Budućnost Bosne i Hercegovine: Kako ubrzati integracije u EU i NATO?

  • Nj. E. Željko Komšić

- član Predsjedništva Bosne i Hercegovine 

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. Nj. E Željko Komšić, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine održao je predavanje na Međunarodnom institutu IFIMES 21.januara/siječnja 2019.godine. Njegovo predavanje „Budućnost Bosne i Hercegovine: Kako ubrzati integracije u EU i NATO?“ objavljujemo u cijelosti.

 

Budućnost Bosne i Hercegovine: Kako ubrzati integracije u EU i NATO?

 

Dozvolite mi da pozdravim sve prisutne i da zahvalim na pozivu da govorim na ovoj eminentnoj konferenciji u organizaciji Međunarodnog instituta za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES).

Zadovoljstvo mi je i čast biti danas ovdje, i hvala vam na prilici da kažem nešto o dvije teme koje možda izgledaju kao klasično vanjskopolitičko pitanje za jednu zemlju, u ovom slučaju za Bosnu i Hercegovinu. Međutim kroz te dvije teme se prožimaju mnoge stvari koje nisu samo političke, nije to samo administrativno ili medijsko pitanje, već, u suštini, riječ je o nekim dubokim, društvenim i sociološkim procesima koji se odvijaju u BiH. Nije ni mjesto, a nemamo ni mnogo vremena da se osvrnem na sva dešavanja u regiji koja su povezana sa onim što se dešava u našoj zemlji, pa čak i da se dotaknemo uloge velikih sila i multilateralnih procesa koji se odvijaju i u Evropskoj uniji, a koji imaju svoje refleksije na cijelu regiju, pa samim tim i na BiH.

Izlaganje o evropskoj i NATO perspektivi Bosne i Hercegovini treba započeti kratkim podsjećanjem šta je to Evropska unija i kako je ona nastala. Zato vas molim da se ukratko vratimo u vrijeme nakon okončanja Drugoga svjetskog rata, kada se rađa ideja o ujedinjenoj Evropi. Ideja je potekla još od Winstona Churchilla koji je sanjao Sjedinjene evropske države, a koju su, uoči stvaranja Evropske unije historijski politički autoriteti Adenauer, Bech, Beyen, Da Gasperi, Hallastein, Mansholt, Monnet, Spaak, Spineli i Shuman artikulisali i u niz koraka ka Evropskoj uniji kakvu imamo danas.

Prvi oblik udruživanja vidimo još 1952. godine u stvaranju Evropske zajednice za ugalj i čelik, koja kasnije dobiva novi oblik u organizaciji Evropske zajednice za atomsku energiju iz 1958. godine, pa još k tome i stvaranju Evropske ekonomske zajednice iz 1958. godine.

 

Sve su to bili koraci ka formiranju današnje Evropske unije koja je osnovana potpisivanjem Maastrihtskog sporazuma koji je stupio na snagu 1. novembra 1993. godine, čime je stvorena današnja Unija kao inkluzivna zajednica sa svojim kriterijima za pristupanje. Prvobitnu Evropsku uniju formiralo je šest zemalja: Belgija, Francuska, Njemačka, Italija, Luksemburg i Holandija. Kasnije je taj broj rastao na deset, dvanaest, petnaest, do današnjih dvadeset osam zemalja.

 

Evropski pristupni kriteriji

 

Pristupanje Evropskoj uniji definirano je još 1993. godine, u okviru Kopenhagenskih kriterija, koji se sastoje od tri elementa: političkog, ekonomskog i administrativno-institucionalnog. Svaka država koja pretenduje na članstvo u Evropskoj uniji mora ispunjavati i četvrti, administrativni kriteriji, koji nalaže prilagodbu cijelom nizu vlastitih regulativa kako bi postala uspješan kandidat.

