Izgradnja mira u BiH bitno je ovisna od ubrzanja integracije u EU i NATO

prof.dr. Mirko Pejanović

● dopisni član Akademije nauka i umjetnosti BiH (ANUBiH)

 

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. Akademik dr. Mirko Pejanović, profesor emeritus Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu u svom članku „Izgradnja mira u Bosni i Hercegovini bitno je ovisna od ubrzanja integracije u EU I NATO“ piše o izgradnji mira u BiH i ubrzanju procesa ka članstvu u evroatlantskim integracijama. Njegov članak objavljujemo u cijelosti.

 

Izgradnja mira u BiH bitno je ovisna od ubrzanja integracije u EU i NATO

 

I Uvodni pristup istorijskoj opstojnosti Bosne i Hercegovine

 

Bosna i Hercegovina je u vremenu srednjovjekovne državne samostalnosti i opstojnosti bila multivjerska i multikulturna zajednica. Duže vrijeme vjersku strukturu su činili dominantno pripadnici Bosanske crkve (bogumili) i hrišćani.

 

Gubitkom svoje državne samostalnosti 1463 godine, kada je Bosna potpala pod osvajačku vlast Otomanske carevine, ona je i dalje ostala zajednica sa više vjera i kultura.

 

U više od 400 godina svoje vladavine nad Bosnom Otomanska carevina je omogućavala vjersku autonomiju i raznolikost. Otomanska vladavina je postala društveni i kulturološki okvir za nastanak islamske vjeroispovijesti na tlu Bosne. U šesnaestom i sedamnaestom stoljeću na islam kao vjeru prešao je znatan broj tadašnjeg stanovništva Bosne. Tako je Bosna postala društvo čiju strukturu u vjerskom pogledu čine pripadnici katoličke vjere, pripadnici pravoslavne vjere i pripadnici islamske vjere. Po tome je Bosna kroz više stoljeća postala specifična multivjerska i multikulturna zajednica na širem evropskom prostoru. Ta specifičnost je zadržana sve do savremenog doba, zapravo do XXI stoljeća. Odnosi između pripadnika vjerskih zajednica zasnivali su se na međuvjerskoj toleranciji.

 

Preokret u istorijskom razvoju Bosne i Hercegovine nastaje sa odlukama Berlinskog kongresa 1878. kad upravu nad Bosnom i Hercegovinom po sporazumu evropskih sila dobija Austrougarska carevina. Austrougarska upravlja Bosnom i Hercegovinom od 1878. godine do kraja Prvog svjetskog rata 1918. Za četiri decenije vladavine Austrougarske nad Bosnom i Hercegovinom izveden je istorijski proces evropeizacije bosanskohercegovačkog društva. Uvedena je industrijalizacija, urbanizacija i kulturni preporod. Izgrađene su željezničke pruge, a tržište Bosne i Hercegovine postalo je sastavni dio, tadašnjeg velikog evropskog tržišta na prostoru Austrougarske. Formirana su brojna industrijska preduzeća.

 

Više od 30 gradova je dobilo savremene vodovode i urbanu strukturu. Otvorene su građanske osnovne i srednje škole. Takav uspon u razvoju Bosne i Hercegovine zaustavio je Prvi svjetski rat.

 

Teritorijalna cjelovitost i opstojnost Bosne i Hercegovine u Kraljevini, zapravo Prvoj Jugoslaviji od 1921 godine do 1941 godine bila je ukinuta nagodbama srpske i hrvatske buržoazije o podjeli Bosne i Hercegovine. Ta podjela poznata kao sporazum Cvetković – Maček o formiranju Hrvatske banovine iz 1939 godine nije provedena usljed početka Drugog svjetskog rata 1941. godine.

 

U Drugom svjetskom ratu Bosna i Hercegovina postaje područje najvećih Hitlerovih ofanziva protiv narodnooslobodilačkog pokreta. Potkraj Drugog svjetskog rata, u novembru 1943 godine Bosnu i Hercegovinu su njeni oslobodioci i antifašisti na Prvom zasjedanju zemaljskog antifašističkog vijeća BiH proglasili državnom zajednicom u obliku jedne od šest federalnih državnih jedinica koja će zajedno sa Hrvatskom, Srbijom, Slovenijom, Crnom Gorom i Makedonijom obrazovati Demokratsku federativnu Jugoslaviju na Drugom zasjedanju AVNOJ-a 1943. godine.

 

U vremenu opstojnosti unutar jugoslovenske socijalističke federacije od 1945 do 1990 godine Bosna i Hercegovina je zabilježila visok nivo razvoja privrede, obrazovanja, kulture, zdravstvene zaštite. Postala je zemlja srednjeg nivoa razvijenosti na jugoslovenskom i evropskom prostoru.

 

Prema stajalištu istoričara Bosna i Hercegovina je od početka 60-ih pa sve do 90-ih godina XX stoljeća zabilježila zlatno doba u sveukupnom ekonomsko-socijalnom i kulturnom razvoju. Razvili su se veliki privredni sistemi sa izvoznom orijentacijom: Energoinvest, Šipad, Unis, Hidrogradnja, Famos, Metalurški kombinat Incel, Rudi Čajevec i drugi. Sva djeca su obuhvaćena osnovnim obrazovanjem. U svim opštinama su formirane srednje škole. Otvoreni su, osim sarajevskog i univerziteti u Mostaru, Tuzli i Banja Luci. Formirana je Akademija nauka.

 

Zaposlenost je narasla na milion ljudi, od četiri miliona i trista hiljada stanovnika po popisu iz 1991 godine.

