne kapital stvoren poduzetničkim, proizvodnim ili trgovačkim djelovanjem. Specifičan problem sa kojim se susreće bh. društvo sastoji se u širokoj rasprostranjenosti ovog ideala, čak i u onim društvenim slojevima koji su najviše pogođeni posljedicama koje stvara ovakav društveno-ekonomski sistem: i u najširim društvenim slojevima, posve paradoksalno, ideal društvenog i ekonomskog uspjeha identificiran je sa idealom rentijerskog nedjelovanja; istovremeno, bijes i frustracija zbog položaja u kojem se ti isti slojevi nalaze u odnosu na one snage koje su uspostavile kontrolu i vlasništvo nad resursima, sprečavajući onim prvim slobodan pristup do tih resursa i naplaćujući rentu za njihovo korištenje, opet paradoksalno, gotovo uvijek su usmjereni na uspješne primjere kapitalističkog poduzetništva (tzv. «tajkuni»), iako su ovi potonji rijetko umiješani u direktnu eksploataciju širih slojeva stanovništva.

Ovaj dvostruki paradoks teško je objašnjiv uz pomoć neke vrste rational-choice teorije; ipak, moguće ga je objasniti ukazivanjem na već spomenutu specifičnu kulturu, kao dijela šire kulture u BiH, unutar koje elementi specifično modernih, građanskih vrijednosti nisu uspjeli uspostaviti dominaciju nad elementima pred-modernih, ne-kapitalističkih i proto-kapitalističkih vrijednosti. Naravno, bilo bi pretjerano tvrditi da je ta kultura u cijelosti pred-moderna i da uopšte ne sadrži elemente građanskih vrijednosti; ali, prisustvo različitih pred-modernih elemenata, kao što su neo-feudalistički ideal rentijerske eksploatacije resursa (i konsekventno štovanje njihovih nosilaca), neo-tribalistički ideal etničkih teritorija ili neo-medijevalistički ideal zbližavanja vjerske i svjetovne vlasti, ukazuje da tranzicija ka modernom, građanskom društvu u BiH zapravo nikada nije dovršena (iako je socijalistički sistem pretendirao na modernost, insistirajući na rapidnoj modernizaciji društva, paradoksalno, taj sistem je također proklamirao i borbu protiv tipično građanskih vrijednosti; u praksi, radilo se o nekonzistentnoj politici modernizacije i selektivnom promoviranju građanskih vrijednosti, uz zadržavanje mnogih pred-modernih elemenata), te je stoga BiH bila relativno pogodno tlo za ponovno oživljavanje pomenutih pred-modernih, ne-građanskih vrijednosti. U tom kontekstu, elementi klasičnih građanskih vrijednosti – u koje spadaju i kapitalističko poduzetništvo, i privatna inicijativa i, prije svega, interesno udruživanje – nemaju onaj prominentan status koji uživaju u zrelim građanskim društvima, konstituiranim na principu tzv. društvenog ugovora.(13)

Poseban problem u BiH, gledano iz ugla tranzicije ka građanskom društvu, predstavlja nerazvijena kultura interesnog udruživanja, (14) nasuprot hipertrofiranoj kulturi udruživanja na temelju podrazumijevane bliskosti – prostorne ('komšiluk', 'mahala', 'raja') ili srodničke (stvarne – porodična pripadnost, ili zamišljene – etnička, religijska i 'zemljačka' pripadnost). U procesu dekompozicije bh. društva (od 1990.do danas), došlo je također do pomjeranja akcenta unutar same kulture udruživanja na temelju podrazumijevane bliskosti – od relativne dominacije udruživanja na temelju prostorne bliskosti ka gotovo apsolutnoj dominaciji udruživanja na temelju zamišljene srodničke bliskosti. Ovo pomjeranje koincidira sa fizičkom rekompozicijom stanovništva: uz etničko čišćenje i nasilno protjerivanje, tu spada i pojačana migracija ruralnog stanovništva u urbane centre, čime je došlo i do jačanja ruralnih u odnosu na urbane vrijednosti, što je proces koji uključuje i jačanje principa udruživanja na temelju zamišljene (i stvarne) srodničke bliskosti u odnosu na princip udruživanja na temelju prostorne bliskosti. S obzirom da princip udruživanja na temelju prostorne bliskosti (zbog činjenice da sadrži i elemente individualnog izbora, pored elemenata automatizma tj. podrazumijevanja) predstavlja neku vrstu proto-modela za nastanak i razvoj građanskog principa udruživanja na temelju racionalno kalkuliranih, individualnih interesa, logično je da je jačanje principa udruživanja na temelju zamišljene (i stvarne) srodničke bliskosti (uz jačanje prisustva drugih ruralnih vrijednosti) dodatno udaljilo bh. društvo od pretpostavljenog građanskog modela interesnog udruživanja.