 

Politički kriterij predstavlja nekoliko daljnjih elemenata, kao što je stabilnost institucija koje moraju biti u stanju garantirati demokratiju, vladavinu prava, zaštitu temeljnih ljudskih prava i zaštitu prava manjina.

 

Ekonomski kriterij tiče se funkcionalne tržišne privrede u zemlji u smislu da ona bude dovoljno kapacitirana da se nosi sa konkurencijskim izazovima jednog velikog tržišta kao što je to tržište Evropske unije.

 

Administrativno-institucionalni kriterij kaže da mora postojati takva sposobnost države kandidata za EU da u cijelosti prihvati evropsku pravnu stečevinu.

 

Ovi kriteriji su ojačani Madridskim kriterijima, koji jasno kažu da zemlja mora imati reformiranu administraciju i pravosuđe na način da je u stanju odmah prihvatiti cjelokupnu evropsku pravnu stečevinu.

 

Za zemlje Zapadnog Balkana ovi kriteriji su nešto modifikovani, i to na način da je prvi korak ulazak u Proces stabilizacije i pridruživanja, pa se onda primjenjuju sljedeći kriteriji:

 

  • politički kriteriji - koji je ostao nepromijenjen

 

  • ekonomski kriterij - koji je izmijenjen u potrebi za jačanjem regionalne saradnje na Zapadnom Balkanu i

 

  • administrativno-institucionalni - koji je ostao isti i odnosi se na sposobnost svake zemlje da u cijelosti prihvati kompletnu evropsku pravnu stečevinu.

 

Da bi Evropska komisija uopće mogla sagledati sve ove pobrojane elemente, onda se primjenjuje Upitnik EU, u kojem svaka zemlja koja pretenduje na kandidati status, ponudi presjek stanja u zemlji kroz različito definirana poglavlja. Tih poglavlja, danas ima 35. Mi smo upravo u toj fazi - dajemo odgovore na Upitnik koji nam je dostavljen iz Bruxellesa. Neke odgovore smo završili i poslali ih Bruxellesu, a onda su nam ih vratili sa dopunskim pitanjima i upravo se naše institucije bave tim dopunskim pitanjima, te imamo jednu vrstu obećanja od nadležnih institucija u BiH da će to završiti u što skorijem roku, kako bismo mogli kompletirati odgovore na ova dopunska pitanja.

 

Odgovori na Upitnik, na koja često budu postavljena i dodatna pitanja, kao što je naš slučaj, služe Evropskoj komisiji da sačini svoje mišljenje, i koje dostavlja prema Vijeću Evropske unije, te se nakon toga konsenzusom donosi odluka o tome da li se zemlji može dodijeliti status kandidata. Taj kandidatski status može imati tri varijacije: direktni kandidatski status, uslovljen kandidatski status i uslovljen kandidatski status sa vremenom ispunjenja uslova, da bi se ozvaničio status kandidata.

 

Kada zemlja stekne status kandidata, izvrši se Screening (eng. prev. pregled) po svim poglavljima, kada se zajedno sa zemljom kandidatom sagleda usklađenost domaćeg zakonodavstva sa evropskim propisima, pa tamo gdje se uoči neusklađenost otvaraju se pregovori i to po svakom poglavlju pojedinačno.

 

Prije početka pregovora, utvrđuje se pregovaračka pozicija zemlje kandidata i tada pregovori započinju, s tim da se vrlo često prvo otvore poglavlja 23. (pravosuđe i ljudska prava), što je za nas,   ja sada govorim u ime BiH, od krucijalne važnosti, i 24. (pravda, sloboda i sigurnost), što je također u rangu važnosti kao poglavlje 23., s tim što se to ne rješava pregovorima, nego AKCIONIM PLANOM, odnosno zemlja kandidat dobije vrlo konkretne zadatke, koje mora ispuniti u ovim poglavljima u određenom vremenskom periodu.

 

Nakon okončanja verifikacije svih pregovaračkih poglavlja, predlaže se prijem zemlje kandidata u članstvo u Evropskoj uniji. To je ono otprilike faza u kojoj smo sad mi, odnosno težimo da završimo tu fazu.