 

Međuetnički odnosi su bili harmonični. Etničku strukturu stanovništva po popisu iz 1991 godine činili su Bošnjaci – muslimani sa 41%, Srbi sa 31% i Hrvati sa 17%. Jedan dio, oko 7% stanovništva izjašnjavao se kao Jugosloveni.

 

Tokom vremena disolucije jugoslovenske socijalističke federacije od 1990 do 1992 godine Bosna i Hercegovina je uvela višepartijski sistem i provela prve višestranačke izbore 1990 godine.

 

Na prvim višestranačkim izborima u novembru 1990 godine dominantnu izbornu pobjedu dobile su jednoetničke stranke: SDA – stranka bošnjačkog naroda, SDS – stranka srpskog naroda i Hrvatska demokratska zajednica BiH – stranka hrvatskog naroda. Ove tri stranke su na prvim višestranačkim izborima 1990 osvojile 84% poslaničkih mandata u Parlamentu BiH. Na ovaj način se u Bosni i Hercegovini uveo pluralizam na etničkoj osnovi. Ove tri stranke su zajedno formirale vlast i izvršile podjelu resora u državnoj upravi bez koalicionog političkog sporazuma što će se sa početkom vršenja vlasti tokom 1991 i 1992 godine pokazati kao nemoć za uspostavu konsenzusa.

 

Tokom 1991 i početkom 1992 godine u Parlamentu Bosne i Hercegovine se odlučivalo o državno-pravnom status i političkoj budućnosti Republike Bosne i Hercegovine nakon disolucije jugoslovenske socijalističke federacije. U Parlamentu je odlučeno da Bosna i Hercegovina na temelju svoje, tokom duge istorije, razvijene državnosti, uspostavi državno-pravni status suverene i nezavisne države, na isti način kako su to pravo imale druge jugoslovenske republike: Slovenija, Hrvatska, Srbija, Makedonija i Crna Gora.

 

Ovakav prijedlog Parlamenta Bosne i Hercegovine potvrđen je na referendum građana održanom 29. februara i 1. marta 1992 godine.

 

Na temelju volje 64% građana o suverenom statusu države Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina je dobila međunarodno priznanje od zemalja Evropske unije i velikog broja zemalja svijeta. Sve stranke i vladajuće i opozicione su bile saglasne da se Bosna i Hercegovina, nakon disolucije i raspada jugoslovenske socijalističke federacije razvija kao suverena i nezavisna država. Ovakvom konceptu političkog razvoja države Bosne i Hercegovine protivila se samo Srpska demokratska stranka, pod vodstvom ultra nacionaliste Radovana Karadžića. Ova stranka se protivila svakom obliku samostalne državnosti Bosne i Hercegovine. U svom političkom stajalištu zagovarala je etničku podjelu Bosne i Hercegovine i njenu negaciju. Zapravo odlučila je slijediti Miloševićev politički projekt stvaranja Velike Srbije.

 

Srpska demokratska stranka je u aprilu 1992 godine samovoljno izašla iz Parlamenta BiH i započela vojne aktivnosti na opsadi Sarajeva, u aprilu 1992. g. Potom je uslijedio nasilni progon civilnog stanovništva: Bošnjaka i Hrvata sa područja Bosne i Hercegovine na kome se ima formirati Republika srpskog naroda. Za izvođenje vojnih dejstava formirana je Vojska srpskog naroda i to od snaga naslijeđene Jugoslovenske narodne armije.

 

Nakon troipogodišnjeg rata potpisan je Dejtonski mirovni sporazum  1995. g. i započela izgradnja mira. Od Dejtonskog mirovnog sporazuma Bosna i Hercegovina prolazi, postsocijalističku tranziciju, unutrašnju integraciju, izgradnju državnih institucija i sve to u društveno-istorijskim uslovima postkonfliktnog društva.

 

II Dejtonski mirovni sporazum iz 1995 postaje geopolitički okvir za uspostavu i izgradnju mira u Bosni i Hercegovini

 

Dejtonski mirovni sporazum je označio istorijsku prekretnicu jer je njegovim potpisivanjem zaustavljen rat u Bosni i Hercegovini i započela izgradnja mira. Sam Dejtonski mirovni sporazum je uslijedio uz liderstvo i diplomatski uticaj Sjedinjenih Američkih Država.

 

Kao opći sporazum o miru Dejtonski mirovni sporazum sadrži vojni i civilni aspekt. Osim toga Dejtonski mirovni sporazum sadrži Ustav Bosne i Hercegovine u vidu Anexa IV. Ovim Ustavom Bosna i Hercegovina je postala nefunkcionalna država jer se sve institucije izvode i formiraju na etničkoj osnovi što dovodi do blokada u parlamentarnom odlučivanju. Glavni problem u parlamentarnom odlučivanju javlja se u nepostojanju konsenzusa vladajućih stranaka o državnom razvoju Bosne i Hercegovine. Sedmi anex ovog mirovnog sporazuma utemeljio je pravo izbjeglica i raseljenih lica na povratak u predratna mjesta življenja.

 

Vojni aspekt Dejtonskog mirovnog sporazuma provele su međunarodne mirovne vojne snage u vidu mandata NATO snaga da na terenu razdvoje zaraćene vojne snage i omoguće slobodu kretanja i sigurnost građana Bosne i Hercegovine.

