Nova Tramposlavija

  • mr.sc. Domagoj Nikolić

Nova Tramposlavija

 

Iako mnoge stvari još nisu jasne nakon susreta Trumpa i Putina u Hamburgu, osnovne stvari ipak jesu, jer se radi o perspektivama dugog trajanja. Na početku odmah valja reći da nije slučajno da se susret dogodio u Njemačkoj, jer osnovni kamen spoticanja u odnosima Amerike i Rusije jest pitanje Njemačke. Prema riječima prvog sekretara NATO-a Hastingsa Lionala Ismaya čitava svrha te alijanse je „držati Ruse van, Amerikance unutra, i Nijemce dolje“ i to se nije promijenilo do današnjih dana. Što Njemačka misli o NATO-u i Trumpu vidjelo se na ulicama Hamburga gdje se ništa nije dogodilo spontano.

 

Bez obzira tko je Trump i koliki je njegov osobni kapacitet, centri moći koji iza njega stoje žele konačno sprovesti veliku transformaciju Amerike kojima se drugi centri moći u Americi već decenijama opiru. Riječ je o velikoj nagodbi s Rusijom i Kinom bez koje Amerika ne može ostati na nogama, a kamoli glavni igrač na svjetskoj sceni. Zbog slične politike detanta prema Rusiji i triangulacije između Rusije i Kine smijenjen je predsjednik Nixon, a tu negdje treba tražiti dobar dio razloga zbog kojih je ubijen Kennedy. Dakle, situacija u Americi je jako opasna, ali ni to nije novo. Stabilnost svijeta danas ovisi i o vanjskopolitičkoj pomoći Rusije i Kine upravo onim centrima moći koji shvaćaju da će Amerika kao svjetski policajac, prema riječima Kissingera, iscrpiti sve svoje ekonomske, demografske i psihološke resurse ukoliko ne bude sposobna razlučiti između onog što želi, što može i što mora napraviti.

 

Na međunarodnom planu mijenjaju se krizna žarišta, ali upravljanje krizama ima uvijek istu svrhu. Najnovija kriza oko Katara, ratovi u Ukrajini i Siriji i dolazak američkih trupa u Evropu imaju tri razloga. Prvi je obuzdavanje Njemačke, drugi je pritisak na Rusiju da odustane od svog strateškog naslanjanja na Njemačku, a treći je hvatanje povoljne pregovaračke pozicije Amerike u odnosu na Rusiju. Dakle, cilj je Rusiju prisiliti na popuštanje, razbiti njen pakt s Njemačkom i slabljenjem Njemačke ostvariti stabilnost, jer Amerika, čak i po cijenu nuklearnog rata s bilo kim, neće dozvoliti formiranje velike njemačke vojske makar i pod plaštom EU.

 

U isti koš spada i afera Agrokor. Hrvanje Amerike i Rusije oko Agrokora služi hvatanju pregovaračkih pozicija pri čemu se vidi da Americi ne pada na pamet prepustiti područje bivše Jugoslavije bilo kom drugom. Kolindina „uspravnica“ Baltik – Jadran dio je stare Spykmanove doktrine po kojoj Amerika da bi opstala kao evropska i svjetska sila mora imati uporište u Norveškoj i Jugoslaviji. Norveška zbog toga nije dio EU, a još uvijek nije ni dobar dio Balkana. Međutim, na Balkanu se Americi dogodio čitav niz situacija na koje su morali pristati iz taktičkih razloga nakon što su im Rusija i Njemačka iza leđa srušile Jugoslaviju koja je bila najsnažnije uporište hladnoratovske stabilnosti svijeta i najjači NATO-ov igrač u Evropi. Desila se, suvremenim žargonom rečeno, balkanizacija Jugoslavije, a Amerika je da spriječi ulazak njezin ulazak u njemačku orbitu radila što je znala i umjela, pristajala na što je morala, pravila krize, lutala, rješavala krize i konačno se dovela u neodrživu situaciju. Prostor bivše Jugoslavije, popularni Region, je danas u takvom stanju da se dugoročno u njemu ne može održati stabilnost. Čak je i politika „stabilokracije“ o kojoj piše zadnji „The Economist“ to jest održavanje korumpiranih mafiokratskih režima koji zauzvrat svojom servilnošću prema Americi omogućuju njezino prisustvo na Balkanu, došla do krajnjeg roka svoje upotrebljivosti.