 

Gdje je u tome Bosna i Hercegovina?

 

Naš kraći pregled možemo prikazati u sljedećih par rečenica, jer je situacija jako jednostavna, a tako je Evropska komisija u svome izvještaju o BiH za 2018. godinu ukazala na trenutno stanje koje još uvijek nije dovoljno dobro.

 

Ako pođemo od političkih kriterija, onda je jasno da BiH nema institucije koje mogu garantovati demokratiju, vladavinu prava, zaštitu temeljnih ljudskih prava i zaštitu prava manjina. Kroz ovaj igrokaz oko izmjena Izbornog zakona BiH, čemu smo svjedočili u periodu neposredno prije izbora u BiH, zapravo se vidi nespremnost institucija Bosne i Hercegovine da primijene temeljna demokratska načela, jer se razgovor o tome sveo na konstrukt »legitimno političko predstavljanje naroda« što nije dijelom evropske pravne stečevine, niti je dijelom evropskih principa i standarda i zapravo predstavlja jasan pokazatelj da se u BiH demokratija želi žrtvovati da bi neke političke stranke imale kvalitetniju poziciju u formiranju vlasti (plašenje bilo koga nekim preglasavanjem u evropskim institucijama jednostavno ne prolazi). Tako nešto nije demokratija koja je utemeljena u Evropskoj uniji, pa je onda sasvim jasno zašto je gospodin Johanes Hann, evropski komesar za susjednu politiku i pregovore oko proširenja EU, kazao da Bosna i Hercegovina sa daytonskim političkim modelom ne može postati kandidatom za Evropsku uniju, jer taj model odudara od evropske pravne stečevine. To je, zapravo, suštinsko pitanje jer daytonski politički model je zloupotrijebljen preslobodnim tumačenjima da se etničkim političkim elitama trebaju dati veća prava od individualnih prava građana. Čak su u jačanju te argumentacije korištena neka poređenja sa Belgijom, Holandijom i sličnim zemljama (ima pojedinih koji čak prave poređenja sa Švicarskom, koja nema namjeru biti dijelom Evropske unije), to je potpuno pogrešni jer se radi o veoma različitim historijskim kontekstima nastanka tih zemalja, kao i različitom historijskom kontekstu nastanka BiH, ali koje su svakako svoj društveno-politički sistem uskladile sa evropskom pravnom stečevinom, gdje postoji zaštita temeljnih ljudskih prava na individualnom nivou, dok to u Bosni i Hercegovini, nažalost, nije slučaj. Plašenje stanovnika naše zemlje da građanski koncept znači unitarnu državu, pa to nadalje znači princip jedan čovjek - jedan glas, što rezultira nekim preglasavanjem nekoga od strane nekoga - to su priče za malu djecu, jer je Evropska unija temeljena na zaštiti građanskih prava na individualnom nivou, i to je ono što mi treba da radimo u BiH, da jačamo taj princip, a ne na zaštiti prava kolektiviteta kao što se to želi prezentirati. Evropska unija upravo temeljena na tome, u već dva navrata po zaključku Vijeća Evropske unije to je i potvrdila. Ja ne želim ovdje, vodeći računa o mjestu na kojem se nalazim jer sam u prijateljskoj zemlji, vodeći računa i o poziciji i funkciji na kojoj se ja lično nalazim, pominjati čak i neke intervencije iz susjednih zemalja Bosne i Hercegovine, koje su išle tako daleko od pojedinih zvaničnika da su zapravo željeli proglasiti cijelu situaciju u BiH, i pokušaj da se uspostavi jedan sasvim novi princip kod kandidovanja zemlje za članstvo Evropske unije, pa nazivali BiH sui generis slučajem u cijeloj priči. Nema sui generis slučajeva kada je riječ o pristupanju Evropskoj uniji. Standardi i principi koji važe u EU treba da važe za svaku zemlju. Nema ni sui generis slučaj kada govorimo o  Belgiji, i tamo je princip poštovanja osnovnih ljudskih prava, temeljni princip organizacije države. Dakle, ne može Bosna i Hercegovina biti sui generis slučaj kada je riječ o osnovnim principima na kojima funkcioniše EU.