 

U pogledu civilnog aspekta Dejtonskog mirovnog sporazuma uspostavljena je institucija Visokog predstavnika međunarodne zajednice. Ova institucija je u Dejtonskom mirovnom sporazumu utemeljena u ulozi vrhovnog autoriteta za tumačenje Dejtonskog mirovnog sporazuma u procesu njegovog provođenja. Svi dosadašnji vršioci uloge Visokog predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini bili su kadrovi iz Evropske unije. Od 1996 godine do 2018 godine dužnost Visokog predstavnika međunarodne zajednice obavljali su: Karl Bilt, Karl Vestendorf, Volfgang Petrič, Pedi Ešdaun, Švarc Šiling, Miroslav Lajčak i Valentin Insko čiji mandat je u toku. Visoki predstavnik međunarodne zajednice istovremeno je imao i ulogu specijalnog predstavnika Evropske unije do 2015 godine. Na ovaj način je Evropska unija dobila jednu od vodećih uloga za provođenje Dejtonskog mirovnog sporazuma uz Sjedinjene Američke Države kao kreatora i garanta Dejtonskog mirovnog sporazuma. Upravljanje provođenjem Dejtonskog mirovnog sporazuma odvija se posredstvom Vijeća za implementaciju mira u Bosni i Hercegovini. Visoki predstavnik međunarodne zajednice podnosi izvještaje o provođenju Dejtonskog mirovnog sporazuma Upravnom odboru za implementaciju mira, a jednom godišnje podnosi izvještaj i Savjetu sigurnosti Ujedinjenih naroda. Pozicija Visokog predstavnika međunarodne zajednice sa ovlaštenjima tumačenja Dejtonskog mirovnog sporazuma označava odgovornost međunarodne zajednice i istovremeno Evropske unije za provođenje Dejtonskog mirovnog sporazuma.

 

Glavni strategijski pristup angažovanja međunarodne zajednice i Evropske unije u provođenju Dejtonskog sporazuma u izgradnji mira u Bosni i Hercegovini utemeljen je na ideji i političkom projektu integracije Bosne i Hercegovine u evroatlanske institucije: NATO savez i Evropsku uniju. Valja imati u vidu da su sve zemlje postsocijalističke tranzicije: Poljska, Republika Češka, Slovačka, Mađarska, Slovenija, Hrvatska i Baltičke zemlje: Estonija, Latva i Litvanija završile istovremeno proces integracije i u Evropsku uniju i u NATO savez.

 

Bosna i Hercegovina za razliku od drugih postsocijalističkih zemalja ima dvostruke teškoće: osim postsocijalističke tranzicije ona ima i teškoće u izgradnji institucija države Bosne i Hercegovine i međunacionalnog konsenzusa za odvijanje integracije u evroatlanske institucije. Tu je i problem povratka izbjeglica i obnove međuetničkog povjerenja između Srba, Bošnjaka i Hrvata.

 

Uz sve to Bosna i Hercegovina ima nestabilan mir zbog teških posljedica rata: postojanje međuetničkog nepovjerenja u vrhovima etničkih stranaka, ekonomska nerazvijenost, enormna nezaposlenost omladine i blokada u radu institucija države Bosne i Hercegovine.

 

U ovakvim društveno ekonomskim, socijalnim i političkim prilikama izvođenje integracije Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju i NATO savez javlja se kao strateški pravac u učvršćenju mira i izgradnje institucija države Bosne i Hercegovine do njene samoodrživosti. Valja podcrtati da u istorijskom kontekstu opstojnosti države Bosne i Hercegovine članstvo u Evropskoj uniji i NATO savezu označava, istovremeno, dovršetak internacionalizacije bosanskog pitanja. Radi se o stabilnom razvoju državnosti Bosne i Hercegovine kao jedne od evropskih država, čiji je razvoj u miru sastavni dio očuvanja mira na zapadnom Balkanu i Evropskoj uniji u cjelini.

 

III Zastoj u odvijanju procesa integracije BiH u EU od 2008 do 2015 godine

 

Strategijsko opredjeljenje za integraciju Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju i NATO savez Bosna i Hercegovina je definisala u Parlamentarnoj skupštini i Predsjedništvu Bosne i Hercegovine od 1999 do 2000 godine. Od tada se izvode reforme koje omogućuju približavanje Bosne i Hercegovine članstvu u EU i NATO savezu. Među brojnim reformama izdvajaju se one koje su omogućile uključivanje Bosne i Hercegovine u partnerstvo za mir NATO saveza i formiranje jedinstvenih oružanih snaga kao i ispunjavanje uslova za aktiviranje akcionog plana za članstvo Bosne i Hercegovine u NATO savezu. (Aktiviranje akcionog plana za članstvo u NATO savezu očekuje se tokom 2018. godine)

 

Više je reformi izvedeno za ispunjenje uslova za članstvo Bosne i Hercegovine u Evropskoj uniji u vremenu do 2008. Te 2008 godine Bosna i Hercegovina je potpisala Sporazum o pridruživanju i stabilizaciji sa Evropskom unijom. Među najznačajnije reforme spadaju formiranje Uprave za indirektno oporezivanje, zatim formiranje suda i Tužilaštva Bosne i Hercegovine te formiranje obavještajno-sigurnosnih službi na nivou države. U pogledu izgradnje institucija države Bosne i Hercegovine izdvaja se dogradnja kapaciteta Vijeća ministara Bosne i Hercegovine. Od tri ministarstva koliko je imalo Vijeće ministara 1997 godine Vijeće ministara od 2005 godine ima devet ministarstava. Jačanje institucionalnog kapaciteta države Bosne i Hercegovine izvedeno je posredstvom angažovanja Visokog predstavnika međunarodne zajednice i proglašenja zakona po osnovi Bonskih ovlaštenja.[1]

 