 

Nakon povratka Rusije i velikog izlaska Kine na svjetsku scenu, a pogotovo nakon sve snažnijih aspiracija Njemačke za imperijalno uređenje EU više-manje po modelu Austro-Ugarske, Amerika više ne može rješavati otvorena pitanja na svjetskoj sceni diktatom kao prije. Trebaju joj čvrsti saveznici spremni da odigraju jake poteze u teškim situacijama. Takvih u tzv. Regionu nema niti ih u postojećoj situaciji može biti. Na balkanskoj političkoj pijaci situacija je previše nestablina, previše je polunezavisnih igrača koji će za političku podršku i novac podržati bilo čiji i bilo kakav interes, pri čemu ne mislim samo na spomenute svjetske sile igrače, nego i na multinacionalne kompanije, sumnjive biznismene, ekstremne vjerske organizacije koje sve imaju svoje interese i sponzore, kriminalne kartele, pa onda i državne igrače iz sjenke poput Turske, Velike Britanije, Austrije, Francuske, Italije, Kuvajta, Saudi Arabije, Katara i tako dalje.

Dakle, Amerika, bez obzira na to što može i što želi, jednostavno mora postići neki dogovor s Rusijom, neku novu Jaltu u dogovoru 50:50 na području Jugoslavije, jer o tome ovisi njen opstanak na globalnoj sceni. Međutim, to područje više neće moći biti balkanizirani i kanibalizirani prostor propalih neofeudalnih državica, već to mora biti jedinstveni kulturno-ekonomsko-politički prostor kakav je bio već ranije u Jugoslavijama i kakav u svijesti i podsvijesti ljudi kod nas i u svijetu, bez obzira na sve, nije prestao postojati.

 

Da nadopunim uvaženog Ljubišu Ristića. Ne može se čitava geopolitika Balkana svesti na pitanje Bagrdanskog tjesnaca i Pasuljarskih livada, jer tu postoji i pitanje Jadrana i Otranta, pitanje LPG terminala u Baru, Pločama i Krku, pitanja Dunava i Vardara te sva druga politička pitanja o kojima ovisi stabilnost na Balkanu i Evropi. Dakle, nikakva Srbija, Hrvatska i slični propali projekti dugoročno ne dolaze u obzir kao američki oslonac, prvo zato što su te države same nestabilne, a drugo jer bilo kakva nestabilnost na Kosovu, Bosni i Makedoniji može ugroziti ekonomsko-političku stabilnost cijelog, kako se sad Jugoslavija tabuizira, Regiona. Takva nestabilnost ne ide u prilog američkim interesima, jer bilo koji suparnik to može iskoristiti za miniranje američke pozicije na Balkanu, a time u Evropi i čitavom svijetu. Americi danas na našem prostoru treba ozbiljna država i ozbiljan saveznik.

 

Dakle, nakon Kraljevine pa SFR imali smo SR Jugoslaviju to jest krnju federaciju, na engleskom popularno zvanu „rump federation“, a sada ćemo imati ponovo neku novu Jugoslaviju koju već sada treba krstiti nadimkom Trump Federation, a koja će nastati kao posljedica još neimenovane Trumpove doktrine.

 

Kako će se do tog doći i koliko će taj proces trajati, drugo je pitanje. Hoće li doći kroz fazu dalje dezintegracije, ratovanja, intervencija ili pregovorima nije do kraja jasno, ali je period nestabilnosti vrlo izgledan prvenstveno zbog toga što na našem prostoru unutar institucija koje bi se time trebale baviti ne postoji znanje o tome što se događa, a ne postoji ni javno mnijenje koje može prebaciti preko kardeljevskih republičkih torova. Ovdašnje države suštinski nisu države jer su nesposobne održati bilo kakvu stabilnost, dakle nesposobne su za opstanak zbog svoje opće neodrživosti i zato će se srušiti u valu nereda. Korupcija nije glavni problem, to je samo simptom neizbježnog trulenja tih živih političkih leševa. To nije dobro, a dodatne teškoće će izići iz toga što će proces novog obuzdavanja Njemačke nužno uključiti i dezintegraciju EU tako da su pred nama, na žalost, vrlo zanimljive godine konačnog raspleta.

 

Ljubljana, 10.juli/srpanj 2017