 

Potpuno je ista situacija sa vladavinom prava, koja u temelju znači postojanje pravne države koja mora garantovati sva prava, slobode i jednakosti svojim građanima na individualnom nivou, što opet odudara od politika jednog značajnog dijela političke scene u BiH, u kojima daytonski model daje mogućnost za lakši ostanak na vlasti, makar to i ne bilo u okviru evropskih demokratskih principa. Isto tako, vladavina prava znači da ovdje mora postojati sistem koji će se efikasno boriti protiv korupcije i organiziranog kriminala, što opet u BiH nije slučaj. Primjer tome je nedavni izostanak političke podrške izmjenama Krivičnog zakona BiH, u kojem se političke stranke nastoje ugrađivati, kako bi izvjesno zaštitili aktere kriminalnih radnji koji dolaze iz njihovih redova. Dakle, postoji mnogo političkih struktura u BiH koje jedan od temeljnih principa funkcionisanja EU, kao što je vladavina prava, žele zapravo što dalje odmaći od provedbe i vrijednosnog sistema BiH, iz jednog prostog razloga a to je da bi zadržali svoju političku poziciju, uticaj i moć i na kraju krajeva, moram to reći, sumnjivo stečena materijalna dobra.

 

Ko je promicatelj EU vrijednosti u BiH, šta ko želi? Ko zaista želi u Evropsku uniju? Koji su motivi kada se političari u BiH opredjeljuju za EU, to je posebno pitanje. Ima onih koji zaista i iskreno žele u  EU, ima i onih koji EU žele da bi, naivno mišljenja sam, zadržali postojeće ustavno uređenje BiH misleći da će EU pristati na to da se kocka sa vlastitim principima na kojima funkcioniše.

 

Što se tiče ekonomskog sistema, koji je u BiH jedna devijacija slobodnog tržišta, a gdje zapravo postoje različiti oligopoli, koji dogovaraju ponašanja na tržištu (primjer su distributeri naftnih derivata), čime Bosna i Hercegovina, kao suverena zemlja ne ispunjava taj početni uslov, a posebno ne ispunjava uslov potrebne konkurencijske sposobnosti u izazovima koje nudi veliko tržište Evropske unije.

 

O administrativno-institucionalnom kriteriju ne treba ni govoriti, jer do sada nema političkih iskaza različitih političkih aktera ili političkih stranaka koji bi nedvojbeno rekli da će učiniti sve da Bosna i Hercegovina akceptira kompletnu evropsku pravnu stečevinu. Kako će oni prihvatiti toliki stepen izmjene društveno-političke stvarnosti koji će im zasigurno smanjiti političku moć, a koju im daju konstrukti tipa »konstitutivnih naroda« ili »legitimnih političkih predstavnika naroda« kojima se, u cjelosti zanemaruje demokratija i to u tolikoj mjeri da oni nude sistemsku diskriminaciju koja za posljedicu ima davanje veće političke moći tim istim protivnicima evropskih vrijednosti.

 

Šta je onda izlaz iz ove situacije?

 

Prvi element bio bi traganje za onim političkim strukturama, strankama, konceptima i kadrovima koji nas mogu svoju javnim istupima uvjeriti da poznaju procedure pristupanja Evropskoj uniji, za početak, a u drugom dijelu i da oni stvarno na tome rade. Nažalost, kod nas je puno javnog zaklinjanja u EU, kao, uostalom, i u NATO, a u suštini riječ je o običnoj demagogiji. Zalagat ćemo se za ulazak u EU jedna je od najčešći rečenica koju možete čuti u nastupnim govorima političara ili političkih elita. Vrlo brzo se to zaboravi, vrlo brzo se vratimo funkcioniranju tako tipičnom za naš prostor koji neki zovu Balkan, neki Zapadni Balkan, a neki Jugoistok Evrope.