Zastoj u odvijanju procesa integracije Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju trajao je od 2008 do 2015 godine. Zapravo na opštim parlamentarnim izborima 2006 godine obnovljena je nacionalistička retorika lidera političkih stranaka. Izdvojila se radikalna retorika Milorada Dodika, lidera Saveza nezavisnih socijaldemokrata u Republici Srpskoj. Unutar te nacionalističke retorike pokrenuta je ideja referenduma građana Republike Srpske za otcjepljenje od Bosne i Hercegovine. Iako mogućnost otcjepljenja Republike Srpske iz Bosne i Hercegovine nema ustavnu mogućnost, ona se u političkom djelovanju Milorada Dodika zanavlja. Pri tome se, takođe izražava nepovjerenje u državu Bosnu i Hercegovinu i njene institucije. Često se tvrdi da je Bosna i Hercegovina konstrukt međunarodne zajednice i da nije održiva. Uz to ističe se nemogućnost zajedničkog života Srba sa Bošnjacima i Hrvatima. Takav pristup Milorada Dodika lidera SNSD kao vladajuće stranke u Republici Srpskoj stvarao je atmosferu nepovjerenja između stranaka u Federaciji BiH i stranaka u Republici Srpskoj. Sve je to dovelo do umanjenja inostranih investicija i porasta nezaposlenosti i siromaštva građana. Građani su se početkom 2014.godine odlučili na bunt. Smijenjeni su premijeri Vlada kantona u Sarajevu, Tuzli, Zenici i Bihaću. Izveden je i pokušaj paljevine zgrade Predsjedništva BiH u Sarajevu kao simbola državne opstojnosti Bosne i Hercegovine. Nastupila je sveopšta zabrinutost stanjem u Bosni i Hercegovini, uključujući i zabrinutost u institucijama Evropske unije.

 

Zaokret nastaje 2015 godine promjenom pristupa institucija Evropske unije prema odvijanju procesa integracije Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju. Radi se o tome da su dvije evropske zemlje: Savezna Republika Njemačka i Velika Britanija pokrenule zajedničku inicijativu kojom se mijenja pristup prema odvijanju procesa integracije Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju u smislu stvaranja nove dinamike za odvijanje procesa integracije BiH u EU. Ova inicijativa je omogućila da stupi na snagu Sporazum o pridruživanju i stabilizaciji između Bosne i Hercegovine i EU.[2]

 

Britansko-njemačka inicijativa je omogućila da se udruže i vladajuće i opozicione parlamentarne stranke u podršci Reformskoj agenda koju je inicirala Evropska unija. Nakon toga je 2016 godine podnesena aplikacija države Bosne i Hercegovine za članstvo u Evropskoj uniji. Potkraj 2016 godine Bosni i Hercegovini je uručen Upitnik Evropske unije sa preko 3000 pitanja. Više od godinu dana organi Bosne i Hercegovine su pripremali odgovor na pitanja iz upitnika EU. Očekuje se da Evropska komisija tokom 2018 godine da mišljenje o odgovorima BiH na pitanja iz upitnika.[3] Ako mišljenje Evropske komisije bude pozitivna Bosna i Hercegovina bi početkom 2019 godine mogla dobiti status kandidata za članstvo u Evropsku uniju. U toj vremenskoj dinamici Bosna i Hercegovina će i dalje zaostajati u evropskom integracijskom procesu u odnosu na druge zemlje zapadnog Balkana: Srbiju, Crnu Goru, Makedoniju i Albaniju.

 

IV Moguće opasnosti za BiH od geopolitičkog uticaja Rusije i Turske

 

Nove opasnosti zbog zastoja Bosne i Hercegovine u odvijanju procesa integracije u Evropsku uniju i NATO savez javljaju se 2012 godine uslijed sve većeg prisustva i geopolitičkog uticaja Ruske Federacije i Republike Turske na društvene i političke procese u Bosni i Hercegovini. Republika Turska izvodi ekonomsko-kulturne aktivnosti. Turska agencija TIKA za inostranu pomoć ulaže u obnovu kulturno-istorijskih spomenika kao što su vjerski objekti, mostovi i slično. Turska povećava izvoz roba iz Bosne i Hercegovine. Za razliku od investicionih ulaganja u razvoj privrede u susjednoj zemlji Republici Srbiji, Turske investicije u privredni razvoj Bosne i Hercegovine i dalje su na niskom nivou. Ali Turski predsjednik Erdogan povremeno inicira susrete u Istanbulu predsjednika Republike Srbije Vučića i člana Predsjedništva BiH iz bošnjačkog naroda Izetbegovića. Na poslednjem razgovoru te vrste krajem januara 2018 godine dogovoreno je da Republika Turska finansira izgradnju auto-puta između Beograda i Sarajeva. Prema stajalištima više političkih analitičara i istoričara Republika Turska postepeno širi svoje prisustvo i jača uticaj na prilike u Bosni i Hercegovini. Pri tome je primarni interes da se ojača pozicija bošnjačkog naroda u Bosni i Hercegovini i da se spriječi svako novo stradanje Bošnjaka od ekstremnog srpskog nacionalizma. Takve odnose sa Republikom Turskom kontinuirano podstiče i održava lider Stranke demokratske akcije Bakir Izetbegović.