Uz već spomenuto jačanje prisustva drugih pred-modernih elemenata (zapravo, neo-feudalističkih, neo-tribalističkih i neo-medijevalističkih elemenata), kao što su rentijerski proto-kapitalizam (praćen procesom prvobitne akumulacije kapitala), etnoteritorijalizacija, i ponovno približavanje svjetovne i vjerske vlasti, jasno je da su principi poduzetničko-industrijskog kapitalizma, građanski principi konstituiranja nacije, i principi sekularizma danas znatno manje prisutni u BiH nego što su to bili prije 1990. godine. Posebno pogubno za prisustvo građanskih vrijednosti u bh. društvu jeste stapanje ovih (naizgled divergentnih) procesa u jedinstven tok prvobitne akumulacije (rentijerskog) kapitala u rukama tri etnoreligijske oligarhije, čiji konstitutivni princip predstavlja perverznu sintezu principa interesnog udruživanja i principa udruživanja na temelju podrazumijevane bliskosti, što tvori jedinstveni princip udruživanja na temelju podrazumijevane interesne bliskosti.(15) Ove oligarhije, naravno, prije svega, i jesu interesne grupacije, iako konstituirane na temelju podrazumijevane bliskosti, u kojima se postojanje apsolutnog identiteta između podrazumijevane etnoreligijske bliskosti i podrazumijevanih oligarhijskih interesa također podrazumijeva. Upravo takav podrazumijevani identitet između interesa oligarhije i etnoreligijske bliskosti stvara konceptualni okvir unutar kojeg se podrazumijeva da se svako odstupanje od principa automatskog slijeđenja oligarhijskih interesa tretira kao izdaja konstitutivnih principa etnoreligijske bliskosti; ili, u skladu s retorikom koja se svakodnevno upotrebljava u BiH, kao «izdaja nacionalnih interesa».

U društvu u kojem je takvo stanje – gdje je mogućnost individualnog izbora i individualne artikulacije vlastitih interesa krajnje reducirana pod prijetnjom sankcija za «izdaju» – ovjekovječeno i fiksirano faktičkim eliminiranjem pojmova (drugačije) prošlosti i budućnosti, individua praktično gubi sav manevarski prostor, zajedno sa izgledima da ovakvu svoju poziciju promijeni. Rezultat je osjećanje beznađa tj. nemogućnosti uticanja na vlastitu sudbinu i sudbinu društva u kojem individua živi. Sve to dovodi do potpunog pasiviziranja individue, što onda, po logici odnosa između individue i društva, dovodi do potpunog paraliziranja društva:(16) i individua i društvo stižu do tačke kada i najelementarniji nagon za vlastitim opstankom slabi, i kada prepuštanje sudbini djeluje kao jedina dostupna opcija.(17) S obzirom da opisano stanje praktično funkcionira kao mehanizam za perpetuiranje postojećih odnosa, održavan sistematskim, interesno utemeljenim djelovanjem vanjskih (međunarodna birokracija) i unutrašnjih faktora (etnonacionalističke rentijerske oligarhije), ne postoji mogućnost izmjene osnovne funkcije tog mehanizma (perpetuiranje postojećih odnosa) bez njegove de-konstrukcije i, samim tim, bez ugrožavanja vitalnih interesa pomenutih faktora. Budući da navedeni mehanizam istovremeno funkcionira kao mehanizam za zaštitu vitalnih interesa ovih faktora, malo je vjerovatno da bi se oni takvog mehanizma dobrovoljno odrekli i pristupili njegovoj de-konstrukciji.(18)