 

Šta učiniti? Trebamo pomoć, iskrenu pomoć evropskih institucija. Trebamo jasne i precizne stavove, standarde znamo, ako hoćemo da ih saznamo. Ali trebamo, ne samo poruku svih evropskih zvaničnika, dužnosnika, diplomata da to tako mora biti, trebamo tako djelovanje u BiH. Nema duplih standarda, pogotovo onih koje primjenjuju zvaničnici EU. Predugo sam u ovom poslu i imam previše, nažalost, takvog iskustva kada je riječ o pojedinim dužnosnicima EU, bilo da je riječ o Evropskoj komisiji ili  diplomatama. Na jednu stranu načelna priča, a na drugu u realizaciji klasična balkanska politička igra. Suviše sam često bio u takvim situacijama da to vidim, suviše smo često bili svjedoci duplih standarda koji dolaze od zvaničnika EU. Sa takvom politikom niti će EU dobiti partnera pouzdanog u BiH, niti će BiH napraviti neki iskorak. Očekujem od EU institucija, kao i zemalja članica, da znaju prepoznati one snage u BiH, jer to nije teško, koje su zaista posvećene evropskom putu Bosne i Hercegovine, a ne da nam stalno govore „pa znate, to je vaša stvarnost“. Moramo se prilagođavati, sa takvim načinom političkog djelovanja, sa takvom filozofijom, nigdje nećemo doći. Imali smo priliku vidjeti u pregovorima oko izmjena Izbornog zakona takav stav, na sreću nije uspio da pobijedi. Imali smo takav primjer nedavno kod usvajanja Zakona o akcizama u BiH. Ja moram reći da sam bio šokiran onim što su pojedini dužnosnici EU, i koji nastupaju u ime Evropske komisije, radili. Nećete vjerovati kakav slučaj se desio. Ne mogu to ni politički  ni pravno da shvatim  - da imamo usvojena dva zakona koji su u bitnim članovima različiti, a i jedan i drugi su stupili na snagu, i da se to desilo pod patronatom dužnosnika Evropske unije. Koji poslije toga dođu i kažu da je BiH zabilježila nazadak. Dakle, ako ćemo iskreno da pričamo o tome potrebno je naći domaće snage koje to iskreno hoće, koje hoće ne samo formalno da ispunjavaju kriterije i zahtjeve EU, nego koji u tome vide šansu za ozdravljenje cijelog društva. Ne samo administracije, političkog života i javnog diskursa, nego ozdravljenje društva u Bosni i Hercegovini. Nama standardni kriteriji EU trebaju zbog nas, jer oni mijenjanju nas kao ljude u BiH i stvaraju nam uslove da se izmaknemo iz ovog blata u kojem živimo i napravimo nešto od ove zemlje što će da liči na uređenu zemlju, na demokratsku zemlju u kojoj će ljudi vidjeti svoju budućnost i prosperitet.

 

Recimo nešto o NATO-u

 

Organizacija Sjevernoatlantskog sporazuma ili Sjevernoatlantski savez, poznatiji kao NATO, međunarodna je organizacija vojno-političke prirode, osnovana 1949. godine potpisivanjem Sjevernoatlantskog sporazuma (Sporazum iz Washingtona) između dvanaest država tadašnjeg zapadnog bloka. Osnova Sjevernoatlantskog saveza je Sporazum država članica, koji je po svojoj prirodi međunarodni ugovor. Sporazum priznaje i podržava njihova pojedinačna prava kao i njihove međunarodne obaveze u skladu s Poveljom Ujedinjenih nacija. On obavezuje svaku državu članicu da sudjeluje u rizicima i odgovornostima, uspostavlja sistem zajedničke odbrane te zahtijeva od svake od njih da ne prihvaća nikakve međunarodne obaveze koje bi mogle biti u suprotnosti sa Sporazumom.