 

Ruska federacija sve više pokazuje geopolitičke pretenzije za prostor zapadnog Balkana. U osnovi strategije Ruske federacije je ometanje uspješne integracije zemalja zapadnog Balkana a time i Bosne i Hercegovine u članstvo Evropske unije i članstvo u NATO savez. Ruska federacija je svojim uticajem udaljila Republiku Srbiju od mogućeg članstva u NATO savez. Istovremeno je Ruska federacija ohrabrila rukovodstvo Republike Srpske da u oktobru 2017. g. Narodna skupština Republike Srpske donese Rezoluciju o vojnoj neutralnosti Republike Srpske. Time se direktno destruira strateški ustanovljeni put države Bosne i Hercegovine za prijem u članstvo NATO saveza. Svoj uticaj na Republiku Srpsku Ruska federacija postiže preko Milorada Dodika predsjednika Republike Srpske kome taj uticaj pomaže da ojača moć i ostane na vlasti. Osim toga predstavnik Ruske federacije u Upravnom odboru Vijeća za implementaciju mira na svim sjednicama izdvaja svoje mišljenje zbog neslaganja  sa drugim zemljama. Na taj način se podstiče Republika Srpska da destruira izgradnju i funkcionisanje institucija države Bosne i Hercegovine.

 

Ruski i Turski uticaj na proces razvoja Bosne i Hercegovine biće još veći i sa više posljedica za integraciju Bosne i Hercegovine u EU i NATO, ako institucije Evropske unije i članice NATO saveza ne donesu novu strategiju i politiku ubrzanja integracije Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju i NATO savez.

 

Za učvršćenje mira u Bosni i Hercegovini nužno je ubrzati evroatlanske integracije i tako spriječiti uticaj Ruske federacije i Republike Turske na društvena kretanja u Bosni i Hercegovini. Radi se o tome da geopolitiku mira oblikovanu Dejtonskim mirovnim sporazumom, u kontinuitetu valja nastaviti geopolitikom mira u okvirima evroatlanskih integracija. Evropska unija ne može imati mir dok Bosna i Hercegovina ne dobije članstvo u EU i NATO savezu. Novi konflikti u Bosni i Hercegovini doveli bi do nasilja i vojnih sukoba ne samo na zapadnom Balkanu već i u Evropi. Valja, na primjer, imati u vidu u kakvoj bi geopolitičkoj i sigurnosnoj situaciji bila Poljska da nije postala članica EU i NATO saveza.

 

Za razliku od etnonacionalnih političkih elita, a to su vodstva parlamentarnih političkih stranaka koja formalno zagovaraju integraciju Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju, građani Bosne i Hercegovine u svim istraživanjima javnog mnijenja pokazuju volju u procentu od 75 do 80% da njihova zemlja postane članicom Evropske unije. Uslijed sve većeg siromaštva i nezaposlenosti omladine, od 2010 godine iz Bosne i Hercegovine u potrazi za ekonomskom egzistencijom godišnje iseli više desetina hiljada mladih ljudi. To je jedan od fenomena koji prati Bosnu i Hercegovinu. Mladi i obrazovani ljudi vide svoju perspektivu i ekonomsku sigurnost u zapošljavanju u zemljama Evropske unije: Njemačkoj, Austriji, Irskoj, Holandiji, Danskoj, Slovačkoj, Švedskoj, Finskoj, Norveškoj i drugim zemljama. Iseljavanje omladine iz Bosne i Hercegovine nije uslovljeno samo nezaposlenošću. Sve više razloga za iseljavanje građana sadržano je u političkoj nestabilnosti i nepostojanju pouzdane perspektive u društvenom razvoju Bosne i Hercegovine.

 

Procesi jačanja geopolitičkog uticaja Rusije i Turske na Bosnu i Hercegovinu, kao i proces masovnog iseljavanja omladine moguće je zaustaviti ubrzanjem integracije Bosne i Hercegovine u članstvo u Evropsku uniju i NATO savez. Ako bi se ubrzano proveli pregovori o članstvu i stvorili uslovi za raspisivanje državnog referenduma građana za članstvo u EU i članstvo u NATO savez većina građana bi se pozitivno izjasnila na takvom referendum. Jer svakom građaninu, odnosno državljaninu Bosne i Hercegovine odgovara da živi u miru i sigurnosti, da živi sa evropskim vrijednostima u zaštiti ljudskih prava, da ima zaposlenje i dobar ekonomski standard. Ovi ciljevi su na domaku ako se ubrzano provedu reforme i Bosna i Hercegovina primi u članstvo EU i NATO savez.

 

Bosna i Hercegovina kao multietničko društvo sa bogatim iskustvom viševjekovne međuetničke tolerancije, te kao postratno i postkonfliktno društvo zaslužuje podršku i ubrzanje procesa integracije u članstvo u evroatlanskim institucijama. Zaslužuje podršku institucija Evropske unije, više od svake zemlje na zapadnom Balkanu jer je Bosna i Hercegovina imala tokom rata masovno stradanje civila, u čemu je bio i genocid nad Bošnjacima u Srebrenici.

 

V Pretpostavke za ubrzanje integracije BiH u EU i NATO

 

Postavlja se pitanje na kojim pretpostavkama je moguće ubrzati proces integracije  i za članstvo u EU i za članstvo u NATO savez? Javlja se više pretpostavki. Izdvajamo one koje najviše mogu doprinijeti uspjehu Bosne i Hercegovine u provođenju procesa integracije u EU i NATO savez. Među početnim pretpostavkama je izbor strateškog pravca koji označava evropeizaciju Bosne i Hercegovine u svim aspektima društvenog razvoja: ekonomije, zaštite ljudskih prava, funkcionisanja uprave u interesu građana, reforme ustavnog sistema sa ciljem stvaranja funkcionalne države, vladavine zakona, uspostavljanja socijalne pravde.