U takvoj situaciji, a s obzirom na činjenicu da su upravo ovi faktori u međuvremenu potisnuli sve druge potencijalno relevantne društvene, ekonomske i političke snage na marginu, efikasna izmjena postojećih odnosa moguća je jedino putem sistematskog, strateški planiranog organiziranja ovih potonjih u neku vrstu interesno utemeljene mreže za uzajamnu pomoć i promoviranje alternativnih modela društveno-ekonomskih odnosa. Imajući u vidu činjenicu da i pomenuti faktori (i unutrašnji i vanjski) također funkcioniraju kao neformalna, interesno utemeljena mreža za uzajamnu pomoć i promoviranje rentijersko-oligarhijskog modela, drugačiji, alternativni model društveno-ekonomskih odnosa moguće je promovirati jedino putem analognog interesnog organiziranja. Ovo je, međutim, posebna tema koja zahtijeva posebnu razradu.

Ljubljana, 5. februara/veljače 2010

(1) Koristim atribut «takozvana» ispred sintagme «međunarodna zajednica» zbog toga što se u slučaju krize i rata u Bosni i Hercegovini radilo o maloj grupi zemalja, predvođenih Velikom Britanijom i Francuskom, koje su pretendirale da zastupaju cjelokupnu međunarodnu zajednicu. Slično je i sa sintagmom «mirovni proces», koja je uglavnom služila kao eufemizam za nastojanja da se nametne koncept etničke podjele Bosne i Hercegovine.

(2) Podsjećam na historijsku činjenicu (također već zaboravljenu uslijed provođenja politike prisilnog eliminiranja prošlosti) da su ideja etničke podjele BiH i stvaranje etnički čistih teritorija predloženi na Lisabonskim pregovorima 1992. od strane tzv. međunarodne zajednice (i kao takvi prihvaćeni od strane budućih glavnih inicijatora sukoba), znatno prije nego što je započeo oružani sukob, te da se veliki dio teritorijalnih osvajanja i etničkog čišćenja od 1992. do 1995. zasnivao na realizaciji tzv. lisabonskih granica, predloženih od strane tzv. međunarodne zajednice. U tom smislu, ideja etničke podjele i etničke granice ucrtane na lisabonskim mapama poslužili su kao generator budućeg, a ne kao rješenje postojećeg, oružanog sukoba.

(3) U slučaju BiH, tradicija negiranja, brisanja i ignoriranja prošlosti, kao potencijalnog izvora bosanskohercegovačkog identiteta, nešto je duža od prisustva tzv. međunarodne zajednice na njenom tlu, i seže u doba nacionalističkih projekata na Balkanu (druga polovina 19. stoljeća). U tom periodu, koji će se produžiti i u doba prve i druge Jugoslavije, srpski i hrvatski nacionalizam sistematski su nastojali delegitimirati pravo BiH na vlastiti identitet, prikazujući je kao «rezultat otomanskih osvajanja» ili «vještačku konstrukciju». S obzirom na neuspjeh svih tadašnjih pokušaja da se uspostavi bosanski nacionalni identitet, ovaj diskurs srpsko-hrvatskog nacionalizma nametnuo se kao dominantan. I oni nemušti pokušaji da se uspostavi kontinuitet između bosanske srednjovjekovne državnosti i njenog sadašnjeg državno-pravnog statusa uglavnom su se svodili na dokazivanje kontinuiteta između prisutnih religijskih skupina (teza o vezi između nekadašnje Crkve bosanske i današnjeg muslimanskog identiteta, kao i teze kojima se prisustvo pravoslavlja i katoličanstva na bh. tlu automatski prevodilo u prisustvo srpske odn. hrvatske državnosti), čime je praktično prihvatana logika srpsko-hrvatskog etno-religijskog nacionalizma, a time je identitet BiH svođen na identitet samo jedne od njenih vjerskih skupina, što je samo doprinosilo pokušajima srpsko-hrvatskog nacionalizma da bosanskohercegovački identitet razbije na mehanički skup nekoliko inkompatibilnih religijskih identiteta. U čitavom ovom procesu, sistematski je ignoriran značaj bosanske sredjovjekovne državnosti za legitimiranje državnosti savremene BiH i njeno konstituiranje kao nacionalne države u kojoj će zajednički, bosanskohercegovački identitet biti glavnim konstituirajućim faktorom, te je nacionalizirana sadašnjost automatski projicirana u konfesionalnu prošlost, čime je prošlost redovito bivala redizajnirana u skladu s potrebama sadašnjosti.