 

Ideja formiranja NATO-a, osim sigurnosne prirode, bila je i stvaranje vojnog bloka kojim će se suprotstaviti širenju ideološkog komunizma prema zapadnom svijetu, kao izraz tadašnjih historijskih okolnosti nakon okončanja Drugog svjetskog rata. Kao suprotan pol ovome vojnom savezu, svojevremeno je bio formiran Varšavski pakt, čime je stvoren tadašnji bipolarni svjetski poredak i započeo je Hladni rat, koji je trajao sve do decembra 1989. godine kada su predsjednici SAD-a George Bush i tadašnjeg SSSR-a Mikhail Gorbachev na konferenciji održanoj na Malti objavili da je Hladni rat okončan. Za Hladni rat važno je reći još dvije stvari. Prva da se radilo o sukobu, temeljenom na ideološkim razlikama, koji se vodio svim sredstvima osim vojnim. A druga, da je on imao svoje pojavne oblike, kao što je politika detanta ili miroljubive koegzistencije u periodu 1968-1975, čiji je mehanizam bila specijalno formirana organizacija CSCE, na konferenciji u Helsinkiju iz 1973. godine, koja je služila kao kanal ili prostor za komunikaciju između Zapada i Istoka. Nakon okončanja Hladnog rata, ova organizacija na Samitu u Budimpešti iz 1994 godine, transformirana je u OSCE, koja predstavlja najveću međunarodnu organizaciju koja promoviše sigurnost i saradnju, osigurava pomoć u uspostavi političkih pregovaranja i odluka, te djeluje kao podrška iz oblasti prepoznavanja ranih upozorenja, sprečavanje sukoba, upravljanje krizama i rehabilitacija nakon sukobljavanja. Ona ima svojih šest stalnih misija (jedna je u Bosni i Hercegovini), te nekoliko promatračkih misija.

 

Proširenja NATO-a

 

U svome postojanju, NATO je imao sedam proširenja, odnosno prijema novih država u svoje članstvo. Ovdje bi bilo dobro reći jednu stvar, koja se tiče proširenja, a odnosi se na ideju koju je još početkom 1960-tih inicirao Zbigniew Brzezinski, kao tadašnji član Izbornog štaba Johna F. Kennedyja, kada je kao rješenje okončanja Hladnog rata predložio širenje NATO-a na istok Evrope, dokle god je to moguće, prevashodno misleći na svoju rodnu Poljsku. Skoro 40 godina poslije, tačnije 1999. godine, NATO je započeo proširenja na istočnoevropske zemlje, u okviru svoga četvrtog proširenja (Poljska, Češka i Mađarska), pa sa najvećim petim proširenjem iz 2004. godine (Bugarska, Estonija, Latvija, Rumunija, Latvija, Slovačka i Slovenija), zatim šesto proširenje iz 2009. godine (Hrvatska i Albanija) i zadnje, nadamo se ne i posljednje proširenje iz 2017. godine (Crna Gora). Promatrajući geopolitičku zamisao Zbigniewa Brzezinskog s početka 1960-tih godina, vidno je da se NATO proširivao na istok Evrope, prema Rusiji, dokle god je to bilo moguće. To izaziva oponirajuću reakciju Rusije, jer svako novo proširenje NATO-a sa zemljama iz istočnog i jugoistočnog dijela Evrope, njih dovodi u jedan sigurnosni debalans, kojem se oni oštro suprotstavljaju, koristeći različita sredstva, osim, za sada, ona vojna. Tu se krije i povod zašto se na taj način postavlja Srbija, radi njihove političke povezanosti sa Rusijom, a na istom tragu je i bh. entitet Republika Srpska, koji je u cijelosti neustavno proglasio svoju vojnu neutralnost. Zašto neustavno? Zato jer u članu III Ustava Bosne i Hercegovine, jasno je utvrđeno da entiteti nemaju nadležnost u vezi članstva u međunarodnim organizacijama ako je to bez saglasnosti Parlamenta Bosne i Hercegovine i obratno, ne mogu sprečavati Bosnu i Hercegovinu, kao međunarodno priznat subjekt, a time i subjekt međunarodnog prava, da ulazi u međunarodne ugovore i međunarodne organizacije. Posebno je važan član III/5 Ustava Bosne i Hercegovine, koji govori o nadležnostima koje će preuzeti državni organi na zaštiti suvereniteta, teritorijalnog integriteta i međunarodnopravnog subjektiviteta Bosne i Hercegovine. Taj član III/5 Ustava Bosne i Hercegovine, bio je pravni osnov za donošenje Zakona o odbrani Bosne i Hercegovine, koji u svome članu 84. propisuje obavezu svim državnim organima da rade na budućem članstvu BiH u NATO savezu.