 

Sljedeća pretpostavka je sadržana u istorijskoj nužnosti da parlamentarne stranke koje u izborima za Parlamentarnu skupštinu Bosne i Hercegovine osvoje 10% i više povjerenja građana formiraju široku koaliciju za evropsku državu Bosnu i Hercegovinu sa ciljem da Bosna i Hercegovina uspješno završi pregovore o otvorenim poglavljima do 2025 godine i nakon toga dobije poziv za članstvo u EU. Sve društvene i političke energije bi bile usmjerene ka jednom cilju: članstvo Bosne i Hercegovine u EU do 2026 godine. To će biti najbolja brana za zaustavljanje nepovoljnih geopolitičkih uticaja kao što su: ruski i turski na usporavanje prijema Bosne i Hercegovine u EU i NATO savez.

 

Veoma bitna pretpostavka za ubrzanje integracije Bosne i Hercegovine u EU sadržana je i u promjeni strategije i odnosa institucija Evropske unije prema Bosni i Hercegovini. Radi se o nužnosti da institucije Evropske unije: Evropski Parlament, Komisija i Vijeće EU izgrade konsenzus da je ubrzanje prijema Bosne i Hercegovine u članstvo EU primarno strategijsko geopolitičko pitanje. Članstvo BiH u EU, strategijski je i važnije od bilo koje postsocijalističke zemlje na zapadnom Balkanu jer je Bosna i Hercegovina postratno, ekonomski siromašno i postkonfliktno društvo. Uz to Bosna i Hercegovina je multietničko društvo i paradigma za  mirnu egzistenciju naroda i u višenacionalnoj Evropi. Čini se veoma važnim da Evropska komisija, preko svoje Delegacije u Bosni i Hercegovini pokrene otvaranje ureda u svim gradskim regionalnim centrima kao što su: Sarajevo, Mostar, Tuzla, Zenica, Banja Luka, Bihać, Bijeljina, Doboj, Trebinje sa ciljem osiguranja finansijske podrške projektima lokalnog ekonomskog i infrastrukturnog razvoja gradova i opština. Ovo tim prije što u gradovima i opštinama nema međuetničkih suprotstavljanja u donošenju odluka opštinskih vijeća o ekonomskom razvoju. U opštinskim vijećima postoji građanski interesni konsenzus za napredak u socijalnom razvoju.

 

Jedna od važnih pretpostavki za ubrzanje integracije BiH u EU sadržana je u proširenom i novom obliku moderacije evropskog integracijskog procesa za Bosnu i Hercegovinu od strane EU. Zbog niza specifičnosti u izgradnji mira u Bosni i Hercegovini  nužno je podići nivo moderacije odvijanja integracijskog procesa u BiH na nivo Evropskog komesara za spoljnu politiku i sigurnost. U tom kontekstu godišnja agenda reformi u Bosni i Hercegovini bila bi jedinstvena (zajednička) za Parlament i Vijeće ministara Bosne i Hercegovine i Delegacije Evropske unije u Bosni i Hercegovini, koju predvodi specijalni predstavnik EU za Bosnu i Hercegovinu.

 

Uz primjenu ovih pretpostavki u Bosni i Hercegovini bi se učvrstila geopolitika mira u okvirima koji proističu iz ubrzanog procesa integracije u Evropsku uniju i NATO savez.

 

U širem geopolitičkom kontekstu, Evropska unija ima kapacitet, da ubrza evropeizaciju jedne male države sa 3.800.000 stanovnika a koja je prije 22 godine imala masovno stradanje civila, masovno kršenje ljudskih prava i od zemalja iz susjedstva koje su već dobile ili će dobiti članstvo u Evropskoj uniji i NATO savezu. Ako je Evropska unija od 1992. do 1995 godine bila maćeha za Bosnu i Hercegovinu došlo je vrijeme da to prestane biti i da uistinu postane odgovorna za specifičnu multietničku zemlju krhkog mira i iskrene želje njenih državljana da postanu građani Evropske unije. Stajalište evropskih institucija da mira u Evropi ne može biti bez integracije zemalja zapadnog Balkana u EU, može postati nekonherentno ako ne podrazumijeva ubrzanu integraciju BiH u evroatlanske institucije.

 

Zaključak

 

U društveno-istorijskom procesu potkraj XX stoljeća (1989 godine) srušen je Berlinski zid i završen hladni rat. Slom socijalizma u svijetu doveo je do krize jugoslovenske socijalističke federacije i njene disolucije, njenog raspada.

 

Jugoslovenske republike koje su činile federaciju: Slovenija, Hrvatska, Srbija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Makedonija uvele su stranački pluralizam i provele svoje referendume građana o suverenom i nezavisnom statusu, sa međunarodnim priznanjem.

 

Bosna i Hercegovina je svoj referendum građana o nezavisnom i suverenom statusu provela 29. februara i 1. marta 1992 godine. Kako se 64% građana upisanih u birački spisak opredijelilo za suvereni politički status Bosne i Hercegovine uslijedilo je međunarodno priznanje početkom aprila 1992 od zemalja članica Evropske unije i velikog broja zemalja svijeta.

 

Miran društveni razvoj Bosne i Hercegovine nakon provedenog referenduma građana o suverenom i nezavisnom državno-pravnom statusu 1992. g. i nakon međunarodnog priznanja zaustavljen je agresivnim ratom koji je povela Karadžićeva Srpska demokratska stranka uz vojnu i političku podršku Miloševićevog državnog režima. Snagama naslijeđene Jugoslovenske narodne armije iz vremena socijalizma izvršena je opsada Sarajeva kao glavnog grada u aprilu mjesecu 1992. Vojska Republike srpskog naroda je vojnom silom tokom 1992 godine protjerala skoro milion stanovnika bošnjačke i hrvatske nacionalnosti sa područja Bosanske Krajine, Istočne Bosne, Posavine i Istočne Hercegovine.

 

Odbranu integriteta i suvereniteta međunarodno priznate Bosne i Hercegovine organizovalo je multietničko ratno Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine na temelju Platforme o radu Predsjedništva u ratnim uslovima. Međunarodna zajednica je u Bosnu i Hercegovinu uvela mirovne snage i organizovala međunarodnu konferenciju u Ženevi za pregovore o zaustavljanju rata u Bosni i Hercegovini.

 

Od više mirovnih planova ustanovljenih pod medijacijom izaslanika organizacije Ujedinjenih nacija i izaslanika Evropske unije Karadžić nije prihvatao nijedan predloženi mirovni plan. Radi se o Vens Ovenovom planu i Stoltenberg-Ovenovom planu.

 

Do prvog preokreta u uspostavljanju mira dolazi početkom 1994 godine kada je potpisan Vašingtonski mirovni sporazum i zaustavljen bošnjačko-hrvatski vojni sukob.

 

Tokom 1994 godine oblikovan je plan Kontakt grupe koji je za osnovu mirovnog rješenja predvidio razdvajanje vojnih snaga Federacije BiH i vojnih snaga Republike srpskog naroda u odnosima 51% teritorije za Federaciju BiH i 49% teritorije za Republiku srpskog naroda. Konsenzus između članova Kontaktne grupe koju su činile vodeće svjetske sile: SAD, Ruska federacija, Velika Britanija, Francuska i Savezna Republika Njemačka postaće osnova za cjelovito mirovno rješenje za Bosnu i Hercegovini a to mirovno rješenje za Bosnu i Hercegovinu oblikovano je Dejtonskim mirovnim sporazumom. Ovim sporazumom zaustavljen je troipogodišnji rat u Bosni i Hercegovini u kome je izvršen i genocid nad 8000 Bošnjaka u gradu Srebrenici.

 

U okviru Dejtonskog mirovnog sporazuma ustanovljen je Ustav Bosne i Hercegovine. Ovim Ustavom je uspostavljeno novo unutrašnje teritorijalno ustrojstvo koga čine dva entiteta: Federacija BiH i Republika Srpska i Distrikt Brčko nakon 1999. g. Glavna odlika ustavno-političkog ustrojstva Bosne i Hercegovine sadržana je u dominaciji primjene etničkog principa u izvođenju strukture političkih institucija i ispoljavanju interesa u pitanjima društvenog razvoja. Na ovaj način je i u postdejtonskom periodu cementiran etnički pluralizam i sačuvana, u ratu stečena moć, etničkih stranaka: Stranke demokratske akcije, Hrvatske demokratske zajednice BiH i Srpske demokratske stranke koju od 2006 zamjenjuje Savez nezavisnih socijaldemokrata. Politički razvoj države Bosne i Hercegovine u postdejtonskom vremenu zbog suprotstavljenih političkih stajališta etničkih stranaka nije mogao imati konsenzus u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine u odlučivanju o državnom razvoju Bosne i Hercegovine.

 

Sve nesaglasnosti i blokade u parlamentarnom odlučivanju otklanjao je Visoki predstavnik međunarodne zajednice svojim odlukama na temelju Bonskih ovlaštenja. Od 1997 do 2009 godine Visoki predstavnik je donio 800 odluka. Proglasio je i 145 zakona na osnovu kojih su provedene reforme i ispunjeni uslovi da Bosna i Hercegovina 2008 potpiše sa Evropskom unijom Sporazum o pridruživanju i stabilizaciji. Time je proces integracije Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju dobio novu dimenziju.

 

Od 2008 godine tokovi društvenog razvoja Bosne i Hercegovine idu u smjeru produbljivanja ekonomsko-socijalne i političke krize. Narasta nacionalistička retorika koja dovodi do zastoja u izvođenju procesa integracije BiH u EU. Najsloženije pitanje za razvoj međunacionalnih odnosa postaje politička ideja Milorada Dodika o mogućnosti provođenja referenduma za otcjepljenje Republike Srpske od Bosne i Hercegovine. (Zbog radikalnih etnonacionalnih stajališta Milorad Dodik je na crnoj listi SAD od 2017 godine). Kulminacija ekonomsko-socijalne krize došla je sa građanskim buntom početkom 2014 godine. U vremenu od 2010 do 2014 Parlamentarna skupština nije mogla, zbog suprotstavljenosti stajališta političkih stranaka, provesti presudu Evropskog suda za ljudska prava u pogledu ukidanja diskriminacije etničkih manjina u pravu da biraju i budu birani u organe države Bosne i Hercegovine.

 

Preokret nastaje 2015 godine sa njemačko-britanskom inicijativom da institucije Evropske unije promijene odnos prema odvijanju procesa integracije Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju. Na osnovu ove inicijative usvojena je Reformska agenda sa fokusom na socijalno-ekonomska pitanja. Političke reforme su ostavljene za drugo vrijeme.

 

Provođenje Reformske agende tokom 2015, 2016 i 2017 godine omogućilo je da Evropska unija prihvati aplikaciju Bosne i Hercegovine za dobijanje statusa kandidata za članstvo u EU.  Predviđa se da bi status kandidata za članstvo u EU, Bosna i Hercegovina, nakon dostavljanja odgovora na upitnik EU mogla dobiti 2019 godine. Sa ovom dinamikom evropskog integracijskog procesa Bosna i Hercegovina je i dalje na začelju zemalja zapadnog Balkana.