 

Šta je to MAP?

 

Proširenja NATO-a, tokom njegovog postojanja, pokušalo se artikulirati kroz član 10.                    Sjevernoatlantskog sporazuma, u kojem su utvrđeni kriteriji za prijem novih država u NATO članstvo. Kako je to bilo suviše široko opisano, što je dovelo do različitih inicijativa i grupacija kao što su: Višegradska grupa, Vilnus grupa, Jadranska povelja, NATO je osmislio i lansirao program MAP (Membership Action Plan ili Akcioni plan za članstvo), koji ima svojih pet kriterija:

 

  • Spremnost na rješavanje međunarodnih, etničkih ili vanjskih teritorijalnih sporova mirnim putem, kroz privrženost vladavini prava, ljudskim pravima i demokratskoj kontroli oružanih snaga;

 

• Sposobnost doprinosa odbrani i misijama organizacije;

 

• Obezbjeđivanje dovoljnih financijskih sredstava za oružane snage kako bi mogli ispuniti obaveze članstva;

 

• Sigurnost osjetljivih informacija i zaštitne mjere koje će se u tome pogledu osigurati;

 

• Kompatibilnost domaćeg zakonodavstva s NATO-om.

 

To je ukratko pregled značenja NATO-ovog programa MAP, uz jednu opasku da ova organizacija određuje posebne kriterije zasebno za svaku zemlju kandidata za NATO, pa tako postoje i zasebni kriteriji za Bosnu i Hercegovinu, poznati kao Talinski kriteriji.

 

Gdje je u tome Bosna i Hercegovina?

 