 

Ako se ne bi pronašla geopolitička i strateška rješenja za ubrzanje integracije Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju, postoji opasnost da ojača geopolitički  uticaj Ruske federacije na društveni razvoj Bosne i Hercegovine. Ruski uticaj otežava integraciju Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju i NATO savez, ohrabrivanjem Republike Srpske za separatističke ideje i blokade državnih institucija Bosne i Hercegovine u procesu izvođenja evroatlanskih integracija. Valja imati u vidu da postupno raste i geopolitički uticaj Republike Turske na kulturni i politički razvoj Bosne i Hercegovine.

 

Veliku opasnost za destabilizaciju ekonomskog i političkog razvoja Bosne i Hercegovine i njenu geopolitičku stabilnost ima fenomen masovnog iseljavanja mladih školovanih ljudi iz Bosne i Hercegovine. Godišnje, zbog nezaposlenosti iz Bosne i Hercegovine u evropske zemlje iseljava više desetina hiljada mladih ljudi.

 

Ove opasnosti za Bosnu i Hercegovinu mogu se prevenirati promjenom strategije institucija Evropske unije prema pitanju ubrzanja integracije BiH u EU jer Bosna i Hercegovina nije isto što i jedna Srbija ili Crna Gora i Makedonija. Bosna i Hercegovina je postkonfliktno društvo. Rat je devastirao ekonomsku osnovu egzistencije njenih građana i njene državne institucije učinio krhkim zbog čega su usporene i nemoćne za provođenje reformi kojim se ispunjavaju uslovi za članstvo u Evropskoj uniji.

 

Evropska unija na temelju Dejtonskog mirovnog sporazuma, preko svog specijalnog predstavnika, ima i ovlaštenja i odgovornost da se izgradnja mira u Bosni i Hercegovini izvodi u geopolitičkom okviru evroatlantskih integracija.

 

Nužno je zbog toga uspostaviti dvije pretpostavke za ubrzanje integracije Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju. Pretpostavke se javljaju u dva pravca. Prvi je: institucije Evropske unije: Parlament, Komisija i Vijeće Evropske unije kreiraju politički konsenzus o provođenju reformi za članstvo u EU posredstvom moderiranja evropskog komesara za spoljnu politiku i sigurnost. Na ovoj osnovi bi institucije Evropske unije bi efikasno pomagale provođenje reformi.

 

Druga pretpostavka za ubrzanje integracije Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju javlja se u vidu strategijskog političkog projekta da parlamentarne stranke koje na izborima u jesen 2018 godine dobiju 10% i više povjerenja izbornog tijela pristupe formiranju široke koalicije za evropsku pravnu državu Bosnu i Hercegovinu i postizanje članstva BiH u EU do 2026. godine. Tako bi se ujedinile političke energije za ostvarivanje volje građana da njihova zemlja postane članica EU. Ukoliko se integracijski proces Bosne i Hercegovine ne ubrza novim odnosom institucija Evropske unije i novim odnosom parlamentarnih političkih stranaka država Bosna i Hercegovina će ekonomski i dalje ići u siromaštvo i kroz ekonomsku emigraciju stanovništva gubiti osnovu za svoj uspješan razvoj. Jer integracija Bosne i Hercegovine u EU istovremeno znači njenu unutrašnju integraciju i ekonomski prosperitet.

 

Evropska unija ima moć ekonomsku i političku, ima ulogu u provođenju Dejtonskog mirovnog sporazuma, ima interes da integriše zemlje zapadnog Balkana u porodicu zemalja EU, ali treba joj i novi odnos i nova strategija za ubrzanje integracije Bosne i Hercegovine u EU jer novi konflikti u Bosni i Hercegovini mogu destabilizirati mir i na zapadnom Balkanu i u Evropi.

Literatura:

 

1) Muhamed Filipović: Bosna i Hercegovina: najvažnije geografske, historijske, kulturne i političke činjenice, Compact, Sarajevo, 1997.

2) Wolgang Petrisch: Bosna i Hercegovina od Daytona do Evrope, Svjetlost, Sarajevo, 2002.

3) Omer Ibrahimagić: Državno-pravni i politički razvitak Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2009.

4) Mirko Pejanović: Politički razvitak Bosne i Hercegovine u postdejtonskom periodu, TDK “Šahinpašić”, Sarajevo, 2005 godine.

5) Mirko Pejanović: Država Bosna i Hercegovina i demokratija, University press-Magistrat izdanja, Sarajevo, 2015.

6) Geopolitičke promjene u svijetu i Evropi i položaj Bosne i Hercegovine, Zbornik radova sa okrugolog stola održanog u ANU BiH, oktobar 2016. godine.

 

Sarajevo/Ljubljana, 1.mart/ožujak 2017

                                                                               

[1] Bonska ovlaštenja Visokom predstavniku međunarodne zajednice uvedena su 1998.godine. Na temelju ovih ovlaštenja Visoki predstavnik je nametnuo brojne zakone koji su omogućili reforme. Tako je od 1997 do 2009 godine Visoki predstavnik međunarodne zajednice nametnuo 145 zakona.

[2] Na osnovu britansko-njemačke inicijative usvojena je Reformska agenda 2015. godine. Političke reforme kao što je provođenje presude Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić-Finci odložene su za neko buduće vrijeme.

[3] Odgovori na pitanja iz Upitnika EU uručeni su predsjedniku Komisije EU Jean-Claude Junckeru, 28.02.2018.