Bosna i Hercegovina je u svoje aspiracije prema članstvu u NATO savezu iskazala volju u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine 2005. godine kada je donesena odluka o pristupanju akcionom planu za članstvo. Zatim Bosna i Hercegovina ulazi u program »Partnerstvo za mir« iz 2006. godine, te potpisuje sporazum o saradnji u oblasti sigurnosti, 2007. godine. To je dovelo do toga da NATO pokrene individualni Partnerski program sa BiH u 2008. godini, što je dovelo do započinjanja »Programa intenzivnog dijaloga« koji je dogovoren na Summitu iz Budimpešte iz 2008. godine. Poslije toga, Bosna i Hercegovina u 2009. godini aplicira za MAP, što je NATO odobrio 2010. godine, što je prošireno kriterijima koji se tiču upisa perspektivne vojne imovine na Summitu NATO-a u Talinu 2011. godine. Tu započinju problemi, jer je NATO postavio individualne uslove prema BiH, koji se tiču upisa 63 vojne lokacije kao državnu imovinu Bosne i Hercegovine. Oni koji su se time možda bavili, koji su pravnici znaju da je to više administrativno-tehničko pitanje, gdje se provjerava vlasništvo koje se odlukom nadležnog organa prenosi na Ministarstvo odbrane BiH, dakle jedan dosta tehnički proces gdje nije potrebno nikakvo pregovaranje ni političa volja. Nažalost, ispostavilo se da je to kod nas postao problem koji je doveo do toga da Ustavni sud BiH donosi odluku kojom napokon razrješava ovu vrstu spora i stvara neophodne pravno-formalne uslove da se ta imovina uknjiži. U međuvremenu, Narodna skupština RS-a donosi tzv. Rezoluciju o zaštiti ustavnog poretka i proglašenju vojne neutralnosti bh. entiteta. Iako je Rezolucija neobavezujući dokument, nema snagu zakona, stvara političke probleme u daljem NATO putu BiH.  Ta rezolucija se danas koristi da bi se osporio Talinski uslov, koristi se da bi se izradio godišnji akcioni plan koji je čisto tehničko pitanje o kojem ne treba donositi nikakvu političku odluku, koji, zapravo, ako ćemo tjerati mak na konac, može uraditi izvršni organ vlasti kao što je i sam ministar odbrane. Nije potrebna nova politička odluka Predsjedništva BiH, nije potrebna nova politička odluka Parlamentarne skupštine BiH, nije čak potrebno ni da reaguje Vijeće ministara tj., da budem malo jasniji, tijelo koje je ekvivalent vladi jedne države. Moguće je to uraditi kroz odluku, odnosno postupak ministra odbrane BiH, koji će tehnički sve o čemu smo pričali uobličiti u dokument i predati NATO-u. Nažalost, mi smo sada stali tu. Niti postoji volje u jednom dijelu politički institucija, političkih snaga u BiH, da se to realizuje, jedan dio onih za koje se vjerovalo da su predani NATO putu BiH počinje da kalkuliše politički i izmiče se iz cijelog ovog tehničkog procesa tako da BiH u ovom trenutku stoji na jednom tehničkom pitanju, sve ranije neophodne donesene odluke u kojima smo svi učestvovali, dakle, svi segmenti, sve političke institucije na nivou države.

 

Šta je izlazna strategija?

 

Izlazna strategija jeste upravo u tome da se godišnji akcioni plan shvati kao tehnička stvar, a ne kao politička, i da se na tehničkom nivou taj plan preda strukturama, da ga one pregledaju, odobre i da kažu da li je to dovoljno za ovu godinu 

 

Nažalost, od toga smo napravili veliki politički problem. Došli smo do toga da, zbog najavljenog protuustavnog i protuzakonitog djelovanja kada je riječ o NATO integracijama, ja kao član Predsjedništva zaista ne mogu dodijeliti mandat novom mandataru. Njegovo ime nije sporno, njegova politička pozadina nije sporna; činjenica je da dolazi iz stranke koja je jedna od pobjednica na proteklim izborima, ali zbog izjava iz njegove političke stranke da neće provoditi odluke i zakone o odbrani, ne možemo mu dodijeliti mandat.

 

Nažalost, svako pitanje, bilo to i tehničko kao što je godišnji akcioni plan u okviru nacionalnog plana za članstvo u NATO-u, kod nas se može pretvoriti u vrhunski politički problem. Mišljenja sam da postoji izlaz iz ove situacije, izlaz se sastoji u tome da aktuelna ministrica odbrane BiH već urađeni godišnji nacionalni plan za MAP jednostavno uputi NATO-u, on ga pregleda, odobri, eventualno dopuni, i da mi nastavimo svoj put ka toj vrsti integracija.

 

Duže sam govorio, ali vrijedi podsjetiti na neke tehničke historijske činjenice, staviti BiH u određene kontekste, pokušati ponuditi neke odgovore kako izaći iz trenutne situacije. Organizatorima se još jednom zahvaljujem na pozivu, želim se zahvaliti i na vašoj pažnji, te vam stojim vam na raspolaganju za sva vaša eventualna pitanja, pojašnjenja.

 

Ljubljana, 21.januar 2019